Emina Žuna
Deda i jabuka
Moj deda po mami rođen je u zimu 1929. godine u Jajcu. Iste godine kralj Aleksandar je ukinuo Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a u Jajcu je osnovana prva biblioteka. Deda je bio najmlađe od četvero djece. Kao sasvim mala beba bio se toliko razbolio da je doktor rekao njegovim roditeljima da ga odnesu kući da umre. Jedno im je dijete već bilo umro. Tih su godina epidemije boginja, gripe i tifusa odnijele na stotine djece iz jajačkog kraja. Smrt djeteta je bila uobičajena, na nju se gledalo drugačije nego danas i vjerovatno bi i dedinim roditeljima uspjelo da se pomire s njom da on nije – suprotno svim prognozama – ipak preživio. I ne samo preživio, nego većinu života proveo zdrav kao drijen dočekavši duboku starost.
Ne zna se ko je nakalemio jabuku u dvorištu kuće iznad groblja, ali se pretpostavlja da je to bilo u jesen 1929. godine. Radilo se o sorti koja se u pomološkim katalozima imenuje kao Reinette Blanche du Canada ili po naški – Bijela kanadska reneta. Porijeklom je iz Normandije. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća svrstavala se u jednu od najcjenjenijih sorti jabuke u Evropi i Americi. Više puta je nagrađivana, a 1901. se okitila se nagradom britanskog Kraljevskog hortikulturnog vijeća. Zato je doživjela pravu ekspanziju dospjevši i na naše područje.
Život je bio težak tridesetih godina dvadesetog stoljeća, iako će u ovoj zemlji zbog različitih razloga biti težak i svih narednih decenija. Tih su se godina ljudi borili s glađu, bolešću i siromaštvom. Djeca su uglavnom bila prepuštena sama sebi i niko se nije puno pitao jesu li su gladna, uplašena i je li im hladno. Deda je krenuo u Prvu osnovnu školu, koja se samo tako zvala jer nije bilo druge, a učio ga je slavni jajački učitelj Sadija Softić. O tome kakav je učenik bio i da li se u nečemu isticao, ne postoje podaci, ali se zna da je u drugi razred pohađao u Zenici. Zenička Željezara je krajem tridesetih doživjela preporod i u njoj su se zaposlili radnici iz drugih gradova. Ali ispostavilo se da je zenički hljeb za dedinog oca ipak imao previše željezni okus, jer se nakon samo godinu opet vratio u Jajce.
Jabuka se primila i njena se krhka stabljika polako formirala i rasla. Vlasnici kuće živjeli su u Zagrebu, a kuću su izdavali pa su se ispred voćke stalno izmjenjivali novi stanari. Priča se da je u kući živio i sam Poglavnik, Ante Pavelić, jer su vlasnici bili ustaški simpatizeri. Možda je Ante još tada, kao mladić, snatrio o državi koju će osnovati, i to baš u godini dedinog i jabukinog rođenja. Zlo i dobro često stanuju na istom mjestu.
Ni na cesti ispod jabuke nije manjkalo dešavanja. Automobili su tada bili još rijetki, ali su zato – kao i uvijek – sahrane bile česte. Jabuka je gledala na gradsko katoličko groblje. Ono je bilo u upotrebi već nekoliko stoljeća, a na nekim spomenicima su imena pokojnika bila ispisana bosančicom.
Ipak je jabuci, od svih vanjskih dešavanja, tih godina bilo najbitnije da preživi zime koje su tu bile surove i žestoke, a ona još slaba i nejaka.
Kako bi nakon četiri razreda nastavio školu, dedu su morali poslati u drugi grad, a novca za to više nije bilo. Priliku je već iskoristio njegov stariji brat. Zato su ga upisali na prvi od nekoliko zanata koje će u životu završiti – obućarski – čime otpočinje njegov šegrtski život. On je bio poslovično težak jer su šegrti radili sve što se od njih tražilo, a za to dobijali malu ili nikakvu nagradu.
