Foto: Jože Suhadolnik (Delo d.o.o.)
UVOD
Maja Gal Štromar je svestrana umjetnica – glumica, pjesnikinja, autorica proznih djela, prevoditeljica, kazališni pedagog, profesorica retorike, scenaristica, režiserka. Prvo je u Ljubljani diplomirala romanistiku, a potom je diplomirala i na Međunarodnoj školi za kazalište Jacquesa Lecoqa u Parizu. U Sloveniji i u inozemstvu odigrala je više od trideset uloga u pozorištu i snimila više od 31 filmova. Objavila je dvanaest autorskih knjiga, od toga četiri pjesničke zbirke, pet romana (Amigdalino srca, Lju.beznika ili svjetlost po dekretu, Misli na mene kad ti je lijepo, Mladice i 7 kg do sreće), monodramu Alma Ajka kao dvojezično slovensko-arapsko izdanje Aleksandrijske knjižnice te bajku, kazališni priručnik i dramski tekst Črkolandija. U posljednje vrijeme najviše piše za radio, za odrasle i za mlade, dok se u svom pisanju za kazalište uglavnom okrenula najmlađoj publici. Aktivno prevodi s romanskih jezika. Živi i stvara kao slobodna umjetnica. U novembru izlazi novi roman »Ženska drugje«.
Mini-roman Misli na mene kad ti je lijepo predstavlja hrabro psihološko suočavanje kćeri s očevom odsutnošću tijekom čitava njezinoga života. Autorica oblikuje tekst od onoga što samo rijetkima uspijeva: s jedne strane od udaljenosti i svakodnevne distance, ali i od žudnje za kontaktom i zajedništvom, za suočavanjem, za zajedničkim doživljajima i za sitnim trenucima svakodnevice, jednom riječju, od prisutnosti koja je uvijek nedostajala. U romanu, pisanome u prvome licu, sa stranice na stranu se isprepliće osobno iskustvo s fikcijom. Otac umire, a kćerka je toga svjesna. Čitav život vezana uz njega kojeg nikad nema, junakinja ne uspijeva definirati svoje osjećaje prema njemu, prije svega zbog nemogućnosti zaboravljanja teškoga djetinjstva u kojem tog oca nikada nije bilo ili nikad, ni u jednoj situaciji, nije bio onakav kakav bi otac trebao biti.
Junakinja, ili bolje antijunakinja romana, u oštrim se rezovima suočava s vlastitim odrastanjem i više od svega vlastitom ženskošću, čitavog života zatomljivanom zato da se bude na visini zadatka. Jer koliko god otac u djetinjim, pa i mladenačkim očima bio izmaštan lik, oslonac kakvoga je oduvijek sanjala, on doista nikad nije bio takav. Bio je uvijek drugačiji, uvijek uredan i u redu prema drugima, nikad takav prema svojima. Uvijek po svome, nikad za svoje. Bio je slika onoga kakvim je on mislio da ga svijet želi vidjeti, nedodirljiv, neosvojiv, sitan u svojoj veličini. Da bi se u trenutku pisanja romana preobratio u onoga kojem treba pomoć, koji žudi za dodirom, za bliskošću i za svim onim što je svojevoljno i svjesno odmicao od sebe da se ne bi, kao kugom, zarazio osjećajima.
Zbog svega toga u njoj, kćeri, ispreplitanje ambivalentnoga straha od gubitka oca i straha od toga kako će se u odsutnom trenutku pokazati da ona, kći, nije sposobna za žalovanje, dovodi do osjećaja praznine, društvene neuklopljenosti, gubitka korijena i nepripadanja, sve do krivice, zbog prešućenoga i zbog svega onoga što je propušteno i što, čak i da dođe, dolazi prekasno. Roman je stoga ispisan riječima kojima se razrjeđuje gustoća praznine i šutnje, odsutnosti i tišine, riječima koje su tu zato da izliječe, da otvore jedan drugačiji svijet, osvijetlivši prije toga u katarzičnim nelinearnim presjecima odnos oca i kćeri od početka do kraja, od djetinjstva, preko mladosti sve do zrelosti i, na kraju, očeva pogreba.
