Melida Travančić
SMRT U OGLEDALU
REFLEKSIJA STVARNOSTI
Dok se u kupatilu pripremala za početak dana najednom je spustila četkicu za zube i pogled zadržala na ogledalu. U njemu se ocrtavalo tijelo nepoznate žene koja se smiješila. Bila je naga, tako da je jasno mogla vidjeti kako se uspravne i nabrekle grudi spuštaju i podižu. Nesumnjivi pokazatelj života.
Bjelinu njenog lica naglašavala je ravna crna kosa koja je prekrivala vrat. Stidljivo je, drhtavim rukama nastojala sakriti crni trokut između nogu. No, bezuspješno. Raskoš njenog tijela obmanjivala je posmatrača. Prizor u ogledalu više je nalikovao djelima velikih slikara nego stvarnosti.
Panično se okretala po kupatilu, ali žene nigdje nije bilo.
Zatim je dohvatila hlorovodičnu kiselinu i bijesno prskala po refleksiji u ogledalu. Nakon nekoliko trenutaka prazna flašu je pri udaru o pločice snažno odjeknula. I krici su odjekivali.
U ogledalu više nije vidjela ništa, a koža je kapala po rubovima umivaonika.
PLES
Svukli su odjeću i tako se oslobodili svih ovozemaljskih muka. Potpuno nagi, njih dvoje plešu. I, na koncu, postaju jedno. Sjedinjenje, ili u ovom slučaju parenje, predstavlja vrhunac drame u koju pretaču svoje razočarenje u život. Pokreti naprijed-nazad jesu najjednostavnija moguća vizija njih samih. Riječi koje su ostale neizgovorene pretvorili su u strast koju su artikulirali uzdasima. Ništa ih više ne zanima, ništa ih ne dovodi u iskušenje, i ništa ih ne odvodi u grijeh. Ništa ih ne raduje, ništa ih ne čini sretnim, i ništa ih ne uzbuđuje, osim mehaničke radnje naprijed-nazad kroz koju refleksiraju svoju mržnju prema životu. Jednostavno i lako.
Potpuno nagi, prvo plesom, a onda i sjedinjenjem, oni odlaze u smrt. Sasvim sigrno. Jer svi na svijetu završe isto, samo na različite načine. Više nema nazad. Ne postoji nikakva mogućnost izbavljenja. Govoto je. Svršeno.
CRVENA VRPCA
Zatekla ga je kako leži nasred crvenog persijskog tepiha. Pohitala je zaključati vrata. Pripalila cigartu i posmatrala ohlađeno tijelo. Nešto je ipak morala učiniti.
Laganim pokretima, uz ogroman napor, svukla je njegovu odjeću, a zatim komadiće bijelog luka stavila u svaki otvor na njegovom tijelu.
No nešto je nedostajalo. Šta uraditi sa otežalim rukama?! Bilo bi suviše jednostavno da ih samo sklopi na prsima. Stoga je otrčla na tržnicu i kupila svežanj lavande koji je ukrasila crvenom vrpcom, te ga umetnula među njegove krupne prste.
Nalikovao je mladenki.
Istuširala se, našminkala, namirisala i legla pored njega. Do jutra se pomjerila nije. A onda je pred zoru probudio čvrst stisak ruke.
– Polomit ćeš mi kosti – prošaptala je sneno.
BIOGRAFIJA
Melida Travančić (1985.) doktorica je humanističkih nauka iz područja književnosti. Piše poeziju, prozu, eseje i književnu kritiku.
Dobitnica je nagrade „Mak Dizdar“ za neobjavljenu knjigu pjesama na manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu. Njena prva knjiga pjesama Ritual objavljena je 2008. godine i dobila je nagradu „Anka Topić“ kao najbolja knjiga bh. pjesnikinja za period 2002-2008. godine. Drugo izdanje ove knjige objavljeno je 2009. godine.
Svilene plahte, njena druga pjesnička knjiga, objavljena je 2009. godine, a iste godine bila je u najužem izboru nagrade „Risto Ratković“ za najbolju pjesničku knjigu autora sa prostora Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije.
Dobitnica je nagrade Federalne fondacije za izdavaštvo za pjesnički rukopis Sjenka u sjenci 2019. godine.
Pored poezije piše i kratke priče. Njene priče su 2017. i 2018. ušle u zbornik najboljih kratkih priča koje objavljuje izdavačka kuća Alma iz Beograda. Njena prva knjiga kratkih priča Smrt u ogledalu objavljena je 2019.
Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010).
Objavila je studiju Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019).
Suosnivačica je udruženja za kulturu Kontrast.
Radi u Centru za kulturu i obrazovanje u Tešnju.
7,017 total views, 2 views today
