Ervin Mujabašić
~ iz knjige priča Apokrifi Simona Jakova ~
Fellah Mengu
lord, give me grace and dancing feet
and the power to impress
lord, give me grace and dancing feet
let me outshine them all
is it so wrong to crave recognition?
second best runner up
is it so wrong to want rewarding?
to want more, than is given to you
~ the prayer ~
njegov krik bješe strahotan
starci
kažu, da se kosa ježila
i da se živa rastvarala u ogledalima.
on prelažaše tonovima a da ih ne razbija.
i bijaše stvaralac
i vrtlar bje.
stvaralac kolijevki
tišinā.
sada njegova melodija
sniva u odjecima
konačna i čista.
~ federico garcía lorka ~
1.
Treba li uopće spomenuti da se Guillermo Fumes, glas anđelov, prišunjao na sredinu pozornice, koja je nalikovala na otvorenu i opustošenu školjku, neprimjetno poput sjenke?
Njegov dolazak, u neredu sveopćeg razgovora, zamijetio je niko.
Odnekud se začuo pjeskovit, zagušljiv prasak. Po Guillermu se prosulo izdajničko svjetlo reflektora, i on pronađe sebe, kao i noć prije, u kružnom kavezu načinjenom od bogate, žute i iritirajuće svjetlosti. Gust ali pritajen, topao i suzdržan žamor mnogih ljudskih glasova prestao je u skoro jednom jedinom izdvojenom trenutku, i već je zbog ovog bilo nečeg neprirodnog u nagloj tišini koja ga je nadjačala; sve oči balkona i partera teatra bile su sad, sa skoro neprijatnim iščekivanjem, uperene u tankog, izduljenog mladića okupanog umjetnim, scenskim suncem.
Guillermo je bio vidljiv i naočigled ranjiv, poput nečije savjesti urezane u labijalnu boru. Nije gledao u svjetlost na pozorišnom nebu, ali je zato vrlo pažljivo i s nasladom mesojeda osmotrio svoju publiku koja je došla samo zbog njega, slušati i gledati samo njega. Guillerma Mariu Fumesa.
Došli su… opet su ovdje – pomislio je samouvjereno, ali s olakšanjem, Guillermo Fumes, ne remeteći ledeni izraz svog lica i ezoterični sjaj u svojim očima.
Guillermo nije progovorio, iako su ovo svi od njega očekivali. Šutnja je potrajala skoro čitavu minutu. U zaleđu gledališta, tamo gdje je usamljeno vladao mrak, prolomio se tuberkulozni kašalj nekog starca; nevidljivi čovjek okrutno je ućutkao svoj simptom džepnom maramicom (na kojoj su, iznimno vjerovatno, bili vlasnikovi inicijali izvezeni zlatnim koncem i njegovom krvlju), uputivši tako skromnu molbu za oprost prekinute tišine.
Guillermo Fumes je oprostio (i potom zanemario) ovu upadicu, okrenuo se i kimnuo šapatom nekome u mraku. Njegov znak je uočen. Duboko je udahnuo i pustio zrak neka pomiluje i izazove njegove glasnice; iz njegovih masivnih, mekanih pluća, recikliran, oslobođen i obogaćen, vazduh je, popraćen nevidljivom i sirovom pratnjom dvije gitare, snažno prokuljao van u obliku pjesme i prekrio bića u teatru, zbunjena sveprisutnim savršenstvom koje ih je iznenadilo, obujmilo i krenulo daviti, poput pokrivača od vulkanske prašine, poput baršunastog šapata smrti. Nesretna bića su zastala u divljenju i u vremenu – i sam Chronos je na trenutak zastao – u nepostojanju, zapravo, u kojem su mogli osjetiti i okusiti samo nemjerljivu sreću.
Bilo je kao da su udahnuli boga.
Potom – bilo je izvjesno kao i noć prije – bili su mrtvi.
2.
