Foto: Amer Tikveša
Prije nego si se, obunat krajolicima prekrivenim šumom što se poput najšarenijih dimija raspojasala u zlatu jesenjih boja, potpuno predao tim milozvučnim glasovima sna što su izvirali odnekud iz tebe, čuo si Mehagu kako još jednom kaže da mu sve ovo smrdi i da osjeća nekakvu prevaru, ali kakvu, to nikako ne može dokučiti. Njegov glas te trgao iz predvorja sna, ali više nisi imao snage da odvojiš glavu sa mekog ruba sjedišta, da protrljaš oči i pokušaš započeti bilo kakav razgovor sa bolničarem koji je mirno sjedio do tebe i gledao napolje, i on zanesen u to šarenilo grmečkih jesenjih boja što promiču pored vas kao da se slijevaju sa neke ogromne slikarske palete. Na tren si pomislio da zametneš razgovor sa njim i kako bi za početak mogao da ga upitaš, recimo, kakva je njegova uloga u svemu ovome i zašto nosi tu veliku torbu sa crvenim krstom kad niko nije ranjen niti ko može biti ranjen tamo gdje putujete, ali odmah si presjekao te misli, odmakao pogled od njega i, razmišljajući o tome kako se jednostavno nema o čemu razgovarati i kako je sve besmisleno i bezvrijedno, glupo i prazno kad čovjek ovako klizi kroz najraskošnije perle jesenjih tonova, zakratko pogledao prema Mehagi koji se, obučen u novu uniformu, obrijan, podšišan, okupan, mirišljav, svakakav, zavalio u suvozačevo sjedište kao kakav budžovan i samo kalemi cigaretu na cigaretu. Onda, dok ponovo zatvaraš oči, osjetiš kako se i on zakratko okreće prema tebi i, dok razmišljaš o tome kako je jednostavno osjetio tvoj pogled na sebi jer se već četiri godine gotovo i ne razdvajate i braniš se od misli koja izvire kao asocijacija na prethodnu i pokušava da se oblikuje u ono pitanje koje ti je nenadano udarilo u svijest kad si nakon puna dva mjeseca osjetio na svom tijelu mlaz vode, a u nosnicama miris sapuna, čuješ ga kako pali novu cigaretu i časteći šofera otpočinje svoju teoriju koju je od jutros, od onog časa kad ste se vratili nazad u kukuruz i našli Ismirovo tijelo, ispričao svima koje je sreo, i tad ti prvi put pada na pamet da bi je mogao ponoviti i pred Ismirovim roditeljima. Pomisliš da ga upozoriš, da mu kažeš, slušaj, Meho, nemoj ni slučajno, ali te san tako polako, tako blaženo vuče u svoja prostranstva od vune da ti se više ne da ni oči da otvoriš, ni usta, ništa. Pokušavaš da ne misliš o Mehagi, da ubiješ u sebi tu strepnju, da maštaš kako bi bilo dobro da na ulazu u svijest postoji prekidač koji možeš pritisnuti kad god poželiš i ugasiti je kao svjetlo u sobi pa se rasplinuti u tom mraku rastvoren u bezbroj najsitnijih čestica što se dijele na još sitnije koje se dijele na još sitnije i tako sve dok ne postaneš sami mrak. Ali tvoja svijest je žrvanj, tvoja svijest melje, čuješ svoje misli kako govore nekom zamišljenom Mehagi, slušaj, mamlaze, nemoj slučajno da tamo prostireš te svoje maloumne teorije o tome kako svaka vojska na svijetu ima jedne čizme manjka i kako se svakom ko je služio vojsku, recimo JNA, desilo da se ujutro probudi a neko mu uveče ćapio čizme i on se uopšte ne uzrujava već se odmah namiri kod prvog do sebe ma bio mu i najbolji prijatelj, a ovaj će se namiriti od drugog i tako redom i kako sve to nije slučajno i bezazleno kao što na prvi pogled izgleda i kako je svaka vojska na svijetu izvukla iz upotrebe jedne čizme upravo zbog toga da se taj krug namirivanja od prvog do sebe nikad ne prekine a razlog je jednostavan, jasan i sasvim opravdan jer