Poezija Louise Glück


Prevele Ulvija i Una Tanović

Nokturno


Majka je sinoć umrla.
Majka koja nikada ne umire.

Zima je bila u vazduhu,
mjesecima udaljena,
ali ipak u vazduhu.

Bio je to deseti maj.
Zumbuli i behar na jabuci
Procvjetali su u vrtu.

Mogli smo čuti
Marija je pjevala pjesme iz Čehoslovačke –

Kako sam usamljena –
pjesme te vrste.

Kako sam usamljena
Nemam majke, oca nemam –
moja duša bez njih čini se tako prazna.

Mirisi su se dizali iz zemlje;
posuđe je bilo u sudoperu,
oprano ali ne složeno u ormariće.

Pod punim mjesecom
Marija je presavijala oprano rublje;
kruti čaršafi su postajali
suhi bijeli pravougaonici mjesečine.

Kako sam usamljena, ali u muzici
moja tuga je moja radost.

Bio je to deseti maj
kao što je bio i deveti i osmi.

Majka je spavala u svom krevetu,
njene ruke ispružene, njena glava
uravnotežena između njih.

Topao dan

Danas je bilo sunčano
pa je moja susjeda oprala svoje spavaćice na rijeci –
vraća se kući sa vešom složenim u korpi,
sija, kao da joj je život upravo
produžen za desetljeće. Čistoća je čini sretnom –
govori joj da uvijek može početi iznova,
stare greške ne moraju te vući nazad.

Dobre smo susjede – ne miješamo se
jedna drugoj u lični život. Upravo sada
ona pjevuši, vješajući mokar veš na konopac.

Malo po malo, dani poput ovog
postat će nam normalni. Ali zima bijaše teška:
rano je padao mrake, zore tamne
sa sivom, neprestanom kišom – mjesecima tako,
a potom snijeg, poput tišine što silazi sa neba,
uništava drveće i vrtove.

Danas je sve to iza nas.
Ptice su se vratile, čavrljaju oko sjemena.
Sav snijeg se otopio; grane voćki su prekrivene pahuljastim novim izdancima.
Nekoliko parova čak šeta po livadi, obećavajući šta god već da obećavaju.

Mi stojimo u suncu i sunce nas liječi.
Ono ne žuri da ode. Visi iznad nas, nepokretno,
poput glumca zadovoljnog svojim dočekom.

Trenutak spokoja moje susjede,
dok gleda u planinu, sluša ptice.

Toliko mnogo odjeće, odakle je samo došla?
I moja susjeda je još uvijek tamo,
vješa je na konopac, kao da se košara nikada neće isprazniti –

Još je uvijek puna, ništa nije završeno,
premda sunce počinje niz nebo da se spušta niže;
zapamti, još nije ljeto, tek je početak proljeća;
toplota se još nije ustoličila, hladnoća se vraća –

Ona to osjeća, kao da se posljednji komad posteljine smrznuo u njenim rukama.
Gleda svoje ruke – kako su samo ostarile. Ovo nije početak, ovo je kraj.
A odrasli, oni su sada svi mrtvi.
Samo su djeca ostala, sama, da stare.

Svi sveti

Čak i sada ovaj predio se sklapa.
Brda smrknuta. Volovi
drijemaju u svojim tužnim jarmovima,
polja pošto su bila
požnjevena prazna, snopovi
vezani ravnomjerno i nagomilani uz ivicu puta
među petoprsticama, dok nazubljen mjesec izlazi:

Ovo je ogoljelost
od žetve ili pošasti.
I žena nagnuta kroz prozor
sa ispruženom rukom, kao kod isplate,
i sjemenje
razgovjetno, zlatno, zove
Dođi ovamo
Dođi ovamo, mali

I duša gmiže iz stabla.

Pothvat

Tama se diže, zamisli, za tvoga života.
Tu si – upakovan u prazan jedrenjak ploviš
Kroz upletenu trsku, polja preplavljena pamukom.
Slobodan si. Rijeka je ispunjena ljiljanima,
Pojavljuju se žbunovi, izdanci se zbijaju u palme. Sada
Svi strahovi prestaju: svjetlost
Se brine o tebi, osjećaš valove naklonosti
Poput ruku raširenih iznad vode; Ljubav,

Ključ je okrenut. Rasprostri se.
Ovo je Nil, sunce sija,
Bilo gdje da se okreneš je sreća.

Starinski fragment

Pokušavala sam da volim materiju.
Okačila sam natpis iznad ogledala:
Ne možeš mrziti materiju, a voljeti formu.