Hildebranda Morales je devetnaestoga maja hiljadu devetsto dvadeset i treće godine prvi i posljednji put čula pjev jednog novorođenog. Zaboravila je sve svoje brige, sve svoje tuge, stvarne i nestvarne, i sve što je ikad poželjela imati a nije imala, sve što je ikada poželjela biti a nije bila, zaboravila je svako zlo koje je bila spremna učiniti, svako dobro koje nije, ukratko, zaboravila je da uopće postoji, potpuno se predavajući božanstvenoj melodiji bez riječi koja se kroz lavirint bolničkih hodnika dovukla do nje iz ustiju malenog čovjeka mladog tek nekoliko sporih sati.
Pjesma ju je sjetila na njenu baku Chimeru, i njenu priču o mladom Mauru koji je sa svojom veličanstvenom pjesmom mogao noću otvarati latice cvjetova i prisvajati njihovu naivnost, jednako strastveno i bešćutno kao i naivnost djevica u svome gradu. Kad je uzeo djevičanstvo najljepšoj djevojci od svih u cijeloj Sevilji, a ona zanijela njegovog, ciganovog sina, sva se silina gnjeva i odmazde stropoštala na njegovo žalosno biće: djevojku su izgnali i Maur više nije čuo bilo šta o njoj, a njega su bacili u najmračniju jamu, najzloglasnije tamnice. Svi su znali da je umro dvadeset i jedan dan poslije, jer su cvjetovi naprosto prestali da noću otvaraju svoja krila.
Priča je uzela mjesta u davno vrijeme mračnjaštva, alkemije, inata, sljepoće, zavisti i zlobe, kad su andaluzijski muhamedanci, da bi izbjegli pokolje i pogrome, pomiješali svoju kulturu i krv sa ciganskom – kazala je naposljetku svojoj unuci baka Chimera. Potom je, praveći znakovitu pauzu, kakvu mogu napraviti samo iskusni pripovjedači, dodala ovo: proročanstvo jedne druge legende, u mnogome slične ovoj o mladome Mauru koju si upravo čula, kazuje da će se iz ova dva naroda poroditi rasa ponosnih pjevača sa glasnicama od baršuna kakve svijet još nije dospio pomilovati ili ošinuti svojim očima, i svaki ponaosob zvat će se protjerani seljanin, zvaće se f e l l a h m e n g u.
Babica Morales se sjetila svoje bake i priče o Mauru pjevaču prvi put poslije trideset godina, i potom, kad je pjevanje prestalo, umrla; pomislila je da je pjesma iz priče morala nalikovati ovoj koju sad sluša, i kojoj se bezuvjetno predaje i divi. Bila je samo jedna od trideset i devetero ljudi koji su tijekom onoga dana kad je ovaj rođen, i sljedeća dva tjedna, nasjeli na zamku providnosti, okolnosti i naposljetku – slučaja, i poslušali pjesmu mladog Guillerma Marie Santosa Fumesa.
Njihove smrti su bile neobjašnjive, misteriozne i fantastične, jednako koliko i blaženi izrazi na njihovim licima, tačnije umirenim kožnim maskama. Baš zbog ovoga, njihovim poznanicima, prijateljima i potpunim strancima bilo je ugodno govoriti o ovih trideset i devet smrti, upravo jer su bile pogodne za nepresušna nagađanja o zeitgeistu, tradiciji i zamrlom španjolskom folkloru; napokon, ove su smrti bile pogodne i za transcendentne spekulacije o bogu.
Jedan apsolvent medicine je, rizikujući svoj ugled boema, poetično primijetio da lica svih umrlih neodoljivo podsjećaju na lice Donatellovog bronzanog Davida: alegoriju ljudske pobjede nad cinizmom, nasiljem i ne-razumom.
Smrti dvadeset članova medicinskog osoblja i devetnaestero pacijenata seviljske bolnice u kojoj je Guillermo rođen istražitelji nisu niti sanjali povezati sa dječakom koji pjeva, i potom zauvijek uspavljuje one koji su čuli njegovu pjesmu. Čak i da jesu, ne bi povjerovali u činjenicu da je Guillermo ubio i prije. Umjesto toga, krivnja je bačena na nepostojeći virus, i sve je vrlo brzo bilo zaboravljeno.
Poslije Guillerma Fumesa, ljudi u bolnici njegova rođenja nastavili su umirati nesrećni i sami. Vjerovatno bi bili presretni da je iza Guillerma ostao bar njegov eho.
