Prodoran zvuk telefonske zvonjave odjekivao je kućom, ali Kristina se nije obazirala. Potpuno zauzeta pripremanjem za izlazak namjerno je odlučila ignorisati zvonjavu skoncentrisana na pakovanje dječije užine u pokretni metalni sandučić. S pola pažnje osluškivala je zvuke sa sprata kuće na kojoj su se nalazile, jedna do druge, dvije dječije sobe. Graja, koja je dopirala do prizemlja kuće ulijevala je mir u Kristinu i ona je, s onom drugom polovinom pažnje, pripremala dvije korpice s hranom. Zato i nije pridavala pažnju zvonjavi telefona vjerujući kako je, vjerovatno, riječ o nekom upornom i dosadnom Indijcu spremnom da vas na nerazgovjetnom engleskom jeziku uvjerava kako morate kupiti proizvode koje reklamira.
Od kada se George odselio Kristina je sve radila sama. Prvih dana života bez supruga od velikog broja obaveza osjećala je nesnosan umor i trajnu frustraciju bračnim brodolomom, ali kako je vrijeme prolazilo sve je manje osjećala Georgovu odsutnost i sve se uspješnije nosila sa uobičajenim kućnim nedaćama. Iako je često patila sumnjajući da će uspjeti sama organizovati život sebi i djeci u jednom je bila nepokolebljiva – niti onda, a ni danas nije dopustila majci da se useli u njihov dom. U majčin izgovor da će ostati tek toliko dok kćerka ne sabere raspucale konce svoga života nije vjerovala.
Od dolaska u Ameriku nešto se prelomilo u odnosu između njih dvije, narušilo se ono čvrsto povjerenje doneseno iz stare domovine. Već prvih dana boravka u Čikagu Kristina je počela na majci primjećivati stvari koje su joj u rodnoj Zenici bile potpuno nepoznate. Noću, dok bi gledale televiziju prateći vijesti iz Bosne, majka bi počela neprimjerenim jezikom govoriti o zemlji i ljudima iz koje su došli, ne propuštajući priliku da pripomene kako su Srbi krivi za sve, a da su muslimani nepodnošljivi. U početku nije obraćala pažnju na njene riječi, ali kako je vrijeme odmicalo majčin jezik postajao je sve opkiji, sve zlobniji dok nije postao toliko otrovan da ga Kristina više nije mogla slušati. Nije mogla vjerovati da u rječima njene majke ime toliko opetovane mržnje zbunjena saznanjem da je majčino ponašanje u domovini zapravo bilo samo obična gluma iza koje se krila demonski zatrovana osoba.
Razmišljajući iz današnje perspektive o danima kada su dospjeli u Ameriku shvata da je George bio utočište, da je bio spas od majke i svijeta koji je od njenog života napravio sumornu burlesku bez stalnog mjesta boravka. George je u njen život ušao nenajavljeno i neprimjetno, a naklonost koju je ponudio prihvatila je nespremena i nesvjesna da ono što od njega uzima nije ljubav već utjeha. Izgubljenoj, u stranoj zemlji, trebao joj je neko s kim će dijeliti svakodnevnicu, neko na koga će se moći osloniti, ko će joj biti prijeko potrebna potpora i taj neko, nakon razočarenja i razlaza sa majkom, bio je George.
Za Geroga se udala, počinje naslućivati, možda samo da bi se distancirala od majke i njenog ezoterijskog utjecaja. Mnoge stvari joj se nisu sviđale na Georgu, a ponajviše njegova samodopadljivost i samopouzdanje za koje je poslije shvatila da je osobina svih momaka u kasnim dvadesetim godinama, dobro iškolovanim i materijalno situiranim. Još tada je naslutila da na njihovu ljubavnu vezu njena majka gleda blagonaklono, što je nekoliko godina poslije kada se njen i Gerogov zajednički život završavao tumačila kao zlokoban predznak koji nije znala pročitati.
U nizu ružnih stvari koje su pratile razvod braka i Georgovo napuštanje kuće bilo je i nekoliko dobrih. Nakon toliko godina života provedenog u zajednici sa osobama koje su je, na neki njoj neshvatljiv način, gušile i sputavale napokon se počela osjećati slobodnom, a oslobođena permanentnog tutorstva od kojeg se nije znala odbraniti počela je sticati snagu i samopouzdanje za koje nije ni znala da se kriju u njoj. Obaveza je sada bilo mnogo više, jer je morala obavljati i poslove koje je prije razvoda rješavao George, ali nije osjećala da se ne može nositi s problemima i da joj hronično nedostaje vremena. Radila je više, imala je više obaveza, a osjećala se kao da je oslobođena iz prinudnog pritvora, sretno, spokojno i lepršavo.
Telefon je i dalje zvonio dok je sa spremljenom hranom čekala da djeca siđu sa sprata odlučna da se ne javi na poziv pretpostavljajući kako je zove majka, kao i uvijek zbog neke besmislene banalnosti ili iz želje da, ako već ne može lično, onda telefonom kritikuje njene životne odluke. I baš kada joj je zvonjava prestala ići na nerve Mike i Jessica sjuriše niz stepenice i utrčaše u kuhinju. Mike, jedanaestogodišnji sin koji nije uopće ličio na nju niti na njenog bivšeg muža, zgrabi kutiju s hranom i mahinalno otrča do telefona koji nije prestajao brujati. Prije nego je uspjela izgovoriti makar i riječ Mike podiže slušalicu i prekide skoro pet minuta dugu buku.
„Mama, za tebe je“ – reče joj prije nego je odložio slušalicu na pult do telefonskog aparata i izašao iz kuće. Sad više nije bilo druge, morala se javiti na telefon. Poljubi kćerku u oba obraza uz topao savjet da ne trči po cesti kada izađe iz kuće, napravi nekoliko lijenih koraka i kada se približi telefonu uz težak uzdah podiže slušalicu do uha.
Očekivala je da će čuti majčin glas, ali umjesto toga s druge strane javi se hrapav muški glas koji je odavao kako je riječ o čovjeku od nekih pedesetak godina. Predstavio se kao Jeff, a kada reče da zove iz ureda savezne policije i da je šerif njenog okruga, Kristina protrnu. Ali, glas s druge strane linije odmah je umiri, naslutivši kako je njegov formalni uvod u razgovor možda u ženi izazvao brigu, dva puta naglasivši kako ne zove zato što ona ili bilo ko njen ima problema sa zakonom.
„Gospođo Scott, zovem kako bih vam saopćio da smo zaprimili jedno pismo i sada provjeravam jeste li vi možda osoba kojoj je poslano. Jeste li vi prije braka bili gospođica Kristina Krišto?“
Nekoliko trenutaka stajala je zbunjena ne vjerujući da je neko ovdje u Americi oslovljava djevojačkim prezimenom, ali kada napokon shvati da čovjek iz šerifovog ureda želi provjeriti njen identitet sabrano potvrdi da je ona ta osoba.
„Da, to je moje prezime bilo prije nego sam se udala. Sada sam razvedena, ali još uvijek nosim muževljevo prezime. Tako je jednostavnije, ne želim ponovo prolaziti kroz procedure promjene prezimena, jer da budem potpuno iskrena, sada za takve gluposti zaista nemam vremena. Ali, da, nekada sam se prezivala Krišto – reče naglašavajući Amerikancima potpuno nerazumljivu skupinu št, koju nisu znali izgovoriti i koje nije bilo u engleskom izgovoru.
„Gospođo, ako ste vi nekada bili gospođica Krišto, onda vas službeno obavještavam da imam pismo adresirano na vas, pismo koje se sada nalazi u našim prostorijama i koje možete podići svakoga dana između osam i sedamnaeset sati. Potrebno je samo da uz sebe imate validan dokaz identiteta i moći ćete preuzeti svoju imovinu.“
„Mislite da dođem u šerifov ured ako mogu?“
„Da, gospođo. I za nas je ovo neobična situacija. Znate, zakon ne dozvoljava da vam pošiljku jednostavno pošaljemo poštom, jer je, kako ja vidim, godinama bila zagubljena. Bojim se da ćete lično morati doći po pismo.“
„Kažete da je bilo godinama zagubljeno. Šta to znači? Piše li na njemu ko je pošiljalac?“
„Evo, pročitat ću vam. Izvinjavam se ako nešto pogrešno pročitam. Neka slova su mi čak i potpuno nepoznata. Pošiljalac Senad Malicbegovic.“
Kristina ispusti prigušen uzvik. Nije mogla vjerovati svojim ušima. Nakon toliko godina čula je ime za koje je duboko u sebi vjerovala da ga nikada više neće čuti i to iz usta američkog policajca nevještog u izgovaranju imena iz podneblja njenog rođenja. Jeza i uzbuđenje počeše prožimati njeno tijelo dok je smetena pokušavala dovući stolicu i sjesti na nju. I tek kada je sjela sa ispruženim nogama naslonjenim na kuhinjski zid shvati da još uvijek drži telefonsku slušalicu u ruci.
„Gospođo, jeste tu, halo, gospođo, čujemo li se?“ – čulo se s druge strane linije.
„Da, da, tu sam, tu sam – promuca jedva čujno, a zatim malo glasnije reče – molim vas, doći ću po pismo, ali morate znati da sam ja samohrana, zaposlena majka. Obećavam, doći ću još danas, samo nisam sigurna u koje vrijeme tačno“.
„Nije nikakav problem. Kada dođete u stanicu na recepciji tražite policajca Jeffa Millera i onda ću vam predati pismo. Kao što sam rekao, po njega možete doći svaki dan u vrijeme između osam sati ujutru i sedamnaest. Doviđenja i čekam vas.“
„Doviđenja“ – odgovori i kada ču da je linija prekinuta i sama spusti slušalicu nazad na telefon. Nekoliko trenutaka je sjedila na stolici potpuno mirna, a onda se pridiže, vrati stolicu na mjesto, spakova torbu sa ličnim stvarima i sa ključem od auta napusti kući.
Moglo se već na prvi pogled primijetiti da je mislima odsutna. Na pitanja radnih kolega odgovarala je mehanički što je bilo neobično za nju, ženu punu istočnjačke prisnosti i razgovorljivosti. Do podneva je uspjela razvrstati sve predmete koji su tog i sljedećeg dana trebali biti predočeni sudu i na pauzi za ručak zamoli šefa da joj omogući slobodan ostatak dana. To, naravno, nije bio nikakav problem, jer je Kristina u uredu važila za najvredniju i najbolje organizovanu asistenticu nerijetko spremnu žrtvovati i vlastito slobodno vrijeme u pomaganju advokatima da spreme posebno zahtjevne i komplikovane slučajeve. Nakon što se vratila iz šefovog kabineta složila je stvari na svome stolu i neprimjetno napustila zgradu.
Do policijske stanice vozila je kratko, jer se šerifov ured nalazio svega pet blokova udaljen od zgrade u kojoj je bila smještena advokatska kancelarija za koju je radila. Obje su se nalazile u samom središtu Čikaga zajedno sa ostalim gradskim, državnim, pravosudnim, administrativnim i finansijskim institucijama. Dok se vozila središtem grada razmišljala je o čovjeku s kojim je danas razgovarala telefonom pokušavajući u mislima oformiti njegovu sliku. Zamišljala ga je kao srednje visokog, podebelog i brkatog muškarca sa šeširom na glavi, sklerotičnih prstiju i zadihanog. U tom bezazlenom maštanju prođe joj vrijeme za koje je prevalila put od posla do policijske stanice.
U stanici je dočeka neobična gužva i vreva. Dok se probijala do pulta za informacije razmišljala je o tome hoće li detektiv Miller imati vremena razgovarati sa njom kada je hol zgrade bio pretrpan prijestupnicima različitog spola, starosti i rase. Ali, na veliko čuđenje glomazni policajac koji je sjedio za pultom odmah je uputi u sobu broj dvije stotine i šest uz opasku da će je detektiv Miller primiti i da je nestrpljivo očekuje cijelo jutro. A da je očekuje nestrpljivo policajac je zaključio sam ponajviše iz činjenice da je Miller već nekoliko puta telefonom provjeravao da li je stigla. Sve to rekao joj je nasmijan i bezbrižan što se Kristini u toj silnoj strci doimalo kao pravo malo čudo.
Detektiv Miller uopće nije bio onakav kakvim ga je zamišljala dok je s njim razgovarala telefonom, bilo je prvo što je Kristina pomislila kada se našla u njegovoj kancelariji. Bio je visok i mršav, uredno podšišan i odjeven u odijelo starinskog kroja sa širokim nogavicama od pantalona i naramenicama ugrađenim u postavu sakoa. Izgleda kao mormon, pomislila je Kristina u sebi, ne propustivši primijetiti kako je kancelarija bila veoma skromno opremljena, ali su zato sve stvari koje su se nalazile tu bile pedantno poslagane.
Kada je ušla u njegovu kancelariju Miller je nešto zapisivao u omaleni rokovnik koji je koristio kao podsjetnik. Isprva nije pridavao pažnju njenom prisustvu zanijet unošenjem misli u malenu svesčicu, ali kada je završio sa zapisivanjem blagonaklonim pokretom ruke pokaza joj na praznu stolicu koja se nalazila ispred stola, što je bio znak da je poziva da sjedne. Kristina se povinova njegovoj želji i sjede.
„Neću okolišati, gospođo, jer ste jutros naglasili kako nemate mnogo vremena na raspolaganju, a i sam sam u velikoj gužvi. Mogli ste primijetiti na dolasku da smo pretrpani poslom. Vaš slučaj, naravno, nema nikakve veze sa mojim uobičajenim poslovima i zato sam priznajem pomalo žudio da se njime pozabavim. Da budem iskren, posao koji moram završiti s vama i nije slučaj u klasičnom smislu, bar ne onakav kakvim se bavim u ovoj stanici od kada sam se zaposlio. Vjerovatno želite da vam podrobnije objasnim zašto sam vas zvao i kako se pismo iz vaše stare domovine našlo u ladici čikaškog detektiva u sektoru za opći kriminalitet.“
„To bih stvarno željela znati. Jutros kada ste me nazvali i rekli mi razlog poziva bila sam šokirana. Mislila sam da je Bosna i život koji sam tamo vodila već odavno iza mene, a od kada sam razvedena žena čak se više i ne osjećam toliko Bosankom. Kod nas tamo, kako ja pamtim, i nije bilo mnogo razvoda. Ovdje sam se izgleda toliko dobro uklopila da sam ušla u sve američke statističke prosjeke.“
„Ja sam gospođo, oženjen čovjek. I to po mjerilima današnjeg vremena veoma dugo. Duže od trideset godina i to ženom koju sam upoznao još na koledžu. Otac sam tri odrasla sina i djed. Ja sam jedna stara Amerika, ona koju vam izgleda niko nije imao pokazati, ona koja još uvijek nedjeljom posjećuje crkvu i vjeruje kako budućnost mora donijeti nešto dobro. Ali, da ne okolišam, evo pismo.“
Miller otvori ladicu na stolu izvadi iz nje pismo i spusti ga na stol tik do Kristininih ruku. Koverta je bila plava i izlizana, okrugli žig gotovo nevidljiv, a poštanska markica do pola odlijepljena.
