Elvedin Nezirović: Vodoinstalater dolazi ujutro

„Žao mi je, Marija“, rekao je Svizac, lomeći prste.

„Pljunuo si na deset godina našeg zajedničkog života i to je sve što imaš da kažeš? Žao mi je?“

Marija je sjedila na sofi, s nogama podvijenim poda se, u haljini boje uvele ruže. Svjetlost lustera osvjetljavala joj je lice i Svizac je primijetio koliko se postarala za posljednjih nekoliko sedmica.

„Isuse! Nikada ne bih ni pomislila da si se sve ove godine palio na moju najbolju prijateljicu!“

Bilo mu je mučno slušati Marijino klevetanje, ali nije imao izbora.

„Jeste li skinuli svu odjeću dok ste se tucali? Pouzdano znam da Ines katkad voli pola-pola, baš kao i ti.“

„Prestani!“, najzad se usprotivio. „Pričaš gluposti.“

„Zašto si uopće došao?“ upitala je i potom posegnula za čašom konjaka na stolu. Dok ju je prinosila ustima, primijetio je da više ne nosi vjenčani prsten.

„Da vas vidim. Tebe i djecu. I da uzmem neke stvari.“

„Ah, znam te dobro, Ogiste?“ Marijin podrugljivi smiješak otkrio je niz sitnih bora oko njenih očiju. „Kladim se da se iza svega krije nešto treće. Možda si došao da se ogrebeš o jednu porciju utjehe, a? U jednoj stvari si poput djeteta – strah te je spavati u praznom krevetu. No, u mome više nemaš mjesta. Nadam se da si toga svjestan.“

Svizac je sjedio u fotelji, s laktovima oslonjenim na koljena. Osjećao je kako mu krv kola u ušima.

„Ne“, rekao je. „Nisam došao da te molim za oprost, ako si na to mislila.“

„Bolje za tebe“, rekla je i okrenula svoje blijedo, podbuhlo lice prema njemu. U očima joj se odražavao duboki očaj.

“Jesi li riješila problem s vodokotlićem?”, upitao je, nakon izvjesnog vremena, prekidajući napetu tišinu. Njegova pribranost je bila protkana strahom, koji je svim silama nastojao sakriti.
Umjesto odgovora, Marija je rukom poduhvatila sljepoočnice. Dugi, nelakirani nokti bili su joj neuredni, a koža ispod njih crvena i zaguljena. Sva je djelovala izlizano i zapušteno.

“Želiš li da pogledam?”, upitao je ponovo.

“Od tebe ne želim više ni toliko. Uostalom, vodoinstalater dolazi ujutro”, odgovorila je i ispila preostali konjak iz čaše. Potom je otišla do kuhinje i natočila novi.

Svizac je iskoristio tih nekoliko trenutaka da baci pogled oko sebe. Uzlaud je pokušavao pronaći bilo šta što bi ukazivalo na to da je među ovim zidovima proživio neke od najljepših trenutaka u svom životu. Pogled mu je zastao na komodi: na mjestu gdje je nekad stajala slika s njihovog vjenčanja sada je bila fotografija Marijinih oca i djeda. Poznavao je tu fotografiju: godinama je stajala u susjednoj sobi, na njenom radnom stolu. Posmatrao je dvojicu muškaraca s ribarskim mlatovima u rukama i trofejnim osmjesima uklesanim u njihova tvrda, dalmatinska lica. Imali su iste izbačene oči i brkove kao u foke. Ispred njihovih nogu bjelasao se trup džinovske zrakoperke, a u pozadini se plavilo more i ljeskala barka privezana za drveni jaram na obali. Nikada ih nije upoznao: umrli su iznenada, jedan za drugim, još dok je Marija bila djevojčica. Jedanput je posjetio njihove grobove u mjestu Vela Rava na Ravskom ostrvu, u Jadranskom moru, otkuda je Marija vukla korijene. Mnogi su njeni rođaci i danas živjeli tamo, nespremni da se, zbog zemlje u kojoj počivaju kosti njihovih predaka, odreknu svojih skromnih života na malim farmama za uzgoj maslina i preradu grožđa. Svizac je uvijek osjećao neku vrstu ljubomore zbog toga: grobovi Sviščevih bili su rasuti po cijelom Balkanu tako da nije bilo mjesta kojemu bi mogao potpuno i bezrezervno pripadati.

„Ne bi trebalo da toliko piješ, Marija“, primijetio je.

„Poštedi me svojih savjeta, Svizac. Sjebali su mi život.“

Njeno glomazno tijelo spustilo se na sofu i on je čuo kako su pod njegovim teretom kvrcnuli raštelovani federi. Nastao je tajac i čulo se kada je elektromotor u frižideru počeo da zuji. Negdje unutra zazveckale su staklene boce. Svizac ju je posmatrao kako prinosi čašu ustima, bezuspješno pokušavajući uhvatiti njen pogled. Onda je ustao i otišao da se pozdravi s djecom. Dok je otvarao vrata dječije sobe, čuo ju je kako plače, ali nije imao snage da se vrati i utješi je.

Soba je mirisala na omekšivač. Djevojčice su već bile zaspale, pa je sjeo na rub kreveta i neko vrijeme osluškivao njihovo ravnomjerno disanje. U mraku je razaznavao crte Amrinog lica, njena lijepa, otvorena usta i prćast, sviščevski nosić. Ipak, Sara je bila više na njega, bar tako su govorili. Dok je još bila beba, sjedao bi je u kolica i onda ih ponosno gurao kroz grad. Sretao bi prijatelje koji bi, gledajući čas u njega čas u njegovu kćer, govorili: „Ista ti“.