Kako je bio premlad da se priključi partizanima, većinu ratnih godina proveo je u Tuzli, učeći svoj drugi zanat – poslastičarski. I to kod muža svoje najstarije sestre, koja se udala s jedva navršenih šesnaest godina. Brakovi su se tada drugačije sklapali i sve bi bilo gotovo dok kažeš šampita. Bilo je dovoljno da se mladić i djevojka jednom-dvaput vide i svide, a onda bi ona zauvijek napustila roditeljku kuću. Odlazak iz Jajca u daleku Tuzlu morao je uplašenoj tinejdžerki izgledati veći i strašniji nego što bi joj danas bilo preseljenje u Australiju. Tada još nije bilo kućnih telefona, a jedino međugradsko prevozno sredstvo bio je voz, koji je bio sve osim siguran i pouzdan. Slična sudbina zadesila je i dedinu mlađu sestru, mada se ona udala nešto bliže, u Banja Luku.
O detaljima dedinog boravka u Tuzli nije se puno znalo. Osim toga da po povratku nije znao napraviti niti jedan kolač. Ali je zato po okončanju rata konačno upisao zanat kojim se bavio cijeli život i kojim je zaradio penziju – postolarski. I to kod slavnog jajačkog majstora, Hajrudina Kršlaka, koji se obučavao u Stocu i koji se svojim rezbarijama nadaleko proslavio. I pored toga, najviše su ga spominjali po ikonostasu, slavnom po ljepoti, a koji je Hajrudin od sebe napravio za pravoslavnu crkvu, smještenu nekih stotinjak metara zapadno od jabuke.
Mlada jabuka je u to vrijeme sigurno već bila razvila krošnju i sve bolje odolijevala zimi. Morala je dati i prve plodove, sitne i zlatno-žute, posute crnim tačkicama. Njih je najmanje bilo kada su cestom ispod marširali Nijemci, ali su se udvostručili kada su ih posljednji put smijenili partizani. Oni su Jajce osvajali čak pet puta i tek taj peti put su u njemu konačno ostali. Svašta je stalo između ta dva ulaska i kuću iznad groblja su nekoliko puta pljačkali, prvo jedni pa onda drugi. Jedne noći 1941. nebo iznad jabuke bilo je krvavo jer je u blizini gorio jevrejski hram, a do jabuke je doprlo i komešanje o planovima koje su Tito i vrhovni štab kovali u Burića kući 1943., malo prije Drugog zasjedanja AVNOJ-a i donošenja odluka za osnivanje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Kad je deda završio stolarski zanat, nije bilo posla, pa se zaposlio u Elektrobosni. Masivna i ružna proizvođačica ferosicilija, u narodu poznata samo kao Fabrika, masovno je slavljena otkako su je Austrougari izgradili, jer je nebrojenim ljudima osigurala hljeb. Manje je poznato koliko ih je u njoj izgubilo živote ili ostalo trajno osakaćeno, ali se zna da deda nije mogao dugo izdržati ”rad na pećima”. Koliko je to morao biti težak posao, govori činjenica da je bio čovjek koji je cijeli život teško radio, a da se nikada nije požalio. Osim taj jedan put. 1948. godine otišao je u Sarajevo da služi vojsku. Tamo je već živjela njegova sestra kojoj je muž ubrzo nakon vjenčanja umro od tifusa, pa se preudala. U Sarajevu se toliko zaljubio da je do kraja života spominjao tu svoju djevojku. Nakon odslužene vojske po komunističkoj dužnosti poslan je u Brezu da radi u rudniku. Zamišljam ga dok u rudarskom odijelu, ofucan i garav, ali ustreptalog srca i s osmijehom na mršavom licu te 1950. putuje vlakom da je posjeti. Jedva je dočekao da završi smjena i nije imao vremena da presvuče. Šta je ona pomislila kada ga je vidjela takvog i zašto je završila njihova ljubavna priča, ostaće tajna jer o tome nikada nije pričao.