Tek taj završni oslobađajući trenutak, nakon što je kćerka brižno i analitično popisala svoje misli, osjećaje i razmišljanja, nastojeći jednom zauvijek raščistiti s njim, omogućuje istinsko otvaranje ranjivosti i odmak od vječno prisutne rečenice – nikad nećeš uspjeti, nikad nećeš biti dovoljno dobra, nikad nećeš biti ono što sam želio da budeš. U času kad se čini da je sve svejedno, Maja zaključuje da »skoro nitko koga srećemo na svom putu, ni žene ni muškarci, nisu imali oca. Prerano umor, pobjegao još prije rođenja, zapio se, u zatvoru, otišao, zatajio«. Zaključujući kako su oni drugi, pravi očevi, danas rijetka i ugrožena vrsta, autorica svome piše »hommage« u kojem je laboratorijskom preciznošću odmjereno koliko je njega, a koliko nje.
Anita Peti-Stantić
MAJA GAL ŠTROMAR, MISLI NA MENE KAD TI JE LIJEPO
prevela Anita Peti-Stantić
24.
Postoje razdoblja kad treba staviti u mirovanje svoj status i postati običan građanin. Građanin s minimalnim davanjima za socijalnu sigurnost. Postoje razdoblja kad treba podnositi molbe za provjeru stanja. Trčiš po uredima, skupljaš papire, pokušavaš pronaći način da bi sve bilo što učinkovitije. A hodnika je mnogo i ni sâm vratar još ne zna kamo bi te poslao. Tako ideš s prvog kata, gdje su samostalni i samozaposleni, na drugi kat, gdje su nezaposleni, pa opet u prizemlje do vratara, jer tamo gore ne znaju točno što bi s tobom i kamo bi te smjestili. Ima li tamo gore još koga? Vrata se otvaraju, zatvaraju, svuda isti odgovor: Takav slučaj još nismo imali. Onda ga stvorite. Nađite mi mjesto. Dajte mi broj, porezni broj i pretinac. Smjestite me, odredite me! Želim pripadati. Plaćat ću porez, ako moram, ali mi recite, odredite ga, izjasnite se već! Zbunili ste nas promjenom adrese, kažu. Vaše ime je nestalo. Kao da vas je netko izbrisao. Tamo vas nisu dobro zapisali. Gdje, tamo? pitam. Gdje su me pogrešno zapisali? U domu moga djetinjstva ili u domu odrasle žene? Tamo. Pa bulje u papire. Tamo negdje u međuvremenu ste se očito izgubili. Jesam li onda izgubljena? Jesam li se izgubila ili ste me izgubili? Prevrću, kopiraju. Spremaju u mape koje se s vremenom gube, onda čekaju šefa koji je na dopustu, a ni on, kad se vrati, ne zna što bi s tobom, jer su ga premjestili, a na prethodnom radnom mjestu nije imao takvih slučajeva, nije osposobljen za to. Tamo gore. Ja sam slučaj koji se ne da smjestiti, gospodine. Tako nekako. I vas su preselili, gospodine porezni inspektore? I vas? Odakle ste se vratili? Od tamo gdje je mir. Gdje je sve jasno. Tamo dolje. Ja sam i tako sve platila. Razumije se da jeste, porez, ali morate platiti i prirez unazad. Prirez? To nije isto. Morate doprinositi očevini. Unatrag? Doprinositi očevini unatrag? Mislila sam da postoje samo kategorije dolje i gore, a sad kažete da postoji i unazad. Pa nisam ništa upotrijebila, nisam ništa koristila, nemam nikakav bonitet, nijednom nisam išla liječniku, zdrava sam, pogledajte u moju kartoteku. Zašto bih morala plaćati nešto što nisam koristila? Jer je to tako. Premalo ste plaćali s obzirom na dohodak, prekoračili ste cenzus i upali ste u razred uspješnih. Aha. Dakle, ipak sam uspješna i vi me pokušavate nagraditi doplatom za tu uspješnost? Očevina i uspješnost. Pa govorite mi da sam uspješna, zar ne? Da, točno tako. A uspješnost treba oporezovati. Je