3.
Prije nego je saznala da u njezinoj utrobi živi drugo ljudsko stvorenje, Guillermova majka, Thora, ponosna, uznosita Thora, Thora sa velikim majčinskim prsima, Thora luđakinja, skoro je svaki dan promišljala o samoubistvu. Nimalo slučajno (što znači da govorim istinu), već prema obrascu jedne manije, skoro svaki dan iz njene spavaće sobe imao se čuti pucanj iz revolvera, koji je, poput popodnevnog topovskog saopštenja kakve umirovljene regimente, objavljivao još jedan neuspjeli suicid Thore Fumes. (Njen muž, Guillermov otac koji će to biti, Belaruz Fumes, birokratski genije, prosječni slikar minijatura, medium, filatelist, lihvar i berzovni mešetar, spavao je, naime, u drugoj, susjednoj, sobi, i dvaput godišnje – u noći kad je Isus rođen, i u noći kad je Guillermov otac smatrao da je Isus rođen – kasno navečer, nespretno i nevoljko, posjećivao je svoju suprugu jer je donekle još uvijek osjećao iskonsku, prokreacijsku nuždu, tačnije krivnju koju je namjeravao izbrisati, jer je mrzio djecu i jer nije želio imati bilo šta s njima. Apsurdno, u jednoj takvoj noći začet je Guillermo Maria Fumes.)
Ovo je činilo sav zaplet i protuslovlje njezina života, jer je samo tako uspijevala zaspati svake noći, i buditi se svakog narednog jutra. Nije posve sigurno (i ovdje upadam u nelagodan pripovjedački kosmos nagađanja i moguće neistine) da li je Thora Fumes bila naprosto nesretna ili je jednostavno, koliko je god ovo drugo bilo nemoguće za pretpostaviti, svaki dan pronalazila novi razlog za živjeti, tek, sedam mjeseci (koliko je nestrpljivom Guillermu bilo potrebno da prvi put ugleda svjetlost dana) Guillermova majka uopće nije pomislila na svoju smrt. Nije bila odgovorna, suosjećajna i preplavljena ljubavlju koja i najokorjelije i najbešćutnije žene iznenada pretvori u majke, naprotiv, samo je smatrala da treba pričekati, jer nije voljela misliti za druge, pa čak i ako je ovo bio njen sopstveni, još nerođeni sin.
Mnogo prije njegovog rođenja, Thora je znala da u svojoj vlažnoj i toploj utrobi – paroksizmu doma – nosi sina, jer samo muškarci, mislila je ona, mogu biti tako drski pjevati za vrijeme dok se nalaze u tuđem tijelu. Nerođeni Guillermo, Guillermo mitozna stanica, Guillermo embrio, Guillermo fetus, Guillermo ljudsko amfibijsko stvorenje sa po deset ljupkih prstiju na rukama i nogama, Guillermo nasumična spojnica jednog spermija ophrvanog licemjernom krivnjom i jajašceta sa slomljenih duhom, koje je odlučilo pokleknuti, pjevao je tijekom cijele majčine trudnoće i svog ugodnog boravka u njoj, i zbog ovoga tijelo Thore Fumes nerijetko je vibriralo u suptilnom ritmu sinovljeve pjesme, poput tla koje na njegovoj površini miluje udaljeni, dobroćudni potres.
Rođenje Guillerma Fumesa za njegovu majku bilo je bezbolno i brzo, i Thora je zahvalila na ovome svome sinu, ali je za Guillerma bilo mukotrpno i mučno; tek poslije njene smrti, kad je bio u godinama u kojima dijete spozna šta je sposobno učiniti, smogao je snage oprostiti joj ovo profano narušavanje privatnosti, svoje rođenje – bili su ga, naime, probudili iz jednog predivnog sna. Kao da je mogla gledati u njegove misli, Thora je svom sinu, u malobrojnim godinama koje će provesti s njim, često govorila da ona nije imala bilo šta s njegovim prijevremenim rođenjem, i da je ovo bila u potpunosti njegova, i samo njegova, odluka. Guillermo je zapjevao još iste noći, uskoro nakon što su ga, okupanog, umornog i smirenog, polegli pored njegove majke. Imao je čist, skoro neuhvatljiv, savršen glas – g l a s a n đ e l a. Thora ga je pokušala oponašati i ponoviti šta je Guillermo pjevušio u snu, ali joj nije uspjelo. Nije joj bio potreban iko ko bi joj rekao da je njen sin osobit, ali je, ipak, ovaj osjećaj ponosa potrajao prekratko da bi se mogao poistovjetiti s ljubavlju. Thora Fumes je nakon Guillermove pjesme, čija melodija joj je bila potpuno neznana, ispočetka počela misliti o svojoj smrti.
