Dženi Erpenbek, Noć bez svitanja (prevod Ljiljana Ilić i Nataša Vukajlović-Ficsher), Beograd: Booka, 2016.
PIŠE: Bjanka Alajbegović
Koliko često (ako uopće) pomislimo kako nam je život mogao biti i drugačiji? Ili uopće ne biti? I koliko smo svakim udahom bliže ili dalje od smrti? Dženi Erpenberk omogućava nam takva sozercanja nudeći u romanu Noć bez svitanja pet različitih uprizorenja životnog scenarija jedne žene.
Glavna junakinja, gospođa H. (u prvoj inačici svog života umrla kao odojče, jer se iznenada ugušila) je „(ne)preživjela“ Jevrejka, čija majka se udala za „goju“ (hrišćanina) jer je tako htjela njena baka trgovkinja (zato jer su njenog muža komšije Poljaci nasmrt pretukli); otac (ne)preživjele ne može podnijeti gubitak i odlazi u Ameriku, jer shvata da mrzi svoju ženu zato što je te noći, baš kao i njegova majka, cijeloga života bila nemoćna (str. 54). Sudbine se nasljeđuju, u svakoj generaciji prepoznaje se neki deja vu. Dok je bila djevojčica, majka (ne)preživjele je ustanovila da ako se ne odupre (Gospodu), znači da je uradio loš posao (str. 34). Himera koja se izdaje za slobodu sačinjena je upravo od tih opiranja i nepristajanja, ali i ona su, uvjerit ćemo se, uzaludna. (Ali…) Da su se majka ili otac dosjetili i
te noći zgrabili šaku snijega s prozorskog simsa i staviti je detetu pod košulju, dete bi možda iznenada ponovo prodisalo… (str. 57).
Roman Noć bez svitanja usljed izuzetno kompleksne filozofsko-historijske tematike, zgusnutog jezika, nerijetko iščašene sintakse i temporalnih skokova zahtijeva kompetentnu čitalačku publiku. Navlastitost pripovijednog postupka ogleda se u svojevrsnoj obrnutoj rašomonijadi: umjesto više likova koji različito vide/dožive isti događaj, jedan sveznajući pripovjedač omogućava prispodobe nekoliko različitih životnih priča junakinje H. Zbog takvog postupka čitanje romana je prilično otežano, ali je istovremeno i neodoljiv izazov. Ovo je roman o transgeneracijskoj traumi, roman o stoljeću obilježenom Hitlerovim i Staljinovim terorom i, u konačnici, roman o vremenu – u kojem i pred kojim je čovjek doista ontološka ništica. Ali to što nas vrijeme melje nije najstrašnije. Daleko veći užas su svireposti i paradoksi koji preživljavaju, resident evil koje dosljedno opstaje. A jedno od njegovih najskarednijih ozbiljenja je uzaludnost. (Jer…) Da se neko slučajno ipak sjetio one noći šaku snijega staviti djetetu pod košulju, onda bi njena majka poslije razmišljala kako
celog života plaća zato što je svoje prvo dete ni više ni manje nego šakom snega vratila iz pakla (str. 106).
Upravo je rečenica – Ali sve je moglo da bude i drugačije – simptomatska tačka romana. Ali drugačije ne znači i bolje. Jer, u slučaju da je junakinja preživjela, doselila bi se s roditeljima i mlađom sestrom u Beč, gdje bi njen otac 1919. godine bio službenik devete klase prinuđen da posmatra svoju porodicu kako umire od gladi. Nikome ne bi smjela reći da joj je baka jevrejske vjere. Nakon godina čekanja noćima usred hiljada drugih ljudi, koji su se čekanjem borili za preživljavanje: ispred pijačnih hala, pekara, mesara i mjesta za izdavanje brašna (str. 71). Preživjela bi odlučila, s nepunih osamnaest godina, da je krajnje vreme da sebe oduzme svetu (str. 99). Nagovorila bi jednog očajnog studenta medicine da joj puca u glavu. Tek nakon tri dana agonije, u bolnici bi konačno umrla.
Za vrijeme tog kratkog tubivstvovanja, uočila bi kako se rat, glad, i događaji opšte prirode mogu uvući u jedno blisko lice i kako se neprekidno sve prevodi od dalekih ivica spoljašnjosti ka dubinama iznutra (str. 72). Sve se hijazmično isprepliće, putanje su spiralne, u kvantnom polju sve varijante već postoje. Ali mi ne možemo birati koja materijalizacija našeg života će se dogoditi. Odnosno, ako mislimo da bi neka druga inačica bila bolja, vjerovatno smo u zabludi.