Jabuka je tada prolazila kroz težak period i kao da su se i na njoj reflektovali postratno siromaštvo i bijeda koji su, kako se poslije pripovijedalo, bili gori nego u ratu. Iako još mlada i vitka, na jedinoj slici iz tog perioda djeluje staro i pogrbljeno. U krošnji, između rijetkih listova, nazire joj se svega nekoliko deformisanih plodova koji su vjerovatno opali i istrunuli prije nego što su i sazreli. O njoj se nije imao ko brinuti jer je kuća iznad groblja već nekoliko godina bila prazna, prije nego što ju je 1953. kupio moj pradjed. Vidjevši je tako jadnu i ubogu, htjeli su je posjeći, ali se deda usprotivio. Danas je nemoguće znati šta je tada vidio u njoj, ali se pouzdano zna da od tada seže njihov odnos. Odmah je preuzeo na sebe brigu o njoj, posjekao joj je granje i zalizao krošnju, a onda joj bijelim krečom ofarbao koru da je zaštiti od biljnih vaši. I nije prošlo dugo, a jabuka se povratila. Uspravila se, rastegnula krošnju, otresla sa sebe parazite i suncu okrenula listove pune hlorofila. Pričaju da je već sljedećeg proljeća toliko rodila da je pradjed pohvalio dedu što nije dao da je posijeku.
U kuću iznad groblja je 1957. godine doselila i moja majka. Deda je bio u posjeti svojoj tetki u Tešnju kada ju je ugledao. Odmah mu se dopala, a kako se i on sviđao njoj, na svadbu se nije dugo čekalo. Već sljedeće godine rodila se moja mama, a nekoliko godina kasnije i njen brat. Iako su deda i majka bili potpuno različiti, imali su skladan brak i u njihovoj kući je uvijek bio mir. Majka je bila domaćica, a deda je od početka njihovog braka radio u firmi u kojoj je dočekao i penziju. Život je proticao predvidivom putanjom. Deda je polako napredovao u karijeri, nimalo ne sumnjajući u vrijednosti socijalističkog proletarijata i ostvarenja jugoslovenskog sna. Slikovito se to najbolje može predstaviti nabrajanjem prevoznih sredstava koja je posjedovao. Prvo je to bio bicikl, onda motocikl, pa fićo, da bi penziju dočekao sa narandžastim stojadinom kojim se odvezao i u izbjeglištvo.
Djeca su bila pametna i dobra i s njima nije bilo nikakvih problema. Mama se još kao mala izdvojila verbalnim sposobnostima, pisala je odlične sastave i išla na takmičenja iz srpskohrvatskog. Dajdža je imao različite hobije, a skupljanje znački, markica i starih razglednica još će ga u najranijoj dobi prokazati kao ljubitelja historije. Porodica je najčešće ljetovala u Ulcinju, koji je tada bio na glasu zbog ljekovitog pijeska.
Kad nije bio na poslu, deda je popravljao kuću, okopavao baštu, plijevio cvijetnjak te se brinuo za jabuku i druge voćke. Strastveno je pratio fudbal i navijao za Sarajevo. Iako mu je pred kraj života pamćenje oslabilo, i tada je znao nabrojati sve i jednog igrača koji je ikad nastupao za jugoslovensku reprezentaciju, kao i golove koje je postigao. Volio je da čita, ide u kino i s prijateljima igra šah. Nikada nije pio, pušio niti izlazio u kafane kao drugi muškarci njegove generacije. Bio je skroman i neambiciozan čovjek. Za sve to vrijeme njegov stariji brat se smjenjivao na političkim pozicijama, ali dedu ništa od toga nije zanimalo i bio je zadovoljan onim što je imao.
Kada je 1988. godine deda otišao u penziju, od radnih kolega je dobio sat. Ja sam tada išla u prvi razred i nakon škole bih skoro svaki dan navratila do njega. Naučio me igrati šah i zbog njega sam zavoljela ispunjavati ukrštenice. Kad god bi me spomenuo u razgovoru s odraslima, a to je bilo često, uvijek sam bila najpametnija i najbolja. Iako me sasvim sigurno razmazio, mislim da sam zahvaljujući njemu povjerovala da mogu sve što poželim.
