Jadranka Milenković, Heteros, Niški kulturni centar, Niš, 2019.
PIŠE: Bjanka Alajbegović
Jer, šta bi nas ikada moglo obogatiti ako ne ono što nije, ono što nemamo, ono što ne možemo imati, niti što smo bili.
Jacques Derrida
Roman Heteros Jadranke Milenković, objavljen koncem prethodne godine u izdanju Niškog kulturnog centra, potvrđuje tumačenje književnosti kao estetske komunikacije, interpelirajući svoje čitatelje, angažirajući nas, barem utoliko da se zapitamo: kakvi smo prijatelji, umijemo li to uopće biti, jesmo li dorasli takvoj numinoznosti?
Glavna junakinja, subjektivna pripovjedačica, Senka Milić, živi u samoizabranom zatočeništvu, možda upravo iz potrebe za pravim razgovorima (str. 6.), a koje joj omogućavaju sastanci udruženja Dobra knjiga gdje je na snazi dragocena razmena koja nije postala tržište (str. 112). Ninoslav, član udruženja, njen jeheteros, što je u antičkom svijetu značilo „prijatelj, ali i više od toga“ (ἕτερος: drug, drugi, drugačiji, drugi dio para). Oni vode polemike (u smislu heraklitovskog polemos) o Borgesu, Sabatu, Deleuzeu, Karamazovima, Kafki, Gogenu, i različitim neodoljivo-nedomislivim temama: je li neophodno da čovjek bude utemeljen ili ipak da uvijek ostavlja otškrinuta vrata za bjekstvo? Birati ili dozvoliti da budeš biran? Šta je nemilosrdnije: sjećanje ili zaborav? Gdje da čovjek pobjegne od bježanja?…
Njihova nadmudrivanja su stvaralački sukobi i su-osmišljavanja –
jer sukob argumenata je bliži životu nego ritualno ponavljanje naučenih radnji kojima se ljudi obično štite od ravnodušnosti univerzuma (str.16).
Iako Ninoslav ispoljava osobinu koje se Senka najviše plaši – Stavrogin-rezignaciju (str. 26); iako je on teški, ludi čovjek (str. 36), ona je spremna posvuda tražiti panaceju za misterioznu ranu na njegovoj ruci, i tek nakon što je uspije iscijeliti, prepušta se brizi o sopstvenom blaženstvu.
Je li moguće živeti svoj san ne ogrešujući se o druge, ne povređujući direktno, hotimično ili iz nepažnje, druga ljudska bića? (str. 56)
, pita se Senka. Jacques Derrida bi svakako odgovorio da nije – jer nesimetrija i beskonačna promjenjivost su sine qua non „pravog“ prijateljstva[1], pri čemu je nezaobilazan onaj Zaratustrin nalog (koji i Derrida rado osluškuje) da se u prijatelju voli neprijatelj, čime se ozbiljuje mogućnost nemogućeg, kontra-smjer, koji podrazumijeva da prijatelju moramo čak dopustiti i povjeriti moć da ode od nas.
Prošivni bod romana je kritika neoliberalno-kapitalističkog modela kulture poznatijeg kao „kupi me, prodaj me“ i stoga Senka mašta o nekoj spravi za detektovanje zloupotrebe ljubavi (str. 30). Upravo tu zloćudnu ideologemu kupoprodajnosti nužno je nastojati prevazilaziti i težiti ekonomiji „s onu stranu dobra i zla“, koja nalaže prihvatanje i poraza bez kojeg nema prijateljstva. [2] U jednom dužem trenutku njegovog odsustva, Ninoslav nedostaje Senki da se ne složi, makar iz principa, da joj postavlja zamke (str. 117) – što korespondira s „onostranim“ Blakeovim pozivom: Do be my enemy for friendship’s sake! – i ona mu stoga nepokolebljivo (do)nosi drugu polovinu reči (su-potpisa). Naši prijatelji su ugrađeni u naš, uvijek nastajući, temelj (Senkin credo[3]). Iako odlaze, iako su otišli, iako nisu još (istinski) došli, oni su naši sapotpisnici. Samim tim, Senkino uvjerenje da bi jednoga dana njen sin mogao naslijediti osobine nekog njenog prijatelja (str. 80) djeluje sasvim opravdano. Mi (svakog) svog heterosa pounutrujemo i onda on zaista postaje slobodan i da nas napusti; da postane onaj (Zaratustrin) najudaljeniji…
Pored Ninoslava, tu su i Katarina, Igor, Dorja, zatim arhetipski glasovi iz našeg temelja/iskustva/saznanja (Euridika, Arijadna, Penelopa, Antigona, Orfej) i svi oni su u saglasju (iako razdruženi na razne načine), u onoj bahtinovskoj polifoniji, u izmeđupoložajnosti koja predstavlja hermeneutiku opstanka.