Bio je divan dan, premda hladan.
Bila je to, za mene, pretjerano emocionalna gesta.

……….. tvoja pjesma:
pokušana, ali neostvarena.

Okačila sam natpis preko prvog natpisa:
Vrišti, jadikuj, odbaci sebe, poderi svoje haljine –

Spisak stvari koje voliš:
prljavština, hrana, školjke, ljudska kosa.

……… rečeno
neukusna obijest. Onda sam

pocijepala natpise.

AIAIAIAI vrištalo je
razgolićeno ogledalo.

Kraj kopna

Svu noć Fundy zaliv curi
Kroz mit koji razdvaja
Vaše sinove od utapanja. Čujem ih kako spavaju.
Cvile, zavezani u svojim vrećama.
Održavaju ovaj brak koji tone dok se šator komeša, zora
Daje staklast izgled poluotoku. U Halifaxu
Rekao si im čovjek visok šest stopa može vidjeti budućnost:
Tamo nije bilo ničega. Samo onaj ribnjak za losose, okrutno plava
Atlantskog okeana …

Prvi je avgust. Ovo je Nova Scotia i more
Hrani sušnicu.

Magi

Dok se svijetu bliži kraj, kroz puke
početke zime, oni ponovo putuju.
Koliko smo zima dosad to vidjeli,
gledajući isti znak kako izlazi dok oni prolaze
gradove iznikle oko te maršrute njihovo zlato
urezano duž pustinje, pa ipak
zadržasmo to za sebe, ovi
pošto su Mudri, dolaze da vide u uobičajen sat
da se ništa nije promijenilo: krovovi, hambar koji
plamti u tami, sve je što žele da vide.

Priča

Dvije žene sa
istim zahtjevom
došle su pred noge
mudrog kralja. Dvije žene,
ali samo jedna beba.
Kralj je znao
jedna od njih laže.
Ono što je rekao je bilo
Rasijecimo dijete
na pola; tada
nijedna neće otići
praznih ruku. Zatim
je izvukao svoj mač.
Tada, od dvije
žene, jedna
se odrekla svog dijela:
to je bio
znak, pouka.
Zamisli
da vidiš svoju majku
razapetu između dvije kćeri:
šta bi mogla učiniti
da je spasiš osim da
budeš spremna da razoriš
sebe – ona bi tada znala
ko je bio pravedno dijete,
ono koje nije moglo podnijeti
da raspolovi majku.

Sredina ljeta

U noćima poput ove plivali smo u kamenolomu,
dječaci su smišljali igre u kojima se od njih očekivalo da strgnu odjeću djevojkama
a djevojke su surađivale, jer su imale nova tijela od posljednjeg ljeta
i željele su da ih pokažu, hrabri
su skakali sa visokih stijena – tijela su se gomilala u vodi.

Noći su bile sparne, mirne. Kamen je bio hladan i mokar,
mermer za grobnice, za zgrade koje nikada nismo vidjeli,
zgrade u dalekim gradovima.

U oblačnim noćima, bili bi slijepi. Tih noći litice su bile opasne,
ali na drugi način sve je bilo opasno, to smo i tražili.
Ljeto je počelo. Tada su se mladići i djevojke počeli sparivati
ali na kraju ih je uvijek nekoliko ostalo neupareno – ponekad bi držali stražu,
ponekad bi se pretvarali da su se uparili kao i ostali,
ali šta su mogli da rade tamo, u šumi? Niko nije htio biti poput njih.
Ali ipak bi dolazili, kao da će se jedne noći njihova sreća promijeniti,
sudbina postati druga sudbina.

Na početku i na kraju, međutim, svi smo bili skupa.
Poslije večernjih malih poslova, nakon što su manja djeca otišla na spavanje,
tada smo bili slobodni. Niko ništa ne bi rekao, ali smo znali kojim noćima ćemo se sresti,
a kojima nećemo. Jednom ili dvaput, na kraju ljeta,
znali bismo da će se iz svih tih poljubaca izroditi beba.

I za to dvoje, bilo je to užasno, toliko užasno kao i biti sam.
Igra je završena. Sjedili bismo na liticama i pušili cigarete,
Brinući se za one koji nisu bili tu.