„Vidite, nisam vam slučajno pričao o tome da sam dio stare Amerike koja vjeruje u Boga i milosrđe i koja se, uprkos svemu, nedjeljom ide moliti Bogu. Gospođo Kristo, ja sam pune dvije decenije aktivan član crkvenog komiteta koji se bavi skupljanjem humanitarne pomoći, komiteta koji je tijesno povezan sa američkim Crvenim krstom. Iako smo protestantska kongregacija, shvatili smo da je suradnja sa ostalim kršćanskim crkvama nužna u ovo nesretno i bezbožno vrijeme. I upravo je u jednoj takvoj zajedničkoj humanitarnoj misiji ovo pismo koje leži pred vama na stolu isplivalo iz zagubljenosti. Kada su mi kolege iz Crvenog krsta nagovijestile da je adresat pisma, a to ste kako smo ustanovili vi, nekada davno emigrirao iz Bosne u Sjedninjene Države, uzeo sam sebi u zadatak da vas pronađem. Nije bilo lako, priznajem, ali kako vidite, ipak sam uspio.“
Miller je nekoliko trenutaka pognute glave šutio. Prstima desne ruke u pravilnom ritmu udarao je od stol, zatim je duboko uzdahnuo i nastavio govoriti:
„Kada sam vas napokon locirao i kada se ispostavilo da živimo u istom gradu počela me nagrizati sumnja. Pomislio sam, da li je u redu ovo što radim i da li su pobude iz kojih vas tražim sasvim iskrene. Pitao sam se, pitam se i sad, da li je moja potraga bila čin milosrđa ili me sve ovo vrijeme vodila znatiželja da upoznam osobu do kojoj pismo putuje dva desetljeća. Ni sada ne znam odgovor na ta pitanja. Znam samo da sam se dugo premišljao da li da vas nazovem ili ne. Rezultat mojih dvojbi vam je poznat, ali zašto sam se odlučio na taj korak nije ni meni samome do kraja jasno. Ako vam ovo na bilo koji način smeta i ako kojim slučajem ne želite zaprimiti pismo, recite. Obećavam da ću ga vratiti u Crveni krst uz objašnjenje da sam napravio grešku, previd. Ili, ako hoćete, mogu ga uništiti.“
Nakon tih riječ Miller ušuti. Kristina ga je sve vrijeme pažljivo slušala promatrajući kako se ledeno lice detektiva razvlači u topao ljudski portret. Ako je na trenutak i sama pomislila da je sve ovo suludo i da je pronalazak pisma, izgubljenog prije dvadeset godina, čista ludost sada je znala da ga mora uzeti i pročitati. Gledajući djetinje iskreno lice čovjeka pred kojim bi zbog položaja trebala drhtati, Kristina osjeti sažaljenje prema tom čovjeku izgubljenom u vremenu i njegovim staromodnim svjetonazorima. Koliko je ovakvih poginulo u ratu, pomisli, prisjećajući se dugačkih kolona slabo naoružanih muškaraca koji su pjevajući marširali ispred njene zgrade u Zenici odlazeći u rat koji nisu razumjeli i iz kojeg se mnogi neće vratiti.
„Nemojte se opterećavati takvim mislima. Pa naravno da mi je drago što ste me pronašli. Pismo ću uzeti i pročitati, a vama hvala što ste se toliko potrudili ugoditi jednoj nepoznatoj ženi kojoj, kao što vidite, ne ugađaju niti njeni najbliži srodnici“.
Nakon tih riječi Kristina uze pismo i stavi ga u torbu. Nije čekala da se razgovor nastavi već ustade naglo i bez rukovanja, a uz usmeni pozdrav napusti kancelariju detektiva Millera. Dok je brzim korakom napuštala policijsku stanicu nije se uopće obazirala na ljude i stvari oko sebe, na uskomešanost koja je bila istovjetna onoj kada je ulazila u stanicu.
Kada se našla na trotoaru široke avenije kojom su strujali bezbrojni automobili odluči odšetati do obližnjeg parka i tamo u nekom mirnom kutku pročitati pismo koje je sada nosila u torbi. Dok je hodala prema parku silna automobilska buka zaglušavala je svaki drugi gradski zvuk, a kada se napokon obrela u prostranoj zelenoj oazi opazi kako je čak i zrak mnogo mirniji i podnošljiviji nego na trotoaru uz cestu. Nije šetala dugo parkom kada opazi slobodnu klupu postavljenu pored niza bujnih i zelenih žbunova. Bez predomišljanja, brzim korakom, zaputi se prema klupi.
Nekih pola sata sjedila je na klupi zamišljena s torbom položenom na krilu. Onog uzbuđenja i one odlučnosti je nestalo i Kristina je oklijevala da izvadi i pročita pismo. Tek kada je sjela i smirila zadihanost od duge i iscrpljujuće šetnje obuze je nekakav čudan osjećaj nesigurnosti, a neka tajanstvena sila, činilo joj se, nije dozvoljavala da zavuče ruku u torbu i suoči se sa svojom prošlošću. Iznenada joj se cijela epizoda sa pismom doimala kao obična glupost, kao bizarnost koje se pribojavala jer je, osjećala je to u sebi, mogla pokrenuti onu dobro zatomljenu lavinu uspomena od kojih uporno bježi već dvije decenije. I baš iz prkosa tom strahu za kojeg je mislila da ga više nikada neće osjetiti Kristina izvadi pismo iz torbe, pokida kovertu u kojoj je ležalo i razlista hartije papira dubke ispisane plavom bojom hemijske olovke.
„Draga Kiki,
iako već dva puna mjeseca nema ni glasa od tebe pretpostavljam da si moja pisma dobila i pročitala, baš kao što znam da si mi napisala odgovore koji vjerovatno leže negdje u Odsjeku za bezbjednost i informisanje po naredbi nekog revnog poručnika uvjerenog da bi nama vojnicima na frontu vijesti od kuće mogle samo naštetiti, jer ovdje gdje se ja sada nalazim, draga Kiki, i najmanja nesmotrenost može mnogo koštati. I kada to kažem ne mislim na smrt, za koju sam shvatio da u ovom paklu može biti nagrada, već na teška ranjavanja koja gotovo uvijek završe osakaćenjem i trajnom invalidnošću. Ali, i pored svih savjeta i pored svih upozorenja, ja ti ponovo pišem, najdraža, jer samo pomisao na tebe i san o nekom našem zajedničkom životu pomaže mi da ostanem sabran. Da nije tvoje slike u mojim mislima i uspomena koje u dugim stražarskim noćima razvlačim kao Tezej ljubavni Arijadnin kanap potpuno bih ostao bez razuma i to bi mi bio kraj. Ovdje gdje se ja nalazim nema mjesta za slabe i osjetljive, a ponajmanje za zaluđene.
Često, dok sjedim naslonjen na nekakvo stablo, u pauzama besmislenih marševa, zamišljam kako su tvoja pisma stigla do mene i kako smijući se čitam anegdote koje si zapisala. U tvojim pismima nikada nema loših vijesti. Uvijek su obojena prozračnošću i srećom – valjda su to dvije stvari koje mi u ovom neizmjernom duševnom sutonu najviše nedostaju. Dok maštam budno pazim da me neki od mojih suboraca ne razotkrije, da na mome licu ne zapazi sjenu odsutnosti, osmijeh koji bi odao da moje misli nisu fokusirane na ovaj suludi besmisao. Ta izdajnička grimasa, u njihovim očima, načinila bi od mene prvo stranca, a zatim i izdajnika. Biti sam, bez druga, ovdje gdje je smrt toliko stvarna i opipljiva najgora je stvar koja se čovjeku može desiti, možda čak gora i od samog umiranja koje, vidio sam to i sam, nekada može biti blagoslov izbavljenja.
Bio sam zgrožen kada sam prvi put vidio leš. Zaudarao je na trulost i raspadanje i bio je prljav i ukočen. Bio je to leš jednog našeg vojnika, koji je poginuo sedam dana prije nego smo mi stigli na taj dio ratišta, ali iz udaljene tranšeje koja je bila naš posljednji grudobran izvučen je par sati prije nego smo mi, novaci, stigli. U silnoj žurbi oko predaje smjena četa koja ga je izvukla ostavila ga je na ledini ispred štabne zemunice misleći valjda kako je njihov posao završen i kako posao oko identifikacije i pokopa trebamo obaviti mi koji smo tek pristigli. I bili su u pravu. Moj prvi ratni zadatak bio je da sa još trojicom saboraca zakopam tijelo poginulog čovjeka, a zatim da podatke iz njegove identifikacione kartice pošaljem preko kurira u oblasnu komandu udaljenu dvadeset kilometara od naših položaja. Zakopali smo ga na malom seoskom groblju udaljenom jedva pet minuta hoda od naših položaja. Radili smo na smjene i šutke, jer smo nas četvorica imali samo dvije lopate. Posao je bio težak, jer je zemlja bila suha i puna kamenica. Dok smo kopali raku mogli smo čuti kako u daljini odjekuje puščana paljba koju s vremena na vrijeme prekine snažan topovski udar. Bilo me je strah, ali sam se svim silama trudio da ga ne pokažem, da ostanem hladnokrvan i pribran. Mislio sam da je strah najveća slabost vojnika i nisam želio da me moji novi drugovi smatraju kukavicom. Mnogo kasnije, moji tada nepoznati drugovi, priznali su mi da su imali ista osjećanja.
Ratovanje je uzaludno trošenje ljudskih života u kome nema herojstva, nema dostojanstva, nema pravičnosti. Ginu jednako svi, i kukavice i hrabri i nevini i oni kojima je grijeh bio način života, gine se slučajno i besmisleno. S vremenom se izgubi i razlika između nas i njih, zaborave se razlozi zbog kojih čučimo u rovovima udaljeni jedni od drugih na puškomet. Nevolja i smrt nas s vremenom nekako zbliže i onda više razumijevanja imamo jedni za druge svjesni kako iznureni i gladni u dugim, hladnim, stražarskim noćima postavljamo isto pitanje – čemu sve ovo?
Taj prvi dan vojne službe ostat će mi urezan u pamćenje do kraja života. Noć, koja mu je prethodila, proveo sam budan nemoćan da zamislim u šta mi se život pretvara i nesposoban da se izmigoljim iz kreveta i zavapim roditelje za pomoć. Nisam nikako mogao dokučiti na koji bi mi način mogli pomoći, vjerovatno i sami uplašeni kao i ja, budni kao i ja, nepomični kao i ja. Iz kuće sam otišao prije nego je svanulo. Otac je bio miran, majka uplakana, ja toliko izgubljen da nisam bio svjestan šta se događa. Očevih se savjeta od tog jutra ne sjećam, jer ih od nadrenalinske omamljenosti nisam ni čuo. Pamtim samo majčin plač – monoton, piskav i bezuman.
U kasarni smo se zadržali, na moje veliko iznenađenje, tek toliko da navučemo unifrme i zadužimo svoje puške. Svitalo je kada smo se ukrcavali u autobuse i bilo je jutro kada smo napustili Zenicu. Sjedio sam do prozora i gledao Bosnu kako promiče pored mene pitajući se gdje idemo i hoću li ikada više vidjeti grad koji ostavljavam iza sebe?
Moj prvi suret sa ratom bio je leš vojnika koji smo pokopali i tišina koja nas je okruživala u dalekoj divljoj pustoši. Dan je bio topao, ali ja sam osjećao da me trese groznica – štipav i hladan znoj lijepio mi se za kožu, ali plašio sam se da skinem gornji dio uniforme rezonujući kako mi povreda vojničke discipline može samo otežati situaciju. Sve što sam želio bilo je da što duže ostanem udaljen od rova i pravog ratovanja tako da mi je pokapanje leša, nakon savladanog gađenja i odbojnosti, došlo kao olakšanje. Dok sam kopao raku čovjeku kojeg sam upoznao tek nakon što je poginuo zamišljao sam kako će me zbog savjesno urađenog posla komanda preraspodijeliti u četu za pokopavanje ljudi. Tek sam kasnije, kada su topovska grmljavina i nepresušna rovovska voda koja je i u sred ljeta dosezala do koljena postali dio svakodnevnice, shvatio koliko sam bio neiskusan i naivan. Obreo sam se u svijetu u kome se sve pretvara u izmet, čak i ljudsko poštenje.
Ali, ovi mučni ratni dani, znam da će ti se činiti suludim ovo što pišem, pomogli su mi da sazrijem kao čovjek, da naučim cijeniti neke istinske ljudske vrijednosti i da se oslobodim mnogih predrasuda. Prvo što su mi uradili kada smo stigli u improviziranu planinsku kasarnu bilo je da mi hrđavom ručnom mašinicom sastružu svu kosu sa glave. Bio sam bijesan gledajući kako dvogodišnji trud završava pod nogama debelog frizera koji je cijelo vrijeme dok me je šišao pjevušio neku narodnjačku melodiju ponižavajući tako sve ono ljudsko i gradsko u meni. Dok sam gledao kako ispod smeđe kose, u ogledalu naspram mene, počinje da se pojavljuje užasna bjelina tjemena susprezao sam ljutnju zamišljajući kako sam vojnik američke vojske i kako ću se nakon povrtka iz Vijetnama u izlizanom džinsu potucati američkim prostranstvom. Valjda sam tom ponižavajućem činu htio dati neki smisao, a tek ću poslije shvatiti koliko je moja ljutnja bila izlišna i besmislena. U sljedećih nekoliko mjeseci nestat će onaj dugogkosi, naivni dječak, a njega će zamijeniti muškarac, suzdržan i ozbiljan, možda čak i previše ozbiljan za svoju dob.
Prva noć u kasari je bila besana, ali budnost nije bila podgrijavana strahom od neizvjesnoti već neprirodnom hladnoćom. Kasarna je nekada bila podružna osnovna škola i mi smo spavali u prostoriji koja je nekada bila školska učionica. Spavali smo u vojničkim vrećama za spavanje prostrtim po golom betonskom podu. Na učionici nije bilo prozora, a vjetar koji je cijelu noć nemislosrdno puhao još je jače strujao kroz našu prostoriju s koje su bila skinuta vrata. Mislio sam da ću umrijeti, da ću se u zoru probuditi smrtno bolestan, s upalom pluća i nahlađenim bubrezima, ali kada je mrak napokon iščezao i kada se zborna pištaljka oglasila sa komandom za ustajanje skočio sam sa svog mjesta zdrav, čio i pun snage, odlučan da radim bilo šta samo da se više ne vraćam u svoju ledenu postelju.
Od kasarne do rovovske linije koja je razdvajala naše od njihovih položaja marširali smo svakoga dana pun sat. Nekada se znalo desiti da nas topovska vatra probudi i prije nego se oglasi desetarska pištaljka i tada bih ležao u mučnoj tišini osluškujući kako svojom rušilačkom snagom detonacije u daljini razbijaju gluhi noćni fijuk vjetra. Takvih jutara iz spavaonice bih na zborno mjesto istrčavao pun zebnje razmišljajući kako su ovaj nemili krajolik i ovi nepoznati ljudi možda posljednje stvari koje ću vidjeti u životu. Smrt mi se u tim trenucima doimala kao nešto stvarno i opipljivo, kao misterij sakriven u prvom šumarku ili zvižduk minobacačke granate koji se razliježe zelenim planinskim proplankom. Kada god bih osjetio u sebi znamen prolaznosti počeo bih misliti o tebi, moja Kiki, i ta bi me misao vraćala u stvarnost, vraćala bi me u život za koji sam bio ubjeđen da je otekao iz mene.
Prve mjesece ratovanja pamtim kao kroz nekakviu maglu i više su mi u sjećanju ostali urezani osjećaji i pojedine slike nego cjeloviti događaji. Tek kada sam druga najbližeg do mene vidio raskomadanog minobacačkom granatom počeo sam se razbuđivati i oslobađati tereta zbunjenosti i naivnosti. Zasut njegovom krvlju napokon sam shvatio da me samo jedan tren, jedan korak, jedna riječ dijele od nestanka i pogled na njegovo ukočeno lice i raspolutano tijelo razbistrio mi je položaj u kome se nalazim. Sve u što sam vjerovao, sve što sam mislio da znam, sve što je za mene bila životna istina isparilo je i ostao sam potpuno lišen bilo kakvih iluzija.
A sve do tog trenutka vjerovao sam da je rat stanje u etapi razvoja muškarca, tajnovit misterij inicijacije u svijet odraslih i ozbiljnih ljudi. Ležeći u kasarni zamišljao sam sebe kao ratnog veterana, oženjenog, s mnogo djece, zamišljao sam kako živim na nekom selu i brinem se o poljoprivrednom imanju, kako hodam sa štapom i kako jednom nedjeljno odlazim u lokalnu tavernu i s ratnim drugovima tabirim vojničku prošlost. Sve dok Ahmetovu krv nisam osjetio na svojim usnama nisam ni pomislio da bih u ratu i sam mogao izgubiti život. I ta pomisao, umjesto da me prestravi i načini od mene dezertera, na neki tajanstven način me omami. Djelovala je kao anestetik na strah budeći u meni neke nagone za koje nisam ni znao da su skovitlani u mojim mišićima. Primijetih da se nakon njegove pogibije počeh kretati opreznije, uvijek pomalo pognut, tiši i obazriviji, a pejsaž koji sam navikao gledati diveći se nijansama zelene boje postade monotoniji.
