Branislav Mikulić: RUČAK S JASNOM

Ručak s Jasnom

Znatiželja i ljubopitljivost su bili omiljeni alati kojima sam otkrivao svijet oko sebe.  Oduvijek je tako sa mnom bilo, odmalena. Vremenom je to u meni samo raslo i jačalo. Konačno, to me je nauci dovelo. Pitanja sam mnoga sebi postavljao, htio odgovor na njih naći. Pa i takva za koja  nauka odgovora imala nije, gdje je nemoćna bila. Kao, recimo, ona o postojanju sila nadnaravnih i svega drugog što se rukom opipati ne može, okom vidjeti ne da. I o mnogočemu  ostalome što se dimenzijom četvrtom naziva, a  koju se ne da izmjeriti, nego u nju vjerovati treba. Bez dokaza. 

Radoznalost me ta povela u odjele biblioteka koje nikada ranije pohodio nisam. Počeo sam čitati knjige koje o duhovnosti zbore, ponajviše knjige starostavne. Nisam ih izučavao, to mi namjera nije bila – samo sam htio vidjeti šta ti mudri spisi svijetu poručuju. Još više me je zanimalo ko ljudima te poruke posla i šalje, ko iza svega stoji. Ko je taj neko ili nešto  čemu se milioni obraćaju, ničice i na koljenima.  Da, to me je kopkalo, da trag nađem što bi me odgovoru tom poveo. 

Uzeo sam Kur’an, Toru, prevrtao spise Siddhartine, unosio se u vedske zapise, zavirivao u  bukvare religija mnogih. Čitao sam svete knjige svakojake ne bih li tamo odgovor našao i istinu spoznao. No, već nakon kratkog traganja ja bih odustajao, činile su mi se mističnim i šifriranim. Nisam ih razumijevao, bile su mi pune simbola i alegorija – enigmi i rebusa raznovrsnih. Mnogi dijelovi su mi izgledali nestvarni, često graničili s bajkovitim i fantastičnim. Pa je moj um negodovao,  protivio se čitanju tekstova takvih.  Bunio se jer nije bio vičan dešifrovati misterije i skrivene poruke knjiga ovih. Naučen je bio da svemu uzrok traži i posljedicu, svemu dokaz mramorno čvrst. A toga ovdje nije nalazio, nije vidio ni prepoznavao. 

Obeshrabren, ostavih tekstove stare. Napustih ih sve. No s tim se  vatra moje znatiželja nije ugasla, tinjala je u meni, godinama. A onda se ponovo razbukta kada otkrih da za tim odgovorom jednom novom stazom mogu poći.  Naime, odlučih se s ljudima družiti, onima koji duhovnost slijede, koji su za sebe istinu našli, onu što njih zadovoljava i hrani. Mislio sam da se takvi u crkvama sreću, pa sam pošao u obližnju, holandsku. Međutim, ne potraja to dugo.  Već nakon nekoliko odlazaka vidjeh da me škrto znanje jezika, posebno specifičnog rječnika kojim se propovijedi kazuju, spriječava da poruke s oltara shvatim. Ni s ljudima nisam mogao naširoko o vjeri zboriti – ista barijera se i na tome putu bila ispriječila. 

Pođoh u crkvu gdje su govorili jezikom kojeg razumijem. U Achenu, tik preko granice, u Njemačkoj, a nedaleko od mjesta gdje smo tada živjeli, nađoh jednu hrvatsku crkvu. Počeli smo nedjeljom ići u nju, družiti se s članovima, obično nakon mise uz čaj i kafu, ponekad i uz objed. U tim neobaveznim prilikama se o vjeri nije govorilo, nego o svakodnevnim stvarima  – porodici, poslu, novcu i zarađivanju. Najčešće su  razgovori išli o nostalgiji koja razjeda i  o snivanom povratku u rodni kraj. Stekao sam dojam da su se ponajviše zbog toga oko crkve skupljali – da muku migrantsku sa sličnima sebi podijele. 

Ublažiti čežnju za domovinom nije bio razlog mog zalaska među njih. Ja sam vrebao priliku da dotaknem temu koja je mene zanimala, da započnem razgovor o vjeri njihovoj, da nahranim svoju znatiželju. Htio sam pitati  u šta vjeruju, kako i zbog čega, šta im vjera znači. I, dakako, želio sam dobiti odgovor meni najvažniji, htio sam saznati šta je to nešto u što milioni vjeruju, da li to nešto odista postoji, i da li za mene postojati može. 

Radoznalost je moja rasla, a i ljubopitljivost. Pa sam redovno odlazio na ova nedjeljna druženja, par godina bar. Išao sam tamo zbog sebe, po svom zadatku.  Kad god sam svraćao u achensku crkvu ja sam ljude o Bogu propitivao, pokušavao saznati ko je za njih Bog i kako ga vide. No, uzalud mi bijaše. Oni moje pitanje ili nisu razumjeli ili odgovora nisu znali. Umjesto toga, nabrajali su mi šta On njima znači, spominjali mi njegova obilježja i svemoći. Ponavljali  mi da On sve čuje, sve vidi, svačije srce pozna i u svako ponaosob zaviruje. Ili bi pričali o Isusu, čudotvorcu kojeg su jednako bogom smatrali, što nikako nisam razabirao. Još češće su ga spominjali simboličkim rečenicama koje su me do kraja zbunjivale. Kao one da je “smrću svojom smrt pobijedio”, “krvlju vlastitom sve grijehe naše isplatio” “svijetu svjetlo donio”, “vrata vječnosti za nas otvorio”. Čitavu misteriju su mi oko njega ispleli, veliku, meni nerazumljivu, a njima očigledno važnu.  Ja, zbunjen svim doživljenim, ponovo osjetih da sam u ćorsokaku, da uzalud vrijeme trošim, da njihovu vjeru i razlog njihovog vjerovanja nikada razumjeti neću. I upravo kad pomislih da dignem ruke od svega, doživjeh susret koji me ponovo ispuni znatiželjom, koji mi kaza da odustati ne smijem. 