li to nagrada ili kazna? Uspješnost. U nju treba zarezati, gospodine nadzorniče, i prizemljiti je, lišiti je svega nepotrebnog kiča. Odrediti oca. Nahraniti očevinu. Treba se zaustaviti na manjem. Junakinja jednako je patnja. Junakinja jednako je dosta ti je. Junakinja jednako je nećeš uspjeti. A ako uspijem, tata, što ako ipak uspijem? Što će se onda dogoditi? Reći ćeš da sam dobra curica? Kao i uvijek, da sam dobra? Ili ću te izdati, zato što sam uspjela, pa ću time samo dodatno podcrtati, samo ću dodatno istaknuti tvoje poskliznuće? Ne, dajte mi već jednom taj papir, dajte mi ga! Platit ću, platit ću sve unatrag. I unaprijed. Poznajete li tu kategoriju? Uspjet ćeš tek nakon četrdesete, rekao si jednog dana. Samo tako, što ja znam zašto. Možda za šalu, možda si samo bubnuo. A ja sam zastala. Imala sam dvadeset i koju godinu i nisam razumjela zašto bih mogla uspjeti tek tako kasno. Nisi mi znao odgovoriti. Za nekoliko dana ću napuniti četiri desetljeća. Ne znam jesam li uspješna i što to znači. Znam samo da si otišao, a da nisi vidio rezultat svoga proročanstva. Jesi li zato otišao? Samo mjesec dana prije velikog trenutka? Je li tvoj nestanak bio preduvjet da ja uspijem? Je li tvoj odlazak dar? Uspjela sam što, tata? Pobjeći vlastitom imenu kojim si me obilježio? Mama je željela da budem Jasmina, moj malo stariji brat me, kad sam se rodila i nekoliko mjeseci prije toga, zvao Nataša. Nataša ovo, Nataša ono. A onda još nekoliko mjeseci nakon rođenja. Evo, Nataša, Djed Mraz ti šalje dar, pa bi bacio vrećicu s tri naranče u kolijevku, gdje sam ležala četveromjesečna ja. A ti? Ti si inzistirao na tome da budem Maja. Zašto Maja? Tako se zvala njegova velika ljubav, jedom je procijedila mama u kuhinji. Njegova velika ljubav? Što to nisi ti? upitno sam se zagledala u nju. Mama je šutjela. I tako sam postala nositeljica imena nekoga koga moj tata nikada nije mogao osvojiti. Neke nepoznate žene koju je obožavao i nikad je nije posjedovao. Jesam li rekla posjedovao? Jesam li rekla nije mogao osvojiti? Maja, njegova nesretna neostvarena ljubav. Je li pomislio na nju svaki put kad bi me vidio, svaki put kad bi me nazvao? Je li vidio nju dok me učio izgovarati moje ime? Koliko se krivice natovari na dijete samo imenom i njegovom obilježenošću. Kao da bi mi, nemoćne kreature koje smo se rodile, za volju imena morale obavljati točno određene zadaće, zadaće koje su prethodno odredili naši roditelji. Ime bake, djeda, pradjeda. Zadaće, kojih nismo dio. Kako je to pogrešno. Tako zbog roditelja glumimo određene uloge, a poslijepodne u slobodno vrijeme glumimo Kalimere i mazohiste. A onda jednog dana shvatite kako jedan od vaših roditelja preko vas rješava neke stare konflikte. Postala sam dakle sjenovita tatina neostvarena ljubav. Gdje ti je tata? Gdje ti je tvoj najdraži tatica, smješkaju se moje tete i provociraju me. Ne znam zašto. Čemu toliko cinizma i gorčine u riječi tata, tvoj tatica? Što nije u redu s tim da ga volim? Kakve to znakove dajete, tete? Da ga volim čak i ako ga nema? Je li moj tata volio tu Maju, možda i više, i kad nije bila pored njega? Je li je volio iako je nije bilo? Može li ljubav, velika ljubav, biti tako velika, i ako se ne ostvari? Snovita ljubav s ovozemaljskom nema baš puno zajedničkoga. Zamamno je lebdjeti i sanjati. Uspostavljanje