Prvi isinski šok doživio sam krajem avgusta, tri mjeseca nakon što sam bio mobiliziran. Bio je četvrtak i cijelo prijepodne marširali smo kroz gustu, bukovu šumu. Nebo skoro da se nije moglo ni vidjeti, a šumska studen je na nas izmučene vojnike djelovala okrepljujuće. Nigdje se nismo zaustavljali, nije se čula nikakva pucnjava, niko od nas nije pričao. Hodali smo brzo, jer je predvodnik, major Hasanović, tempo držao prilično žestokim i na upit jednog druga s čela kolone da se na tren zaustavimo odgovorio je niječno, oštrim i ljutitim odgovorom čiji je ton jasno nagovijestio da takva pitanja više ne postavljamo. Nakon četiri sata hoda kroz šumu izbili smo na nekakvu cestu, makadamski seoski put po kojem su izgleda prije našeg dolaska saobraćaliu samo traktori i teška šumska vozila. Tom smo cestom hodali još jedan sat, sve dok nismo stigli do raskršća. Major Hasanović nas tu zaustavi. Izda nekoliko komandi i mi se rasporedismo u dvije grupe po sedam ljudi s puškama na spremnim za borbu. Jedna se grupa smjestila s jedne strane ceste u gustom čestaru, druga, u kojoj sam bio ja, zauzela je položaje s druge strane ceste sakrivši se iza debala visokih bukvi.
Ako do sada nismo razgovarali, tek je sada nastupila tišina. Mogao se čuti najsitniji šumski zvuk, svaki dodir vjetra na lišću, trk vjeverice po granama, samo se nije mogao čuti ljudski glas. Bio sam napet, jer nisam znao zašto smo se rasporedili u takvu formaciju, ali sam slutio da smo u zasjedi i da ćemo se uskoro susresti sa neprijateljem. Pomislio sam da bi bilo dobro da nas je major uputio o tome šta da činimo kada neprijateljska kolona izbijen ispred nas, a onda sam pretpostavio da, kada izda naredbu, sve što trebam raditi jeste pucati po ljudima koji nam se ukažu na nišanu.
Ali, ono što sam ugledao nakon dvadesetominutnog čekanja zbunilo me i zaprepastilo. Na samome dnu makadamske ceste pojavila se gomila staraca, žene i djece. Kretali su se polako obavijeni nekakvom sablasnom tišinom, a kada su, iznureni, stigli do raskrsnice koju smo okružili, major Hasanović se iskrade iz žbunja i zaustavi pred kolonom. Nisam čuo šta im je govorio, ali nakon nekoliko minuta razgovora sa ženom i starcem koji su bili na čelu kolone ljudi koji su stajali iza njih počeše tiho jecati. Taj se jecaj u trenu pretvori u zastrašujuće bučan plač, grupni urlik ljudi koji su susprezali osjećanja, jer ih je do susreta sa našim majorom i najslabašniji zvuk mogao koštati života. Major se okrenu prema nama i znakom ruke naredi nam da napustimo svoje položaje i izađemo na cestu.
Do tog dana nikada nisam osjetio da moje prisustvo kod druge osobe može izazvati toliku radost. Žene su nas grlile, starci su nam ljubili ruke dok su njihova djeca skakutala oko nas pokušavajući pomilovati kundake naših pušaka. Kretali smo se kroz masu ne znajući šta da radimo i pitajući se kuda je taj svijet krenuo. Riječ zbijeg čuo sam tek kasnije, mnogo kasnije kada sam shvatio kakav je ovaj prljavi rat, ali tog dana sam samo gledao u ta izmučena i uplakana lica ne znajući šta da mislim i kako da se ponašam. Hodao sam držeći pušku čvsto u rukama spreman zapucati čak i na nevidljivi znak opasnosti. Sreća što je tog dana s nama bio i major Hasanović, jer je njegova pribranost i odlučnost da rukovodi četom unovačenih momaka djelovala kao smirujuće sredstvo. Poslije sam shvatio da se nismo slučajno našli pokraj te ceste i da je naš zadatak od samog početka marša bio prihvatiti narod u zbijegu i dopratiti ga do naše teritorije. Tišina kojom smo se svi skupa od raskrsnice kretali putem koji smo mi vojnici već prešli nagovijestila mi je strašnu spoznaju, istinu koja će mi kasnije i službeno biti saopćena. Tog dana marširali smo duboko u neprijateljsku teritoriju.
Šta se to dešava s nama – pitao sam se slušajući priče žena na noćenju, koje smo morali napraviti na jednom stajalištu duboko uvučenom u šumu. Zbog kolone koju smo obezbjeđivali nismo se mogli kretati brzinom kojom smo navikli i noć nas je uhvatila na pola puta od mjesta s kojeg smo krenuli. Umorni, posjedali smo po goloj zemlji, vatre nismo palili, a međusobno smo razgovarali šapatom. Ja nisam ništa govorio, samo sam slušao. Priču Fatime Talić nikada neću zaboraviti.
Iako nije imala ni pedeset godina ta je žena izgledala starija od moje nane. Prsti su joj bili žuti od pušenja i kvrgavi od rada, kosa sijeda i prljava; bezuba i izboranog lica više je ličila na prikazu iz knjiga nego na stvarnu ženu. Govorila je glasno, glasnije od ostalih ljudi, nekim čudnim i meni polurazumljivim jezikom, ali iz njenog pričanja razaznao sam ono najvažnije. Rodom je bila iz nekog malog sela pored Sanskog Mosta kojem nisam zapamtio ime. Bila je nepismena i nikada nije išla u školu. Udala se rano i do dvadesete godine rodila je četvoro djece. Bila je domaćica i zemljoradnica, a kada nije bila zauzeta poslovima u kući i njivi cijepala je drva po komšiluku kako bi sebi i djeci priuštila što pristojniji život. Muža nije mnogo spominjala, ali iz tih nekoliko rečenica naslutio sam da je mnogo pio i da je rudarsku platu uglavnom trošio u kafani koju je držao neki Muhamed Lipovača. To sam ime dobro zapamtio jer ga je često pominjala – uvijek proklinjući i njegov život i kafanu koju je držao, a koja je izgleda bila razlog njenog teškog života. Djecu je i pored očevog protivljenja slala u školu boreći se na taj način za njihovu budućnost, vjerujući kako će ih dobri rezultati u školi odvesti daleko i od sela i od tog prokletog života. Rodila je četiri djevojčice i to je bio njen najveći grijeh. Muž ju je pijan često tukao proklinjući njenu truhlu utrobu zbog koje nema sina kojeg je toliko želio. Čovjek snuje, a Bog pravi odluke, govorila je mireći se tim riječima i sa batinama i teškim radom.
Rat je dočekala u kući. I dok im četa uniformisanih ljudi nije zalupala na vrata nije ni znala šta se dešava sa našom zemljom. U avliji su je rastavili od muža, a onda su na njene oči zapalili sve ono što je godinama gradila – kuću, štalu, mutvak i šadrvan. Djeca su plakala, pričala je, dok su gledala kako pijani vojnici pucaju po komšiluku i drvenim štapom tuku njihovog oca. Ljubav prema mužu je prvi put osjetila tu u avliji gledajući kako ga trojica bradatih četnika maltretiraju i mrcvare. Šutke je trpio sve udarce sve vrijeme preklinjući usta punih krvi da puste njegovu ženu i četvero nejači. A onda je cijelu tervenku prekinuo jedan ozbiljan vojnik koji je do tog trenutka nezainteresirano stajao po strani. On priđe Nusretu i prije nego su ona trojica uspjela shvatiti šta se dešava, repetira pušku, nasloni je krvavom zarobljeniku na potiljak i povuče okidač. Čula je tup pucanj nakon kojeg se Nusret beživotno svali na zemlju. Djeca zajecaše još jače, a trojica četnika se psujući uznervoziše. Na njihovo negodovanje mirni samo reče da se ne zajebavaju i da su ovdje dovedeni da ubijaju Turke i da svoj posao shvate ozbiljno, jer možda više neće imati priliku da služe svome narodu.
Nakon tih riječi nisam je više slušao, samo sam pokušavao otjerati iz glave riječi koje su mojom lubanjom odjekivale poput jeke – dovedeni da ubijaju Turke, dovedeni da ubijaju Turke, dovedeni da ubijaju Turke… Silina tih rječi me uspavala, a probudilo me drmusanje vojnika koji je cijelu noć proležao pored mene.
Mahmut je bio moj najbolji ratni drug, iako sam ga, paradoksalno, dugo vremena mrzio, a njegova pojava je u meni budila čudan osjećaj gađenja kojeg se nisam nikako mogao osloboditi. Sve što je on činio, način na koji je pričao, njegov ruralni izgled, pjesmice koje je pjevušio, uzbuđenje s kojim je prihvatao naredbe, pažnja koju je poklanjao svome oružju – sve je to u meni izazivalo neopisiv užas. Prvih mjeseci ratovanja nastojao sam ne dolaziti s njim u dodir, ali stjecajem okolnosti i onom neobjašnjivom privlačnošću koja spaja ljude Mahmut je nekako uspijevao uvijek biti pored mene poturajući se tamo gdje moje gradsko držanje nije moglo polučiti ploda. Koliko god mi je smetala njegova pojava negdje duboko u sebi bio sam zahvalan što se samoinicijativno i bez moga odobrenja prihvatio da mi bude na usluzi. U početku mi je stašno smetala njegova neutaživa potreba da mi postavlja svakojaka pitanja na koja sam kurtoazno odgovarao, a onda, neprimjetno, počelo mi je goditi njegovo interesovanje za moj život, ne zato što je njegova pažnja pothranjivala moje poljuljano samopouzdanje, već prije zato što sam odgovarajući na njegova bezbrojna pitanja slagao puzzle života za kojeg sam slutio da je zauvijek završen. Iz tih priča rodilo se prijateljstvo čvršće nego ijedno koje sam imao prije, a Mahmuta sam i protiv svoje volje zavolio.
Za divno čudo, odlično smo se slagali. Ja, gradski momak koji nije poznavao ništa osim lagodnog i bezbrižnog života, razmaženo sentimentalan i umišljen i on, koji je bio pravo dijete sa sela, snažan, tvrdoglav i uporan, i začuđujuće znatiželjan i inteligentan. Obrazovanje mu je bilo skromno, ali duša mu je bila nedirnuta, a njegovo poznavanje života u prirodi nebrojeno me puta spasilo od neizdržive gladi i ludila. Bio je praktičan momak i sve je radio sam iznalazeći rješenje za svaki problem koji bi iskrsnuo. Volio je tugaljive narodnjačke balade, koje je često pjevušio dok smo noću bdjeli pitajući se šta donosi sljedeći dan.
Upravo me Mahmutova ruka podigla iz strašnog košmara, ruka koja je rastjerala Hipnosove more i suočila me sa stvarnošću gorom od bilo kakvog horora. Zora je bila svježa i ovlažena rosom, sunce zagasito crveno, ali dovoljno jako da osvjetli šumarak u kojem smo ležali – mi vojnici Armije i narod u zbjegu, žene koje su mirne čekale da se pokrenemo i da nas bezpogovorno slijede, svijet u čijim očima nije bilo živosti, svijet s ukočenim pogledom beznađa.
Posmatrajući otužnu sliku svijeta koji se u svojoj nesreći sabrao da tih iščekuje odluke sudbine, nesposoban i nemoćan da sam učini nešto što će ga maknuti iz pakla u kojem se nalazio, pitao sam se kakvi ljudi moraju biti ti vojnici koji su sav taj ubogi narod potjerali u zbjeg. Gledao sam prostodušno Mahmutovo lice koje je sad bilo ozbiljno i zamišljeno, lice na kome se vidjelo da ga sudbina tog svijeta pogađa mnogo emotivnije nego mene koji sam bio istovremeno užasnut i zgrožen njihovom sudbinom osjećajući ipak da to što se dešava pogađa neke ljude koji nisu nimalo nalik na mene. I možda me je upravo ta emotivna distanciransost potaknula da pokušam shvatiti one koji su ovom pitomom i krotkom narodu mogli počiniti toliko zla; ženama, djeci i muškarcima čija je dobrohotnost bila općepoznata i čija je blagost bila poslovična. Kakva je zemlja u kojoj je moguće da u jednoj noći nestanu cijele porodice, da se iz jedne poluglasno izgovorene uvrede izrodi smrt, kakva je to zemlja u kojoj su utvare prošlosti prisutnije od ljudi naše zbilje. Gledajući ih pomislio sam da Bosna nije ono što su mene učili da jeste – zemlja dobrih i smjernih ljudi, komšijske naklonosti, veselih pjesama i bratstva i jedinstva. Bosna je, pomislih, zemlja mržnje. Da, to je Bosna. I što sam više razmišljao o ljudima koje smo trebali sprovesti do utočišta to mi se ideja o mržnji činila uvjerljivijom. Kada bi čovjek poželio pažljivo analizirati događaje iz naše historije, došao bi do zaključka kako je malo zemalja na svijetu u kojima ima toliko tvrde vjere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nježnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osjećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali, ispod svega toga kriju se u neprozirnim dubinama oluje mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrijevaju i čekaju svoj čas. A svaki pokret koji sam napravio obučen u izlizanu vojničku uniformu govorio mi je da je taj čas kucnuo, da je ponovo došlo vrijeme u kome skidamo svoje maske umilnosti da pokažemo krvožedno lice mržnje.“
Ruke se spustiše same na koljena, a zamišljen pogled nije mogao sakriti suze koje su iz očiju nadirale kao hladna voda iz poplavljenog bunara. U kasno poslijepodne ulice i avenije punile su se ljudim u žurbi i ta atmosfera vještačke uzavrelosti smetala je Kristininom biću naviklom na orijentalnu polaganost i bezbrižnost. Ali, kao i mnogi drugi koji su se u ovoj zemlji sumanutosti obreli gonjeni zlim prilikama povijesti i Kristina je taj novi način života prihvatila nesvjesno se prilagođavajući novonastalim životnim prilikama; prigrlila strašću davljenika svjesnog da mu je ostala još samo jedna prilika za spas života – prilika za koju zna da je ne smije protraćiti jer je pomisao na povratak u domovinu gori i od same smrti. U takvu vrevu, bezglava i odsutnog duha, umetnula se i Kristina hodajući nervoznim korakom, bez zastajkivanja, raskopčane bluze sa gomilom papira zadjenutim u džep od sakoa. Hodala je širokim čikaškim avenijama dok je nisu zaboljele noge i ta je bol vrati u stvarnost u kojoj poče razaznavati visoke gradske nebodere i bučna glomazna kola oko sebe. Hodala je, sada mnogo sporije i opuštenije, dok se ne nađe pred jednim jevrejskim restoranom. Tu zastade privučena egzotičnim natpisima istaknutim na staklu izloga posebno se diveći jednostavnosti kojom je na prozoru bila iscrtana Davidova zvijezda, velika i upadljiva i toliko u neskladu sa grandizonošću solitera koji su je okruživali. Na tom mjestu napokon postade svjesna vremena. Pogleda sat na ruci i kada vidje koliko je sati odlučnošću majke i zaposlene žene pretrča ulicu i brzim korakom zaputi se niz aveniju.