Za sve se može naći objektni korelativ (str. 49), odjekuje iz jedne od Senkinih kontemplacija. Možda je heteros upravo jedan takav objektni korelativ za ono sveto, božansko? Za ono što nemamo smjelosti ni poniznosti susresti, a naročito očuvati? Senka se s jezom prisjeća pisma koje je jedan mladi čovjek napisao pred samoubojstvo, a u kojem je stajala najbolnija ispovest jednog očaja, jedne užasne, neizdržive usamljenosti: ja nikome nisam najbolji prijatelj (str. 20) i ona se, stoga, (ničeanski) moli da smelosti bude dovoljno (str. 129): za (uvijek) novi početak (priče). Za Hajde da se pomirimo (str. 132).
Refren pjesme Hey You Pink Floyda (Together we stand, devided we fall) poput obećanja/podsjećanja u nekoliko navrata odliježe romanom. Ali, šta ako mi ipak ne (pro)padamo ako smo razdvojeni, nego postajemo „utemeljeniji“ i „smjeliji“? Jer, u konačnici, nema ni spojenosti ni razdvojenosti. Riječima glavne junakinje:
ne postoji nijedna platforma koja se ne prožima s drugima, nema linija bekstva, postoje samo „poluskokovi“ s platforme na platformu, koje su prepletene (str. 16)
, a ta isprepletenost ogleda se i u razlabavljenoj, intertekstualnoj formi samog romana. Štaviše, autorica na kraju za svako poglavlje navodi prototekstove, koji su također raznoglasni: od pjesama Block Outa i Partibrejkersa, preko navoda iz filma Ko to tamo peva, do stihova Nikole Šopa i Branka Miljkovića…
Heteros je zapravo roman-polilog; njegov navlastiti postupak je politonalnost (zašto se ne bi moglo krenuti iz nekoliko nezavisnih izvora, čiji će se tokovi možda sliti u jednu veliku reku, i teći ka istom, nepreglednom moru? – pita se naratorski glas u uvodu romana). U tom smislu, moguće je dopustiti primjedbu da je tekstualnu koherenciju autorica bolje ostvarila u romanu Soba 427, koji je objavljen gotovo istovremeno kada i Heteros. Pa ipak, možda je od učenog poimanja romaneskne strukture mnogo značajnija energeia ovog romana: misliti prijateljstvo iznad ekonomije. Jer ukoliko još postoji nešto zbog nečega vrijedi patiti ili umrijeti, to je onaj sporazum između poraženih, rekao bi Sabato.
Milenković je napisala knjigu za čitaoce koji „razmišljaju previše“, koji razmišljaju nesimetrično, neumorni pred raznorodnim paradoksologijama. A to je, u svakom slučaju, “smjela“ literatura kakve nedostaje.
[1] Prijateljstvo bi naprostopodrazumijevalo neki nevjerovatan oblik: fenomen simetrije, jednakosti, smirene uzajamnosti između dvije beskonačne nesrazmjere kao između dvije apsolutne pojedinačnosti (Derrida, J. Politike prijateljstva. Beograd: Beogradski krug, 2001. Str. 335.)
[2] Ibidem. Str.445.
[3] Kad jednom nešto uđe u temelj, postaje jaka sila, vrši uticaj na sve sfere života (Milenković, str. 81).
BJANKA ALAJBEGOVIĆ rođena je u Sarajevu 1983. godine. Diplomirala je na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Objavila je zbirke pjesama: Između dvoje (Naklada “Zoro”) 2005. godine i Srčane saturnalije (Vrijeme Zenica) 2019. godine.
Poeziju i eseje objavljuje u književnoj periodici i na portalima: Odjek, Novi izraz, Sarajevske sveske, Zeničke sveske, Ars, Plima, Motrišta, Strane, Bona.
Funded by the International Relief Fund of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut, and other partners: www.goethe.de/relieffund
4,711 total views, 2 views today
