Ferida DURAKOVIĆ
SMRT U SARAJEVU 1994.
Tvrtku Kulenoviću
Teško da bih se sjetila premijere Tvrtkovog filma u opkoljenom Sarajevu da se ona nije dogodila baš na dan masakra na Markalama, 5. februara 1994. godine
Premijera je bila u tadašnjem kinu Radnik – kako smo do tamo došli slabo pamtim, jer moje sjećanje na strah i užase u ratu selektivno je: tamo gdje je bilo manje strašno još su ostali tragovi u mojoj glavi, slike, ili bolje probljesci slika o tome kuda smo hodali, šta smo radili, koga smo sahranjivali i ranjenog nosali po Sarajevu, ko je otišao a nije rekao ni zbogom ni doviđenja, a ko je ostao i patio s nama te duge tri i po godine, te strašne i divne dane zvjerstva i ljudskosti…
Film „Smrt u Sarajevu“, za koji je Tvrtko Kulenović napisao scenario a režirao ga je njegov student i prijatelj Haris Prolić, počinje rečenicom iz Povelje nezavisnosti SAD, koju Tvrtko, kao ironičan podsjetnik da i mi imamo pravo na život, izgovara na engleskom:
„We hold these truths to be self-evident, that all men are created equal, that they are endowed by their creator with certain unalienable rights, that among these are life, liberty and the pursuit of happiness.“
Sjećam se da je dan prije vježbao da rečenicu izgovori polako, jasno, dostojanstveno, bez velikih emocija i tečno. Ali je stalno imao problem sa riječju unalienable – nije mu sa dala izgovoriti. Ponavljao je polako an-ej-li-en-ebl, ali kad bi je izgovorio u cijeloj rečenici, tu riječ bi zbrljao i smrmljao, iz njegovih usta nije mogla da izađe pravilno izgovorena. A pred kamerama ju je izgovorio korektno, a ja sam osjetila koliko se teško usredsređuje da je izgovori kako treba. Poslije smo se tome smijali i govorili kako su naša „neotuđiva prava“ mnogo ljepša od američkih „unalienable rights“ – i tako je nekako i ispalo.
Film nisam nikad poslije gledala. Jednom sam prije par godina počela, rasplakala se i prekinula gledanje, užasnuta saznanjem da nam danas čak i „naši“ („naši“, s navodnicima, da) bezočnom pljačkom svega oko nas i u nama oduzimaju ta „neotuđiva prava“ o kojima smo 1994. godine sanjali kao o sigurnoj budućnosti. Tvrtko je bio cijeli život zanesen i oduševljen idejom Španije iz 1936. godine, a u jednom divnom i smiješnom trenutku čak smo povjerovali da bi Sarajevo moglo biti neki novi Madrid, neka nova šansa za solidarnost svijeta… Kakva zabluda, dragi moj Tvrtko, ali znali smo: „Najlepše pevaju zablude“.
Ergo, kino je bilo prepuno, aplauz dug, lica ozarena nekim božanskim svjetlom. Spolja su stizali s vremena na vrijeme daleki i prigušeni zvuci granata, a mi smo pobjegli u Tvrtkov film, zajedno s njim izgovarajući rečenice koje je on govorio.
A onda se film završio i mi smo počeli izlaziti iz kina, ne na današnju Alipašinu nego prema Ulici kralja Tomislava: kako su se vrata kina otvorila tako su se u nas zarile sirene hitne pomoći, trube automobila, besmisleno trčanje nekih ljudi prema bolnici Koševo. Pored mene je protrčao neko koga znam, ne sjećam se ko, i viknuo: „Masakr na Markalama!“ i odjurio.
Zastali smo koji minut, skamenjeni, bez riječi, a onda se razišli svako u svom pravcu, zabrinut za najbliže koji su se vjerovatno našli na Markalama – jer Markale su bile mjesto susreta, mjesto gdje smo tražili ljude za razgovor i hranu za naša izgladnjela tijela, cigarete da smire naš uznemireni um…
Sead Fetahagić poslije nam je pričao kako je stajao na ulazu u pijacu kad se to desilo. Prije nego što se udaljio od Markala i krenuo prema kući iza Muzičke akademije, kaže: „Osjetim da me nešto nekoliko puta pecnulo ispod koljena, iznad cipela, a u cipelama osjetim kao nešto mokro, ali ne mislim na to nego grabim prema kući. Dođem kući, izujem se: u cipelama krv. Skinem pantalone, a ono mi po nogama sve tačke od gelera“.
Ja sam optrčala grad: roditelji, jedan, brat, snaha i dvoje djece, drugi brat, snaha i dvoje djece, prijatelji i rodbina – svi na broju. Kakvo olakšanje za mene, a kakva nesreća za one koji to nisu mogli reći tog stravičnog dana, koji je, opet, meni ostao u glavi kao lijepo sjećanje na premijeru jednog dobrog filma.
Te noći smo nas troje, majka otac i ja, u tuđim zimskim kaputima u tuđem stanu šutjeli: svako od nas imao je svoje misli, svoju molitvu za mrtve i za žive, svoju unutarnju tugu i saznanja o užasu života i smrti. I o ljepoti života i smrti.
Za BH Dane napisala sam tekst o smrti u Sarajevu, ali ga nisam sačuvala. Ne znam je li to bilo prije ili poslije Markala.
Negdje iza ponoći nakon tog strašnog dana, uveliko je trajao policijski sat, komšinica je pokucala na vrata: „Porađa mi se snaha… Ja ne smijem napolje. Možeš li ti?“
Mogla sam.
Zagrnula sam je u deku, spustila je kroz mrkli mrak niz devet spratova nebodera i odvela je u bolnicu Koševo. Rodila je sina, zdravog kao dren.
/ Iz knjige kratkih proza Ne lažem Tita mi, u štampi /
Objavljeno u okviru projekta PEN Centre of Bosnia-Herzegovina: Achieving On-line Presence, finansiranog od strane PEN International.
9,232 total views, 3 views today
1 komentar