Nije išla kući. Nakon dva propješačena bloka zaustavi se pored telefonske govornice koja joj se učinila isparvnom. Zatvorivši staklena vrata iza sebe i podigavši slušalicu do uha zvuk otovorene linije obradova je kao nikada do tada. Okrenu dobro poznati broj i sačeka dok muški glas s druge strane ne reče: haloo. Nazvala je bivšeg muža s kojim je od razvoda bila u veoma korektnim odonosima. Svaki put kada je trebala uslugu tražila je od njega da poštuje svoje roditeljske obaveze što on nikada nije odbijao. Tako je i ovaj put spremno prihvatio da ode po djecu ne pitajući za razlog zbog kojeg traži uslugu od njega. Djeca su bila zbrinuta i Kristina odahnu.
Gužva u metrou joj nije smetala dok se dobro poznatom linijom vozila iz centra grada prema predgrađu. Sjedila je okružena svijetom, koji se umoran vraćao sa posla. Svjetlost neonskih lampi treptala je dok je voz uz ogromnu buku ulazio i izlazio sa stanica na kojima bi nakon kratkotrajnog guranja uz vrata svijet ulazio u unutrašnjost voza tražeći sebi mjesto na kojem će provesti put do svoga odredišta. Pošto je ušla u samome centru grada, na jednoj od prvih stanica podzemene željeznice, Kristina je sjedila, stisnutih ramena i nogu uklještena između debele crnkinje u ranim tridesetim godinama i straijeg bijelca krupnih ruku. Razmišljala je o sadržaju pisma koje je čitala samo ovlaš nestrpljivo iščekujući da što prije dođe do predgrađa i ode u kuću u koju nije ušla više od tri godine. Ako bilo ko može znati nešto o pismu onda je to sigurno majka, razmišljala je bijesno, sumnjajući kako je pismo sa ovolikim zakašnjenjem i dobila sigurno zahvaljujući njoj i nekoj njenoj davnašnjoj spletki. Tražit će objašnjenje, i ne samo to, tražit će odgovore na mnoga pitanja koja su joj sad jedno za drugim padala napamet. Pismo koje je držala uredno savijeno i smotano duboko u torbi samo je povod za raspravu na koju je čekala godinama. S majkom napoknon mora raščistiti neke stvari i konačno joj staviti do znanja da je njeno stalno uplitanje u Kristinin život izazvalo niz nesreća s kojima se više nije mogla nositi. Sebe je opet krivila što je toliko puta poslušala majku dozvoljavajući da joj život usmjeri u pravcu koji sama nije željela. Izjedala ju je ljutnja zbog slabosti koju je osjećala prema majci i lakovjernosti s kojom je vjerovala u njene slatke, manipulativne priče.
Kada je nakon dvadesetak minuta vožnje izašla iz voza podzemne željeznice i našla se u susjedstvu u kojem je provela prve godine useljeništva osjetila je blagu mučninu u stomaku praćenu nervoznom drhtavicom i neobjašnjivim strahom. Godinama nije dolazila u ovaj kraj napučen fabričkim radnicima i dosljenicima iz zemalja istočne Evrope i dok je hodala prema majčinoj kući koju je nazirala na kraju duge ulice u razgovorima ljudi pored kojih je prolazila mogla je nazrijeti melodiku slavenskih jezika. Većinom su to bili Rusi, svi došli u ovu zemlju nakon raspada Sovjetskog saveza, tužni i melankolični ljudi koji su kao po dogovoru odbijali pričati engleski jezik i čije je jezik bio pjevljiv i bogat zvukom. Kada se približila majčinoj kući shvatila je da je to jedina kuća u kojoj ne žive Rusi i da je, ako ni po čemu drugom, barem po tome bila posebna u cijelom kraju.
A bila je posebna i po još nekim stvarima. Trošna i dotrajala drvena kuća sa velikim, iznad zemlje uzdignutim trijemom, bila je jedini u cijeloj ulici u plavo ofarban dom. Plava boja je s godinama skoro pa potpuno izblijedjela i sada je kuća bila više nekako šarenkasta nego jednobojna. Trava je u prednjem dvorišu bila nepokošena, nije bilo betoniranog prilaza garaži, ulazna vrata su za ljetnih mjeseci bivala širom otvorena, a dvorište natrpano stvarima koje se nikada nisu unosile u kuću i koje su za vrijeme kiša kisnule, a zimi su bile prekrivene snijegom. Taj izgled govorio je mnogo o vlasnici kuće koju su mnogi susjedi smatrali pomalo ćaknutom ženom s kojom se nije trebalo previše petljati. Kristina je dobro znala da njena majka nije nimalo ćaknuta i da je ono što su susjedi kod starice doživljavali kao opuštenu nemarnost zapravo bila čista ljenost. Njena majka nije voljela raditi možda jednako koliko je, s druge strane, uživala u zapodjevanju beskonačnih svađa u kojima je tvrdoglavo tjerala inat ne htijući popustiti čak niti onda kada je uzrok svađe bio odavno zaboravljen, a posljedice se počinjale nazirati kao kolosalno štetne i potpuno besmislene. Njenu tešku narav još je više pojačavala sklonost neumjerenom uživanju u piću, a kada je bila dobro pijana stara je znala veoma poganim riječima vrijeđati svoje sagovornike ne obazirući se uopće na to s kim je razgovarala. Najčešća žrtva njenih objeda godinama je bila Kristina koja je karakterom bila nimalo nalik majci i valjda upravo zato savršena osoba na kojoj je stara mogla iskaliti svoje orkanske bijesove i neutaživu glad za vrijeđanjem. Bezobzirna i sebična nikada se nije zapitala kako njene grube riječi i otrovne opaske djeluju na njenu kćer, mirnu, krotku i poslušnu Kristinu koja je dugo vjerovala da odnos između majke i kćerke i ne može biti drugačiji. Dugo je Kristina ubjeđivala sebe kako je majčina oštrina produkt vječne zabrinutosti za sudbinu svoje kćerke i kako je njena manična potreba da kontroliše svaki njen životni korak samo pretjerano izoštrena pažnja samohrane majke prepuštene samoj sebi i ostavljene da se kroz život probija sama, s djetetom i bez ičije pomoći. Da majčino ponašanje nije nimalo dobronamjerno Kristina je shvatila tek u Americi živeći u braku koji nije sasvim sama izabrala, ali koji joj je pomogao da zbaci koprenu s očiju i majčin lik sagleda onakvim kakav on zaista jeste. Taj pogled bio je užasan i otrežnjujući istovremeno, a ono što je Kristina vidjela tek kada je rodila sopstvenu djecu bilo je potresno uznemirujuće. Njena majka je bila loša i manipulativna osoba, žena koja nije birala sredstva da ostvari svoje ciljeve, pa makar taj cilj bio i bezgranično podaništvo vlastite kćerke.
Pomalo smetena mislima i uznemirena uzburkanim emocijama Kristina je ušla u kuću i odmah shvatila kako se za tri godine koliko nije boravila u njoj i nije mnogo toga promijenilo. Miris ustajalosti širio se velikim predsobljem, a pogašena svjetla cijelom prostoru davala su avetinjski oreol. Jedini izvor svjetlosti dolazio je sa ekrana televizora ispred kojeg je, u velikoj fotelji, sjedila Kristinina majka toliko udubljena u sadržaj televizijskog programa da nije niti primijetila da njena kćerka stoji svega nekoliko koraka iza njenih leđa.
I kao opomenuta nevidljivim silama, koje su bdjele nad njenim usporenim životom starica se iznenada podiže iz stolice i suoči sa kćerkom koja je nepomična stajala na sredini sobe nastojeći pronaći riječi kojima će objasniti svoj iznenadni dolazak.
Mršava, blijeda, obučena u preveliku haljinu i skloerotično pogrbljena Kristinina majka doimala se kao smrtno bolesna žena osuđena da posljednje dane provede ostavljena od svih, sama u kući gdje nije bilo niti najmanjeg traga ljudske radosti. Stojeći i zureći u vlastitu kćer kao u avet s drugog svijeta ličila je na oronule vračare iz ruskih narodnih bajki, ruku još uvijek snažnih i spremnih da se za sve živo hvataju snagom davljenika. Ali, taj izgled životne tromosti i nemoći prikrivao je rasplamatao i lucidan duh i um spreman da se upregne kada sve drugo miruje i prilagodi svakoj životnoj situaciji. Ta volja za životom i taj uvijek budni razum prekinuše trenutke nelagodne tišine i starica krištavim, ali tihim glasom pozdravi kćerku.
„Majko. Došla sam do tebe, jer sam imala potrebu da te vidim i da s tobom razgovaram o nekim stvarima“ – bilo je prvo što je Kristina rekla čudeći se mirnoći svoga glasa. Gledala je majku pogledom punim prijezira i gadosti i činilo joj se da u tonu njenih riječi starica može nazrijeti odbojne osjećaje koje već godinama gaji prema njoj. Ali, nije bilo druge, morala je razgovarati s majkom o pismu koje je jutros dobila čeznuvši da iz usta te žene čuje odgovore na pitanja koja su je sada morila. Naslutila je da majka možda neće htjeti odgovarati na njena pitanja i da će namjerno pokušati izbjeći odgovore, ali sumnje koje su je pritiskale bile su toliko snažne da je potreba da ih se oslobodi ulivala u njen govor smirenost za koju je mislila da neće moći odglumiti. Na njene riječi majka nije uopće odgovorila i zato Kristina ljutito ponovi riječi.
„Majko, došla sam da bih s tobom razgovarala.“
„Čula sam te, kćeri, i prvi put kada si to rekla. Pitam se samo šta je to toliko važno da si ovako nenajavljena došla. Nadam se samo da nisi bolesna, jer ako jesi pomoć si došla tražiti od pogrešne osobe. Kao što vidiš i sama sam jedva živa, ali tebe naravno zdravlje tvoje majke ne interesuje jer, da je suprotno, možda bi nekada nazvala da se raspitaš kako živim.“
„Nisam bolesna. Došla sam da razgovaram s tobom o jednoj stvari iz prošlosti.“
Riječ prošlost štrecnu staricu i ona nešto veselijim i razdraganijim tonom nastavi razgovarati s kćerkom umirena što Kristina nije došla tražiti pomoć.
„Hajdemo u kuhinju. Ne priliči da stojimo u mraku i razgovaramo.“
Nakon tih riječi starica se zaputi u kuhinju, a Kristina pođe za njom. Kuhinja je bila velika i lijepo uređena prostorija, čista i uredna. Na sredini je stajao veliki, trpezarijski stol sa šest udobnih stolica namješten tako da je za njim mogla objedovati cijela jedna porodica. Iako je godinama živjela potpuno sama Kristinina majka je živjela u kući namještenoj za udoban porodični život, a kuhinja je bila napravljena tako da se u njoj mogla kuhati hrana, objedovati i provoditi slobodno vrijeme. Starica sjede na stolicu koja se nalazila na čelu stola, a Kristina sjede nasuprot nje za drugi kraj stola i tako namještene nisu mogle bolje opisati odnos u kojem su se nalazile – udaljena jedna od druge koliko je god to bilo moguće, ali ipak dovoljno blizu jedna drugoj da se mogu čuti.
Izgled Kristininog lica, zajapuren i ljutit, govorio je njenoj majci da ova posjeta nije motivirana sentimentalnim razlozima pa, osjećajući kako je Kristinino predbacivanje još uvijek snažno i optužujuće, starica prva progovori, suzdržano i bez ikakvih emocija.
„O čemu si željala razgovarati?“
„Dobila sam pismo staro dvadeset godina. Pismo koje je napisano i poslato meni još 1992. godine i koje je sve ovo vrijeme ležalo među zagubljenom poštom u nekom meni nepoznatom arhivu.“
„Razlog tvoga dolaska ovdje je pismo koje si dobila i koje je staro dvadeset godina“, pomalo iznenađeno i govoreći više sebi u bradu nego se obraćajući kćeri prokomentira njena majka i onda brzo postavi pitanje koje pomalo razljuti Kristinu.
„Jesi li ga pročitala?“
„Naravno da sam ga pročitala, majko, naravno da sam ga pročitala. Ali, tebe bi od sadržaja možda više interesiralo od koga je.“
Na tom mjestu starica obori glavu mrmljajući nešto nerazumljivo i izgovarajući riječi koje su više ličile na neku narodnu bajalicu nego na razgovjetnu priču. Iz ladice stola izvuče kutiju sa cigaretama i malu, metalnu pepeljaru, a nakon što pripali cigaretu i otpuhnu dva velika dima izazovno i provokatorski postavi pitanje:
„Pa do koga je, Kristina?“
Nastupi tišina. Sada već dobro uzrujana očitim majčinim bezobrazlukom i nehajnom drskošću s kojom se odnosila prema njoj Kristina je razmišljala da ustane i ode. Ideja o dolasku u majčin dom i suočenje s njom sada joj se činila potpuno besmislenom, ali ista ona sila koja je njeno omađijano tijelo tjerala od centra grada do ovog zaboravljenog predgrađa sada ju je prikovanom držala u kući. I baš kada je pomislila kako će ekspolodirati i bijesno vrištati proklinjući majčinu bezdušnost i njoj samoj iznenađujuće mirno i staloženo odgovori na majčino pitanje:
„Od Senada.“
Staričino lice na pomen tog imena promijeni boju i mrtvačko bljedilo ustuknu pred navalom crvenila od kojeg joj se cijelo lice užari. Iz očiju je sada izbijala neobjašnjiva mržnja, a one staračke iznemoglosti potpuno nestade i pred Kristinom se napokon ukaza žena koju je dobro poznavala – strašna, snažna i nezaustavljiva.
„Je li to neka šala, Kristina? S kakvim si to glupostima došla da me zamaraš. Senad. To ime meni ništa ne znači, ne sjećam se da sam ikada poznavala muškarca sa takvim imenom.“
„Poznavala si majko. Nema potrebe da niječeš da ti je poznato o kome govorim. Zar misliš da bih došla ovdje zamarati i tebe i sebe nekim besmislicama. Danas sam dobila pismo koje je Senad napisao i poslao prije dvadeset godina, pismo koje je bilo adresirano na mene.“
„Šta želiš reći? Pređi odmah na stvar. Nisam raspoložena za tvoja uvijena prebacivanja i iscrpljujuće svađe. Šta želiš čuti? Da ga nikada nisam simpatisala, da sam ja kriva zato što te prestao voljeti i što se uključio u rat birajući stranu suprotnu našoj. Šta, reci?!
„Majko, poslao mi je pismo, razumiješ li, pismo koje je pisao na frontu, pismo koje dokazuje da je sve ono u šta si me ubjeđivala bila čista laž. Ne mogu sebi objasniti kako sam mogla povjerovati u tvoje priče, u tvoje opsjene, u tvoje laži, u tvoju mržnju. Ubijedila si me kako je naš život u Zenici nemoguć i kako svakoga trenutka možemo biti ubijene. Zbog tebe sam odlučila napustiti Bosnu, a sada doznajem da je sve ono što si mi govorila možda bilo samo vješto ispripovijedana priča. Došla sam te pitati jesi li znala da mi je Senad pisao, jesi li znala da je pokušavao ostati u kontaktu sa mnom, i molim te, govori istinu, jer sad je sve nevažno. Želim samo znati istinu, majko, ništa više.“
„Jesam li znala da li ti je pisao? Na to ti pitanje ne mogu odgovoriti. Ali, mogu ti reći da nikada nisam primila nikakvu poštu namijenjenu tebi, a koju sam ti zatajila. Jesam li bila sretna što je on prestajao biti dio tvoga života? Odgovor je jednostavan, jesam. A želiš li znati zašto, želiš li da ti kažem šta mi je najviše odbojno kod njega? Ako misliš da je razlog moje mržnje to što sam te gubila i što si svaki put kada si govorila o njemu blistala od sreće, blistala na način koji mi je do tada bio nepoznat, onda se varaš. Nisam bila ljubomorna na njega, iako sam osjećala duboko u sebi da on u tvome srcu zauzima mjesto koje je do tada bilo ekskluzivno namijenjeno meni? Ne, kćeri. Ono što je meni najviše smetalo kod njega jeste to što je bio musliman.“
Tu zastade, otpuhnu dim cigarete i nastavi govoriti mirnim i bezličnim tonom. Izgledala je kao zločinka dovedena u policijsku stanicu i postavljena pred profesionalnog istražitelja, pomirena s činjenicom da sakrivanje istine više nema nikakvog smisla i da istina više ne može prouzrokovati nikakve štete.