Prešao je kažiprstom po Sarinom obrazu i osjetio kako ga preplavljuje talas iskrene nježnosti. Ta dva mala bića bila su sve što je imao. Nije ih htio izgubiti. Morao je pronaći način kako da i dalje ostane prisutan u njihovim životima. Potajno se nadao da će mu Marija u tome pomoći.

 

Kada se vratio u dnevnu sobu, Marija je stajala pored prozora njišući bokovima. Iz zvučnika je dopirao raspukli tenor Raya Charlesa: If your sweetheart sends a letter of goodbye, It’s no secret, you’ll feel better if you cry

Jedna slika je iznenada isplivala iz njegovog sjećanja: doručkovali su u maloj, iznajmljenoj garsonjeri na Alipašinom Polju, u Sarajevu. Bilo je to negdje u proljeće 2000., na drugoj godini fakulteta, kada su počeli živjeti skupa. Toplo jutarnje sunce prodiralo je kroz masne fleke na prozorima. Mazala mu je tanke šnite maslacem, ljuštila ljusku s kuhanih jaja i nalijevala kafu, dok je on čitao iz skripte. Tada su se iz susjednog stana, u kojem je živio Jan, saksofonist porijeklom iz Ostrave, začuli uvodni tonovi My Baby Just Care For Me i Marija je, nadahnuta melodijom, ustala i počela plesati. Uživao je posmatrajući je kako izvodi erotizirane kretnje koje su rasplamsavale njegovu seksualnu želju.

Koliko se samo puta upitao gdje li je nestala ona dobra stara Marija? Marija koja je lakirala nokte kričavim bojama, nosila napadnu odjeću i stalno se smijala; Marija koja je pušila travu, hodala gola po stanu i koja bi mu usred književne večeri znala šapnuti na uho: „Jebeš ovo! Idemo se negdje naliti i dobro kresnuti!“

„Djeca spavaju“, rekao je. „Nisam imao volje da sada prekopavam po ormaru. Ionako se radi o sitnicama. Neke stare odrpane majice i jedan kačket, ništa važno.“
Njegov glas ju je prenuo iz misli. Okrenula se, pokazujući mu svoje upale obraze koji su odražavali odbojnu melanholičnost. Nije više plakala, ali su tragovi suza u njenim očima još bili svježi.

…When you wakened from a bad dream, don’t you sometimes think it’s real…

„Znaš šta je najtužnije u svemu ovome?“, rekla je sasvim mirno i ponovo mu okrenula leđa. „Slomio si mi srce, uništio život, ali, iskreno, ja se nikada ne bih mogla vezati za muškarca za kojeg bih znala da me neće povrijediti. Uvijek sam se pomalo palila na gadove poput tebe, Svizac.“

Svizac je šutio, razmišljajući nije li pravo vrijeme da ode.

…Well, it’s only false emotion that you feel…

„Znala sam od prvoga dana da živjeti s tobom znači izazivati nesreću.“

…If your heartaches, seems to hang around, too long…

„Ali, šta mogu?! Za mene je ljubav oduvijek imala smisla samo ako je prožeta stalnim strahom od razočaranja.“

„Bilo bi najbolje da krenem“, najzad je rekao. „Sutra ću doći po stvari.“

„Vraćam se u Ravu“, rekla je, baš kada je kanio izaći iz prostorije. „Ne mogu ostati u Mostaru. Jedno vrijeme ću provesti kod rođaka dok se ne snađem.“

Svizac se okrenuo i neugodno iznenađen rekao: “Šta će biti s djecom? Kako ću ih viđati?“

Ponovo se okrenula, ovaj put cijelim tijelom.

„Zašto, zaboga, misliš da bih i o tome trebala voditi računa?! Isuse Bože!“

„Ali, ovdje imaš život. Šta ćeš uopće tamo raditi?“

„Želim otići iz ovog usranog, podijeljenog grada. Treba mi promjena. Treba mi mjesto za novi početak.“

…So let your hair down now, and baby go on and cry…

Svizac je dovoljno dobro poznavao svoju još uvijek zakonitu suprugu da ne bi znao kako bi svako daljnje protivljenje samo dodatno učvrstilo njenu odluku da ode.

„U redu, ako si tako odlučila. Ja ti neću praviti smetnju“, rekao je i krenuo napolje.

Zaustavio se na vratima. Dugo je držao kvaku u ruci, a potom se vratio u dnevni boravak. Nije se mogao othrvati porivu da ju iskreno zamoli da se ne vraća na Ravu. Bez obzira šta mislila o njemu, ne može mu tek tako oteti djecu. To bi ga ubilo.

Kada je htio da joj to i kaže, iz grla mu je izašlo samo: „Marija, ja…“

„Proklet bio! Idi već jednom!“, vrisnula je i zavitlala čašu prema njemu. Na svu sreću, na vrijeme se pomakao i čaša je uz veliki prasak tresnula o zid.

Ta kretnja kao da je oslobodila svu negativnu energiju koja je cijelo vrijeme bila zatočena u njenom tijelu. Počela je prevrtati i razbijati stvari, a on je sve to gledao, dvojeći da li da je pokuša urazumiti ili da je pusti da se isprazni. Na kraju, kada više nije ostalo ništa za razbiti, zviznula mu je šamar, a nakon što se nije ni pomakao s mjesta, zviznula mu je još jedan. Jedva ju je umirio. Sjeli su na sofu i ona je, plačući, naslonila glavu na njegova prsa.

Ostao je s njom sve dok nije zaspala. Potom je pospremio nered i popeo se do dječije sobe kako bi se uvjerio da je sa Sarom i Amrom sve u redu. Kada je krenuo prema vratima, zidni sat otkucavao je dva sata poslije ponoći. Bio je toliko umoran da se jedva dovukao do auta. Sjeo je za volan i počeo plakati.

 10,465 total views,  1 views today

Komentariši