Iako je ovih četrdesetak jugoslovenskih godina predstavljalo vrhunac dedinog života, i tada su mu se desile najvažnije stvari, pred kraj života će ih najmanje spominjati. Možda zato što je to bio miran period bez ratova i većih historijskih potresa, pauza između ratova, kada se mogao posvetiti sebi i svome vrtu.
I jabuka je tada proživljavala svoj zenit. Krošnja joj je bila toliko visoka da je dosegla visinu jablanova i tako široka da se protegla do polovine dvorišta. Pravila je veličanstven hlad i bacala u sjenu sve druge biljke. Rađala je krupne, okruglasto-pljosnate jabuke zlaćane boje koje su imale sočan okus, poput vina, ni sladak ni kiseo. Teško bi bilo nabrojati sve ljude koji su je probali, a još više one koji su okusili džemove, sokove, kompote, kolače i jabukovače napravljene od nje.
I dok je ona tako krupnjala i sazrijevala, rastao je i krajolik oko nje. Rušene su stare bosanske i austrougarske kuće, a pravljene nove socijalističke dvokatnice, sa krovovima iz četiri dijela. Preko puta jabuke niknulo je stambeno naselje. Znalo se desiti da se u žaru socijalističke obnove i izgradnje otkopaju tuneli iz kamenog i željeznog doba, pa onda opet zakopaju, zajedno sa svim pronađenim artefaktima. Čini se da jugoslovenske neimare nije zanimalo ništa što je bilo starije od njihove države. Cestu ispod jabuke su proširili i na nju postavili saobraćajne znakove. Pola kilometra dalje napravljeno je Partizanskog groblje koje se iz godine u godinu sve više punilo, boreći se za prestiž s katoličkim i muslimanskim koja su isto bila u neposrednoj blizini. Ispod jabuke su generacije djece svakodnevno prolazile na putu za školu, i to od prvog razreda osnovne do četvrtog razreda srednje, sve s pomalo drugačijom frizurom, odjećom i stavom. Protutnjali su i različiti modeli automobila.
Pred jabukom se odvrtio cijeli jugoslovenski film. Sve je ona to vidjela, a da nije mrdnula s mjesta.
A onda je došao rat. Svaki grad ima prvi ratni dan koji ostaje trajno urezan u sjećanje. U Jajcu je to bio 28. maj. Govorilo se da je Karadžić rekao Mladiću da Jajce ”sravni sa zemljom” ako u njega ne uspije ući. Krili smo se u podrumu dok su jedan od historijski najbogatijih i najzanimljivih gradova u tek raspaloj državi zasipali svime što su imali. Granatama raznih kalibara, kasetnim i napalm-bombama, raketama vazduh-zemlja, bombama koje su se zvale krmače… Deda nije htio s nama u podrum i ostajao je pored radija i slušao vijesti.
Iznad jabuke su kružili avioni Jugoslovenske narodne armije, a koru su joj oštetili geleri granate koja je pogodila kuću. I te 1992. godine sva se bila osula sitnim pupoljcima koji su naviještali rodnu godinu, ali na njih niko nije obraćao pažnju, čak ni deda. Stotinjak metara sjeverozapadno od nje, nalazila se bolnica u kojoj su zbog sigurnosti ranjenike premještali u podrum. Bilo je to kao u Sarajevu za vrijeme opsade, samo što nije toliko potrajalo. U oktobru, taman kad je jabuka sazrela, grad je pao, deda i majka su se pridružili izbjegličkoj koloni. Šta je uslijedilo poslije toga, samo jabuka zna. Sigurno je svjedočila ulasku srpske vojske u grad, pljačkanju i paljenju. Bilo je to prvi put da je niko nije brao i svi plodovi su joj, a bilo ih je puno, popadali na tlo i istrunuli, jedan na drugome, jedan uz drugoga, zgurani, bez reda, baš kao u masovnoj grobnici. I tako nekoliko godina zaredom.