„Ono što ti nisi nikada naučila u toj zemljli kolektivnih zabluda jeste da između nas ne treba i ne smije biti nikakvog miješanja. Kada kažem nas, mislim na Srbe, muslimane i Hrvate. Mi smo tri različite vrste prinuđene vijekovima živjeti jedni pored drugih, dovoljno blizu da poznajemo navike onih drugih toliko dobro da znamo da je srađanje s njima jednostavno rečeno zločin. Nemoj me krivo shvatiti. Godinama sam se družila i sa muslimanima i sa Srbima, ali uvijek sam znala da su oni drugačiji od nas i da nikada ne smijem dozvoliti da neko od njih prijeđe nevidljivu liniju snošljivosti. Onog trenutka kada je tvoje i Senadovo zabavljanje izašlo iz okvira pubertetskog glupiranja i kada sam naslutila da bi u napadu djevojačke ludosti mogla pobjeći i živjeti s njim, morala sam djelovati. Rat ti je dokaz da sam bila u pravu. Za samo jednu godinu srušeno je sve što smo gradili pola stoljeća, srušeno, jer brazda koja nas je dijelila nije bila uska i plitka već nepremostiva poput provalije. Kada je Senad otišao ratovati bila sam presretna, čak toliko ushićena da sam se ponadala kako bi bilo dobro da se nikada više i ne vrati. Ali, to su bile samo želje, a stvarnost mi je nalagala da nešto poduzmem. I kada sam vidjela da se dva mjeseca nije javio shvatila sam da mi se ukazala odlična prilika. Uložila sam svu svoju energiju i svo svoje umijeće da te ubijedim kako je ostanak u Zenici ludost koja nas može koštati života. Treba li danas žaliti što sam te nagovorila da dođemo u Ameriku samo zato što si ti primila nekakvo pismo staro dvadeset godina. Ne, ne žalim. Osim toga, kćeri, možda bi trebala više biti ljuta na samu sebe, jer niko te nije prisilio da napustiš Zenicu. Bila si punoljetna, mogla si ostati, ali sama si izabrala da povjeruješ u ono što sam ti govorila i dođeš ovdje zajedno sa mnom.“
Starica prekide govoriti samo da bi ugasila čik cigarete. Opušak ostavi u pepeljari, iz kutije izvadi novu cigaretu, koju upali vještinom dugogodišnjeg pušača. Upaljenu cigaretu vrtila je nekoliko trenutaka među prstima, a onda nastavi istim govoriti istim jednoličnim tonom.
„Iskoristila sam tvoj gnjev zbog svađa koje ste vodili. Nisam znala oko čega se prepirete, ali sam slutila da je tema vaših žučnih diskusija bila politika. Možda si se bunila protiv njegove želje da se priključi bosanskoj vojsci, možda si htjela da zajedno odete, a on se tome protivio. Ne znam, nisam znala o čemu razgovarate, ali sam naslutila da ulazite u kritičnu fazu ljubavi. I taj nemir koji se uvukao u tvoje ponašanje i tu zebnju s kojom si slušala radio i čitala štampu sam iskoristila. Ali, ne da bih ti nanijela zlo, Kristina, nego da bih ti učinila dobro. Sve sam radila sa željom da te otrgnem od pakla u koji smo ulazili, a najveća prepreka mojim namjerama bio je Senad. Onog dana kada si mi priznala da je otišao u vojsku bila sam presretna. U danima i mjesecima koji su uslijedili gledala sam te kako kopniš od ljubavi za njim, gledala sam kako kriviš sebe za sve što se toj zemlji dešavalo, a nije bilo razloga za to. Tvoje sam prvo životno razočarenje iskoristila da te odvedem što dalje od tih mračnih ljudi žednih krvi. I uspjela sam. Nisam mogla podnijeti misao da bi jednog muslimana mogla zamijeniti drugim, ili da bi, ne dao mili Bog, mogla postati žena jednom Srbinu. Nemam riječi kojim bih ti mogla opisati svoje strahove. Bila si premlada da bi mogla razumjeti ono što svi mi nosimo vijekovima u svojim kostima, onaj nagon koji nas tjera da jedni prema drugima budemo nepovjerljivi svjesni valjda da uvijek dođe vrijeme kada se laćamo oružja kako bi raščistili stare račune. To nešto, što ti prezireš, vijekovima nas je održavalo u životu, to nešto je naša neprekidna budnost i spremnost da izbjegnemo nož klanja i ostanemo istrajni u poštovanju tradicije predaka. Gledajući te kako bezbrižno jedeš i smiješ se kada si u Senadovoj blizini shvatila sam da si omađijana njihovim turskim spletkama i tada sam osjećala divljački strah, toliko jak i neobuzdan da su mi se grudi znale skupljati i onda bivati satima tvrde i napete. Ja sam, Kristina, u tebi samo probudila nagon za koji ti nisi ni znala da postoji u tvojoj koži i ništa više. A to je nagon našeg preživljavanja.“
Tu stade. Kristina ju je gledala razgoračenih očiju i poluotvorenih usta. Nije mogla vjerovati onome što je čula, nije mogla vjerovati da to izlazi iz usta njene majke, toliki mrak i tolika mržnja. Željela je nešto reći, ali nije mogla naći riječi kojima bi odgovorila i potpuno smetena i zgrožena diže se iz stolice takvom silinom da se stolica na kojoj je sjedila prevrnu uz puno buke. Majka je i dalje sjedila mirno pušeći cigaretu i pažljivo prateći Kristinino ponašanje. Kristina se nekoliko puta okrenula oko svoje osi, gledajući kao sumanuta unutrašnjojst prostorije u kojoj se našla, a zatim kao pogođena nekom misterioznom spoznajom dograbi svoju torbu sa stola i obarajući slike i plastične komode izjuri iz kuće. Tek kada se našla na trijemu i kada je svježina noći vrati u stvarnost shvati gdje se nalazi i kakvom je prizoru prisustvovala. Malo se sabrala, ali osjetila je kako joj srce ubrzano lupa i uplašena da joj može fatalno pozliti sjede na najvišu stepenicu trijema, ispruži noge i istreniranim uzdasima poče puniti pluća zrakom.
Smirila se brže nego je mislila da će biti potrebno. Umirena, osvrnula se iza sebe baš u vrijeme da vidi kako majka gasi svjetla u kući i uz unutrašnje stepenice odlazi na gornji sprat. Odlazi na spavanje, pomisli, svjesna da je za večeras razgovor završen, a onda pomisli kako razgovor nije završen samo za večeras već je završen za sva vremena. Sada mi je sve jasno, reče naglas, a kada shvati da rečenica nije bila samo misao nasmija se. Torbu koja joj je ležala ispod nogu privuče sebi i iz nje izvadi pogužvane hartije pisma. Sijalica na trijemu je gorjela i Kristina naslonjena na stub od drvene ograde nastavi čitati na mjestu na kome se tog poslijepodneva zaustavila.
„Dani su postajali svježiji, a noći su znale biti prilično hladne. Boja šumovitih predjela kojima smo brodili počela se isprva stidno mijenjati, a raskošno ljetne zelenilo počelo je polako kopniti. Moje raspoloženje mijenjalo se zajedno s promjenama u prirodi i nekoliko nedjelja nakon akcije spašavanja, kako smo je mi vojnici među sobom nazivali, primijetio sam da sam postao tmurniji, šutljiviji i zatvoreniji. Ljutnja koju je u meni povremeno izazivala Mahmutova djetinja radoznalost potpuno je nestala, a njegovo društvo bivalo je jedino što mi je ulijevalo sigurnost i radost. U sedmicama nakon što smo pomogli narodu u zbijegu da se domogne slobodne teritorije veza između mene i Mahmuta se trajno učvtrstila i sada nije bilo trenutka vremena koji nismo provodili zajedno. Bili smo čudan par, spojile su nas teške okolnosti u kojima smo se obreli jer, čini mi se, nije bilo dvojice ljudi s toliko međusobnih razlika koji su uspijevali ostvariti tako čvrstu i duboku prijateljsku vezu.
Razbijenost i nepovezanost prvih ratnih mjeseci krajem ljeta zamijenili su ozbiljni vojni okršaji u kojima smo imali velike gubitke. Gotovo jedna trećina čete izginula je u jednom loše planiranom napadu u kome smo, vjerujući kako na prepad otimamo kilometar dugu zemunicu, pokušali osvojiti dobro utvrđenu liniju zaštićenu smrtonosnom vatrom puškomitraljeza. Odmah nakon signala za napad u onih nekoliko desetina metara koje smo uspjeli pretrčati ubijeđeni da neprijateljska vojska nespremna provodi dosadan ratni dan štetkanje njihovog mitraljeza pokosilo je cijelu lijevu stranu po kojoj smo se kretali. Prije nego sam pao povučen Mahmutovim rukama uspio sam vidjeti kako četverica drugova okrvavljeni liježu na tratinu uz vriske pomiješane sa brujanjem neprijateljske vatre.
Našavši se na zemlji zario sam glavu u travu i tamo bih na tom proplanku vjerovatno ležao do Sudnjeg dana da me Mahmutova pribranost nije izvukla iz obamrlosti. Ležao je do mene blatnjavih obraza s busenom trave u ustima, ali ipak dovoljno spretan da mi rukom signalizira da treba da krenem za njim. Puzeći smo se vratili do našeg rova i tu smo sljedeća dva sata ležali ukočeno nepomični dok su krikovi i vapaji naših ranjenih drugova odjekivali glasom nalik jeki uskog i strmoglavog klanca.
Rov smo napustili tek predvečer kada je iz našeg garnizona stigla pomoć u ljudstvu, pomoć nedostatna da se izvrši neki ozbiljniji manevar, ali s dovoljnim brojem neiskusnih vojnika koji su nam ulijevali stanovitu sigurnost i vraćali izgubljeno samopouzdanje. O neuspjehu našeg napada nismo smjeli govoriti, a brigadni komadant zadužen za podizanje vojničkog morala, jedna bezobrazna i nepismena seljačina, održao nam je predavanje o tome kako je naš poraz zapravo bio pobjeda, kako su gubici koje smo pretrpili bili minimalni i kako su četničke snage sigurno pretrpile gubitke od kojih teško da će se moći oporaviti. Ta sramotna cirkuska predstava koja se odigrala u holu škole koju smo koristili kao kasarnu, završila se podjelom vojnih odlikovanja i zabavom na kojoj je služeno meso sa roštilja i na kojoj su tri djevojke zamotane u dimije pjevušile melodije obojene vjerskim misticizmom.
Između mene i Mahmuta nije se ništa promijenilo, ali osjetio sam da je u njemu nestalo onog meni još uvijek neobjašnjivog idealizma i vjere da se borimo za neke uzvišenije ideale. Činilo mi se da su ga ljudska krv i smrt drugara otrijeznila, ali bio sam potpuno u krivu. Jedne noći dok smo budni čekali sutrašnji odlazak na najisturenije borbene položaje povjerio mi se da ga je teško pogodilo licemjerje načih pretpostavljenih, a posebice je bio razočaran besramnošću i licemjerjem komadanta zaduženog za moral, jer njegove su priče obezvrjeđivale ono što smo proživjeli i ono čemu smo svjedočili. Više od svega povrijedilo ga je to bezočno manipuliranje vjerom i spominjanje dragoga Boga kako bi se potkrijepila jedna očita laž.
Mahmut je bio religiozan čovjek na jedan lijep i neposredan način. Njegov islam bio je nešto blago i uspokojavajuće, religija koja je znala pružiti utjehu čovjeku u najtežim trenucima. Tom sam se vjerom hranio i ja slušajući Mahmutova teološka objašnjenja u kojima čovjek nije imao slobodne volje i u kojima trebamo biti sretni zbog defetizma, jer to nije ograničavanje naših potencijala već sofisticiran način da se dragi Allah pobrine za njemu draga bića. Mahmut se nije bojao smrti, za razliku od mene koji sam neprekidno razmišljao o tome kako svakoga dana mogu poginuti tužan, zaključujući kako je smrt, a naročito u ovim vukojebinama, grozna stvar. Sva svoja znanja o vjeri Mahmut je dobio u kući, od svojih roditelja, u džamijskom mektebu gdje ga je religijskoj duhovnosti kao djete podučavao seoski imam i jednoj knjizi koja je imala jednostavan i nedvosmislen naziv „Islamska vjeronauka“, a u kojoj su bila sabrana sva znanja koje jedan prosječan vjernik mora poznavati o svojoj religiji i koju je Mahmut često konsultirao iako je, kako mi se čini, svaki redak te knjige sa zelenim koricama znao već i napamet.
Rat u kome sam učestvovao protiv svoje volje postajao je gadniji i prizemniji. Oružani okršaji postajali su žešći i učestaliji, a pogibije drugara postale su svakodnevnica. Tijela više nismo prevozili do štaba i kasarne već smo ih zakopavali u plitke humke nadajući se da će pozadinske patrole pronaći ostatke naših drugova prije gladnih, dviljih životinja. Ljeto se završilo, došla je jesen i dani postadoše kraći i hladniji, a noći kao po pravilu kišovite.
Redovi našeg bataljona neprekidno su se popunjavali novim vojnicima koji su dolazili od svakuda. Bilo je nekoliko Zeničana koje sam poznavao iz viđenja još od prije rata, ali većina novopridošlih bile su izbjeglice iz silnih gradova naše zemlje, gradova porušenih i popaljenih bestijalnim gnjevom naših neprijatelja. Bili su uplašeni i nerazgovorljivi i mahom su se među sobom družili oni koji su dolazili iz istog kraja. Gradski momci činili su jednu veliku grupu nasuprot koje je bila grupa vojnika porijeklom sa sela i kako je vrijeme prolazilo, animozitet između ove dvije grupe bivao je sve veći. U svom tom haosu Mahmut i ja smo se držali jedan uz drugoga, nastojeći ne ulaziti u svakodnevne vojničke razmirice, jer i jedna olako izrečena riječ u taboru negdje u šumi mogla nas je koštati kuršuma ispaljenog u leđa.
Kako je kiša počela padati češće i duže, tako je i moral u vojsci počeo opadati. Jutro smo sve teže ustajali i sve bezvoljnije marširali kroz nepoznate predjele. Nervoza je rasla i sitni obračuni među vojnicima počeše bivati sve češći i brutalniji. Jednom prilikom, zbog svađe oko raspodjele cigareta, dvojica vojnika se potukoše veoma žestoko, a tuča se završi neprijatno i za učesnike i za nas vojnike. Špico, neugodan vojnik iz treće čete, visok i tamne puti pokušao je podvaliti nakvašen duhan pomiješan sa isušenom korom od topole jednom tek prispjelom vojniku obučenom u novu uniformu, veoma bučnom i razmetljivom. Ne sjećam mu se više imena, ali znam da je, otkrivši kako je prevaren, nasrnuo na Špicu udarajući ga šakama u lice i grudi. Špico, iskusan vojnik i uz to vičan svakojakim nepodopštinama, bez oklijevanja trže bajonet koji je držao zadjenut uz bok i njime tri puta probode svoga suparnika. Rane su bile tako teške da je nesretnik iskrvario prije nego je sanitetska jedinica stigla da mu pruži prvu pomoć.
Špicu su odmah uhapsili i otpremili u štab vojne policije, a nas ostale vojnike isljeđivali su puna dva dana. Komandne strukture, uplašene da bi se takve svađe mogle nastaviti, odlučiše strogo kazniti cijeli bataljon. I prije nego je klanjana dženaza onom nesretniku, našem bataljonu bile su uskraćene sve privilegije – nije više bilo dopusta, nije više bilo jednodnevnih boravaka u kasarni, a porcije hrane i municije nam se prepoloviše.
