MINIMALIZAM
Prema navigacijskom proračunu Turkish Airlainesa,
Istanbul od Stockholma dijeli oko dvije hiljade kilometara.
Ni u jednoj od osam zemalja koje nadlijećemo
Nikada nisam bio, izuzev, nedavno, u Slovačkoj.
Zbog mogućnosti da tek jednu tačku na karti –
Preko koje avion na kompjuterskom ekranu iscrtava
Svoju putanju – poistovjetim sa živim sjećanjem,
Evropu, skupljenu u pogled s 11 000 metara,
Mogu da doživim jedino kao stoput odgledanu reprizu
Trenutka u kojem Izet Hajrović šutira prema golu Jána Muche.
RAVNODUŠNOST
Rat je u mene usadio osjećanje ravnodušnosti
Prema svemu onom čemu se normalan svijet iščuđava.
Ovdje, na Gamla Stanu, među besprijekorno
Povučenim arhitektonskim linijama, ta
Ravnodušnost postoji kao svijest o ruševinama.
I zaista, ne mogu se oprijeti davno stečenoj navici da
U svakoj formi vidim sliku njenog uništenja.
Neodvojivom mi se, tako, od doživljaja arhitekture prikazuje
Misao o njenom uništenju, koja, zapravo, hoće reći kako
Svakoj rušiteljskoj namjeri na putu stoji samo
Naivno uvjerenje arhitekte da je onoga trenutka
Kada dobije formu, njegova ideja konačna.
UTJEHA KAFE
O svojoj bojazni da će oboljeti od raka
Priča mi, za kafom, Camilla,
Profesorica religije iz Uppsale,
Inače, ateistkinja.
S vremena na vrijeme, bacim pogled na
Plastičnu kašičicu u njenoj ruci:
Izobličena do neprepoznatljivosti,
Ona je pokušaj da se
Strahu od smrti da sasvim
Konkretan materijalni oblik.
I tako, još dugo nakon što ga
Nepomireni sa slikom vlastite starosti
Camillini prsti odbace na rub stola,
Posmatram taj izvitopereni predmet:
Od onog što je bilo obični kafanski
Rekvizit, ostala je
Trajna pretpostavka Boga.
OČARANOST
Svoju očaranost ovim malim gradovima
Na jugu Švedske mogu jedino da objasnim
Potrebom da se svijetu odredi savršena
Mjera u odnosu na ljudsko postojanje.
Ali, ima tu još nešto:
Ono osjećanje zamora istim prostorom,
Kojeg postaneš svjestan
Tek u dodiru s nečim novim.
Otud pomisao da bih ovdje mogao živjeti
Poput šofera što upravo dostavlja pivo
Gostionicama u starom dijelu Ystada,
U čijim kretnjama jasno prepoznajem uvjerenje
Da je utovaranje i istovaranje buradi
Jedini način da se saosjeća s
Tragedijom svijeta.
UMJESTO STRAHA OD LETENJA
U avionu, pred polazak kući.
Lijepa mlada žena se propinje na prste, podiže svoju krznenu torbu i uporno je pokušava ugurati u pretrpani pretinac iznad sjedišta. Dok tako stoji, rubovi njene ljetne haljine su povučeni visoko iznad koljena. Sa zanimanjem kakvo priliči muškarcu koji već deset dana nije omirisao žensko tijelo, gledam njena gola, napregnuta stegna. Prizor netaknute ljepote, kojeg kvari potreba djevojke da se svakim svojim pokretom obraća muškarcima oko sebe i to tako da je u toj komunikacijskoj igri stalno prisutna patetična invokacija seksa.
Kasnije mi je rekla i svoje ime. Odmah sam ga zaboravio.
Elvedin Nezirović
9,747 total views, 3 views today