Ali, da je bilo drugačije (možda je sav ljudski život zapravo u kondicionalu?), mogla je (i dalje) biti Preživjela, i biti spisateljica koja u Moskvi piše roman znakovitog naslova Sizif i svoju biografiju kojom će konkurisati za sovjetsko državljanstvo. Svi njeni saborci su uhapšeni i/li likvidirani kao narodni neprijatelji. Muž joj je uhapšen i nestao je. Oboje su osuđeni pod sumnjom da su bili trockistički špijuni. Gospođa H. bit će deportovana u radni logor u kojem će 1941. godine iskopati sopstveni grob.
Opetovano navođenje precizinih koordinata života ili smrti u romanu možda je upravo pokušaj da se ta sveukupnost, kaša od vremena, nekako zgusne. Kao da su te brojke jedina opipljivost kad je riječ o ljudskom životu: gospođa H. umire u večitoj zimi radničkog logora na 45.61404 stepena severne širine i 70.75195 stepena istočne dužine (str. 156). Život junakinje H. potvrđuje da je lično političko – a što opet implicira da smo slučajniji od slučaja. Razlika između narodne heroine i neprijateljice je permeabilna i prividna. Sigurno je samo to da je smrt valuta kojom se plaća za neznanu krivicu (bilo da je vrijeme prošlo, sadašnje ili buduće). Svi mi smo zapravo već odavno izdani i prodani (str. 150).
Engleski prijevod naslova romana Noć bez svitanja glasi The End of Days (kraj vremena, sudnji dan, smak) i kao takav sugestivno došaptava da nema slučaja, u smislu boljeg izbora. Smak je u svakom slučaju. Ili, riječima Edgara Morina, iz knjige Kako izaći iz XX stoljeća:
Moramo uništiti ideju o spasenju da bismo se spasili… Moramo saopćiti i širiti lošu vijest: nema spasenja na ovom svijetu[1].
Jer, da nije postala kontrarevolucionarni element (da se, naprimjer, drugu Šu, postavljenom ispred NKVD-a potkrala greška, pa da je (bivšu) drugaricu H. umjesto pod H., zabilježio pod F.) Preživjela bi bila već pri kraju svoje šeste decenije. Hrabra antifašistkinja uvek odana ciljevima radničke klase bi se, promašivši gelender, stropoštala niz stepenice i slomila vrat. A u milistotinkama koje su tome prethodile shvatila bi da smrt i nije bila tek jedan trenutak, nego front, doživotni (str. 183).
Ali, da je zakoračila niz stepenice pet minuta kasnije, gospođa Hofman (tek pred sami kraj romana saznajemo njeno puno prezime) bi promašila ulaz u podzemni svet, i onda bi je, već prilično dementnu, sin 1989. godine smjestio u starački dom, gdje bi umrla dan nakon svog devedesetog rođendana.
Tamnoplavi kofer s Geteovim sabranim djelima, kao da je zalutao u crvotočini, provlači se kroz sve životne scenarije junakinje H. To da se uvjerenja i udesi mijenjaju a Geteova sabrana djela o(p)staju, mogla bi biti jedina svijetla tačka romana, koja spada pod već opće mjesto poznato kao „rukopisi ne gore“. Ali, može li utjeha biti literatura, kada smo suočeni s time da o jednom upojedinjenom ljudskom biću ne ostaje ništa, nikakav trag? Posrćući, dok je 1944. godine stražar gura kundakom, jednoj mladoj ženi, Jevrejki, na zemlju ispada dnevnik (ne)preživjele sestre preko kojeg će prelaziti koraci, sve dok tamo zapisane tajne ne postanu boje mahovine (str. 107). Tako će se najveći strah gospođe Hofman – Bojim se da će se sve izgubiti, da će se trag izgubiti (str. 226) – obistiniti u onoj varijanti njenog života u kojoj je bila počinila samoubojstvo.
Stoga ovaj roman ima učinak sablasne fikcije: natapa jezom i ne ostavlja nadu. Ljudski život je predestinirana distopija.
Pokušali smo sve da uradimo ali pogrešno smo to uradili (str. 211).
Spasonosne greške ne postoje. Fortuna nije slijepa. Vrijeme je (ako postoji takvo nešto) da se probudimo.
[1] Morin, Edgar (1983). Kako izaći iz XX stoljeća. Zagreb, Globus. Str.235.
BJANKA ALAJBEGOVIĆ rođena je u Sarajevu 1983. godine. Diplomirala je na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Objavila je zbirke pjesama: Između dvoje (Naklada “Zoro”) 2005. godine i Srčane saturnalije (Vrijeme Zenica) 2019. godine.
Poeziju i eseje objavljuje u književnoj periodici i na portalima: Odjek, Novi izraz, Sarajevske sveske, Zeničke sveske, Ars, Plima, Motrišta, Strane, Bona.
Funded by the International Relief Fund of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut, and other partners: www.goethe.de/relieffund
4,737 total views, 2 views today