Omer Ć. Ibrahimagić: TORABI

Mekki Torabi na seansama u Sarajevu, oktobar 2010.

Omer Ć. Ibrahimagić

TORABI


Gomila se stiskala ispred ulaza, polako se pomičući prema nekoj nevidljivoj svjetlosti.
Strpljivo, kao doskora ispred prepunih gradskih biblioteka, ovaj put bez članskih knjižica.
Plastične flašice u njihovim rukama su sijale poput mačjih očiju.
Kažu da je i voda postala stišljiva tečnost pred veličinom gosta.

Unutra su čuvari požurivali svjetinu koja je čekala puno više od običnog stiska šakom.
Brojni su naumili u Sarajevo po zdravlje, narušeno politikama i neimaštinom.
Obnoć sanjajući regeneraciju, tog su jutra iznova povjerovali u potpuno iscjeljenje.
Taj lijek su prozvali nadom.

Dvorana „Juan Antonio Samaranch“ u glavnom gradu jedne sekularne evropske države
ličila je na najmoderniju košnicu prepunu očajnih pčela.
Brojni su pomislili da se tu u bescijenje prodaju diplome raznih fakulteta,
i da će od sada tako biti svakog petka u Zetri. 

Dodir iscjeljenja je trajao prekratko da bi polučio bilo kakvu korist.
Niko nije ustao iz mrtvih, niko nije povratio vid, niko nije prohodao...
No, to nam nije zasmetalo da izustimo kako se osjećamo bolje.
Dva litra hladne vode su tih toplih oktobarskih dana djelovala poput najboljeg sirupa. 

Iscjelitelju je zahvalni premijer veće polovine jedne sekularne evropske države 
uručio zahvalnicu jer je „velikom broju ljudi vratio osmijeh na lice“. 
A gost je rekao da će ponovno doći u grad,
sa svojim moćima i eliksirima, sa svojim snagama i prednostima. 
Nije mu sinulo da bi najprije trebao liječiti naše bolesno društvo,
ono što je zaboravilo kako pružiti ruku drugom, kako poslušati drugačijeg.

Iako se činilo da će duh zdravlja vječno ploviti iznad jedne sekularne evropske države,
a da će iscjeliteljski kapaciteti biti nepotrošivi,
nije se desilo ništa spektakularno.
Dvorana „Juan Antonio Samaranch“ je nastavila biti mjesto 
gdje ljudi izvrću skočne zglobove, lome kosti, prehlađuju se, dobijaju infarkte...

Tek poneka plastična flašica, nalik na one od prije dvanaest godina, 
podsjeti na to koliko dobar gutljaj na velikoj vrućini može biti spasonosan,
koliko malo treba sačekati da bi se fakultetske diplome zaista mogle kupovati,
i kako kokarde i crne košulje mogu postati poželjni modni detalji na bolesnim tijelima... 




                                                                              Uz tuce godina od jedne posjete, 2022.

 403 total views,  7 views today

Komentariši