4.
Guillermova pjesma čak i poslije pet godina nije imala utjecaja na njegovog oca i na njegovu majku. Svaki put kad bi je čuli, nisu bili sposobni osjetiti spokoj i sreću, i nisu umirali kao drugi. Možda su bili prokleti da ne čuju savršenstvo, možda su bili samo alatke Guillermovog rođenja, i ništa više izvan ovog sirotog mehaničkog svojstva, bez ikakvog daljnjeg upliva u Guillermov život i imuni na posljedice sinovljevog pjeva, a možda je, unutar nekog velikog, nepojmljivog plana, bez ikakve potrebe za pojašnjenjima i uputstvima, upravo tako i moralo biti.
Svaki dan u kući Fumesovih bio je prilično jednak, i počinjao je više ili manje isto. Fumesovi nisu jeli doručak, samo bi tata Fumes proždrao veliku čašu hladne, gorke brazilske kafe, i mahnito izjurio nekud van, ne pozdravljajući bilo koga, i ne vraćajući se ponekad sve do sljedećeg jutra, kad bi ponovno progutao svoju kafu i izjurio van; Guillermo se, iscrpljen pjevanjem u snu, budio tačno u podne, sa praskom Thorinog revolvera, i kao i svaki put, nazvao bi svog oca u njegov ured kako bi mu saopćio da se majka opet ubila; potom bi, jer mu je otac tako kazao, pokucao na vrata majčine sobe, i sačekao je izići, popraćenu oblakom opojnog dima koji je maločas proizveo pucanj; Thora je, pak, budeći se vrlo rano, kriomice i kompulzivno pratila kretanje svog muža sve dok ovaj ne bi izjurio iz kuće, i tek kad je bila uvjerena u svoju samoću, ne misleći pri tome uopće na svog sina i njegovu bezazlenu prisutnost, tek tad se u potpunosti posvećivala svom svakodnevnom ritualu sebeubistva.
Naravno, svaki put bi se predomislila, pucajući sebi upravo pored glave, i u zapadni zid svoje spavaće sobe.
Thora Fumes je bila gluva u desnom uhu, mirisala je na ulje za čišćenje vatrenog oružja, i njezina desna šaka je bila oprljena, u obliku nepravilnog slova V, neizbrisivom tetovažom od baruta. Svaki dan bila je besprijekorno odjevena; smatrala je da, i pored očigledne opasnosti, žena uvijek treba izgledati najbolje koliko može, jer ne može znati trenutak kad će umrijeti, i hoće li ovaj trenutak biti upravo danas ili sad.
Tačno u dva sata Guillermo je jeo njezinu zobenu kašu začinjenu sa cimetom i smeđim šećerom, jednu bananu, jednu narandžu, i sok od ružinih latica. Potom je pjevao svojoj ravnodušnoj majci, sa svom čistotom svoje antikne morisco duše, i Thora ga je ravnodušno slušala. Thora Fumes bi imala (koliko daleko odnosi između bliskih ljudi idu) neobičan odnos prema svome sinu, samo u slučaju da njihov suživot nije bio izrazito funkcionalan. Nije ga prezirala, no jednako ga nije i voljela. Guillermo je za njegovu majku bio poput komada porculana, koji, upotrebljiv ili ne, leškari u kredencu koji je u njenoj porodici već nekoliko generacija, i kojeg Thora ne bi htjela vidjeti uništenog i razbijenog u komadiće, ali s druge strane, zaboravila bi na njega vrlo brzo čak i da jeste. I Guillermo nije osjećao bilo šta snažnije prema svojoj majci. Volio ju je samo onda kad ga je Thora slušala kako pjeva.