Onda bismo konačno pješke do kuće kroz polja,
jer je uvijek bilo poslova sljedećeg dana.
A sljedećeg dana, bili smo ponovo djeca, sjedeći ujutro na prilaznim stepenicama,
jedući breskve. Samo to, ali izgledalo je kao počast imati usta.
A potom ići na posao, što je značilo pomoći u poljima.
Jedan mladić je radio za neku staricu, praveći police.
Kuća je bila veoma stara, možda sagrađena kad je planina nastala.

Potom se dan skraćivao. Mi smo sanjarili, čekajući noć.
Stojeći na ulaznim vratima u sumrak, posmatrajući izduživanje sjena.
A glas iz kuhinje se uvijek žalio na vrućinu,
želeći da vrućina prestane.

Onda je vrućina prestala, noć je bila vedra.
A ti si mislio o mladiću ili djevojci koje ćeš sresti kasnije.
I mislio si o odlasku u šumu i lijeganju na tlo,
uvježbavanju svih onih stvari koje ste naučili u vodi.
I mada ponekad nisi mogao vidjeti osobu sa kojom si bio,
nije bilo zamjene za tu osobu.

Ljetne noći su gorjele; u polju, svjetlaci su bljeskali.
I za one koji se razumiju u te stvari, zvijezde su slale poruke:
Napustićeš selo u kojem si rođen
i u drugog zemlji postaćeš vrlo bogat, vrlo moćan,
ali uvijek ćeš žaliti za nečim što si iza sebe ostavio, čak i onda
kada ne budeš znao reći šta je to,
i na kraju ćeš se vratiti da ga tražiš.

Lažna narandža

To nije mjesec, kažem ti.
Već ovo cvijeće
osvjetljava dvorište.

Mrzim ih.
Mrzim ih kao što mrzim seks,
muškarčeva usta
dok začepljuju moja usta, muško
paralizirajuće tijelo –

i krik koji uvijek ispusti,
bijedno, ponižavajuću
pretpostavku sjedinjenja –

U mislima večeras
čujem pitanje i odgovor koji slijedi
stopljene u jedan zvuk
koji se povisuje i povisuje, a zatim
razdvaja u stara sopstva,
otrcane antagonizme. Vidiš li?
Napravili su nas budalama.
A miris lažne narandže
provejava kroz przor.

Kako se mogu odmoriti?
Kako mogu biti zadovoljna
kada je još uvijek tu
taj smrad u svijetu?

Majka i dijete

Svi smo mi sanjari; mi ne znamo ko smo.

Neki stroj nas pravi; stroj svijeta, stege porodice.
Potom nazad u svijet, ulašteni mekanim bičevima.

Mi sanjamo; mi se ne sjećamo.

Stroj porodice: tamno krzno, šume majčinog tijela.
Stroj majke: bijeli grad unutar nje.

A prije toga: zemlja i voda.
Mahovina među stijenama, komadići lišća i trava.

A prije, ćelije u velikoj tami.
A prije toga, velom zastrt svijet.

Zato si rođen: da me utišaš.
Ćelije moje majke i moga oca, na vas je red
da budete presudne, da budete remek djelo.

Ja sam improvizirala; nikad nisam pamtila.
Sada je tvoj red da budeš uporan;
ti si onaj koji zahtijeva da zna:

Zašto patim? Zašto sam neuk?
Ćelije u velikoj tami. Neki stroj nas je napravio;
sada je tvoj red da se obratiš, da se vratiš s pitanjem
čemu ja služim? čemu ja služim?

Parabola o taocima

Grci sjede na žalu
pitajući se šta da rade kada se rat završi. Niko ne
želi da se vrati kući, nazad
na onaj žgoljavi otok; svako želi još malo
od onog čega ima u Troji, više
života na rubu, tog osjećaja da svaki dan
donosi iznenađenja. Ali kako to objasniti
onima kod kuće kojima je
vođenje rata uvjerljiv
izgovor za odsustvo, dok
istraživanje vlastite sposobnosti za razonodu
nije. Pa, s tim se može suočiti
kasnije; ovo
su ljudi od akcije, spremni da prepuste
pronicljivost ženama i djeci.
Razmišljajući ponovo o stvarima na vrelom suncu, zadovoljni
novom snagom u svojim podlakticama, koje izgledaju
više zlatne nego što su bile kod kuće, nekima
počinju malo da nedostaju njihove porodice,
da im nedostaju žene, željeli bi da vide
da li ih je rat postarao. I neki postaju
pomalo uznemireni: šta ako je rat
samo muška verzija prerušavanja,
igra izmišljena da se izbjegnu
dalekovidna pitanja duha? Ah,
ali to nije bio samo rat. Svijet je počeo
da ih doziva, opera počinje sa glasnim
ratnim akordima i završava lebdećom arijom sirena.
Tamo na žalu, dok razmatraju koliko
će im trebati da se vrate kući, nijedan nije vjerovao
da može proteći deset godina do povratka na Itaku;
niko nije predvidio to desetljeće nerješivih dilema – oh nerješive
boli ljudskog srca: kako podijeliti
ljepotu svijeta na prihvatljive
i neprihvatljive ljubavi! Na obalama Troje,
kako su Grci mogli znati
da su već bili taoci: ko jednom
odloži putovanje već je
zanesen; kako su mogli znati
da će od njihovog malog broja
neki biti zadržani zauvijek snovima o užitku,
neki spavanjem, neki muzikom?

