Guglajući o riječkim večerima poezije, doznala sam kako imaju dugogodišnju tradiciju i da su dobro posjećene.
Te činjenice su
dodatno otežavale ionako već tešku situaciju.
Što odjenuti? Kako istovremeno izgledati elegantno, a opet nenametljivo? Bila su dva od dvadesetak pitanja koja su mi se motala po umornoj glavi. Nakon dugog dvoumljenja odabrala sam haljinu maslinaste boje i stari srebreni nakit. Prizor koji sam zatekla u zrcalu me posjetio na prizore iz grčkih filmova. Uz moju crnu kovrdžavu kosu, maslinasta boja je savršeno pristajala. Unatoč bolovima odlučila sam nastupiti večeras, te tako izaći iz zone komfora koja je prijetila klaustrofobijom.
U mali birc na kraju Tinove ulice, stigla sam prije dogovorenog vremena. Goran je bio zauzet montiranjem razglasa, što sam iskoristila da neprimjetno sjednem u malenu ložu s lijeve strane bine.
Poznat miris parfema – rekao je pogledavši u mom pravcu
- Zar je? – odgovorila sam zbunjena
- Plavu Dolce Gabanu – uvijek prepoznaam.
-Moram priznati da imaš impresivan osjet mirisa.
-Imao sam. Parkinson ga je dobrano narušio, osim kad je u pitanju taj parfem.
-Posebno si vezan za njega – ako smijem primijetiti
-Moglo bi se to i tako definirati.
Primijetila sam kako mu se ruke jako tresu, no on se nije obazirao na to.
Namještao je razglas i ostale rekvizite, s užitkom.
-Cijelo jutro me boljela noga, htjela sam odustati.
-Kad je Parkinson u pitanju, to je zadnje što smiješ napraviti. Nema odustajanja draga moja. Ovo je borba na sve ili ništa.
- Kako se nosiš s njim nakon toliko vremena.
- Nikako. Svako jutro iznova ustanem, siguran da ni u tom danu neću odustati u činjenju novih koraka, pokreta, projekata… Inače bi me već davno prikovao za krevet.
Dok je on opisivao svoju borbu s bolešću, analizirala sam crte njegovog lica. Detaljno iz slikarske perspektive. Goran se nije moga nazvati lijepim muškarcem. Nije bio ni zgodan, ni atraktivan. Da ga nisam upoznala, nikad ga ne bih primijetila.
Međutim kroz proteklo, relativno kratko vrijeme pronašla sam u tom čovjeku više ljepote, nego u svim muškarcima koje sam poznavala zajedno. Imao je široku, prostranu dušu i otvorena vrata na njoj. Osjećala sam kako sam jednom nogom već unutra.
Malo pomalo u kavani su sve stolice i lože ubrzo bile dupkom pune. Osjećala sam tremu, što se dalo primijetiti na mojim rukama. U programu je trebalo nastupiti nas devetero pjesnika, ja sam bila sedma po redu. Pjesničku večer je otvorio Goran s pjesmom
NOCTURNO.
NOCTURNO
Noć je
i jutro je.
Početak je
i kraj je.
Sva vremena i nevremena u istu vreću stanu.
I dok vučeš je ni ne pitaš
prvo dan ili večer, što je?!
Umjesto odgovora poredaš dugine boje
i koracaš,koracaš,
u noć,
u jutro,
u susret novim počecima,
novim krajevima.
Zadivio me način kojom je emocijom Goran čitao svoju poeziju. U zvuku koji je odzvanjao prostorom mogli su se opipati njegovi krajevi i početci. Jutra i večeri. Bio je virtuoz emocije. Što je nazočnoj publici, očito bilo već odavna jasno.
Došao je red i na moj nastup. Tresla sam se kao malo dijete. Nakon što ih je Goran zatražio ohrabrujući pljesak, publika je poslušala i moje pjesme. Za razliku od većine sudionika, moje su pjesme bile tipično ljubavne. Dok su ostali pjesnici govorili o moru, suncu, tartufima, ja sam govorila o čistoj emociji. Što je publika prepoznala i nagradila.
- Ti si rođena poetesa
- Shvatit ću to kao kompliment.
– Slobodno. Hvala ti što si došla. Ovo je tek prva večer u nizu.
- Hvala tebi na ukazanom povjerenju.
- Nakon poezije koju sam pronašao na tvom blogu, osjećao sam obvezu da te predstavim domaćoj publici.
- Raduje me ako je tako. Rado bih ostala s Vama, al moram u ateljeu dovršiti jednu sliku.
Pozdravila sam s Goranom i s društvom koje nam se pridružilo u loži. Bila sam sigurna kako je ova poetska večer početak cijelog niza novih večeri i jutara, kako reče Goran u svojoj pjesmi.
Kratko sam bila u ateljeu, dovršavajući finese na posljednjem od 17 zmajeva.
U krevet sam otišla s istom boli s kojom sam i ustala.
Bilo je vrijeme za novu kontrolu.
7,843 total views, 6 views today
