Alminu Kaplanu 10. književna nagrada „Edo Budiša“

Alminu Kaplanu 10. književna nagrada „Edo Budiša“
Foto: S. Borozan/Almin Kaplan

Nagrada „Edo Budiša“ sastoji se od jednomjesečnog boravka u Kući za pisce – Hiži od besid u Pazinu i jednokratne novčane nagrade od 1.000,00 eura.

Godišnja književna nagrada Istarske županije – Regione Istriana „Edo Budiša“ dodjeljuje se u spomen na rovinjskog književnika Edu Budišu (1958. – 1984.). Nagrada „Edo Budiša“ sastoji se od jednomjesečnog boravka u Kući za pisce – Hiži od besid u Pazinu i jednokratne novčane nagrade od 1.000,00 eura. 

Nagrada se dodjeljuje od 2012. godine, a dosadašnji dobitnici su Srđan Srdić, Marko Pogačar, Bojan Krivokapić, Ivana Bodrožić, Lejla Kalamujić, Rumena Bužarovska, Miloš K. Ilić, Ana Schnabl i Luiza Bouharaoua.

U konkurenciju su ove godine ušli autori do 35 godina starosti kojima je u 2020. godini objavljena zbirka kratkih priča. U finalu su bili: Almin Kaplan s knjigom „Dubravske priče“ (V.B.Z., Zagreb), Lana Bastašić s knjigom „Mliječni zubi“ (Buybook, Sarajevo) i Ante Zlatko Stolica s knjigom „Blizina svega“ (Fraktura, Zaprešić).

Žiri u sastavu Vanesa Begić, Zoran Damjanović, Boris Koroman, Ivana Ujčić i Neven Ušumović odlučio je da ove godine nagradu dobije Almin Kaplan i njegove „Dubravske priče“.

Obrazloženje:

„Zbirka ‘Dubravske priče’ iznova ocrtava i kreira mikrokozmos hercegovačkih Dubrava, svijet bošnjačke ruralne zajednice koji se čitateljima otvorio u Kaplanovoj prethodnoj knjizi, romanu ‘Meho’.  Knjiga se sastoji od dva ciklusa: prvi je, kao i roman, smješten u poslijeratnu dubravsku svakodnevicu bošnjačkih ruralnih obitelji, dok se drugi ciklus sastoji od niza priča vezanih za događaje neposredno pred izbijanje rata, ispripovijedanih iz dječje perspektive.

Kaplanovo pripovijedanje odlikuje izvanredan osjećaj za govornu, dijalektalnu riječ i njegove priče čine većinom upečatljivi, ritmizirani dijaloški prizori. Gore naznačeni „dvostruki“ vremenski okvir radnje ovih priča, kao i umješno upravljanje pripovjednim vremenom daje ovoj naizgled minimalističkoj i dokumentarističkoj prozi kompleksnost zbog koje se isti prizori istovremeno mogu čitati i kao satira, palanačko kazalište apsurda, ali i kao melankolično-empatična afirmacija kontradiktorne stvarnosti zajednice od koje se pripovjedač distancira, ali kojoj iznutra pripada.

Rijetko se nailazi na mladog umjetnika riječi, kao što je Almin Kaplan, koji tako sugestivno zna naznačiti prazninu, tišinu, snagu onog neizrečenog što u svojoj neartikuliranosti sjenči svakodnevne društvene rituale osjećajima brige, strepnje, besmisla i očaja, ali i poštovanja i ljubavi.“


Izvor: kucazapisce.hr 

 3,470 total views,  2 views today

Komentariši