Jednosmjerna cesta
Putujem kroz vrijeme kao u znanstvenofantastičnom romanu. Doduše, samo u jednom smjeru, što je već toliko obično da to nitko ne smatra ravnopravnom polovicom putovanja. Uporno se odmičem od polazne točke i od usputnih stanica, bez šanse za povratak.
Nisam je vidio nekoliko godina, osim u nekim predjelima glave stvorenim za glupave scene. Objektivno govoreći, do sada se mogla promijeniti u labuda, u traktor ili u kozmičku izmaglicu. I ništa ne bi bilo čudno i nemoguće.
Ali ona se nije promijenila ni malo. Sjedila je u položaju kakvog pamtim, ustajala je na način koji poznajem, okretala glavu u ritmu kojeg predviđam, treptala, mrdala nosićem, migoljila prstima, drhtala koljenima, popravljala kosu, pogledavala u stranu, prodirala u moje oči. Potpuno isto. Kao da je putovanje kroz vrijeme u obrnutom smjeru ipak moguće. Kao da se nategnuta opruga vratila u početni položaj; lopta bačena u vis prizemljila; putnik vratio kući.
Nisam je čuo nekoliko godina, osim u nekim predjelima glave stvorenim za glupave zvukove. Objektivno govoreći, nisam je ni želio čuti. I da je nisam čuo do kraja života ništa ne bi bilo čudno.
Mogla se do sada glasati kao bušilica, kao šišmiš, potok ili kao vilinski pjev. Ali ona je i dalje istim akcentom izgovarala poznate riječi, na isti način hvatala dah. Kao da su kazaljke ukopane u sat, kao da su listovi kalendara slijepljeni na podlozi od kartona.
Nekoliko trenutaka moje tijelo i glava su vodili nevidljivi rat. Provesti noć zajedno ili pobjeći od još jedne boli. Da li slučajno ili jako namjerno, tijelo je ipak pobijedilo, ali to je već fizika: magnetno polje pobuđuje ubrzani protok krvnih zrnaca, kao pokret elektrona kroz zavojnicu. Strujni udar paralizira, tromost usporava, gravitacija pritišče, želja metastazira.
No, ne zavaravajmo se: kotačići sata se neumoljivo vrte, listovi kalendara otpadaju kao u jesenskoj oluji, strojevi vraćaju putnike ka sigurnosti doma.
9,684 total views, 2 views today
