Eldin Eminović
Penzioni fondovi i nebeski sataraš
Na tuzlanskom kolodvoru ukrali su zapušteni ljudi svepobjeđujuće dobro iz unutrašnjeg džepa moga sakoa. Ništa nisam primijetio, jer su bili vješti lopovi. Oni su ležali na betonu jedan do drugoga. Pravda se zajedno sa njima prevrtala na prljavim madracima u neadekvatnim uslovima lanca ishrane. Iza mene je usred bijelog jesenskog dana ostalo dvorište ograđeno bodljikavom žicom da se oko njega spore neuki potomci. I preostali kusur od tradicije glatko je potonuo u štednu kasicu na frižideru, jer je davljenik otežao natopljen znojem.
‘Oni ne bježe od smrti! To je pohlepna rulja radnika koja želi da bude dočekana ko čovjek.’ Moja zgužvana savjest prenula se iz prvobitne bezvoljnosti. Potpuno uvjerena u pouzdanost svježih vijesti, na razgovijetnom engleskom širi nesreću sa danas na sutra, protežući se povremeno na Twitter-u. Ja sam dobro. Običan utisak je freelancer, čađav ko dimnjačar zbog pepela stambenih jedinica sa Bliskog istoka. Moje sklopljene oči stari su znalci političkih zbivanja. Oko mene su pretučena kolona migranata na granici boljeg svijeta i jesenji dan koji ima kiselu grimasu na vlažnom licu. A moja korumpirana šutnja ugradila je botoks u usne i živi na sedmom spratu u komfornom stanu sa podnim grijanjem, prepuštena na nemilost slabo sređenim mislima. Vatreno brbljam o opravdanoj ljutnji prirode.
Moja potlačena sloboda izuva se u prostranom predsoblju. I oblači udobne kineske papuče. Samsung Galaxy nedavno je izbačen iz režima letenja. Odmoran sam. Odškrinuta gomila novinarskog šljama očevidac je hladnokrvne likvidacije zdravog rasuđivanja. Istovremeno, iznošena glava zadovoljna je ograničenim krvoprolićem. Otrcano vrijeme je zlovoljno i smiješi se glupavo na mene. Konačno potežem hemijsku olovku na ugrožene i gladne.
U dnevnom boravku, čiji prozori gledaju na kanal sa ugojenim patkama, poluglasno pulsira krv djece. Naslovi članaka samo na trenutak privlače moju razmaženu pažnju. Samozadovoljni kutak svijesti šalje demodirani sms u dobrotvorne svrhe. Moje rasuto ‘dobro’ živi po fiokama radnih stolova u kancelarijama narodnih poslanika između požutjelih listova i kojekakvih tričarija. Priznajem… Ovo ništavno stanje svijesti traje predugo i ima povišen holesterol. Moj stav prevalio se na stariju i lošiju stranu života i nestao je bez traga u bubnim opnama poznanika ispod sinhronizovanih pokreta štapića za uši.
I postoje razlozi. Masivni namještaj sa nevidljivim ladicama pretrpan je sitnicama. Odvod tuša začepile su dugačke vlasi ženske kose. Iz kuhinje dopire vrlo prijatan miris. Pored toga, pod je prekriven igračkama. Odluka je složena. Pada mi na pamet jedna od medijskih nesreća o kojoj ne treba da govorim, jer nemoćni lako pronalaze neprijatelje. Mržnja progonjenih naroda najsramnija je od svih. Poništava vlastitu nesreću. Tako je Mojsija na dno Crvenog mora povukao nerazbijen kamen u žučnoj kesi. Njegovo tijelo naknadno je izvučeno iz vode sa deset neuništivih flaša fante. Palestina… Gaza… Moj uvrijeđen i strog ispad nakon par sati oborio je sramežljive oči.