je sve to urađeno zbog toga da bi redov shvatio osnovno vojno pravilo, a ono glasi da svaki vojnik mora misliti najprvo o sebi, a za druge šta se mogne učiniti. Zato smo se tako brzo navikli na to da bez imalo grižnje savjesti gledamo kako se naš najbolji prijatelj prenemaže po hodniku tražeći svoje čizme, jer znali smo da će već do sljedećeg jutra shvatiti da ih je besmisleno tražiti i kako je jedini način da obuven izađe na smotru da uzme tuđe i to one što su najbolje naglacane. Čuješ ga kako priča šoferu da smo se upravo zato i samo zato bez imalo grižnje savjesti jutros povukli prema onoj kući u kojoj smo se probudili pred svitanje, popili kahvu, doručkovali, izvukli se iz nje i krenuli kroz kukuruz, jer je sa svih strana zapucalo po nama i jer smo znali da se ne vrijedi prežati do Ismira koji je išao na čelu kolone, pa ga pogodilo u grudi i on ostao ležati ispred nas nekih desetak metara, jer tako su pucali da je na sve strane letjelo suho kukuruzno lišće, dozrelo zrnevlje, zemlja i trava i ti nikako nisi mogao znati da li je mrtav, a kamoli da znaš da ćemo za nekih pola sata, možda ni toliko, kad rastjeramo neprijatelja i vratimo se u kukuruz, zateći oko njega one tri krmače i otkud da znaš da ta strven za tili čas može požderati pola čovjeka. Mehaga opet ponovi da mu tu nešto smrdi i da nešto tu ne štima jer se nikad u ove pogane četiri godine nije desilo da nas pozove komandant bataljona i baci pred nas nove uniforme, čizme tako sjajne da se možeš ogledati u njih i po jedan sapun i da nam kaže u susjednoj sobi vam je brico a gore na spratu kupatilo. I dok ga slušaš kako plete bez reda i konca, čudiš se kako nijednom jedinom riječju nije pomenuo one hangire što su trčali po cijelom dvorištu, bjesomučno hrzali, pranđikali se i udarali zadnjim nogama iza sebe tako bijesno da bi ti u trenu rascopali lobanju samo da nisu dalje od tebe i da nisu vezani za te hrastove kojima je opkoljeno cijelo dvorište te kuće u kojoj se smjestio bataljonski IKM i u koju ulazite, ne razmišljajući o kazanu obješenom ponad vatre i o jednom vrancu svom umotanom u konope oko kojeg se okupilo nekih desetak pozadinaca iz veterinarske službe. A gore je stvarno bilo pravo pravcato kupatilo, sa bojlerom punim tople vode, banjom, tuš kabinom, česmama, čistim peškirom i svim onim što treba imati svako kupatilo na svijetu. Ušli ste zbunjeni, ne znajući šta sve to ima značiti i šta bi se sve moglo iskotiti iz tih bijelih keramičkih pločica, parfema, sapuna, kolonjskih, ženskih češljeva i još bezbroj koještarija, ali vam ni na kraj pameti nije bilo da sad tu nešto mudrujete i promišljate, da sumnjate i budite u sebi oprez, niti ste puno davali na sentimentalnost tipa čije je ovo kupatilo, ko se ovdje ranije kupao, kakva je kosa koju je češljao ovaj češalj, lice na koje su dlanovi nanosili te pomade, i ti dlanovi, i ta pazuha, i ti vratovi što su mirisali na ‘veri valentino’. Možda niste obraćali pažnju na sve to zbog tog sve bješnjeg, sve očajnijeg, beznadnog konjskog hrzanja što se u sudaru sa keramičkim pločicama pretvaralo u nešto što je bilo neizdrživo i što je, najvjerovatnije, ličilo na cijuk razbijenih kristalnih čaša. Možda ste željeli da što prije pustite vodu kako bi se u njenom milozvučnom hurljanu podavila ta dernjava uznemirenih hangira pa ste zbog toga žurno svukli svoje poderane uniforme natopljene znojem, krvlju, dimom, užasom, smrću; Mehaga je odabrao banju, napunio