Piše: Goran Sarić
“Kako je moguće da su tako nisko pali, pa još u Brazilu, na prošlom svjetskom prvenstvu bili su treći”, upitao me je jutros prijatelj iz domovine.
“A još su ne tako davne 2011. godine čak bili PRVI na FIFA-inoj ranglisti najboljih reprezentacija svijeta”, odgovaram novom činjenicom, dodajući so na golemu ranu narandžastih.
Doista, mnogi ljubitelji fudbala su preneraženi katastrofalnim rezultatima i nekvalifikovanjem Holandije na evropsko prvenstvo u Francuskoj 2016. godine. Ali, za bolje poznavaoce, izostanak (krezubih) “lavova”, bivših ovdašnjih heroja u kopačkama sa te fudbalske smotre nije nikakvo iznenađenje. Tim smjerom ovdašnji fudbal ide već podugo. Tako, kad me je pred kvalifikacionu tekmu Holandija – Turska u Amsterdamu, jedan poznanik iz Hrvatske upitao na koga da tipuje, odmah sam mu rekao da uopšte nisam optimista. Što se tiče Holanđana, naravno. “U najboljem slučaju možeš tipovat’ nulu.”
Tako je i bilo. U još jednoj “istorijskoj”, odlučujućoj utakmici nekada toliko snažni ravničarski stroj izvukao je “mršavih” 1-1. I to na jedvite jade!
Kad se to ima u vidu, sinoćni završni udarac ovdašnjim “zvijezdama”, sramnih 2-3 protiv već na EP kvalifikovane Češke, nije nikakvo iznenađenje. Ali, kako i zašto, to je već komplikovanija priča.
Kao prvo, smjena trenera. Umjesto autoritativnog velemajstora motivacije Louisa Van Gaala, na kormilo reprezentacije došao je nekoć slavni trener-menadžer Guus Hiddink. Čovjek sa fantastičnim uspjesima, istinski heroj u, između ostalih, Južnoj Koreji, Australiji i Rusiji. U borbi za mjesto selektora Hiddink je na volšeban način “izradio” puno mlađeg kandidata, Ronalda Koemana.
No, brzo se ispostavilo da je ostarjeli Hiddink, zapravo, davno ispričana priča: konfuzan, nedosljedan, krut i fudbalski nelogičan, kao da nije znao ni šta će sa sobom niti sa igračima. Otišao je brzo, nakon loših rezultata i kratkog opiranja. U legendu, što je svakako i zaslužio.
Nakon toga – sa lošeg na gore. Guusa Srećkovića – kako Hiddinka zovu zlobnici koji njegove najveće uspjehe pripisuju božici sreće, Fortuni – zamijenio je Danny Blind. Nekada sjajni igrač, kapiten i “gazda” odbrane Ajaxa, kao glavni trener se okušao samo jednom, i to neuspješno. Prije i poslije tog perioda na kormilu bivšeg kluba, sve dok sad nije postao izbornikom, radio je ono što mu, sve su prilike, najbolje leži. Bio pomoćnik, asistent trenera. Sad mnogi ovdje liju krokodilske suze: “Eh, da je to barem i ostao!” Ali nije. Za to je svakako kriv Fudbalski savez, koji sad “pere ruke”, u stilu: “Svismo krivi”. Da prostite, tipično menadžersko sranje.
Bilo kako bilo, činjenica je da je Van Gaal iz (većinom) istih igrača na Svjetskom prvenstvu uspio izvući možda i više od maksimuma, a Hiddink i sada Blind jedva pedeset-šezdeset posto. I to – maksimum!
No, sve sigurno nije do trenera. I ono što je lukavi Van Gaal primjenom odbrambene taktike uspio sjajno prikriti, balans u timu, totalno je poremećen. Jer, pored nekolicine stari(ji)h (Robben, Van Persi, Sneijder, Huntelaar) imate čitavu “legiju” mladih, većinom još ne sasvim dokazanih igrača (Zoet, Tete, El Ghazi, Depay, Daley Blind…). Očajno im fali vezivno tkivo, “most” koji bi činili momci u najboljim fudbalskim godinama, između 25 i 28 ljeta. To je, čini se, pravi generacijski jaz. Stoga nije ni čudo kada se, na primjer, na trenigu pokoškaju mlađahni Memphis Depay i bivša Arsenalova zvijezda Robin van Persie. Ili kad, recimo, pasionirani kartaš Wesley Sneijder na pripremama dugo ide od sobe do sobe, uzaludno tražeći nekog ko bi s njim htio “razbaciti” partiju remija. “Žutokljunci”, “asocijalci”, igraju igrice!
Dodatni, još veći problem (ne samo) sa holandskim fudbalom je prerani odlazak talenata u najjače evropske lige. Umjesto da ostanu i kale se u maloj, ali atraktivnoj Eredivisie, ligi u kojoj imaju i pravo na grešku, mladi najčešće biraju po principu “sad ili nikad”. Velika lova, i odlazak u veliki klub. Slijede, najčešće, sjedenje na klupi, pa prelazak u slabiji klub, a onda i slabiju ligu, da bi mnogi na koncu završili, da tako kažem, u pizdićima, gdje ih ni rođena majka ne bi došla posjetiti.
To je igrački “silazak u Had” mnogih ovdašnjih već u ranoj mladosti razvikanih “zvijezda”. Sjetite se samo Roystona Drenthea. Momak je nakon samo “jedne i po”dobro odigrane utakmice iz Feyenorda otišao, i to ni manje ni više nego u madridski Real. I gdje je sad? Beat me! Ili da vam ipak odam tajnu: klub se zove Baniyas Sports & Culture Club. A zemlja? Ujedinjeni Arapski Emirati.
Bojim se da slčan, mada vjerovatno ne toliko drastičan pad, kad Louis van Gaal ode iz Manchester Uniteda, za godinu-dvije čeka i najnoviju takvu “zvjezdicu” Memphis Depaya, zbog osebujnog stila odijevanja ovdje posprdno nazvanog “Zoro”.
Kad se svemu tome dodaju veliki broj pehova (kartoni, kiksovi, rano primljeni golovi) te povrede nekih važnih igrača (Robben, Strootman, Van Ginkel…), potonuće “narančaste podmornice” na samo dno evropskog loptanja bilo je skoro-pa-neizbježno. Bojim se da se sa tog dna neće tako brzo izvući.
Ne samo zato, ipak me ovdje svi zovu Boga-boga Bosancem, u utorak naveče sam, umjesto na amsterdamsku Arenu, daljinski “okrenuo” na Kipar. I nisam se prevario. Bravo, Zmajevi! Još samo da “razvalite” “neku tamo” Sloveniju, Norvešku ili Irsku… Ne slažem se sa skepticima koji sad traže “dlaku u jajetu”, govoreći da ste igrali prosječno, imali dosta sreće. Uz sve kikseve, bili ste odlični, pogotovo kad se zna da su vam falila dvojica, možda, ponajboljih, Džeko i Bešić.
A sreća? Kao i u životu, i u sportu ona prati hrabre. Iskoristite je. Krčag ide na vodu dok se ne razbije. To sad, nakon dijelom sreće u Brazilu 2014., pa recentnog, (ne samo) sinoćnjeg sunovrata, najbolje znaju “moji” Holanđani.
Napomena urednika:
Reakcije i komentare mozete slati na: goransaric@live.com.
12,331 total views, 2 views today