Deda je izbjegličke godine provodio u selu blizu Zenice, grada u kojem je živio prije više od pedeset godina. Ratne godine su se nizale jedna za drugom, sezone su se smjenjivale. U proljeće je sijao baštu, a u jesen išao po drva. Već zašavši u šezdesete, nakon cijelog radnog životnog vijeka, taman što je dočekao penziju, zapalo ga je da opet radi. Vukao bi za sobom stabla koja je posjekao u šumi, a onda ih cijepao i pripremao za loženje. Možda su ga neka od njih podsjećala na jabuku koju je morao napustiti. Navečer bi pravio kandila, nasuo bi ulje, a onda napravio fitilj od gaze. Kad bi se zapalio, iz fitilja bi suknuo crni dim. Poslijepodneva je provodio u stojadinu parkiranom u garaži, slušajući vijesti na radiju i snatreći o kraju rata i povratku u Jajce.
U septembru 1995. godine, na gradskim bedemima iznad jabuke, jednu je zastavu smijenila druga. Ali radost zbog oslobođenja grada nije dugo potrajala, barem ne za dedu i druge koji su nosili njemu slično ime. Uvidio je da ne može tek tako da se vrati i da prvo mora sačekati da iz kuće iznad groblja izađu najnoviji stanari. Oni koji su sada pripadali oslobodiocima i umjesto svoje kuće na selu, prisvojili tuđu u gradu. Ali konačno se i to desilo i dedino je srce opet bilo na mjestu. Iako je kao starac morao krenuti ispočetka, nikad se nije požalio. Mjesec po mjesec, godinu po godinu, bez ičije pomoći, deda je obnovio i kuću i jabuku. Njoj se krošnja bila razrasla i prodivljala i sva je izgledala kao da je utonula u sebe. Sigurna sam da je tugovala za dedom.
Od dedinog povratka u Jajce do njegove smrti prošlo je više od dvadeset godina, ali i taj period, za razliku od ratnog koji je bio pet puta kraći, može stati u nekoliko rečenica. Godine su prolazile i sve su se stapale jedna u drugu. Unuke su odrastale, a deda i jabuka zajedno starili. Oboma im je koža ogrubjela, ispucala i posula se sitnim pjegama. Jedan po jedan, umirali su dedini suigrači u šahu. Jabuka na kraju više nije imala kome praviti hlad. Deda je ostao sam.
Ljeta 2018. godine, jabuka, u stručnim katalozima i narodu poznata kao reneta, rodila je možda više nego ikada prije. Grane su joj od silnog roda toliko otežale da smo ih morali poduprijeti. Deda za taj posao više nije imao snage i sve je rjeđe izlazio. Bio je utonuo u neki svoj svijet i vanjski ga je sve manje zanimao. Kao da su se ti svjetovi kretali različitim brzinama i više nisu mogli da se usaglase. Jedino što je još i primjećivao, bila je jabuka.
– Vidi je kako je lijepa! De je uslikaj!, govorio je svima, a mi smo ga ignorisali.
– Uslikaj je, vidi kako je rodila. Znaš, da mene nije bilo, ne bi bilo ni nje…, stalno je ponavljao i išao nam svima na živce. Jer koga je od nas zanimala tamo neka jabuka…
A onda se krajem septembra jabuka odjednom srušila. Samo se jedno jutro survala, stare grane i pored podmetala nisu mogle da izdrže toliki teret, pa se sljokala poput starice na štakama. Deda nije ništa rekao, ali kunem se da mu je tada u očima zgasnula i posljednja iskra. Od toga dana više nije izlazio.
Danima smo kupili jabuke i odnosili grane, a onda je došao čovjek i posjekao preostalo stablo. Iza njega je ostala velika, sunčana praznina. Nekoliko dana nakon toga, deda je umro.
Tako je zauvijek nestalo i njega i jabuke.
Posvećeno dedi, Ćamilu Hadžiosmanoviću (1929-2018), i vremenu koje je prošlo.
Nekoliko dana nakon što je deda umro, listala sam stare slike na telefonu i ugledala jabuku koju sam sasvim slučajno uslikala prethodne godine. Srce mi je bilo veće od nje.
8,276 total views, 8 views today