je vodom i, ne vadeći cigaretu iz usta, zavalio se u nju poput kakvog kauboja koji je čas prije dojahao iz prerije, prekriven prašinom i natopljen mirisom konjskog znoja i fuškije; ti si stao pod tuš i pustio da te mlaz vode udara u glavu, osjetio si kako se tijelo opušta, raskravljuje se poput smrznute krmenadle, poželio si da stojiš tako pod tim mlazom do Sudnjeg dana i da te voda jednostavno spere sa lica zemlje, da iza tebe ne ostane ni trun, ništa što bi moglo ma i za mrvu opoganiti ovaj tako opoganjen i krvav svijet; pružajući ruku prema sapunu, na tren si okrznuo pogledom Mehagu i osjetio kako se raskravljuje nešto i unutar tebe, kao da ti se još davno, još na početku rata, neka ruka zavukla u najdublje hodnike bića i dole sve stisnula u jednu grudu, nepomičnu, tešku, crnu, i sad se sve otvara i sad se budi u tebi neko onaj koji je ostao tamo, zapreten, zgnječen, zgažen, mislio si zauvijek mrtav, i u tom trenu, dok si uzimao sapun, nadnosio ga pod mlaz vode i osjećao kako se njegov miris sve više nepodnošljivo širi, odjeknula je u tebi pomisao da ste, eto, ti i taj Mehaga što leži tamo u kadi i prvi put otkad si ga upoznao zaistinski šuti, da, jedino ti i on od cijelog voda ostali ste živi do ovog časa, do ovog kupatila, do ove tople vode i sapuna što pjeni na sve strane i odnosi sa tebe svu plijesan, prljavštinu, znoj i sva govna ovog svijeta. Tad si zastao usred kretnje, ukočio se, zaprepašten kao da si pred sobom vidio duha. U sekundi postao si svjestan da je u cijeloj zemlji na snazi primirje, da Duče neće da zaustavi ofanzivu jer želi da uzme i Prijedor prije nego ga Ameri ne prisile da stane, da su vođe zatvorene u toj bazi i da ovi pregovori moraju uspjeti jer Amerikanci neće dozvoliti da ih glupi Balkanac vuče za nos i tad, upravo u tom momentu dok je tvoja munjevita svijest tragala za još nekom činjenicom koja bi pojačala tu iznenadnu svjesnost o tome da je ratu kraj, odzvonilo je u njoj pitanje koje je iz najdubljih abeza tvoga bića probudilo strah kakav još nisi osjetio, tresnulo je ono u tebi kao da je palo s neba, prignječilo te, uzburkalo sav mulj što su ga nemilosrdne matice ratnih godina mjesecima i mjesecima nanosile na obale tvoje savjesti. Uzalud si se mučio da ga se riješiš, da ga poklopiš bilo kakvim sarkazmom, cinizmom, pa i patetikom, bilo čim, ništa nije pomagalo, ma šta da pokušao ono je i dalje stajalo tu kao neman, ogromno, strašno, preglasno i ti si se tresao pod njim dok je u tvojoj svijesti odzvanjalo sa svih strana: A šta kad dođe mir?
-Uh, jebo te! – opsovao si naglas i ponovo pogledao prema Mehagi. Učinilo ti se da njegovo tijelo pluta po kadi poput utopljeničkog leša kojeg plima nosi prema nekim dalekim nepoznatim obalama. Nije te čuo ili se pretvarao da te ne čuje jer je najvjerovatnije i njega gužvala ista neman istog pitanja i samo se dizao dim iz njegove cigarete koju uopšte nije vadio iz usta i negdje u prostoru kupatila koje ti je najednom došlo kao izgubljena oaza sakrivena u tajnovitosti iza zavjese stvarnosti, sparivao se sa parom i cijedio niz nabreklu bjelinu keramičkih pločica što su vas okruživale kao granice onostranog svijeta. Pomislio si da čistilište, ako postoji, liči na kupatilo slično ovom i da svako ko svrati ostavi u njemu neku stvar kao što je češalj, kutija pomade, peškir, lak za nokte, losion i još si pomislio da ste zalutali u pluća nekakvog suludog boga koji se izvalio u hladu neke