Večernja molitva


(Jednom kad sam vjerovala u tebe)

Jednom kad sam vjerovala u tebe; zasadila sam stablo smokve.
Ovdje u Vermontu, zemlji
bez ljeta. Bila je to kušnja: ako stablo preživi,
značilo bi da ti postojiš.

Po toj logici, ti ne postojiš. Ili ti postojiš
isključivo u toplijim predjelima,
u vreloj Siciliji i Meksiku i Kaliforniji,
gdje rastu nezamislive
marelice i lomne breskve. Možda
ti lice vide na Siciliji; ovdje ti jedva vidimo
rub haljine. Moram sebe disciplinirati
da bih podijelila sa Džonom i Noom ljetinu paradajza.

Ako ima pravde na nekom drugom svijetu, ovakvi
kao što sam ja, koje priroda prisiljava
na život pun suzdržavanja, trebali bi dobiti
lavovski dio od svih stvari, svega
za čim se gladuje, jer pohlepom se
tebe slavi. A niko ne hvali
više od mene, sa više
bolno zadržane žudnje, i niko više ne zaslužuje
da sjedi s tvoje desne strane, ako ona postoji, dijeleći
prolaznu, besmrtnu smokvu,
koja ne odlazi.

Planina Ararat

Ništa nije tako tužno kao grob moje sestre
osim groba moje rodice, odmah do njenog.
Do današnjeg dana, ja ne mogu podnijeti da gledam
moju tetku i moju majku,
premda što više pokušavam da izbjegnem
gledanti njihovu patnju, to se ona više čini
kao sudbina naše porodice:
svaka porodična grana poklanja zemlji jedno žensko dijete.
U mojoj generaciji, mi smo odlagali brak, odlagali rađanje djece.
I kada bi se na to odlučili, imali bismo po jedno:
Uglavnom sinove, ne kćeri.
Nikada o tome ne govorimo.
Kako god uvijek je olakšanje sahraniti odraslog,
nekoga udaljenog, kao moga oca.
To je znak da je možda konačno dug isplaćen.
U stvari, niko u to ne vjeruje.
Kao i sama zemlja, svaki kamen ovdje
Posvećen je jevrejskom bogu
koji se ne usteže da uzme
sina od majke.

Nastupanja

Kada smo bile djeca, roditelji su nam dali naslikati portrete,
a zatim ih objesili jednog do drugog, iznad kamina,
gdje se nismo mogle tući.
Ja sam ona tamna, starija. Moja sestra je plavuša,
ona što se ljuti jer joj je zabranjeno da priča.
Mene nikad nije smetalo, negovorenje.
To se nije mnogo promijenilo. Moja sestra je još uvijek plavuša, ne mnogo drugačija
od one na portretu. Osim što smo sada odrasle, izanalizirane smo:
razumijemo svoje izraze lica.