I prije nego su nam smanjili porcije oskudijevali smo u hrani, često utažujući glad svakojakim šumskim voćem dok smo tvrdu hranu koju smo dobivali svakoga jutra čuvali za marševe i duže ostanke na isturenim šumskim položajima. Komunikacija i snabdijevanje su bili izuzetno slabi i znalo se desiti da po nekoliko dana ne dobijemo nikakvu hranu niti bilo kakvu obavijest od naše komande. Te smo dane provodili ležeći u improvizovanim tranšejama kartajući i polagano ispijajući rakiju koju smo sami pekli od voća koje bismo usput nabrali. Najviše je bilo rakije napravljene od džanarike, a najviše smo voljeli dudovaču – ljutu i opasnu koju smo pili malim gutljajima jer je kružila priča da su dvojica vojnika iz Zavidovića nakon jedne pijanke od dudovače potpuno oslijepili.
Ako sam došavši u ovu divljinu osjećao pritajeni strah nastojeći nikako ne razmišljati o smrti, sada sam bio u nekom čudnom stanju posvemašne odsutnosti. Bio sam zapušten, nisam se brijao, nisam redovno jeo, a prljavština koju sam prvih mjeseci sitničavo uklanjao svakoga dana sada je bila svuda po meni, tvrda, smrdljiva i neuklonjiva. Vonjao sam kao leš, ali to nikome nije smetalo, a divlji izgled koji sam nesvjesno njegovao u bataljonu je postao skoro pa legendaran. Ličio sam na vojnika koji je izgubio sve, čak i volju za životom, a ćutljivost i druženje samo sa Mahmutom tom izgledu davali su oreol neke neobičnosti i nastranosti. Pošto smo Mahmut i ja bili dio bataljona koji je u ratu bio već duže od pet mjeseci i pošto je među nama, nakon ljudskih gubitaka koje smo nas dvojica preživjeli, bilo dosta novopridošlica, obojica smo imali poseban status. Niko nas nije zadirkivao ne zamjerajući nam što smo se povukli od ostatka bataljona, ne dozvoljavajući nikome preći nevidljivu distancu koju smo svojim ponašanjem uspostavili.
Mahmut se uz mene mijenjao postajući svakim danom zreliji i otvoreniji dok sam ja tonuo u neko stanje neprekidnog nezadovoljstva koje je tinjalo ispod moje hladnokrvne vanjštine divljaka. Čim bismo ostajali sami, Mahmut i ja smo razgovarali o raznim temama, a najviše o životu koji smo vodili prije rata i koji nam je svakim danom sve više nedostajao i za koji smo znali da se više nikada neće vratiti. I zato su naši razgovori ličili na igru dvojicu bezumnika u kojoj je svaki govorio ono što bi sam želio čuti, ne obraćajući nimalo pažnje onome što je sagovornik pričao. Moje pripovijesti su bile pune gorčine, dok su Mahmutove, i pored svega, bile obojene entuzijazmom i nadom.
Nepokretnost na koju smo navikli, iako je bila iscrpljujuća za naše mentalno zdravlje jer je neizvjesnost koja nam je visila nad glavom bila uništavajuća, prekide se iznenada i sasvim neočekivano. Izmučeni ležanjem i opijanjem bili smo dobrano iznenađeni kada nas pištaljka probudi jedno jutro uoči same zore. Još nije bilo svanulo, a već smo svi bili na nogama postrojeni i spremni za brzi pokret. Čekalo se još samo da radiovezom iz štaba dojave tačnu lokaciju na koju trebamo otići, a kada je informaciju zaprimio bataljonski radiovezist i proslijedio je komandantu brigade naredba je bila odmah izdata. Krenuli smo, natovareni vojnom opremom i hranom dovoljnom za nekoliko dana, prema četinarskoj šumi udaljenoj jedanaest kilometara duboko u neprijateljskoj teritoriji.
Dan je bio neobično topao i sparan i već nakon nekoliko pređenih kilometara osjećao sam da su mi noge otežale i da mi je cijelo tijelo malaksalo. Mahinalno sam se oslonio na Mahmuta koji je put prelazio čvrstim korakom i pognute glave, tih i zamišljen, što nije bilo njegovo uobičajeno ponašanje u ovakvim situacijama. Do sada je svaki put kada bismo marširali hodao razigranijim i nervoznijim korakom neprekidno nastojeći pričom odagnati zabrinutost. Sada je hodao odsutan i turoban i činilo se kao da ga muči neka teška sumnja koje se nije htio osloboditi, vodeći računa o tome kako bi njegove primjedbe izrečene naglas mogle i mene uznemiriti, a on bi ostao jednako neutješan kakav je bio i prije nego je odao tajne svojih misli. Leđa i ruke bili su mi okupani znojem, a lice blijedo i vruće na dodir. Pored toga drhtao sam od hladnoće nastojeći dubokim i otegnutim uzdasima progutati što više toplog zraka vjerujući kako ću se na taj način ugrijati. Bezuspješno, groznica me tresla toliko jako da sam na trenutke gubio vid i u tim trenucima Mahmut mi je bio oslonac i putokaz.
Negdje na pola puta, iz pravca prema kojem smo se krenuli, počela je odzvanjati grmljavina topovskih plotuna, a na horizontu su se jasno mogli vidjeti oblaci dima i odbljesci vatre koja je gorjela u šumi koja je bila cilj našeg kretanja. Nikome nije bilo jasno da li je taj metež u daljini prouzročen topovskim udarima naše artiljerije ili su neprijatelji snažnom paljbom već počeli tući naše pristigle brigade. Od tog prizora cijeli je bataljon instinktivno usporio hod čiji je tempo onda pojačala bijesna naredba komandira da ubrzamo kretanje, bilo je očito da su borbe počele i da je taktika naše komande prozrena za šta je najbolji dokaz bio naš položaj. Mi smo bili dio onih postrojbi koji je trebao izvršiti prvi udar, ali bitka je počela i prije nego smo stigli do položaja ucrtanih na topografaskim kartama, što je bio jasan znak da se planovi ne odvijaju onako kako su generali iz naše komande zamislili.
Negdje na dva kilometra od šume jasno se vidjelo da gori suho šipražje, a bjelkast dim dizao se visoko na nebo zaklanjajući vidik na proplanak uz koji je bilo planirano da se naš bataljon uspne do šume gdje je, kako su govorili obavještajni podaci, bila stacionirana neprijateljska, laka pješadijska brigada. Od dima i tutnjave topovske paljbe nije se moglo zaključiti šta se dešava i ko puca, i dok smo se usporeni i pognuti primicali nevidljivom cilju, zbunjeni i nesigurni u to šta trebamo raditi cijelu kolonu osu mitraljeska paljba od koje se dugačka kolona za čas osu, a vojska pogubi na sve strane. Mahmut i ja i još dvojica vojnika skočismo u nekakav jarak zarastao u paprati i počesmo puziti, kroz dim, prema obodu šume nadajući se kako će nam krošnje stabala pružiti sigurnost koje na otvorenoj čistini nikako nije bilo. Još dok smo se kretali prema prvim stablima topovska granata koja nam pade četiri metra iza leđa potpuno raskomada čovjeka koji je u liniji bio zadnji. Nije bilo vremena da se zaustavljamo i nas trojica nastavismo put puzajući brže i grozničavije, prvi Mahmut koji nam je probijao put kroz visoku travu puščanim bajonetom, a za njim ja i drug čije sam dahtanje čuo kao da mi je njegova glava prislonjena na samo uho.
Dokopavši se šume stali smo odmoriti se dok su puščani meci zujali iznad naših glava udarajući u vrhove stabala. Nismo mogli znati ko puca, šta se dešava i gdje je ostatak našeg bataljona, i u takvoj složenoj situaciji Mahmut predloži da se krećemo ivicom šume dok ne dospijemo ili do naših ili do njihovih položaja. Drug koji nam se igrom sudbine pridružio odbi njegov prijedlog uz objašnjenje kako bi bilo najbolje da se, na mjesto gdje nas je osula paljba, vratimo istim putem kojim smo došli. Mahmut i ja odbismo njegov prijedlog objašnjavajući mu kako je to sulud plan i kako bi najbolje bilo da se što manje krećemo nezaklonjenim predjelima, jer smo na taj način izloženi neprijateljskoj vatri. Naš drug nije uopće htio diskutovati o našem prijedlogu i slušati naša objašnjenja ultimativno tražeći da se sva trojica vratimo na čistinu, što ja i Mahmut odlučno odbismo. Nakon kratke prepirke se rastadosmo. Mahmut i ja nastavismo se kretati kroz šumu, a on se vrati istim putem kojim smo i došli. Više ga nikada nisam vidio, a pošto se nismo stigli upoznati, niti s njim niti sa onim što je poginuo, ne mogu ti napisati njihova imena. Pamtim ih kao dvojicu bezimenih drugova.
Kroz šumu smo hodali nekih dva sata osluškujući, koliko je to buka pucnjave omogućavala, primičemo li se bilo našim bilo neprijateljskim položajima. Ali, Mahmutova pribranost, zaključio sam kasnije, provela nas je kroz taj metež kao kroz kakav začarani labirint. Uvijek smo bili nadomak pogibiji, uspijevajući nekim čudom da joj izmigoljimo. To čudo je bila Mahmutova moć da nasluti najsigurnije staze i da nas instiktom lovca provuče između dvije vatre i dovede do relativne sigurnosti. Nalazili smo se duboko u šumi kada je paljba zamrla i prvi put od polaska tog jutra zastali smo da malo predahnemo. Drveće koje nas je okruživalo bilo je visoko, a guste krošnje stabala zadržavale su svjetlost tako da smo sjedili u polumraku i debelom hladu. Groznica koja me tresla potpuno je nestala, a malaksalost koju sam osjećao tog jutra činila mi se kao nešto daleko i strano. Sjedili smo na zemlji žedno gutajući zrak i trudeći se svojski da dišemo što tiše strahujući kako bi nas dahtanje moglo otkriti. Mjesto na kojem smo se zaustavili bilo je dobro sakriveno od ljudskih pogleda, zemlja na kojoj smo sjedili bila je još uvijek mokra od jutarnje rose i kuda god bi čovjek pogledao mogao je samo vidjeti neprebrojiv broj visokih stabala.
Mahmut predloži da se na tom mjestu ulogorimo i sačekamo da padne noć, a onda nastavimo potragu za našim položajima ili mjestom s kojeg bismo mogli vidjeti u kakvu smo bitku jutros umarširali i kakav je bio njen ishod. Pristao sam odmah, osjećajući olakšanje, nemoćan da izrazim očaj u kojem sam se nalazio. Ruke na laktovima i stopala su mi bili krvavi, a teške, vojničke, čizme skinuo sam sa mnogo muke susprežući bolne jauke. Da nesreća bude veća, čim smo se zaustavili oblio me znoj i vratila mi se malaksalost i uz najveće napore nisam se mogao pridići sa mjesta na kojem sam opušteno zalegao. Pomisilio sam u sebi da ne bih mogao bježati kada bi se iznenada, pred nama, pojavila sva neprijateljska vojska, a nakon toga i da bi baš bilo dobro ovdje umrijeti i okončati ovu besmislenu muku. Nakon tih misli na prsa mi se spusti teška ruka malodušnosti i više nisam imao snage učestovati u ovoj ludnici i potpuno slomljen, fizički i psihički, zatvorih oči.
Probudivši se, prvo što sam vidio bila je sklupčana Mahmutova silueta. Okruživao me potpuni mrak i trebalo je neko vrijeme da mi se oči priviknu na gustu tamu. Osjećao sam se odmorno i snažno s jakom potrebom da razgovaram, toliko jakom da su se riječi kojima sam se obratio Mahmutu, osnažen nekim nepoznatim entuzijazmom, pretočile u nerazumljivu i ekstatičnu logoreju. Mahmut me slušao ne učestvujući nikako u razgovoru, a kada sam završio sa pitanjima, komentarima i zapažanjima rukom mi je usmjerio pogled prema mjestu u šumi. Tada sam shvatio zašto je u mraku sjedio miran i nepomičan, jer je pogled na titravo svjetlo vatre koja je jedva vidna, ali zamjetna gorila u daljini prekinuo moje pričanje tako strjelovito da mi je izgledalo kao da je tišina ugasila svaku životnu aktivnost u meni, a ne samo prekinula besmisleno brbljanje.
Znao sam da nam nije preostajalo ništa drugo nego primaknuti se vještačkom izvoru svjetlosti i provjeriti iz neposredne blizine ko je upalio vatru koja je je privlačila pažnju u radijusu većem od tri kilometra. Možda neko potpuno nepažljiv, ili prije siguran da se nalazi na mjestu gdje ga svjetlost ognjišta neće odati i dovesti u pogibelj, možda jedan čovjek ili dvojica ljudi, kao što smo Mahmut i ja, ali prije cijela grupa, ulogorovana i oprezna, ali dovoljno opuštena jer zna da se nalazi s prave strane linije razgraničenja.
Nas je mučila prosta dilema – da li se vatra nalazi na teritoriji koja je pod kontrolom naše armije ili su je zapalili neprijateljski vojnici dobro upućeni u konfiguraciju terena i sigurni da se nalaze s prave strane borbene linije. Postojao je samo jedan način da razriješimo dilemu i ne gubeći ni časa zaputismo se prema slabašnom izvoru svjetla.
Kroz mračan gustiš kretali smo se oprezno nastojeći ne proizvoditi niti najmanji zvuk koji bi nas mogao odati. Puzali smo potrbuške, jedan za drugim, odmarajući se svakih desetak metara. Nismo uopće govorili, nismo podizali glave strahujući kako bi nas odraz svjetlosti iz naših očiju mogao raskrinkati. Vodili smo se više instinktom nego znanjem, ali napredovali smo dobro i nakon tri sata puzanja primaknuli smo se vatri toliko blizu da smo jasno mogli vidjeti prostor koji je obasjavala.
Uz samu vatru ležao je mladić obučen u maslinastozelenu uniformu, automatska puška sa jednim šaržerom ležala je tik uz njegovu desnu ruku, a za pojasom je imao zadjenutu futrolu, ali sa udaljenosti na kojoj sam se nalazio nisam mogao vidjeti da je u njoj bio revolver. I nakon pomnog posmatranja nismo mogli ustanoviti da li je to neki od naših drugara ili neprijateljski vojnik, pošto na uniformi nismo mogli primijetiti jasne identifikacijske oznake. Bio je sam, ali postojala je mogućnost da se neko od njegovih drugara pritajio u mraku i da ga nismo u stanju vidjeti i to je bio razlog zašto smo ležali u mraku ne otkrivajući naš položaj niti pokušavajući mu se dalje primaknuti. Iz Mahmutove mirnoće shvatio sam da ćemo čekati zoru kako bismo se na jutarnjem svjetlu mogli uvjeriti da li je sam.
Svitanje je bilo sporo i uzbudljivo. Tanke zrake sunca probijale su se kroz guste krošnje šumskog drveća tražeći put kojim će sa neba sići na zemlju tjerajući mrak da se na svakom pedlju šumskog tla kukavički povlači pred njihovom nezaustavljivom najezdom. Da nisam cijelu noć preležao budan i nepomičan iščekujući razrješenje najvažnijeg događaja života pamtio bih taj prizor kao nešto najljepše što sam doživio, nešto dragocjeno i nadahnjujuće, nešto što će me kao prizor iz snova pratiti cijeloga života.
Kada se napokon razdanilo, jasno sam vidio da uz ugaslu vatru leži jedan čovjek i da osim njega nema nikoga. Sa udaljenosti na kojoj sam se nalazio mogao sam vidjeti da mu je disanje duboko i spokojno što je bio znak da još uvijek spava. Bio je to najbolji trenutak da napustimo skrovište i primaknemo se nepoznatom vojniku, što smo ja i Mahmut gotovo istovremeno i učinili.