zaleđene planete, prebacio nogu preko noge, zažidio cigaretu i boli ga kurac za sve i trudio si se da pomisliš na još nešto slično, ali se tvoj sarkazam rastapao pred onim pitanjem koje je postajalo sve jače, koje je izvlačilo iz tebe sve dublji i nesnošljiviji strah i koje je sad stajalo u zamagljenom ogledalu poprimivši oblik tvog tupavog smiješka. Tad si se okrenuo ka vratima prema kojima je iznenada suknula sva para kao da bježi od tog poganog dima koji se dizao iz Mehagine cigarete. U okviru vrata, zaogrnuto maramama magle, rašiveno noževima tvoje svijesti, nestvarno bijelo, vidio si kurirovo lice. Čuo si ga kako vam govori da odmah završite sa kupanjem, obučete one uniforme koje ste dobili i spustite se do komandanta, čeka vas. Osjetio si kako se tvoje tijelo, kao pod komandom nečeg čega nisi bio svjestan, pomjera prema sredini kupatila, osjetio si kako tvoja ruka uzima peškir i prelazi njime preko tog tvog tijela što se nenadano sudarilo sa Mehaginim tijelom, koje je isto tako lutalo po kupatilu kao tjerano nekom voljom van njega. Vidio si Mehagino lice i na njemu istu sjenu izgubljenosti koju si čas prije vidio na svom licu uhvaćenom u ogledalu. U ušima ti je zujala tišina, piskavo, resko, poput najdosadnijeg zrikavca. Još jednom si pogledao Mehagu i zaključio da to nije isti onaj čovjek koji je ušao s tobom u kupatilo po stoti put ti ponavljajući svoju maloumnu teoriju o jednim čizmama manje u svim vojskama svijeta.
Kad si izašao iz kupatila opet si čuo hrzanje onih hangira. Hrzali su još glasnije, još bješnje, još očajnije, još beznadežnije, ali, osjetio si da je u tom strašnom horu manje glasova i da je manje tih bijesnih kopita što udaraju o kamen, tjerajući ga da iskri; slutio si da sve to mora imati neke veze s tim nepodnošljivim mirisom sapuna koji te čini stranim samome sebi. Dok ste se spuštali niz stepenice, postao si svjestan da onog pitanja više nema. Osjetio si kako tvoje misli nanovo hurljaju sa svih strana, da je tvoja lobanja nanovo postala pećina sa stotinu izvora i da možeš pomišljati na bilo šta. Poigrao si se sa njima, osjetio njihovu lucidnost i mahnitost, pokušao da ih zaustaviš, ali se one nisu dale, trčale su na sve strane kao razuzdana gologuza dječurlija i usput budile stotinu novih asocijacija i pomisli. Obradovan što opet osjećaš da se vraćaš sebi i da je to što si osjetio u kupatilu obična uobrazilja koju je tvoja svijest stvorila pod uticajem tijela koje se nakon četverogodišnje stiješnjenosti u grču, najednom opušta i širi, pokrenuo si tijelo svom snagom svoje volje, voljom rata oslobođene skoro do bezobzirnosti. Namjeravao si onako s leđa zaskočiti Mehagu dok silazi niz stepenice, zajahati ga i prisiliti da te sve do vrata komandantove kancelarije nosi, tako, krkače. Ali, u tom trenu osjetio si taj miris sapuna koji je ostajao iza svakog tvog pokreta, iza svake tvoje riječi, iza svega tvog i osjetio si kako se sve u tebi izdušuje, rastače, slini, i kako sasvim mirno, poput kretena, silaziš niz stepenice, slušaš kako Mehaga nešto brblja, kuca na vrata, ulaziš za njim. Hrzanje hangira odzvanjalo je u kancelariji, čini ti se dva puta snažnije nego li i na hodniku i na stepenicama, i činilo ti se da ih je i ovaj put manje barem za jedan: Nije valjda da ih kolju!, panično ti je prostrujalo kroz svijest. Vidio si komandanta kako stoji pored otvorenog prozora i sipa viski u čašu, dok se iz motorole na njegovom stolu