naklonosti i povjerenja iz dana u dan traži rad, i više od svega, predanost. To je stvar odluke. Je li možda to bio razlog zbog kojeg me tata nije htio sasvim ozbiljno upoznati? Jer kad bi me upoznao, možda bi shvatio da sam netko drugi. Ili bi zadrhtao od spoznaje da može voljeti samo privid, samo ono što je udaljeno i nedopušteno, samo ono što je nedostižno. Možda bi shvatio da ne zna voljeti. Maja, Maja kao iluzija, kao privid. Maja kao privid Maje. Nisam njegova Maja, nisam njegova nesuđena ljubav. Možda bi morao shvatiti da mi je učinio krivo imenom. Možda je to shvatio pa se zato maknuo, uvrijeđen zato što nisam znala biti njegova Maja. Ili je samo bio fer, jer je razumio poskliznuće. Zato me opčarao, kao što samo otac može opčarati svoje dijete, a onda je u pravom trenutku, kad je predstava dosegla svoj vrhunac blještavila, poput pravog showmana, otišao, sakrio se, maknuo se? Je li tako odmakom dosegao još veći rejting, još veći interes? Tako se ponašaju nezreli ljubavnici, pubertetlije, koji se zaljubljuju u nedostižnost nadajući se da se odnos nikad neće ostvariti? Naelektriziranost i iskušenje nečega što ne želiš ostvariti, samo se približavaš rubu provalije mogućnosti ostvarivanja i onda ponovo natrag. Do provalije i u pravom trenutku natrag. Rikverc. Molim te, obožavaj me, traži me, ali molim te isto tako, nikad se nemoj odlučiti za život sa mnom. Samo ću tako moći ostvariti proročanstvo svoga oca. Maja, nedostižna Maja. Maja, koja može biti samo iskušenje. Maja, iskušenje. Hrana za tatice. Hrana za muške. Dođi, ali i idi. Nemoj mi se predati. Maja, koja traži gladne. Hrana za tatice. Maja, mala domaćica, koja bi u stvari voljela kuhati puding i marmeladu. Maja, koja bi voljela prati noge i mazati ih uljem. Maja, koja bi voljela ljubiti zaspale vjeđe. Maja, koja nije Maja. Maja, koja bira nedostižne, zato da ostane nedostižna. Maja. Samo tako može ostati opjevana, veličanstvena i bolna, samo tako može sačuvati bolesnu žudnju. Je li moj tata na neki poseban, bolestan način, uživao zbog toga što me zbog njega boljelo? Je li uživao kad sam ga molila da se vrati, da ostane, da me vidi? Je li se time osvećivao svojoj Maji? Možda opet pretjerujem. Zar stvarno? Postoje razdoblja kad svoj status treba staviti u mirovanje i postati samo građanin. Građanin s minimalnim davanjima za socijalnu sigurnost. Građanin bez imena, bez broja. Postoje razdoblja kad treba predavati molbe za provjeru stanja. Postoje razdoblja. Opasna razdoblja. Postoje razdoblja kad više ne želiš takvu sigurnost, kad više ne želiš tu varljivu sigurnost. Postoje razdoblja ushićenja i veselja, kad se u domu odrasle žene nađeš u bezimenosti. Bezimenost, kakav blagotvorni predah! Građanka s minimalnim davanjima za socijalnu sigurnost. Pretvaramo se da smo živi, da imamo volju, da imamo moć, sve dok ne shvatimo da nas vode preci, nepoznate slike, očekivanja, projekcije. Ništa nova, znam. Ništa novo. Vrtim se poput razjarene ose oko dinje koja je već pojedena sve do kore. Na njoj više nema mesa. Samo još suvišna kora. Još uvijek se vrtim. Još malo. Samo još malo. Samo još šest dana. Samo još šest dana do mog rođendana. Baci zdravstvenu knjižnicu na stol, nakon toga osobnu kartu. Vraćam vam ime, vraćam vam vašu prividnu sigurnost, kaže. Sad mi više ne treba to da budem