Mada dvorište ne može da se pomete u jesen, čekao sam zgodniju priliku da pospremim delikatnu prirodu u špajzu zajedno sa teglama pekmeza od šipka. Ponos sam uzeo sa dna tezge zbog isteka roka trajanja površinskih. To je bilo dosta odlučno sa moje strane. Smisao je danas postala krupna i potpuno složena stvar, jer sve izađe jednom na vidjelo. A ja poznajem izvjesne dijelove svog karaktera koji se drže opšteg mišljenja i upliću prste u zgodan čas. Sentimentalno prekjučer drugačije je od danas koje jasno cilja na moju veliku glupost. Odmalena me otvoreno pozivaju da budem vođen. Jednako govorim da to nije za mene. Nebesko dobročinstvo naplaćuje se molitvama i zatraženim odricanjem. A ja pouzdano dugujem. Pronio se i glas o lošem izboru mojih dnevnih obaveza. Podstanar sam na nestvarnoj poleđini zemaljske kugle i gledam da se ne zadržavam suviše na jednom mjestu. Otvaram vrata neoprezno. I ne razumijem zašto se plašim. Sve je unaprijed dogovoreno. I večeras u pola osam krvava Gaza pozira pred infracrvenim kamerama visoke rezolucije.
I smrt je u šortsu sa havajskim motivima poručila hamburger u McDonalds-u. I more je na hridi izbacilo tijelo tamnoputog šestogodišnjeg dječaka. Istog petka zbog preljube žena je linčovana na prašnjavom trgu. I vlasnik pekare napunio je rezervoar do vrha bezolovnim benzinom oktanske vrijednosti 95.
Ja ostajem bez daha zbog debelih zavjesa na sunčanom prozoru dnevnog boravka. Dižem pogled u nebeski svod. Put mu je preprečio svježe okrečen plafon. Prizor je zanimljiv, jer imam divan luster. Sve je tako predvidivo. Strpljivo čekam na kasi u prepunom diskontu smrtonosnih slučajeva. Ne mogu svakodnevnicu da zamislim bez konzerve nebeskog sataraša. Prelomljeni trenutak zastade sa tuđinskim osmijehom na licu. Sa svoje strane pogleda gotovo uvredljivo moj nadraženi moral u zapadnom kraljevstvu prizemnih poriva. Prost kompliment bez neonskog sjaja reklame postao je mentalna majstorija. Na liniji horizonta pogledom tražim naftnu platformu. Slutnja napomenu da ravnomjerno gubim ukus dobijen eksperimentom u briselskoj laboratoriji. Ne znam šta da mislim. Priroda je prije milion godina navukla ambalažu. A unutrašnji glas nisam čuo. Lišena čuda, rasprostranjena tjelesna tvrdnja ostaje ravnodušna zbog velikog broja krštenih sljedbenika.
Ovog puta vjerujem u svečanu potkošulju bez rukava i kraja. Jer imam čast da znam. I uzdam se u snagu izvinjenja koje upućujem svakoga jutra. Ne tako davno tvrdio sam da vječnost obara pogled preda mnom, perući ruke destiliranom vodom. Ja sad idem pravo sa krotkim oduševljenjem, jer sam mizerna kleveta. Na tom putu moja dvoličnost gasi semafore i kišom naftnih derivata spira boju sa pješačkih prijelaza. Ponovo suho napominjem da se Sunce davno diglo iz zvjezdane posteljine koja miriše na ariel omekšivač rublja. Sunce je bjelosvjetski gurman. Neophodne su mu dvije supene kašike vegete i dobar kulinarski recept u zgodnom televizijskom terminu da se digne na obzorju. Obična kiša histerično se udara šakama u grudi i u ljetnim mjesecima ne pušta suzu. Subjektivna perspektiva paradira u taktu vojnog marša. I zadnji nobelovac pridržava se za limeno odlikovanje na reveru svog civilnog odijela.
Kratko nakon toga, nesreća izrazi svoju iskrenu pomirljivost i korektorom obrisa dokaze o postojanju drugačijeg. I pažljivo obrija čekinjastu bradu. Rasijan sam. Začas sam posvršavao svoja planirana dobra djela. I žurno sam strčao niz stepenice u gomilu istomišljenika.