Belaruz Fumes, pak, našao se u nedoumici, koja je mogla predodrediti ostatak njegova života ili ga naprosto, jedanput i zauvijek, završiti. Bio je počeo, van svih zakona vjerovatnoće, razvijati osjećaje prema svom sinu, prema jednom djetetu, balavom infantu, istinsku i već provjerenu simpatiju koja je, što je Belaruza uplašilo još jače, proizvela i jak seksualni nagon usmjeren ka Thori; Belaruz Fumes se uplašio (i tako još jače osjetio da je živ) ovih novih, njemu neprirodnih, emocija koje su prijetile posve uništiti njegovu fobiju i poredak u njegovoj porodici.
Belaruz Fumes je vjerovao – čovjek bez svojih strahova je mrtav čovjek.
Ovo je i bio (koliko daleko idu razlozi, i uopće se mogu nazvati tako) razlog zašto je izbjegavao Guillerma, i koristio svaki trenutak da ne bude s njim. Ipak, svaki put kad bi čuo njegov predivni glas iz telefonske slušalice – koji nije bio glas petogodišnjaka, već odraslog adolescenta – Belaruz Fumes bi smogao snage završiti razgovor, samo da bi odmah poslije, zaplakavši, pao u očaj i vidljivo ludilo.
Dan u kući Fumesovih završavao je za Guillerma nakon njegove obilne večere, tako je bar mislila njegova majka. Guillermo se u stvarnosti uspavljivao strpljivim i napornim iščekivanjem svog oca, i svaku noć Guillerma je, umjesto zvukova Belaruzovog dolaska, uspavljivalo njegovo razočarenje.
Stoga je razumljiva i posve očekivana bila sreća koju je osjećao svaki naredni dan u trenutku kad ga je s pucnjem budila njegova majka. Guillermo Maria Fumes svakako bi bio slomljen dječak da je Thora, u bilo koje dato popodne, uistinu sebi oduzela život pucanjem u sljepoočnicu, i tako mu, naredni dan, uskratila jedinu istinsku radost – telefonski razgovor s ocem.
Bilo je ovo, naravno, mnogo prije nego je spoznao šta njegova pjesma znači za ljude koji su je slušali, i što je bilo važnije, šta je njegova pjesma značila njemu samom.
5.
Thora Fumes je, krijući se iza pozornice na kojoj su ostali u šutnji stajati Guillermo i njegova jeziva toque pratnja, pogledala prema gledalištu i vidjela beskraj radosnih maski na ljudima koji su upravo umrli. (Braća Reyes – koji su zbog čvrstog poveza na glavi, crne tkanine koja je prekrivala njihove oči i njihove uši, mnogo više sjećali na osuđenike na smrt, izvedene ispred nijemog voda za strijeljanje, nego na duet flamenco gitarista – nisu znali za koga rade, i nije im bilo dozvoljeno vidjeti i čuti šta se dešava dok sviraju; nisu znali, niti su ikad poslije saznali, da su zbog ovih uvjeta, i svoje profesionalne dosljednosti i učtivosti, propuštali spoznati nešto uistinu prelijepo, svaki put kad su osjetili dodir nečije ruke na svojim ramenima – znak da svojim dugim, njegovanim noktima i vrhovima prstiju desne ruke napokon mogu dodirnuti žice na svojim gitarama). Njeno lice je iskvario brutalan cer. Ona u njihovim licima nije vidjela spasenje, vidjela je samo smrt. Sve je bilo baš kao i noć ranije, u polupraznom teatru koji je bilo manji nego ovaj večeras, i koji je u svoj želudac mogao primiti daleko manje žrtava – zbrajala je Thora mrtve u svojim mislima.