ugodno smješten u vaše zakone. Možete me zapaliti i pokopati me žličicom za jogurt. A novac, koji sam čitav život ulagao u mirovinske stupove i nikad ga nisam stigao koristi, požurite, ukradite ga. Dođite sa mnom, kaže gospođica, uredna je, dobrodušna, jedva se suzdržava da ne zapleše oko nas. Pomislim kako kod kuće ima mladog muža, a možda još i kakvo dijete. Muža svakako, nosi prsten na lijevoj ruci. Dijete? Ne znam. Možda je vesela zato što je upravo saznala da je ostala trudna. Zagleda se u mene, zanijemi, ali samo na tren, kao da se sjetila da je trenutak njezina veselja neprimjeren. Uozbilji se, a u njoj sve kao da puca od veselja. Pucaju joj prsa, dvije dojke koje će uskoro dojiti, zaobljeni trbuščić, na kojem se još primjećuje jutarnja toplina muškoga dlana. U njoj raste novo biće, koje će bar sedam mjeseci nositi, dok bude sređivala dokumente umrlih, dok bude odijevala pokojnike u misna odijela, tiskala smrtovnice, slala radijske oglase za osmrtnice. Gornje dvije vrste žara su nižeg cjenovnog razreda, donje dvije višega, kaže i elegantno pokaže na izložene primjerke. S lijeva nadesno i nešto niže ponovo s lijeva nadesno. Pokret ljupke ručice je poput pokreta balerine. Stalno ista koreografija. Ukoči se i čeka. Pokrenula je nešto i sad čeka. Dopušta da si uzmem vremena za odabir. Zna da je taj trenutak težak za rodbinu koja je izgubila najdraže. Zato se ukoči. Što misli u tom trenutku? Njezin prćasti nosić posut pjegicama nestašno se miče. Lagano raširi nosnice, pogled joj odluta. Je li ju možda zapeklo sjećanje na jutarnje poljupce za oproštaj? Zurim u posude. Da, to su posude. Metalne posude. Obične posude s poklopcem koje nazivamo žare. To bi mogla biti i posuda za sol ili šećer, ili obična metalna kutija za kekse. Možda ona za bombone, 505 s crtom. Sjećate li se još? pokušavam olakšati tišinu. Prizovem natrag njezinu prisutnost. U čemu je štos? gleda me. Ne razumije. S crtom, ponovim. 505! Ne, gospođo, socijalno vrati za pogreb malo više, 509 eura. Još uvijek nije puno, kaže. A ova bez crte, ta vam se sviđa? Već pruža ruku prema žari. Kako da te uguram u posudu, tata, u jednu priču, u jedno sjećanje? U jedno ime. Kako si ti mene mogao ugurati u jedno ime? Jesi li me stvarno? Sjela bih, stvarno bih željela sjesti. Ali nemam kamo. Soba je zatrpana lijesovima svih boja, čak su ih pričvrstili i na zid. To je soba za nas koji još možemo stajati i za one koji mogu još samo ležati. Što je s onima između? Tamo negdje između ste se očito izgubili. Jesam li onda izgubljena? Jesam li se izgubila ili ste me izgubili? Prstom pokažem sivu. Svijetlosivu žaru, najsvjetlija je od svih. Gospođica se sagne, gumbi na jakni jedva zadržavaju njezinu ranu zaobljenost, elegantno prihvati žaru, približi je mome licu i somelijerskom uvježbanošću podigne njezino dno na razinu moga vidokruga, značajno me pogleda. Shvatim i pročitam cijenu, kimnem kao velika stručnjakinja i odlična poznavateljica, godište vina je baš kako treba i sad možemo početi degustaciju. Mogli bi si priuštiti dvije, kaže i namigne mi. Dvije? pogledam je. Mislim, s obzirom na iznos povrata troškova socijalnog za pogreb, promrmlja kao da joj je malo neugodno i zacrveni se. Dvije. Dvije žare. Dvije kutije. Jedna za tebe, tata. Za koga je druga? Maja exit.
8,066 total views, 3 views today