Sve je već sređeno. Otpor je nepraktičan. Ostaje mi samo da brižno odabirem izraze lica, pazeći da neko od poslodavaca ne stane slučajno na moj žulj od radnih cipela. Pismo od penzionog fonda ostavio sam netaknuto na trpezarijskom stolu. Odskora me sebičnost oslovljava nadimkom. Zbog produženog životnog vijeka vrlo je nepristojno raspitivati se o penzionim fondovima. Humanost pretrne na sam njihov spomen. I formirala je biblioteku od odbačenih knjiga iz kontejnera. Moram najdalje sutra da se ispišem sa liste donora na kojoj sam završio novim pristupom države prema bolničkoj administraciji. Sa pravom brinem da zbog moje radoznalosti ne zamijenim ključaonicu sa otvorom za vrat na giljotini.
Moja duša pritajila se u suhom djelu srca. Krv zna da povuče čovjeka koji nosi na leđima težak ruksak sa priborom za ličnu higijenu i opstanak u divljini. To je stvar preventivnog mišljenja. Talenat je podjetinjili djeda pod strogim uslovima jednokratne pomoći činovničke kancelarije u samom dnu opštinskog hodnika. Odvažan svemirski prah odskora je izgubio gipkost hoda koja je krasila njegovu mladost, pogrešno rasuđujući zbog zgodnog mira. I njegov deformisani lakat u udobnom naslonjaču ne odustaje od gurkanja, mada je prepoznati krivac sa video-snimka pokoren i slabašan. Moj mutan pogled gubi nezavisnost, jer sam čovjek na svom mjestu i suh kašalj potpomognut gorkim sirupom iz dobro opskrbljene apoteke. Držim se upustava u sticanju novih navika i pohađam odabrane kurseve. Usprkos ćelijama kože sa jakim pigmentom, ne brinem naročito, jer na mene čeka izračunat procent nafake. Čitav svemir ogromni je luna-park stvoren da ja postanem i budem odvojen od ishodišta. Slobodan sam. Ali uglavnom radim ono šta ne želim.
Moj utrnuli talenat tupo je zamišljen, podižući okovratnik kaputa da bude neprimjetan u gomili zbog spomenute mogućnosti plaćanja iz svemirskog budžeta. Ja se spotičem na ugrušak krvi u suženim krvnim sudovima. U sadašnjim prilikama moja misao mora da ima zaseban prilaz srčanoj komori. Ta nekadašnja dobrotvorka danas je strastvena kolekcionarka obogaćenog urana, pribavljajući sebi crnim petkom obilje svjetovne raskoši.
Neočekivano sam suočen sa nadređenom voljom prirode. Neodlučno pravim prolaz gospodskoj pravdi koja će sa zadrškom od jednog života rasvijetliti ovaj privatni nesporazum. Zbog toga se ne osvrćem. Kad pređem lakirani prag, moje namjere se pritaje. Nisam pristalica nezvaničnih odnosa sa višom silom. U takvom slučaju na mene čeka drska zaprepašćenost ko nezaliječena tegoba srčanog bolesnika. Čim stanem da uzmičem, grudni koš postaje gumeni obruč za vježbanje stiska u salama fizioterapeutskih ordinacija.
Moja se misao šepuri u pratnji predrasuda i perspektive boje bijele kafe. Predugo se prepire za cijenu unaprijed pogođenih stvari. Poneka neotresita okolnost navraća da zavara neutoljivu glad za životnim motivima dok vrijeme odmiče. Ostajem skandalozno začuđen, krijući blagonaklonost prema izostanku prisnosti u ovoj prilici. Moj život odredile su slučajnosti. I moje emocije vezane su za radijatore. Ne gledam u stranu, mada je usiljeni osmjeh gotovo sve kazao o mome uvrijeđenom dostojanstvu. I ja mu slobodne volje dozvoljavam da se sa moga lica udalji na neko vrijeme. Parket uglačan đonovima salonskih cipela klizav je i izmiče pod nogama. Ostavio sam prerano začuđene poglede u haustoru, nestrpljivo čekajući na diskretnu pojavu predumišljaja. Znam… Vani je već uveliko mrak.
7,570 total views, 2 views today