Sjetila se nepoznate djevojke, čije ime nije uspjela saznati, koja je jednog predvečerja, prislonivši svoje hladno uvo (dobro se sjeća njegove u prvi mah neugodne hladnoće) tik uz njezin nabrekli stomak poslušala Guillermov mrmor, i potom njenog lica prepunog božje milosti (i njenih očiju koje su ostale otvorene, zahvalne i uperene prema Thori), prije nego se njeno beživotno tijelo svalilo na šljunkovitu serpentinu gradskog parka. Tek je dvije sedmice poslije Guillermovog rođenja Thora shvatila da je smrt ove djevojke bio Guillermov preludij, prolog u jednu nevjerovatnu priču.
Thora Fumes je mogla dati ubiti koga god joj se prohtjelo ubiti, samo ako je htjela; bilo je dovoljno dopustiti onome koga je poželjela vidjeti mrtvog da čuje Guillermovu pjesmu, to je bilo sve što je morala učiniti. Iako nije mogla znati šta će se desiti, učinila je to i onda kad je dopustila djevojci da nasloni svoje uvo na njen stomak, i majkama koje su se, zajedno s njom i sa svojom tek rođenom djecom, oporavljale od porođaja, i liječnicima i njihovim pomoćnicima koji su, slučajno ili ne, čuli Guillermovo opelo. Ovo je u Thori proizvelo jake osjećaje moći i kontrole, neuporedivo jače od onih koje je dotad posjedovala, i koje je prakticirala svaki dan, tačno u podne.
Počela je ubijati nevine ljude, ljude koji nisu bili nesretni i nezadovoljni, kojima nije bio potreban bog, i koji su htjeli da žive – bar je ovako mislila Thora Fumes ubica, sadistička Thora Fumes, nezadovoljna Thora, Thora nedodirljiva, i nije mogla biti dalje od istine – četiri dana nakon što je shvatila da je Belaruz Fumes, čovjek čije je prezime nosila poput sopstvenog, otišao iz njihove kuće, zauvijek i da se više ne vrati. Tijekom ova četiri dana Thora je svejedno pucala iz svog pištolja sebi upravo pokraj čela, i četiri dana slušala je kako Guillermo bezuspješno pokušava obavijestiti svog oca da se njegova majka ponovno ubila, i da mu ovaj put ne želi otvoriti vrata.
Odmah poslije, obećala je sebi da više neće gubiti vrijeme misleći o svojoj smrti, i da niti jedan dan u kući Fumesovih više neće biti isti.
Guillermova pjesma je – vidjela je Thora vlastitim očima – doslovno brisala svaki strah i svaku dvojbu, negirala svaki bijes i svaki žal, potirala svaku nagodbu, svaki ustupak i kompromis, davala sve odgovore, čak i na pitanja kojih se ljudi uopće nisu dospjeli dosjetiti, ili se jednostavno nisu usudili postaviti ih. Ljudi su bili razbijeni i rasporeni, i Guillermo ih je sastavljao natrag. Činilo se da ih je lišavao paradoksalne želje koja ih je, i onda kad su najjače patili, tjerala da žive.
Život je bio bolest, Guillermo Maria Santos Fumes je bio lijek.
Odjedanput, Thora je poželjela čuti pjesmu svoga sina onako kako su je čuli drugi. Izgarala je od ljubomore jer su samo d r u g i mogli imati ono što im je ona dopustila da imaju.
Thora je mogla samo gledati.
6.
Guillermo Maria Fumes je na vrhovima prstiju, tiho i tijela napetog kao u uplašenog mačka prišao krevetu u sobi za spavanje svoje majke – vrata sobe su bila otključana – i sjeo pored nje. Obje, soba i njegova majka, više nisu mirisale po barutu.
Gledao ju je neko vrijeme kako spava, bio je zaboravio koliko dugo, umotanu u sigurnost popodnevne sieste. Na prvi, ovlašan pogled, izgledala je nesposobna počiniti i pomisliti bilo kakvo zlo. Nije znao zašto, ali je pomislio da su samo u snovima ranjivi svi ljudi. Pomislio je da ovo vjerovatno vrijedi i za njegovu majku, čak i za njega. Guillermo je ustao, i načinio deset koraka do niske komode na zapadnoj strani sobe. Bacio je kratak pogled na zid prepun bezbolnih, mrtvih rana koje je u proteklim godinama načinilo majčino olovo, i izvadio pištolj svoje majke iz ladice na komodi. Okrenuo se, i napravio deset koraka nazad. Prislonio je hladnu cijev oružja uz glavu Thore Fumes, koja je još uvijek čvrsto spavala, i povukao okidač.