Moja majka je pokušavala da nas voli podjednako,
oblačila nas je u iste haljine; željela je
da nas svijet smatra sestrama.
To je isto željela i od naših portreta:
treba da ih vidite obješene zajedno, licem u lice –
razdvojeni, ne proizvode isti utisak.
Ne možete tada znati na šta su nam oči usmjerene;
izgledaju kao da zure u prazno.
To je bilo ljeto kada smo otišli u Pariz, ljeto kada mi je bilo sedam godina.
Svako jutro išle smo u samostan.
Svako poslijepodne sjedile smo mirno, dok su se portreti radili,
obučene u zelene pamučne haljine, kvadratni okovratnik sa nabranom čipkom.
Gospodin Davanzo je dodao nijanse tena:
rumen za moju sestru; meni, blijedo plavičast.
Da nas zabavi, gospođa Davanzo nam je vješala trešnje na uši.
To je bilo nešto u čemu sam bila dobra: da nepomično sjedim, bez vrpoljenja.
Radila sam to da bih bila dobra, da bih ugodila majci,
da joj odvratim pažnju od djeteta koje je umrlo.
Željela sam da budem dovoljno dijete. Ista sam još uvijek,
Poput igračke koja može da stane i ide, ali ne može da promijeni pravac.
Svako može voljeti mrtvo dijete, voljeti odsutnost.
Moja je majka jaka; ona ne radi stvari koje su lake.
Ona je kao njena majka: vjeruje u porodicu, u red.
Ona nije promijenila svoju kuću, samo je povremeno osvježila boju.
Ponekad se ponešto slomi, izbaci se napolje, i to je sve.
Ona voli da sjedi tamo, na plavom kauču, posmatrajući gore svoje kćeri,
one dvije koje su preživjele. Ne može se sjetiti kako je to ustvari bilo,
kako je bilo kada je služeći jedno dijete, voleći to dijete,
oštetila drugo. Mogao bi reći
ona je poput umjetnika sa snom, vizijom.
Bez toga, ona bi bila raskomadana na djeliće.
Mi smo bile poput portreta, uvijek zajedno: morao si zatomiti
jedno dijete da bi vidio drugo.
Zato je jedino slikar primijetio: lice već tako obuzdano, tako povučeno,
i previše pokorno, bistre oči kazuju
Ako želiš da postanem opatica, ja ću biti opatica.

Novi svijet

Kako sam ja to vidjela,
cijeli život moje majke, moj otac
je otežavao, poput
olova vezanog za njene članke.
Ona je bila
po prirodi živahna;
željela je da putuje,
da ide u pozorište, u muzeje.
Ono što je on želio
je bilo da leži na kauču
sa novinama
preko lica,
kako smrt, kada dođe,
ne bi izgledala kao značajna promjena.
Kod parova poput njih,
gdje je dogovor
da se stvari rade zajedno,
uvijek je ono aktivnije
to koje prepušta, koje popušta.
Ne možeš ići u muzeje
sa nekim ko ne želi
oči otvoriti.
Mislila sam da će smrt mog oca
osloboditi moju majku.
Na neki način jeste:
ona sada putuje, gleda djela
velike umjetnosti. Ali lebdi.
Kao balon za dijete
koji se izgubi onog momenta
kada ga više niko ne drži.
Ili kao astronaut
koji je nekako izgubio svoj brod
i sada plovi svemirom
znajući da, koliko god to dugo bude trajalo,
to je sve što mu je ostalo od života: ona je slobodna
u tom smislu.
Sasvim odvojena od zemlje.

Raj

Odrasla sam na selu: sada
je to skoro grad.
Ljudi su dolazili iz grada, želeći
nešto jednostavno, nešto
bolje za svoju djecu.

Čist zrak; blizu
mala konjušnicu.
Sve ulice
imenovane po ljubljenima ili ženskoj djeci.

Naša kuća je bila siva, one vrste
koju kupiš da bi podigao porodicu.

Moja majka je još uvijek tamo, sama.
Kada je usamljena, gleda televiziju.

Kuće se zbližavaju,
staro drveće je umrlo ili posječeno.
Na neki način, i moj otac nam je
bliži; nazvali smo
jednu stijenu po njemu.
Sada, iznad njegove glave, trava žmirka,
u proljeće, kada se snijeg otopi.
Tada cvjeta jorgovan, težak, poput grozdova vinove loze.

Uvijek su mi govorile
da sam poput oca, po onome kako je on
prezirao osjećanja.
One su te osjećajne,
moja sestra i moja majka.

Sve češće i češće
moja sestra dolazi iz grada,
plijevi korov, uređuje vrt. Moja majka
joj je to prepustila: ona je ta
koja se brine, koja se trudi.
Njoj to liči na selo –
pokošeni travnjaci, trake šarenog cvijeća.
Ona ne zna kako je to nekada izgledalo.

Ali ja znam. Poput Adama,
ja sam prvorođena.
Vjeruj mi, nikada se od toga ne izliječiš,
nikada ne zaboraviš bol u krstima,
ni mjesto odakle ti je nešto oduzeto
da bi se od toga napravila druga osoba.

Dijete vapi do neba

Sada spavaš,
očni kapci ti drhtulje.
Kakav se sin od mene
mogao očekivati
da mirno leži, da živi
čak jedan jedini trenutak
slobodan od briga?

