Punat UNIŠTA
Nakon druženja u bircu i proslave Krešinog dobitka, ostao sam sa Zoranovom ekipom na partiji pikada. Zoran je započeo pričo o nekakvom božićnom športskom turniru od kojeg sam se u startu distancirao, dajući tako do znanja kako ću Božić dočekati na nekom drugom mjestu. Dok je Ruža pospremala ostatke hrane iskoristio sam prigodu i javio se svojoj inbox sustanarki. Bila je ugodno iznenađena mojim ponoćnim javljanjem. Razmijenili smo najnovije informacije uz dogovor kako ćemo se čuti ponovno sutra navečer.
Unatoč hladnoći godila mi je šetnja do pansiona. Trebalo je poredati informacije, dojmove, slike… taj nered u glavi koji je prijetio da postane „trajno stanje“.
U sobi me dočekala Tatjana sa spakiranim koferima. Bilo je 3.27 sati ujutro.
– Kamo ćeš?
– Nije važno – odgovorila je.
– Ne razumijem, kamo si krenula?
– Boris,(to mi je bilo pravo ime) dozvoli da odem bez suvišnih pitanja i odgovora.
Sjeo sam na krevet. Najedanput se u meni prolomilo mnoštvo emocija, dojmova, reakcija. U istom trenutku bio sam i tužan, i sretan, i ponosan, i povrijeđen, i razočaran, a moja soba, prepuna registratora i flomastera s laptopom skrivenim ispod kreveta, u jednom mi se trenutku učinila samicom.
Bio sam u nekom svom „Kafkinom procesu“ odslužujući zločin i kaznu. Razapinjala me etika situacije. Pitanje, je li moralno zbog ljubavi odreći se ljubavi? Kroz svoje istraživanje i sâm sam postao dualan.
Ništa više u mom životu nije imalo samo jedno lice, nego; lice, naličje, blizanca, kopiju, sjenu.
– Pusti me da odem, bolje je tako. Razgovarat ćemo kad se vratiš u Zagreb.
Škripa vrata kroz koja je Tatjana otišla u zoru bila je bučnija i neugodnija od zvonjave mobitela koji me probudio kod njezinog dolaska.
Dvojbe, trojbe…
Neopisiv je osjećaj dok u skafanderu pod kišobranom sjedite na plaži i uživate u prizoru nadolazeće oseke. More je najsličnije životu. Prepuno oseka i plima s vidljivim i onim podzemnim svijetom u kojem se krije mnogo tajni. Bilo je hladno za ronjenje, no ne i za odmor na plažici u koju sam se zaljubio na prvi pogled.
Sinoć sam Zoranu, na povratku s Gibonnijevog koncerta, rekao istinu o sebi. Prije njega su to svakako zaslužile Tatjana i Ines. No, najbezbolnijim mi se činilo ispovjediti upravo njemu. Bio sam u pravu. Zoran je bio inteligentan i mudar dečko i od samog početka mu je bilo jasno da nisam tu tek u prolazu. Bio je zahvalan što sam mu se povjerio. Obojica smo bili sigurni kako je moja ispovijest samo učvrstila naše prijateljstvo.
Ruku na srce, cijela ova avantura u konačnici je bila jako pozitivna ekspedicija. Analizirajući tuđe osobnosti, susreo sam se sa svojim stvarnim „ja“, koje je bilo puno emotivnije i sadržajnije od naviknutog profila profesora i biznismena.
Nakon 127 dana koliko sam boravio u Uvali od Lavande, počeo sam s pripremama za povratak. Ustvari, ne znam je li pravilnije moje izmještanje iz ove uvale nazvat povratkom ili odlaskom, no bilo kako bilo – došlo je vrijeme da se krene.
– Kamo?
– Kome?
Tatjani, doktorskoj disertaciji, podstanarstvu u inboxu ili nekim novim svjetovima?!
Jedno je bilo sigurno, ispred mene je bilo više nepoznanica na odlasku, nego na dolasku.
Ništa više nije bilo isto.
Čak je i jesen došla mirišući na proljeće.
6,526 total views, 1 views today