Piše: Goran Sarić
Novinarka Marjon Bolwijn napisala, ugledni Volskrant nedavno objavio, a ja prenosim, i komentarišem, najvažnije dijelove članka u kome se tvrdi: ex-Jugosloveni su jedna od najuspješnijih, najprilagođenijih imigrantskih zajednica u Holandiji!
Izbjeglička kriza
Baš kao i sada, prijem mnogo hljada [izbjeglica] iz građanskim ratom rascijepane Jugoslavije i 1992 – 1993. godine je počeo sa dosta problema. Kako sada stoje stvari s tim izbjeglicama?
Deseci hiljada izbjeglica iz bivše Jugoslavije koji su prije 20 i više godina potražili utočište u Holandiji su dosta dobro integrisani u ovdašnje društvo. Njihova zaposlenost i nivo obrazovanja su visoki. Većina dobro govori holandski jezik i u novoj zemlji se osjeća veoma dobro.
Ovo se pokazalo iz istraživanja Centralnog biroa za statistiku (CBS), ali i iz razgovora sa upućenima, kao i jednim brojem bivših Jugoslovena koji žive ovdje. Nezaposlenost je jedna od najnižih od svih imigracionih grupa, a prosječan nivo obrazovanja – jedan od najviših. Ovo potonje još više vrijedi za drugu generaciju, od koje preko 40 posto ima diplomu univerziteta ili više škole. Ovo je čak nešto više od državog prosjeka. (Podvukao GS)
“Ova grupa ljudi šutke je zauzela dobro mjesto u holandskom društvu”, kaže stručnjak za migracije Godfried Engbersen sa Univerziteta u Roterdamu. Prvih deset godina nakon njihovog dolaska bilo je mnogo zabrinutosti za ove izbjeglice, 37 hiljada muškaraca, žena i djece. U početku su nezaposlenost i učešće u kriminalnim radnjama bili česti, kako se, između ostalog, pokazalo i iz Engbersenovog istraživanja. Ipak, stvari su se okrenule na dobro. Po njemu to, prije svega, imamo zahvaliti njihovom visokom nivou obrazovanja, kao i činjenici da se jedan dio (nezaposlenih) starijih na koncu vratio u zavičaj.
I ne samo dobro obrazovanje, nego i pripadnost (istočno) evropskom sociološko-kulturno miljeu učinili su da se ti ljudi ovdje, u prosjeku, brzo izbore za “tlo pod nogama”. Kako reče ekonomista Edin Mujagić: “Onaj ko više ništa nema, vrijedno zasuče rukave da stvori nešto novo.”
I doista, to je formula koja je “upalila” u širokom krugu mojih poznanika i prijatelja u novoj nam “domovini”.
Neki sociolozi otvoreno priznaju da nam je pomogla i boja kože. Jer, kako reče jedan od njih, “stereotipi često igraju ulogu kad je šansa za zapošljavanje u pitanju”.
Zvuči grozno, ali je tako, i pred tim nema koristi zatvarati oči .
Naši ljudi se najčešće zapošljavaju u industriji, ugostiteljstvu, građevinarstvu i administraciji. U Holandiji nas ukupno ima oko 83 hiljade, od kojih je tek četvrtina došla na ranijem “valu”, 60-tih i 70-tih godina. No, oni su bili čisto ekonomski imigranti.
Još jedna značajna stvar: po istom izvoru, od svih imigrantskih grupa, upravo mi imamo najveće mjesečne prihode – u prosjeku nešto manje od hiljadu i po eura. I još nas se, kaže statistika, dobar broj školuje uz rad, što svakako povećava šanse na tržištu rada.
Na kraju možda i najljepši podatak: od 2004. godine nas, naime uopšte nema u istraživanjima o imigracionim grupama! To, zaključuje Engbersen, znači da da nas istraživači izostavljaju zbog toga što ne predstavljamo nikakav problem ovdašnjem društvu. (Podvukao GS). Drugačije je, recimo, sa slabo integrisanim Somalijcima, koje “krase” nefleksibinost (i) visoka stopa nezaposlenosti.
Davno sam čuo: “Dobar smo mi narod, samo nas treba u suru ućerat.” Šteta samo što takve “sure” (red, rad, pošteno plaćanje) nema kod kuće, u zavičaju.
A kad je već o zavičaju riječ…
Druga strana medalje. Odnos naše vlasti prema dijaspori. Čitam, tako, neki dan otvoreno pismo pravnika Dina Krge, zemljaka koji živi u Americi. Uputio ga je, takođe zemljaku, i generacijskom drugu Nerminu Neki Nikšiću, doskorašnjem predsjedniku Vlade Federacije Bosne i Hercegovine. Pismo, puno “pozitive” prema onome što je Nikšić do sada napravio, ipak završava blagom, drugarskom kritikom. S dozvolom autora prenosim slijedeći njegov dio:
P.S.
Pored svih pohvala imam i jednu zamjerku u vezi odnosa SDP sa nama, ljudima u dijaspori!
Dijaspora ne treba i ne smije biti zapostavljena i da se samo koristi kao izvor prihoda: mi imamo znanje, iskustvo i volju da pomognemo SDP i BiH ne samo kao donori. Ali koliko ja znam niko nas nije kontaktirao iz SDP radi toga.
U Statutu i Programu se dijaspora samo sporadično spominje, kao nešto što postoji i povremeno ulaže pare u proizvodnju. To je veliki propust i to se treba što prije promijeniti. Prvo u ovim dokumentima, a onda na terenu u zemlji i inostranstvu.
Samo da napomenem: Vrlo često neko ko posmatra igru sa tribina ima daleko bolji uvid u igru nego igrači na terenu.
Završen citat.
Na ovo mogu samo da dodam: kamo puste sreće da je samo do “Neke”, i SDP-a! Sa izuzetkom, možda, Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, koje nas svake godine pozove na Sajam knjiga i predstavljanje naših radova – takvi su, uglavnom, svi naši političari! Mislim da ovo pismo u osnovi odražava mišljenje i osjećanja velikog broja ljudi koji žive i rade van domovine. Dijaspora, onakva kakvu su je u gornjem dijelu teksta opisali sami Holanđani, osjeća se zapostavljeno. Jer, našim političarima, tim “genijalcima” ni kod kuće, a kamoli vani, ne trebaju pametni, nego poslušni. Oni znaju: što više znaš, teže te je “u suru ućerati”. A država, napredak, opšte dobro – ko te za to pita?!
Da bih provjerio ovu tvrdnju, nedavno sam ovdje proveo jednu blic-anketu. Upitao nekoliko naših uglednih umjetnika da li znaju ko nam je trenutno ambasador u Holandiji. I vjerujte, niko nije imao pojma. A ljudi slikaju, snimaju, fotografišu, pišu i prevode – puni ih ovdašnji mediji!
Zar to ne govori mnogo o njihovom odnosu prema kulturi, ali i nama, dijasporcima, uopšte? Izgleda da su mnogi naši političari od svih narodnih “mudrosti” zapamtili samo onu: “Sine, ostavi tu knjigu, poludićeš!”
Ali su zato sjajno savladali drugi, kurvanjski “zanat”: trpanje (tuđe) love u vlastite džepove.
Njega su izučili – do savršenstva.
Napomena urednika:
Reakcije i komentare mozete slati na: goransaric@live.com
12,380 total views, 1 views today