Iako se ni po čemu nije isticalo lice, tog mladića nikada neću zaboraviti. Ležao je usnuo, pomalo zgrčen i promrzao od jutarnje rose nesvjestan da iznad njega stoje dvojica vojnika od čijeg raspoloženja zavisi hoće li se njegov san produžiti do u vječnost ili će život nastaviti nakon buđenja potpuno svjestan teških okolnosti u kojima se našao. Zaista teških, jer čim smo se primakli na njegovom lijevom ramenu vidjeli smo oznake srpske vojske, dobro poznate svim borcima naše armije zbog mrskih simbola koji su se na njima nalazili. Hlače su mu na lijevoj nozi bile uprljane krvlju i slijepljene uz nogu, a ispod se mogla vidjeti zgrušana krv. Bio je ranjen i, kako nam se činilo, u povlačenju s borbenih linija uspio je doći do ovoga mjesta gdje je naložio vatru, a zatim zaspao.
Čim smo mu se primaknuli, Mahmut se sageo i podigao njegovu pušku na svoja leđa, skinuo opasač s njegovog boka, a zatim snažno prodrmao usnulog zarobljenika kojeg je to drmusanje vratilo k svijesti. Čim nas je ugledao, mahinalno je pokušao skočiti sa svoga mjesta hvatajući rukom za mjesto na kojem je mislio da se nalazi puška, ali slabost izazvana krvarenjem za posljedicu je imala samo to da se od naglog gibanja prevalio na bok i ostao tako ležati jaukavši od bola.
Kada se malo umirio pridigli smo ga i naslonili na drvo. Lice mu je bilo izmučeno i znojavo, a brada nekoliko dana neobrijana. Sav je bio neuredan i poderan, pored toga i pomalo neuhranjen i podbuhao. Duga kosa, koja mu je padala do ramena, bila je raščupana, a usta su mu bila toliko suha da mu se bijela pljuvačka nakupila na usnama. Mahmut izvadi ćuturu i dade mu da se napije vode što bez ustezanja prihvati. Pio je halapljivo kao da su mu to posljednji gutljaji vode u životu, a kada utoli žeđ spusti ćuturu do svojih nogu. Gledao nas je nekoliko trenutaka raskolačenih očiju, a onda obori glavu i poče plakati tihim jecajima koji su što se više trudio da ih sakrije postajali sve glasniji.
Tek sam tada gledajući njegovo, u plačnu grimasu iskrivljeno lice, shvatio da je mlad, možda čak i mlađi od mene, gotovo dječak kojem su neobrijana brada i neurednost davali izgled starije i ozbiljnije osobe, ali ipak još uvijek dječarac, nezreo, uplašen i nespreman na čudovišnost u kojoj se obreo. Ko zna kakvu je obuku dobio prije nego su ga poslali u rat, a po nesuzdržanosti da plače pred neprijateljskim vojnicima mora da su ga starješine veoma kratko obučavale za borbu, jer svaki bi ga instruktor savjetovao da u ovakvim situacijama ostane pribran i da na svaki način nastoji prikriti bilo kakav osjećaj. Plač, podčinjavanje i moljakanje milosti bili su strogo zabranjeni, sjećam se da su nama govorili naši oficiri, isti oni koji su uparađeni i nalickani vrijeme provodili u štabskim foteljama mudrujući o taktici i historiji dok smo mi ostavljali svoje zdravlje po blatnim šikarama ove nesretne zemlje. On je, ako ništa, imao sreće što nije slušao budalaštine licemjera koji su vodili brigu samo o sebi i kojima je besprizorno laganje bilo način svakodnevnnog razgovora. Gledajući ga kako rida pomalo sam mu zavidio, jer sam i ja, negdje duboko u sebi, priželjkivao trenutak kada ću ovaj teret koji mi iznutra pritišće prsa plakanjem izbaciti iz sebe.
Umirili smo ga obećanjem da mu se neće ništa desiti i da bi morao dozvoliti da ga pregledamo, jer je očito bio ranjen. Nije se bunio kada mu je Mahmut nožem rasjekao nogavicu i pogledao ranu. Kroz butno meso prošao mu je geler ne ostavljajući trajnijih posljedica, ali meso oko rane je bilo crno od paleža, a noga sva modra od zadobijene ozljede. Ja sam mu čuvao ruke snažnim stiskom dok mu je Mahmut čistio ranu komadom košulje natopljenim rakijom i vodom, a bol od alkohola je bila toliko velika da je cijela šuma odzvanjala od njegove dreke. Nakon što smo ga previli izvadili smo iz torbe riblju konzervu, koju je pohotljivo pojeo trapajući u usta velike komade kruha i ribe. Skromni obrok probudi dugo potiskivanu životinjsku glad u njemu. Ruke su mu se počele nekontrolisano tresti, a pljuvačka mu se iz usta slijevala na vrh brade i grudi. Mahmut mu izvadi još jednu konzervu koju je pojeo istom brzinom.
Hrana ga je smirila toliko da je, opušteno, naslonjen na drvo zatražio cigaretu. Mahmut mu izvadi jednu i šibicom je pripali, zatim izvadi iz iste kutije još dvije i zapali sebi i meni. Jutro je još uvijek bilo svježe, a šuma tamna i vlažna. Nas trojica smo sjedili i pušili cigarete kao da ovaj rat ne postoji i kao da smo trojica izviđača koja su zastala jedan trenutak da se odmore i malo proćaskaju.
Sjedeći pored mene činio mi se kao mladić prostodušna lica i jednostavno nisam mogao vjerovati da bi bio u stanju nekoga ubiti. Pušio je bezbrižno ne razumijevši da se, i pored sve ljubaznosti koju smo pokazali prema njemu, ipak nalazi u zarobljeništvu s dvojicom vojnika neprijateljske vojske. Mogli smo ga ubiti i ostaviti tu i nikada se ne bi doznalo šta se desilo. Kosti bi mu vjerovatno istruhnule prije nego bi neko od njegovih i primijetio da ga nema. Postao bi brojka u statističkom izvještaju nekog štabskog logističara, ime i prezime koje bi se uklesalo u neki besmisleni i rogobatni spomenik, a niko se ne bi pitao što je bilo s njim i pod kakvim je okolnostima poginuo. Sjećala bi ga se možda jedino rodbina, otac i majka, možda i djevojka, ako je ima, ali i ona samo neko kratko vrijeme, a onda bi neka nova ljubav istisnula njegov lik iz njenog sjećanja. Kakav kolosalan zamah uzaludnosti, kako protraćena mladost, i moja i Mahmutova i njegova. Čak i ako sva trojica preživimo, čega ćemo se sjećati, što ćemo sanjati, o čemu ćemo razmišljati u onim ispraznim i dugim noćima kada je čovjek u stanju učiniti sve osim utonuti u spokoj sna. Krvi, muke, jada i bijesa bez kojeg ne bi bilo nijednog rata pa ni ovog našeg.
Trebao je biti zahvalan sudbini jer je imao toliko mnogo sreće. Da se u ovoj šumi susreo sa bilo kojom drugom dvojicom vojnika već bi bio mrtav i opljačkan, možda i zatrpan u plitku raku, dovoljno duboku da se sakrije leš, taj posljednji dokaz počinjenog zločina. Ali, on je imao sreću jer je tu na samoj granici života i smrti sreo mene i Mahmuta i jer je njegov život spašen, a da on toga možda i nije svjestan.
Cigareta je u njemu probudila razgovorljivost koju ja i Mahmut nismo poticali, ali nam nije bilo ni mrsko slušati njegovo pripovijedanje. Rekao nam je da je iz Banje Luke i da je mobiliziran, iako je bio četvrti razred srednje škole. O ratu je znao samo ono što su mu rekli nadređeni i što je mogao vidjeti i čuti na srbijanskim televizijskim stanicama. Dok se spremao za dolazak na liniju osjećao je strah, ali ne strah od smrti nego, nekakav iracionalan strah od muslimana i Hrvata za koje je mislio da su se udružili kako bi uništili njegov, srpski narod. Prvi mjesec službe proveo je u Mrkonjiću kartajući sa ostalim besposlenim vojnicima stacioniranim u gradskoj kasarni. Sjeća se da je vidio kako gore neka prigradska naselja i okolna sela ubijeđen kako je riječ o napadu muslimanskih snaga na taj grad. Čudilo ga je, prisjećao se, što ih i pored tako neposredne opasnosti niko nije pozvao da se uključe u borbe koje su se vodile, kako su im rekli, na samim obodima grada.
Onda je iznenada priču usmjerio u sasvim suprotnom pravcu. Pričao je kako je do rata imao dugu kosu i da je svirao bas gitaru u bendu koji se zvao Rock maraton. Bio je zaluđen muzikom i nije krio kako je često išao na koncerte nerijetko bježeći od kuće, znajući ponekad cijelu noć putovati vozom do Beograda i Zagreba samo da bi mogao gledati junake svoje mladosti. Bio je i filmofil, a najdrži film mu je bio „Pobjesnjeli Max“. Stidljivo je priznao da je rat zamišljao kao postapokaliptičnu avanturu i nadao se da će odlaskom u vojsku proživjeti istinska uzbuđenja. Nije ni slutio da će se ono što je zamišljao kao romantičnu igru pretvoriti u svoju suprotnost i da će ranjen ležati sam u šumi moleći se nebesima da ga ne rastrgnu divlje životinje.
Nakon tih riječi napravio je kratku stanku i ponesen napadom ganuća priznao kako se nadao da će pobijediti muslimansku i hrvatsku vojsku za koju je vjerovao da bez ikakvog razloga ubijaju Srbe. Gledao nas je tugaljivim, bademastim očima dječaka koji nije više mogao kriti istinu očekujući da će nakon priznanja biti ukoren i kažnjen. Na njegove smo se riječi Mahmut i ja samo nasmijali. Slične priče su govorene i nama. Iz sličnih pobuda i nas dvojica lutamo šumom, izgubljeni i zbunjeni, nesposobni da do kraja shvatimo u kakvoj se situaciji nalazimo.
Šta je smisao svega ovoga? To sam pitanje sebi često postavljao nemoćan odgovoriti na njega i zadovoljiti vlastitu potrebu za utjehom. Slušajući čovjeka kojeg sam trebao mrziti shvatao sam da su naše sličnosti toliko velike, a razlike toliko neznatne da mi se činilo da smo svi kolektivno poludjeli kada smo se uspjeli nagovoriti na ovaj smrtonosni urnebes. Gdje nam je bila pamet kada smo slušali lidere naših nacionalnih stranaka kako neargumentovanom retorikom blate svijet za koji smo vjerovali da je bio savršen. Strašno je kako su naši očevi izdali ideale u koje su vjerovali pola stoljeća, a zatim gonjeni furijama nacionalizma principe bratstva i jedinstva zamijenili mržnjom i nesnošljivošću. Da, i ja sam nosio starke i poderane farmerice i ja sam svakoga ljeta vozom odlazio na Jadransko more maštajući da upoznam neku raskalašenu Beograđanku, i ja sam svakoga petka navečer išao u tijesne diskoteke, pio vinjak i pivo i maštao da postanem rock pjevač.
Ko je mogao i pomisliti da će jedan tako dobar svijet biti uništen preko noći i da ćemo svi mi, tek stasali muškarci ostaviti svoje prve ljubavi, studentske samačke sobe i dojučerašnje drugare, a zatim otići od kuća da bismo postali ratnici. Mi, koji smo vjerovali u ljubav i mir i koji smo iz prkosa nosili raščupane duge kose. Šta nam se desilo, često se pitam, a znam da je to jedno od onih pitanja na koje nikada neću dobiti odgovor.
Što je duže pričao, zanesen i teatralan kakav je bio, naš zarobljenik je postajao naš prijatelj, a da toga nije bio svjestan. Svakom izgovorenom riječju mržnja između nas je kopnila i rađalo se povjerenje, čvrsto, a nejasno. Čudna je ova zemlja Bosna, zemlja čvrstih ljudi prijeke naravi, a opet ljudi duševnih i pitomih, ponekad i na vlastitu nesreću krotkih.
Ostaje neobjašnjiva snaga kojom srljamo u bratoubilačke ratove, u progone i pokolje, neobjašnjiva lakoća kojom razvrgavamo zakletve i zavjete žureći da mržnjom zamijenimo sve one lijepe riječi koje smo možda jedni drugima rekli, a još je misterioznija nevidljiva nit kojom smo svi povezani u jedno veliko i nerazmrsivo klupko. Ima nešto u našem svijetu praiskonsko i divlje, nešto strašno od čije pojave treba strepiti i od čijeg oslobađanja treba bježati, a opet nema ništa milije od te divljačke prostodušnosti koja bezglavo srlja u smrt da bi pomogla strancu ili prolazniku, komšiji ili drugu.
Ova zemlja sa svojim vitkim bijelim minaretima i bezbrojnim tornjevima – zvonicima bila je uvijek otvorena za sve ne žaleći otvoriti svoja velikodušna njedra svakome ko bi se u njoj obreo, a opet i zagonetno tvrda i prkosna u čuvanju onoga za šta je vjerovala da je njeno biće i njena duša. I svaki put kada bi se ta ezoterična harmonija narušila svađalačkim trubama vojnih koračnica negdje bi neko u svome tom ludilu, izlažući se smrti, krio onoga drugoga, onoga svoga komšiju s druge strane druma, kidajući u tajnosti veknu hljeba na dva jednaka dijela i zajedno s njim gladujući znajući da mu to nije dužnost i da njegova gesta nikada neće biti nagrađena.
Ta gesta, taj jednostavan čin naklonosti ima svoju snagu, koju mnogi ne primjećuju, a i kada im se pokaže kao očita ponajčešće je ne razumiju, jer misle kako samo mržnja i gnjev imaju svoju funkciju u društvu i da samo mržnja može dati snagu, a gnjev izazvati pokret. Ali, varaju se jer ne znaju da i ljubav daje snagu, samsonovskih razmjera, a samilost izaziva bujice pod kojim se ruše bedemi zaostalosti i životinjske ostrašćenosti. Oni mijenjaju svijet i prave onaj neophodan prvi iskorak nakon kojeg čovječanstvo može da se slobodno kreće prema naprijed neopterećeno teretom mržnje i prolivene krvi. Samo u Bosni postoji čista ljubav kao samostalna snaga, kao neproračunata aktivnost, kao sila koja je sama sebi svrha. Ljubav koja zbližava i dva najudaljenija čovjeka, koja savladava bijedu i očajanje, a zatim plamti u čovjeku tako jakim intenzitetom da ju je nemoguće bilo čime ugasiti. To je ljubav koja zasljepljuje i koja u čovjeku kao rak izjeda sve stanice i sva tkiva netrepeljivosti, ljubav koja ne može biti uništena i koja nadživljava čovjeka oličena u njegovim djelima.
Najveća naša nesreća je što uopće ne znamo koliko ljubavi je bilo u svim našim ratovima, koliko iskrenog drugarstva i dobročinstva potaknutog neiskvarenom pobožnošću. Ljubav se usadila u mnoge naše postupke i naš način života, sjedilački, usporen i meditivan, utisnula se u naša napaćena tijela u njegovu boju i oblik. Svugdje u svijetu porok je taj koji izvrgava i ruši, troši i rasipa, samo je u zemlji Bosni porok najveća vrlina, jer on je način da se prestane ropski služiti nepoštenom svijetu. Samo u Bosni čovjek više voli propasti, posramljen u sopstvenom uništenju, nego prihvatiti sreću otetu iz ruku poniženih i obespravljenih. Bosna je zemlja u kojoj se vjeruje u Boga, a bježi od bogomolja jer pravda je nešto što nigdje ne stanuje, a tekije i manastiri mjesta su u koja se i danas skrivaju posramljeni i sumanuti. Bosna je zemlja u kojoj se mašta o dalekoj tuđini, a nikada se ne napušta vlastiti dom, zemlja u kojoj ni visoki avlijski zid nije prepreka da se susretnu četiri urotnička oka zaljubljenosti. Zemlja hrabrih ljudi u kojoj se umire ćutke, a voli na sav glas i gdje su muškarci bukači i vjerne sluge svojih žena.
