Dom od literature Seada Husića

This post is also available in: Bosnian


Dom od literature Seada Husića

Sead Husić, Časopisne pjesme, Lijepa riječ, Tuzla, 2020.

Bosanskohercegovačka književna scena, ako takvo što postoji, svjedoči pojavu mladih spisateljica i pisaca koji su stekli ili stiču, različitim načinima (samo)edukacije, zavidna znanja iz i o književnosti, e da bi ta znanja vješto koristili u svome pisanju, zahtijevajući tako od svog čitaoca, koliko god bio rijetka pojava, dodatna znanja i kompetencije. Otuda je vidna žanrovska raznolikost kojom nas zasipaju – ne samo da pišu i poeziju i prozu, i kratke i duže lirske forme, i roman i (kratku) priču, i lirske putopise i eseje na razičite teme – već se sasvim komotno i uspješno ”razmeću” stručnim radovima iz i o književnosti. U takve mlade spisateljice i pisce spadaju, da spomenemo samo neke, Naida Mujkić, Melida Travančić, Ernad Osmić i, naravno – Sead Husić.

Seadu Husiću, tako, od svih navedenih formi nedostaje samo roman, ali, ubijeđen sam, neće se dugo čekati da se oglasi i u ovoj formi. A ubijeđen sam i kao nastavnik koji prati Seadovo akademsko i literarno sazrijevanje, i kao čitalac njegovih literarnih i stručnih radova, i što svjedočim njegovom istančanom osjećaju za stih, potrebi za pričom i gotovo dječijoj radoznalosti, sve to uz prethodno spomenuta znanja i erudiciju.

Zbirka Časopisne pjesme zbir je po časopisima prethodno objavljivanih pjesama, namjenski razvrstanih kombinacijom triju kriterija – jedan je obim / dužina pjesme, drugi rodni i treći tematski – tako da knjigu čine sljedeće cjeline: Kratke pjesme, Ženske pjesme, Historijske pjesme, Zavičajne pjesme i Ljubavne pjesme. Već iz ovako strukturirane zbirke razvidno je da se autor želio poigrati sa prethodno instaliranim klasifikacijama unutar kojih se razmještala pjesnička produkcija. Samo onaj ko se uspio osloboditi žanrovskih okova, a uspijeva se osloboditi samo onaj koji upozna historijske tokove i zakonitosti žanriranja, stiče privilegiju poigravanja, ili, u postmodernome pojmovnom ozračju rečeno – parodiranja istih. Parodirajuća pozicija Husićeva, treba to još jednom naglasiti, nije ”naslijeđena” tek pukom smjenom paradigmi, već je osvojena aktivnim odnosom subjekta koji čita, uči i spoznaje.

Izvanjska se parodirajuća pozicija autora koji se poigrava žanrovima tako legitimno prenosi na unutrašnji plan lirskog subjekta, onoga koji pjeva na različite teme, tvoreći na taj način i navedene žanrove. Kada se odlučite za kratke lirske forme u Kratkim pjesmama onda se u startu odričete jezičkog obilja, zaokruženih i dovršenih iskaza a prihvatite se pjesnički zahtjevnoga posla označavanja i osmišljavanja jednog gotovo nemuštog jezika. Nedovršenost iskaza nije došla kao posljedica neukosti, već naprotiv, kao rezultat nastojanja da se obezbijedi dovoljno mogućih značenja, da se redukcijom jezika osigura produkcija smisla, deficitom iskaza – suficit značenjskih i smislenih relacija i, što je najvažnije, autoru i njegovom lirskom subjektu to polazi za rukom.

Ispostavit će se da ciklus pod naslovom Ženske pjesme nije organiziran iz namjere da se na papir stave pitanja ženskog roda, da se u ”ozbiljnom” ili parodirajućem tonu problematizira ono što teorija naziva ženskim pismom i ženskom perspektivom u književnosti, napose poeziji. Ispostavit će se, dakle, da je i odrednica „ženske pjesme“ tematskog karaktera, jer se, naprosto, u tih nekoliko pjesama pjeva o ženama – da sada sebi dadnem za pravo da uobzirim rodnu perspektivu – iz muške pozicije. S obzirom na ranije konstatiranu poziciju autora (pa i lirskog subjekta) koji je upućen u takva pitanja i ovdje se može zaključiti da se radi o svjesnom poigravanju idejom a ne slučajnošću i neukošću autora, čiji lirski subjekt stavlja se u poziciju vanjskog posmatrača, opservatora, a u fokusu kojega je žena. Žena na željezničkoj stanici, žena na pijaci, žena u  andaluzijskom prostoru, žene na trgu svetog Marka – zapravo je žena izvedena iz zatvorenog u otvoreni, iz privatnog u javni prostor, koji je prethodno bio namijenjen muškarcima, čime se čini (auto)subverzija onoga šta je prethodno rečeno o odsustvu rodnog principa. Afirmaciji ženskog rodnog pitanja dijelom doprinosi i činjenica da se u ovom ciklusu u par slučajeva, na ovaj ili onaj način, radi o ženama spisateljicama – o Biseri Alikadić u pjesmi Čitajući Biseru Alikadić i Nadiji Rebronji u pjesmi Andaluzijska. Da se ne radi samo o pukom intertekstualnom referiranju na navedene autorice potvrđuju i primjeri tematskog („Ona, može biti da je Karenjina“ u pjesmi Početak pjesme), ili primjeri skrivenijeg referiranja preko općepoznatih toposa u svjetskoj književnosti (Venecija, Trg svetog Marka u Veneciji, Andaluzija, Atina).