izdiže neki mehanički glas koji traži još feferona, što je prevedeno sa jezika šifri što ih izmišljaju šašavi vezisti značilo još mesa, a prevedeno i s tog jezika kojim smo se služili po rovovima, značilo je još ljudstva, a prevedeno i s tog jezika kojim se služi u svim vojskama svijeta znači još ljudi jer se proboj prema Ljubiji, a onda dalje prema Prijedoru, a možda i sve do Banje Luke nenadano negdje zaglavio i ništa ne ide onako kako je isplanirano. Taj glas iz motorole što je bezuvjetno stvarao u tvom mozgu osjećaj da borba vođena ovako liči na kompjutersku igricu, i to hrzanje svana koje je tvoja svijest neupitno dovodila u vezu s tim mirisom sapuna bili su u jednom trenu razderani piskavim glasom kurirovim. Dok nam je komandant pružao te ogromne čaše do pola napunjene viskijem kao u američkim filmovima, kurir mu je govorio da smo spremni, a mi smo se samo začuđeno zgledali i frktali kroz nos jer nas je dražio taj ogavni miris sapuna na koji se nećeš naviknuti pa da lipšeš od muke i uznemiravalo nas to hrzanje svana. Kad je potvrdno klimnuo glavom kuriru i mahnuo mu rukom da iziđe i ostavi nas same, upita nas koliko dugo već nismo bili na odmoru. Umjesto da mu kažemo vrag sami zna, mi smo mu rekli da smo na odmor trebali ići još onda kad su Hrvati pokrenuli Oluju, ali smo tad kažnjeni, i umjesto da nastavimo, okrenuli smo se jedan prema drugom i samo promrmljali eto, tako, pa sračunajte. Vraga je taj računao, čak se nije ni okrenuo tamo prema kalendaru svom išaranom crvenim i plavim kružićima. Upitao nas je, i to odmah, zašto smo kažnjeni, a mi smo, poput zadnjih guštera, ispalili ko iz topa da smo kažnjeni onako, bez veze. Govoreći to, pomišljali smo kako je sve ovo predigra poslije koje će nas ovaj ovdje komandant predati vojnoj policiji, a ovi nam oduzeti opasače i pertle i taj miris sapuna tako nam je uskakao u nos da jednostavno nisi mogao razmišljati i sve bezobraznije se širio jer smo pomišljali kako je ratu zbilja kraj i kako tek nakon rata izvode vojnike pred vojni sud za ono što su zgriješili prije, znamo to, gledali smo toliko filmova. A on se odmakao od prozora, kao da mu je dosadilo ono hrzanje koje sad izlazi iz još jednog grla manje, oslonio se rukama o sto i ukopao nam se ravno u oči. Uozbiljio se, ogrubio glas, izoštrio ga, pa nas upitao zar je onako i bez veze to da smo se onog dana kad su Hrvati napali na SAO Krajinu iz Hrvatske, a mi sa svoje strane, otrgli od jedinice i zaustavili se tek u Karlovcu gdje nas je hrvatska vojna policija pohvatala i morala nas tri dana držati u pritvoru da bi se rastrijeznili i da bi im mogli reći ko smo i otkud smo. Nije onako i bez veze, rekao je Mehaga, držeći onu čašu s viskijem kao da drži dinamit sa zapaljenim fitiljem. Naravno da nije, rekao je komandant, ponovo se okrećući tamo prema prozoru, i još je rekao naravno da bi sad bili u zatvoru da on nije klečao pred komandantom korpusa i molio ga (pomislili ste: Duče je car) da ostavi to za kasnije (pomislil ste: Jes’ kurac), i sad je (pomislili ste: Došlo je to kasnije)…, i on je rekao baš tako: došlo je to kasnije. Onda je oduzeo glasu svaku grubost i oštrinu i rekao vam da sutra dolazi vojna policija da vas pokupi, ali jutros je, eto, poginuo Ismir i da je odlučio da iskoristi svoje pravo i da vas pošaljem na odmor, a poslije šta će biti ne znam. Ali! Iz zahvalnosti prema njemu, prije nego odemo na odmor, obavit ćemo jedan zadatak, i još je