Ovo je Guillermov san.
Narator u snu je niko drugi nego on – Guillermo. San prestaje uvijek u podne, i uvijek u istom trenutku. Potom, Guillermo se naglo budi. Ustaje, umiva lice. U snu nema pucnja, smrti, ubistva, krvi, nema kajanja, nema predumišljaja – jer to je samo san, u snovima ljudi ne umiru. Bar je tako načuo.
Kad se probudi, shvati da postoje poslije-umišljaj i mrtvi.
Dolje, u kuhinji, njegova živa majka svako jutro ispija toplu šolju kafe. U kući Fumesovih sada je sve drugačije. Belaruz, njegov otac, i Guillermova telefonska fiksacija, samo su udaljena sjećanja, i to je Guillermov konačan sud.
Ili možda iskustvena predrasuda.
Guillermo uopće i ne misli da su ikada bila stvarna, ova sjećanja, već samo priče. Duhovi i sablasti.
Druga šolja kafe, njegova šolja kafe, je na suprotnoj strani stola.
Neobično je, misli Guillermo, piti je s nekim koga sam maločas ubio u hladnoj krvi i razriješio njene bijede, pa makar to i bio samo san. Kako neistinita, protuslovna fraza, misli dalje Guillermo dok sjeda na stolicu i uzima još uvijek vrlo toplu šalicu u obje ruke (pa strpljivo trpi bol u dlanovima), u h l a d n o j k r v i. Kad čovjek ubija, njegova krv ključa, vrenje crvene tekućine je skoro nepodnošljivo. Kako bi drugačije mogao ubiti? Ja svoju, svakako, osjećam kako mi grebe vene i pokušava eruptirati van. Samo, ja sam ipak drugačiji, poseban, kaže majka, i pored toga što se ne mogu priviknuti na smrt.
Ja ovo uistinu jesam! Ja ne činim bilo šta loše. Upravo suprotno. Drugima darujem mir, nije li to tačno? Oni sami biraju smrt. Sve što želim je da slave moje ime, hoću ovo čuti iz njihovih ustiju dok umiru. To je sve što želim. Da li je previše ovo što tražim, za čime žudim? Malo zadovoljenje u zamjenu za blagostanje koje nesebično poklanjam i nudim. Gdje bi ga drugdje mogli pronaći? Volio bih, ipak, da bar neko preživi moju pjesmu, i drugima govori koliko je lijepa. Čak i ovo nije previše za tražiti. Mogu li uopće tražiti manje? Uzajamnost i ravnotežu. Malo poštovanja. Ovo je sve što hoću.
Bol u dlanovima je nestala. Kafa je hladna i jaka. Guillermo je pije poput svog oca.
Uvijek prije nego započne pjesmu bez riječi, koju d r u g i mogu čuti samo jedanput, i koju, i bez ovoga, nije moguće upamtiti ili ponoviti, Guillermo u svojoj glavi odmotava gitano molitvu, poput konca poderanog veza; molitva mu nalikuje na misli prepune patnje, pitanja, sumnji i isprika, baš poput onih koje ima skoro svakog jutra, nakon sna o sebi i svojoj majci. Nije posve siguran gdje ju je čuo i kad ju je zapamtio, i da li molitva nalikuje na njegove misli i dopunjava ih ili je obrnuto. Izgovara je u jednom dahu. Uzima od nje sve, ostavljajući samo rastočeni lajtmotiv, nit, riječ kojoj niti stotinu jezika, sve do sljedeće molitve, više ne mogu podati značenje.
Milo mu je jer sumnja. Sumnje čovjeka mogu učiniti mudrim ili ludim… u svakom slučaju ubit će ravnodušje u njemu – smatra Guillermo, ali ne podnosi isprike. Isprike ga čine slabim. Zato u svojoj glavi, uvijek i ponovo, odmotava molitvu.
Apologiju samome sebi.