****

Jednom prilikom nas znanci iz crkve pozvaše kući, na ručak. Muž i žena s dvoje male djece, baš kao i mi. Ranije sam saznao da su iz Bosne, da dolaze iz tradicionalne katoličke sredine i porodice. Koračajući ka odredištu, započeh razgovor s Jasnom, tako se supruga zvala, krenuh o vjeri njenoj i o Bogu u kojeg vjeruje. Ona, vidno oraspoložena mojim pitanjem, poče kazivati o djetinjstvu, kako je odgajana uz religiju i pripadajuće običaje, da je odmalena vjerovala u Boga, u sve ono što su joj roditelji o njemu govorili. Spominjala je čuda o kojima je kao dijete slušala, o Stvoritelju svemogućem, o Isusu koji je po vodi hodio, anđelima koji djecu noćučuvaju, krilima ih svojim pokrivaju. 

Tu je načas prekinuh, rekoh kako sva djeca kroz iste stvari prolaze. Pritom još spomenuh da sam i ja u djetinje doba bezrezervno vjerovao u vile i čarobnjake, u raznorazne fiktivne likove koje su mi roditelji spominjali, u Babarogu, Pepeljugu i u Djeda Mraza. Ona tu zastade, namršti vjeđe, pogledom mi prijekor uputi, pa nastavi.

Reče kako je već u osnovnoj školi poželjela o svemu tome više saznavati. Onda spomenu čitanje biblijskih slikovnica, pohađanje vjeronauke i, kasnije, samostalno izučavanje Pisma svetog. Ja sam je slušao, neprestano vrebajući priliku da priupitam ono meni najvažnije – ko je njen bog, šta je to, neka osoba, neka bezlična sila,  nešto do sada neviđeno, nešto posebno. Pa sam tražio da mi kaže. No, ona to nije spominjala nego je stalno objašnjavala kako ona Boga doživljava. Govorila mi da je On njen spasitelj, utješitelj, da je vodi, snagu joj za život daje.  I  sve tako ukrug. Na moje pitanje direktan odgovor nije davala – nije htjela ili  ga nije imala, to nikada ne saznah. 

Nestrpljiv, krenuh napadati s druge strane. Upitah je koliko joj je Bog bitan, šta joj znači. Ona, bez imalo premišljanja i sasvim  spontano  reče da voli Isusa više negoli išta na svijetu, da joj je on prvi, najvažniji u životu. 

Ja joj ne povjerovah, pomislih da je to nemoguće, pođoh od toga da meni niko nije preči od moje djece, njih troje, i od moje supruge, moje majke i sestre. Njih volim iznad svega. Pa nastavih ispitivačkim tonom: “Zar ti je Isus (ona je riječi Bog i Isus koristila kao sinonime, stalno zamjenjujući jedno za drugo) važniji od ovih tvojih sinova, da li ga voliš više no njih?” 

Ona, ne pokazujući ni trunku dvojbe, kaza: “Brano, On mi je prvi, njega najviše volim”. On mi je sve dao, On mi je i njih podario. I mene je stvorio.” Nakon kratke stanke još odlučnijim glasom doda: “On mi je svjetionik za život, on mi je odista prvi”. 

Ja načas ostadoh bez riječi, pa potom nastavih, pomalo provokativno. “Da li bi svoj život njemu poklonila, da li bi mu sina rođenog žrtvovala ako bi to od tebe tražio, onako kako je učinio Abrahamu?” 

Ona uspori korak pa se polako okrenu prema meni. Gledajući me pravo u oči, sasvim smireno mi reče: “Da Brano, sve bih mu dala!” 

Odgovor i sigurnost koju prepoznah u njenom glasu, zaprepastiše me. Nikada, ama baš nikada to nisam čuo, niti sam pomišljao da neko nešto slično može izustiti. Pa još tako nepokolebljivo, i s tim ubjeđenjem. Dalje nisam pitao, nisam znao šta da je pitam. Učinilo mi se da mi je u toj jednoj rečenici sažela svu svoju vjeru. Vjeru meni nevjerovatnu, tada nepojmljivu.

Otišli smo kod njih na ručak, pogostili su nas, istinsku dobrodošlicu nam priredili. Sve vrijeme sam osjećao toplinu doma njihovog, srcā njihovih. Bilo je veselo, opušteno. Tokom objeda o vjeri nismo pričali, nismo doticali ozbiljne teme. No,  na kraju, kada smo pošli kući, dok smo navlačili jakne, domaćica mi priđe i primaknu mi se. Tiho, na uho me upita: “Brano, je li prirodno da više volimo poklon negoli onog koji nam ga darova? Razmisli o ovome pa ćemo ponovo razgovarati naredne sedmice, u nedjelju, kada dođeš u crkvu.”

Odgovor taj joj nikada ne pružih. Te sedmice, kada ga je ona očekivala, ja ga imao nisam, a ni čitavih deset godina kasnije, možda i više. Nisam ga nalazio, a tražio sam ga, sebi, ne njoj. Istina, najviše sam  tragao za odgovorom na sopstveno pitanje, meni mnogo važnije. No, ni njega dugo nalazio nisam. 

napisao: Branislav Antov Mikulić

(Iz autorove nove knjige LJUDI-PUTOKAZI, nedavno izašle u izdanju Dobre Knjige iz Sarajeva.)

 

 3,216 total views,  3 views today

Komentariši