dodao da nam je usput i da traži to od nas jer su svi oficiri preko glave zatrpani poslovima i da je najbolje da mi to uradimo jer poznajemo Ismirove roditelje i od nas će najbezbolnije primiti tu groznu vijest. Bio si zazinuo da mu kažeš da nikad to niste radili, da traži od vas bilo šta drugo, da ste vi ipak obični vojnici a u dojave idu samo oni sa činovima, ali iznenada si osjetio kako te onaj miris sapuna hvata za grkljan, steže te, vidio si kako Mehaga naginje onu čašu i proždire viski u jednom gutljaju, čuješ komandanta kako vam govori da su bolničar i šofer u dvorištu, čekaju vas, vidiš ga kako uzima onu motorolu i okreće se prozoru, čuješ kako govori da feferona nema dok ne dobije nove bocune iz Agrokomerca, što je prevedeno sa jezika svih mogućih šifri značilo dok ne dođe 506. brigada koju su sačinjavali oni Kladuščani koji nisu podržavali Fikreta Abdića i njegove zamisli, vidiš kako izlazite na vrata, u hodniku postaješ svjestan da se konjsko hrzanje skrunilo u samo jedan glas, osjetiš kako je miris sapuna sve jači, kako te uspavljuje, kako te, udružen s jednoličnim brujanjem motora, obunao kao morfij. Ali prije nego si se izgubio u pustari sna ,vidiš kako otvarate još jedna vrata, izlazite napolje, ne čuješ hrzanje, čudiš se. Ne, nisu poklani. Vidiš ih na istom mjestu, svezani za iste one hrastove, da, isti oni hangiri, mirni, tek mašu repovima ili zadnjom nogom zamahnu prema trbuhu rastjerujući rojeve muha što im se okupljaju oko sjemenospremišta sa kojih kane tek poneka kaplja krvi i raspe se u prašini. Tad začuješ stenjanje, okreneš se prema onoj grupi pozadinaca što drže zategnute konope vezane za noge, za rep, za vrat tog vranca oborenog u travu i vidiš načelnika veterinarske službe kako kleči nad konjskim trbuhom i njegovo orošeno čelo s kojeg kaplje znoja kaplju na napuhanu kesu konjskih muda koju je poduhvatio svojom zakrvavljenom rukom. U drugoj ruci drži skalpel koji se naglo, poput pljuvačke onih riba koje kukce njome obaraju u vodu da bi ih lakše požderale, zalijeće u ta crna nabubrela sjemenospremišta. I prije nego što dođe do tog strašnog sudara praćenog načelnikovim i hangirovim stenjanjem koja se uopšte ne razlikuju jedno od drugog, ti zatvaraš oči i dok ulaziš u auto čuješ taj strašni, reski, zvonki, neopisiv škrgut, kao da ti je neko kraj samog uha kliještima za gvožđe presjekao bodljikavu žicu. Smrznuo si se. Iskočio si iz predvorja sna. Sa svih strana tijelo ti napada jeza. U svijesti ti još uvijek odzvanja taj zvuk kad kliješta zaronjena u konjska muda presijeku tu nekakvu žilu, koji više liči na zvuk što ga proizvedu kliješta kad presijeku bodljikavu žicu. Zapalio si cigaretu, okrenuo se prema bolničaru koji je spavao glave zabačene unazad, s rukama položenim na svoju torbu sa crvenim krstom. Pogledao si prema Mehagi, i on je spavao, usta otvorenih kao da silno želi dozvati nekog iz bunila svog sna. Naslonio si čelo na staklo i pogledao napolje. Cijeli krajolik, koji je u suprotnom smjeru jurio posvud oko vas, u retrovizoru se, umanjen, minijaturan, kao slika u slici, sabirao u jednu tačku, u neki samo njemu znan centar, u neko nepojmljivo središte. Rat je ostajao tamo negdje iza ceste, iza spaljenih, opljačkanih kuća, iza brda izranjavanih haubičkim projektilima, iza šuma okićenih u jesenje boje, iza prozračnih oblaka što se nakupljaju na horizontu, i još dalje, tamo, daleko iza vas.
11,996 total views, 2 views today