Ko u nekoj staroj, bosanskoj čaršiji provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove noći. Teško, ali sigurno izbija sat na katoličkoj crkvi: dva je sata poslije ponoći. Ne prođe ni minut, a već se čuje klokotanje sata sa pravoslavnog hrama i na njemu je dva sata poslije ponoći. Čim čovjek pomisli da je ostao sam sa svojim mislima oglasi se svojim reskim glasom sat sa sahat-kule i obznani svijetu kako je došlo i njegovo vrijeme, ono što po nebeskom svodu prati kuda se kreće mjesec. Ko budan bdi noću u nekoj bosanskoj čaršiji može biti siguran da se nalazi u gradu gdje žive i rade, poste i goste se ljudi tri različite vjere. Svi se oni mole na različitim jezicima i slijede različite kalendare, šalju molitve i želje u tri različita obreda, ali jednom Bogu, koji ih sve mirno posmatra sa neba.
To smo u šumi tog jutra znali sva trojica ćuteći to nešto što nas povezuje, a što se ne može vidjeti golim okom ili opipati rukom. I kada smo se rastajali polazeći, ja i Mahmut na jednu stranu, a naš zarobljenik, sada slobodan i zavidan rukom neprijatelja na drugu, nije bilo sumnje da smo učinili jedino što smo mogli, jer sve bi drugo bilo protivno onome što jesmo i što ćemo, bez obzira šta nam se desi, uvijek i biti. Mi smo ti obični ljudi Bosne, nevidljivi i nečujni, ali isto tako i neuništivi.“
Pismo ispade iz Kristininih ruku i hartije se razliše po drvenom trijemu kuće. Sijalica na zidu je žmirkala dok je ona glave podignute prema nebu plakala gutajući vrele suze i pokušavajući ustima uhvatiti zraka kojeg je nedostajalo njenom shrvanom tijelu. Čelo joj je bilo mokro od vrelog znoja, ruke su joj mlitavo visile uz tijelo, a srce joj je lupalo tako jako da je imala osjećaj kao da će iskočiti iz grudi.
Suze su joj razmazale šminku na licu, a nezaustavljiva ljutnja kolala joj je tijelom. Još uvijek sumanuta i duhom odsutna stala je sakupljati rasute hartije četvronoške hodajući po drvenim stepenicama kuće. Nešto nerazgovjetno je mrmljala sebi u bradu, a iz tog neartikulisanog, poluživotinjskog glasanja s vremena na vrijeme izbijala je razgovjetno izrečena psovka. Požutjele hartije ispisane izblijedjelom plavom tintom hemijske olovke lijepile su se za njene prste i zgužvane nestajale u njenim rukama, a kada ih je sve prikupila sjela je nogu ispruženih ispred sebe na pločnik ispred kuće tupo gledajući to zdanje koje je istinski mrzila. Pismo ponovo stavi u torbu, osloni se na noge, a onda kao da je gonjena nekom nepoznatom prijetnjom poče trčati udaljavajući se od mjesta na kojem je sjedila, bez pozdrava i bez da se ijednom okrenula.
Dok je prolazila pored uličnih svjetiljki putem kojim je ranije te noći došla nije mogla suspregnuti uzbuđenje i pretjeranu aktivnost. Svojski se trudila obuzdati korak u šetnju, hvatajući samu sebe kako bezglavo trči niz ulicu zaustavljajući se zatim i nastavljajući dalje hodati nemirnim i nesigurnim korakom. Nije mogla vladati sobom uplašena da joj nešto važno i neodređeno upravo izmiče iz ruku. U metro je utrčala furiozno, prehodala je sve vagone i zaustavila se tik do vozačeve kabine. Dalje nije mogla i tu se, držeći se za metalnu dršku, zaustavila klateći se od brzine kojom je voz jurio kroz podzemne tunele.
Vagon je bio prazan. Nekoliko stanica se vozila sama u vagonu sablasno stojeći priljubljena uz vrata vozačeve kabine. Na četvrtoj stanici u voz uđe jedan stariji bračni par koji sjede na drugi kraj vagona. Posmatrala ih je neko vrijeme upadno, ne skidajući pogled s njih, a tek kada primijeti da čovjek i žena sjede nijemi i oborenih glava shvati da je njeno ponašanje neuobičajeno za takvo mjesto. Jedva održavajući ravnotežu napusti mjesto na kojem je stojala i sjede na široku metalnu klupu izabravši mjesto tako da je krišom mogla posmatrati preostala dva putnika.
Starac je bio u elegantnom, tamnoplavom sakou, a žena koja je sjedila do njega nosila je starinski dvodijelni kostim. Bili su tamnije puti i Kristina pomisli kako su vjerovatno azijskog ili bliskoistočnog porijekla. Nakon 11. septembra takvi su ljudi morali voditi računa o mnogo stvari, a ponajviše da stranim akcentom ne odaju svoje etničko porijeklo. Zato su svugdje sjedili šutljivi i zabavljeni svojim mislima, oprezni i budni, jer svaka je budala mogla gotovo nekažnjeno vrijeđati ih i ponižavati uz opravdanje da su to učinili braneći američki način života. Osjetila je sram zato što su ti jednostavni ljudi u njenom ponašanju osjetili prijetnju i željela je ustati i otići do njih, pojasniti im kako ona razumije muslimane i kako i sama dolazi iz zemlje gdje živi veliki broj muslimana, dobrih i poštenih ljudi. Ali, znala je da bi takav nastup bio besmislen i mogao bi proizvesti kontraefekte. Jadni ljudi, mislila je u sebi, vjerovatno bi bili zgroženi njenim pokajničkim gestama. A možda i griješi, možda uopće nisu porijeklom s Bliskog Istoka, možda uopće nisu muslimani. Mogli bi biti Italijani, a tada bi njen nastup bio još neprimjereniji i neracionalniji.
Zabavljena takvim mislima stigla je do stanice na kojoj je trebala izaći. Čim se voz zaustavio istrčala je iz vagona na peron pomislivši kako će sada napokon oni ljudi biti spokojni. Savladavajući hitrinu uspe se uz stepenice i izađe na aveniju koja je od velikog parka vodila do policijske stanice. Sad je napokon znala gdje ide i zašto toliko žuri. Mora se vidjeti sa inspektorom Millerom. Samo on može odgovoriti na pitanja koja joj izjedaju želudac.
Utonula u noć avenija je djelovala pomalo sablasno. Nesklad između blještavila zgrada i pustoši ulice bila je uznemirujuća. Osim nje nikoga nije bilo na ulici. Samo bi pokatkada projurio automobil ne smanjujući brzinu čak niti toliko da vozač osmotri tu zagonetnu prolaznicu. Vjetar je puhao udarajući joj u leđa i tjerajući joj kosu na lice, kosu koju je bezuspješno pokušavala vratiti na svoje mjesto. Torbu je držala čvrsto stisnutu plašeći se da bi mogla biti opljačkana. Nekakva nepoznata zebnja joj se uvuče u hod i korak joj izgubi onu silinu koju je imao na drugom kraju grada. Nesvjesna straha hodala je sporije i obazrivije.
Tek izbivši na raskrsnicu s koje je mogla vidjeti zgradu policijske stanice malo odahnu. Osvrnula se nekoliko puta oko sebe tražeći pogledom sat na kojem bi ustanovila vrijeme. Nije ga bilo, ali znala je da je noć već dobro odmakla. Pade joj napamet da je ovo sumanuto trčanje gradom možda bilo besmileno, jer je inspektor Miller vjerovatno davno otišao kući, ali sada, kada se nalazila nadomak njegovog ureda nije imala namjeru stati. Osjećala je da će se dogoditi nešto veliko i važno, nešto što će joj život izmijeniti iz korijena. Nije znala, ali je slutila da njena budućnost zavisi od toga koliko brzo će djelovati. Više ne smije biti pasivna i anemična, ne smije prepuštati drugima da donose odluke u njeno ime i da njen život usmjeravaju u pravcu u kojem oni misle da bi trebao ići. Ne. Večeras postajem slobodna žena, govorila je sebi, radujući se susretu s inspektorom od kojeg je očekivala odgovore na brojna pitanja. Čak i ako ga ne zateknem na poslu, vratit ću se odmah sutradan, a možda neću morati ni toliko se potruditi. Tražit ću da mi daju broj njegovog telefona i odmah ću ga nazvati.
Prvo što je osjetila kada je ušla u stanicu bio je šok. Predvorje je bilo pretrpano ljudima, a do pulta za informacije je došla nakon mučnog guranja kroz gomilu policajaca i osoba koje su, očito, te noći bile lišene slobode. Bila je začuđena i nije joj bilo jasno od kuda toliki ljudi u stanici kada su ulice grada bile toliko puste i prazne. A onda pomisli kako je ovo centralna policijska postaja grada, koji ima više miliona stanovnika i da se ne treba čuditi velikoj gužvi u njenim hodnicima.
Za pultom, koji je bio mjesto gdje su se građani prijavljivali prilikom ulaska u stanicu, sjedio je krupan, uniformisan policajac, a na metalnoj pločici zakačenoj ispod džepa na policijskoj uniformi pisalo je policajac Tuhovski. Kakva koincidencija, pomisli prije nego mu se obratila. Još jedan čovjek porijeklom iz naših krajeva. Mora da je Poljak i mora da je treća ili četvrta generacija useljenika i mora da nema pojma gdje je Poljska i kako ta zemlja izgleda. Za njega je to mjesto kojeg se vjerovatno sjeti samo na porodičnim okupljanjima kada stariji članovi obitelji pripovijedaju priče iz stare domovine – priče koje je čuo stotine puta i koje su mu već godinama dosadne i naporne za slušanje.
„Oprostite, gospodine Tuhovski, trebala bih, ako je moguće, razgovarati sa jednim vašim kolegom. Možete li ga pozvati ili, još bolje, postoji li mogućnost da odem do njegovog ureda.. Danas sam bila tamo i znam gdje se nalazi“.
Čovjek je pogleda začuđeno, a zatim grubim glasom upita:
„Gospođo, znate li koje je vrijeme? Šta radite za Boga miloga ovdje? Jeste li došli prijaviti nekoga?“
„Ne. Ništa takvo. Poslušajte me. Danas sam bila u audijenciji kod inspektora Millera. Predao mi je pismo i sada sam došla do njega po još neke informacije. Molim vas pozovite ga ako je u stanici, a ako nije bila bih vam zaista zahvalna kada biste mi pomogli da stupim s njim u kontakt. Stvarno je hitno.“
„Šta je hitno, gospođo? Jeste li svjedok nekog zločina? Morate biti malo određeniji, a ako želite nekoga prijaviti, molim vas, popunite formular i razgovarajte sa dežurnim policajcem. Ako je riječ o porodičnom nasilju i ako vam je nezgodno pričati o tome sa muškarcem, poslat ću kolegicu koja će vas saslušati.“
„Gospodine Tuhovski, poslušajte me, govorila je Kristina sad već pomalo iznervirana policajčevim službenim ophođenjem – nisam došla ovdje prijaviti nikakav zločin. Došla sam razgovarati s inspektorom Millerom. Molim vas, pozovite ga, a ako nećete onda mi dozvolite da odem do njegove kancelarije. Znam gdje se nalazi, danas sam bila ovdje. Koliko vam puta to moram ponoviti?“
Njen oštar ton privukao je pažnju policajca koji je nadvijen nad pult pokušavao sagledati tu ženu koja mu je već počela dobro dosađivati svojim zanovijetanjem.
„Gospođo, ako nemate ništa prijaviti, zamolio bih vas da izađete iz stanice i ne pravite gužvu. Ne mogu vam dozvoliti da se u ovo doba šetate zgradom. Osim toga, nemam pravo davati bilo kakve informacije o policajcima koji rade u našoj postaji. Inspektora Millera nisam vidio već nekoliko sati, što znači da je najvjerovatnije otišao kući. Dođite ujutro u neko razumno doba i zakazat ćemo vam sastanak s njim. Ako nemate više nikakvog posla ovdje, zamolio bih vas da se odmaknete od pulta i odete kući.“
Njegove riječi razbjesniše Kristinu. Nije mogla vjerovati da joj se neko može obraćati s toliko prezira i službene izvještačenosti. Nije mogla shvatiti šta ima nerazumno u njenom zahtjevu, a želja da se vidi i čuje s inspektorom Millerom bila je toliko jaka da joj nije padalo napamet da se udalji od pulta. Stajat ću ovdje, ako treba do jutra, pomisli u sebi i baš kada je namjeravala nastaviti ovu uzaludnu raspravu teška muška ruka spusti joj se na rame. Okrenu se pomalo uvrijeđena i spremna da se verbalno zaštiti od nasrtljivca, kada ispred sebe vidje inspektora Millera poskoči od uzbuđenja. Dok je stojala gledajući ga, on se obrati policajcu za pultom.
„Kolega Tuhovski, pretpostavljam da je gospođa došla zbog mene. Ja od sada preuzimam odgovornost za njeno ponašanje u stanici. Hvala vam mnogo.“
„Ništa, kolega. Nisam znao da ste ovdje.“
„Danas sam nešto pretrpan poslom pa nisam otišao kući.“
Čim se pozdravi sa Tuhovskim inspektor Miller uhvati Kristinu ispod lakta i laganim, zaštitničkim korakom odvede je do jednog ćoška u sali koji je bio nešto mirniji. Bio je začuđen njenim raščupanim i neurednim izgledom, a još više činjenicom da se nalazi u holu stanice. Bez okolišanja je upita:
„Gospođo, jeste li dobro? Je li sve u redu? Je li vam se nešto desilo?“
Glas mu je odavao zabrinutost pomiješanu sa simpatijom, a toplina s kojom se ophodio prema Kristini bila je ugodna i zabavna istovrmeno. Takvim očinskim glasom punim brižnosti i ljubavi ne sjeća se da joj se iko obraćao i taj glas pun samopuzdanja ulijevao joj je hrabrost.
„Gospodine Miller, došla sam zbog pisma koje ste mi jutros dali. Pročitala sam ga. To je pismo od čovjeka kojeg sam nekada u prošlosti voljela i kojeg, sada znam, volim još uvijek. Želela bih da mi pomognete da ga pronađem. Uputite me na ljude koji su ga donijeli vama. Možda oni znaju gdje se nalazi.“
Bademaste oči te žene su privlačne, pomisli inspektor Miller, oči pune veselja i prikrivene sjete. Što sam napravio, prijekorno se pitao, nastojeći smisliti najbolji način da završi farsu koju je pokrenuo svjestan, sada, da će njegova dobra namjera proizvesti još jednu nesreću. Trebam biti jasan i direktan, nedvosmislen, jer ova žena zaslužuje samo istinu. Nisam ni slutio da će tako emotivno reagovati na sadržaj pisma napisanog prije dvadeset godina. Dok je ovako razmišljao spustio joj svoje teške ruke na ramena, a zatim rekao:
„Gospođo, žao mi je što danas to nisam spomenuo, ali mislio sam da znate šta je bilo s pošiljaocem pisma. Čim sam vas nazvao da vam kažem kako sam pronašao poštu zagubljenu dvadeset godina, mislio sam da ćete sami zaključiti šta se moglo desiti s njenim pošiljaocem. Tako mi se činilo logičnim, ali sada vidim da sam bio nesmotren i da sam pogriješio. Senad je mrtav. Poginuo je nekoliko mjeseci nakon što je poslao pismo. Oprostite, mislio sam da to znate.“
Kristina ga je gledala ne vjerujući onome što čuje. Zgradom su odjekivali zvuci gužve i sirena policijskih auta koji su neprekidno dolazili i odlazili. Noć je bila nemirna, puna bezbožništva i grijeha. Inspektor Miller je bio blijed, a ispod otkopčane košulje, na grudima mu je vidjela lančić na kojemu je bio pričvršćen omaleni krstić. Šta je ovaj život kojim živimo, pomisli u sebi, rukom dotaknu vlažne Millerove usne i bez pozdrava napusti stanicu, usamljnija i izgubljenija nego je to ikada prije bila.
5,487 total views, 3 views today