Praznovjerno pomišlja da će, ukoliko je izgovori na sav glas, umrijeti. Smije se. Smijeh mu prekida druga misao. Ukoliko doista umre, iščezla bi sva njegova taština i sva njegova nesigurnost; bit će apsolutan, doista savršen.
Nije li, napokon, njegov red da bude sretan? – pomišljamo obojica.
Guillermo Maria Fumes gleda prema gledalištu lažno zavedenom sopstvenim dijalogom, upletenom u prividan kaos neprepoznatljivog, svakodnevnog čavrljanja. Činilo se da bilo ko bilo koga uopće ne može razumjeti. Vjerovatno i moja slobodna pjesma, pomišlja Guillermo, moja cante libre podsjeća na kaos, statiku, šum koji, pažljivo rastavljen, prelazi u najintimniji smisao.
Ove noći ima ih mnogo više – prikrada mu se misao o ljudima.
Guillermo čuje prasak. Pronalazi sebe možda posljednji put u kavezu od svjetlosti.
7.
Guillermo je pobjegao iz kuće Fumesovih nakon jedne neprospavane noći, osam dugih sati nakon što je posljednji put pronašao sebe u kavezu od svjetlosti, i u kući Fumesovih ostala je živjeti samo njegova majka. Guillermo nije mnogo razmišljao o svom postupku, i ovo nije bio razlog zašto je čitave noći bio budan, samo se želio uvjeriti (jer nije mogao biti tih kao u svojim snovima) da njegova majka zaista spava. Imao je sedamnaest godina.
Ovaj put (bila je, naime, čula Guillerma kako odlazi) Thora je mnogo brže shvatila da je ostala potpuno sama, napuštena od oba muškarca s kojima je nekad dijelila sve što je ikada i mogla nazvati životom.
Očistila je svoj zapostavljeni revolver, napunila ga mecima i naredno jutro izišla van. Bila je pomislila da joj nije potreban njen sin, bila je pomislila da ubiti može i savršeno sama, sve što je trebala učiniti bilo je uperiti revolver prema nekome i povući okidač. Jednostavna rima volje i motorične funkcije. No revolver kao da je imao vlastiti razum, uslovljeni ritam ne-ubijanja na koji ga je navikla upravo sama Thora, kao da je odbijao poslušati njezinu naredbu, njezinu drhtavu i oznojenu ruku sa barutnom tetovažom u obliku slova V.
Thora se vratila svojoj praznoj kući bez revolvera u ruci, uopće se ne sjećajući kamo ga je ispustila.
Umrla je, odjevena u predivnu, svilenu haljinu, od prehlade i neuhranjenosti, mnogo godina poslije. Posljednja misao joj je bila da bi možda trebala kupiti sebi psa. Mislim da je umrla još onog dana kad je otišao Guillermo, i kad je izgubila svoj pištolj. Možda je ovo bilo samoubistvo, možda samosabotaža, a možda samo nemar.
Predosjetivši njenu smrt, Belaruz Fumes se vratio iz samovoljnog progonstva i povučenosti sahraniti svoju suprugu. Na bdijenju i na sprovodu, i na njegovo veliko zadovoljstvo, nije bilo njegovog sina. Mogao je, kako god, predosjetiti da je Guillermo još uvijek živ.
Guillermo je uistinu bio živ, njegov otac nije bio u krivu. Prestao je pjevati nakon što je napustio svoju majku, osim ponekad, praveći iznimku samo onda kad se (posve slučajno i nenamjerno), umjesto u nečije lice, poda zagledati u istinsku nesreću, u zaraznu bol koja je davno prešla ironičnu tačku mogućeg povratka i izlječenja. Još uvijek, ali samo u ovim iznimnim trenucima, pati od taštine. Često pomišlja progovoriti svoju molitvu na sav glas, ali se ne usuđuje učiniti ovo.
Nadživio je Belaruza i njegove isprazne strahove za mnogo i mnogo desetljeća, i u vrijeme završetka ove priče Guillemo Maria Santos Fumes još uvijek diše, i još uvijek sanja; savjest i istančano vjerovanje u karmu zabranjuju mi da prikažem njegovu smrt.
6,638 total views, 2 views today