Noć je hladna;
ti si zgurao pokrivač sa sebe.
Šta je sa tvojim mislima, tvojim snovima –

Nikad neću razumjeti
majčino polaganje prava
na dušu djeteta.

Toliko sam mnogo puta
napravila takvu grešku
u ljubavi, shvatajući
neki divlji glas kao
samu dušu koja sebe otkriva –

Ali ne i s tobom,
čak i kad si mi bio stalno na rukama.
Rođen si udaljen.
Šta god ti krici značili,
dolazili su i prolazili
bilo da sam te držala ili ne,
bilo da sam bila tu ili ne.

Duša šuti.
Ako ikad progovori
progovori u snovima.

Divlji iris

Na kraju moje patnje
bila su vrata.

Saslušajte me: ono što vi zovete smrt
ja pamtim.

Nad glavom, šumovi, grane borova se pomjeraju.
Zatim ništa. Slabo sunce
treperi iznad suhe površine.

Užasno je preživjeti
kao svjestan
pokopan u tamnu zemlju.

Potom je bilo gotovo: ono čega si se bojao, biti
duša i ne moći
govoriti, iznenada završiti, teška zemlja
zakrivljuje se malo. I ono što sam mislio da su
ptice zavitlane u niskom žbunju.

Vi koji se ne sjećate
prolaza iz drugog svijeta
vjerujte mi, ponovo sam mogao govoriti: ko god
da se vrati iz zaborava vraća se
da nađe glas:
iz središta mog života došlo je
veliko vrelo, duboke plave
sjene na azurnoj morskoj vodi.

Lamium

Ovako se živi kada imaš hladno srce.
Kao što to činim ja: u sjenama, vukući se preko hladnog kamena,
ispod velikih stabala javora.

Sunce me jedva dotiče.
Ponekad ga vidim u rano proljeće, kako se u daljini uspinje.
Zatim lišće izrasta preko svega, potpuno ga skrivajući. Osjećam ga
blješče kroz lišće, nestalno,
poput nekoga ko udara o stranu čaše metalnom kašikom.

Ne traže sva živa bića
svjetlost u istom iznosu. Neki od nas
prave svoje sopstveno svjetlo: srebrena traka
kao putokaz koji niko ne koristi, plitko
jezero srebra u tami ispod velikih javora.

Ali ti to već znaš.
Ti i drugi koji mislite
da živite za istinu i, prema tome, volite
sve što je hladno.

Nebo i zemlja

Tamo gdje jedan završi, drugi počinje.
Na vrhu, traka plave; ispod,
traka zelene i zlatne, zelene i tamno ružičaste.

John stoji na horizontu: on želi
oboje odjednom, on želi
sve odjednom.

Krajnosti su lagane. Samo
je sredina zagonetka. Sredina ljeta –
sve je moguće.

Značenje: nikada ponovo život se neće završiti.

Kako bih mogla napustiti svoga muža
koji stoji u vrtu
snatreći tu vrstu stvari, držeći
svoje grablje, trijumfalno
se pripremajući da obznani ovo otkriće

dok se vatra ljetnjeg sunca
uistinu zaustavila
bivajući potpuno vezana
gorućim javorima
na ivicama vrta.

Eros

Dovukla sam fotelju do hotelskog prozora, da bih posmatrala kišu.

Bila sam u nekoj vrsti sna ili zanosa –
zaljubljena, a ipak
ništa više nisam željela.

Izgledalo je nepotrebno da te dotaknem, da te ponovo vidim.
Željela sam samo ovo:
sobu, fotelju, zvuk kiše koja pada,
sat za satom, u toploti proljetne noći.

Nisam trebala ništa više; bila sam potpuno ispunjena.
Srce mi se smanjilo; vrlo malo je bilo potrebno da se ispuni.
Posmatrala sam kišu kako pada u teškim mlazevima preko tamnog grada –

Ti se nisi pitao; mogla sam ti dopustiti
da živiš kao što si trebao da živiš.

U zoru kiša je jenjala. Uradila sam stvari
koje se rade po danu, oslobodila sam se,
ali sam se kretala kao mjesečar.

Bilo je dovoljno i više nije uključivalo tebe.
Nekoliko dana u stranom gradu.
Razgovor, doticanje ruke.
A poslije, skinula sam svoj vjenčani prsten.
To je bilo ono što sam htjela: da budem razgolićena.

 7,302 total views,  3 views today

Komentariši