Kada se krene od principa forme (obim i broj stihova u Kratkim pjesmama), preko rodnog koji nije samo rodni nego i tematski (Ženske pjesme), dođe se, tako, do Historijskih pjesama, koje bi se, slijedom prethodnih, komotno mogle atribuirati kao muške pjesme. A muške bi mogle biti ne samo po temama – rat, puška, strojevi korak, Perl Harbur, Berlinski zid – već i po nakani da se historija, po ko zna koji put, markira kao muški prostor, a zatim demarkira poželjnom ironijskom distancom. I nije to ništa u sukobu sa temeljnim postavkama rodnih studija, koje subverzivno žele djelovati prema temeljnim postavkama muškog pisma, nego je još jedno ironijsko udaljavanje i parodijsko poigravanje sa istim, bez obzira na rodni predznak. Zanimljivo je da autor i njegov subjekt u ovom ciklusu otvaraju prostor za uvlačenje važnih društveno-historijskih tema, od onih globalnog (Perl Harbur, Berlinski zid) do onih lokalnog karaktera – južnoslavenskog (pjesma Strojevi korak nas vraća u osamdesete, kada autor nije bio ni rođen i strojevim nas korakom uvodi u tragedije devedesetih). Tako se događa da ova poezija, negdje na svojim rubovima, dotiče naše ratne traume, verbalizira ih svojim suptilnim metaforama, metonimijama i paradoksima, demonstrirajući tako svu tragediju našega postojanja – o čemu god da pišeš, o čemu god da pjevaš ne možeš nikada pobjeći i zaštititi se od ratnih tema.

Nekada je u opticaju bila klasicistička podjela na ozbiljnu i neozbiljnu književnost, na pravu i trivijalnu, da bi ta i druge slične podjele pale u vodu sa smjenom paradigmi, sa inauguracijom onoga šta se već neko vrijeme naziva postmodernim stanjem, duhom i mišljenjem u kojemu je trivijalno rehabilitirano i zadobilo neko novo pravo postojanja. Pomalo već trivijalizirana odrednica ”zavičajne pjesme” afirmira se u novome kulturnom i književnome kontekstu sa punom sviješću o trivijalnom potencijalu koji unosi u ironijsko-parodijski kontekst postmodernog doba. Njihova se misija – Zavičajnih pjesama – ne zaršava na ovim autorovim i strategijama lirskog subjekta, već im se pridodaje još jedna – završni potez u mapiranju prostora po kojemu se kreće isti ovaj subjekt i njegov autor, međe koje se radijalno šire od najužeg zavičajnog ka u globalnim okvirima prepoznatih toposa, poput Pearl Harbura, Berlina i Berlinskog zida, Andaluzije, Venecije… Ovaj mladi pjesnik, Sead Husić, na taj način demonstrira odsustvo zavorenosti i vezanosti za uski zavičajni prostor, već i svijest o punini i globalnoj zaokruženosti prostora, o prostoru koji nije samo ovdje već i tamo, gdje nije kročila naša noga a do kojega se može doći i uz pomoć knjiga Danila Kiša, Ive Andrića, Itala Calvina, Ibrahima Kajana. Na taj način se pojam zavičaja istovremeno delimitira i premješta iz fizičkog u svijet knjiga – jedini pravi zavičaj ovog i svakog drugog pjesnika može biti cijeli svijet i jedini pravi zavičaj ovog i drugog pjesnika može biti svijet knjiga.

Na isti ili sličan način Sead Husić se odnosi i prema odrednici ljubavne pjesme, kojom je naslovljen posljednji ciklus u ovoj knjizi. Dakle, od identifikacije potencijalne trivijalnosti naziva, smještanja u novi ironijski kontekst, pa do intertekstualizacije naziva i mogućih sadržaja o kojima pjevaju ove pjesme. Trebalo bi da pjevaju o ljubavi, ali, prvenstveno, i prije i poslije, pjevaju o knjigama i piscima, o junakinjama i junacima, razgovaraju pa i polemiziraju sa pjesnicima, referiraju se na stih ili sentencu, gradeći na taj način, ciglu po ciglu, ne samo dom od literature, nego palaču od knjiga.

Zbirka pjesama Časopisne pjesme Seada Husića ne samo da pjeva na određene teme – o kojima su, zna to ovaj pjesnik, i drugi pjesnici pjevali prije njega – nego se, vođen ovom spoznajom i stečenim znanjima o tome, upušta u projekat propitivanja granica žanra, i, ništa manje važno od prethodnoga, na izazovan način nudi i promovira jedan novi žanr – časopisne pjesme.

Mirsad KUNIĆ

 938 total views,  3 views today

Komentariši