Sophie
Uglovi na njegovim usnama skliznuli su prema dolje praveći atavističke crte u koži. Izgleda tako prosto, pomislila je Sophie. Slične crte na ovom istom licu ponekad je mogla prepoznati i tijekom seksa.
Čula je stiješnjen zvuk riganja kako se provlači kroz pljuvačku njegovih poluzatvorenih usta. Načinio je još jedan zvuk – kakav se može čuti u mladog psa koji, napokon čist od bolesti, bljuje probavljeno mrtvilo sivih duguljastih crva – i ispljunuo na tanjir poluprežvakan komad piletine. Jedanput je vidjela takve crve, razapete u smrti na travnjaku, nevjerovatno duge.
Sophie se uspjela oduprijeti snažnom porivu da maramicom presavinutom pored njegovog tanjira obriše neprekinutu nit pljuvačke koja je povezivala ispljunutu hranu i usta. U rukama je još uvijek pokušavao držati viljušku i nož, postupno zaboravljajući jednostavnost principa po kojem je cijelog svog odraslog života koristio jedaći pribor. Osjetila je pulsirajuće grčeve u dubini dijafragme, električne trzaje koji su slali istovremene impulse straha i zadovoljstva u preciznom ritmu.
Rythmos, pomislila je prigodnu riječ.
Ponavljajući pokret elemenata, mijenjanje kroz red, pomislila je njenu odvratnu srž.
Nad…mašila si s…sebe. Ovo je… ovo je per…vid… umm… pre…divno – izgovorio je riječi sa izrazitim naporom. Oči su mu postale zastakljene od suza. Podigao je ruke u iznenadnoj navali živosti i sa oba srednja prsta krenuo masirati sljepoočnice. Na njegovim noktima primijetila je nove bijele mrlje, bile su brojnije nego jučer, i dan prije, i dan prije njega.
Hvala, dragi. Milo mi je da ti se dopada – odgovorila je Sophie na njegov nespretni kompliment. Njegovo desno oko je načinilo nasilan i izdajnički trzaj u trenutku izgovorene nježnosti – dragi, i nastavilo praviti idiosinkrazijski ples uznemirenih nerva. Slana tečnost se skotrljala iz ovog oka i završila u uglu usana. Nije napravio bilo kakav napor da obliže i proguta suze. Kao da ih uopće i nije primijetio. Krupne kapi znoja oblile su njegovo lice i njegovu kosu tako iznenada i u takvom obilju da Sophie nije mogla vjerovati vlastitim očima – izgledao je kao da je dvadeset sekundi ranije zagnjurio glavu i ramena u lavor prepun hladne vode.
Tanjir ispred njega je, izuzev onoga što je maločas ispljunuo, bio prazan. Sophie ga je upitala da li želi još. Naporno je razmišljao o pitanju koje je čuo, vjerovatno ponavljajući njene riječi u svojoj glavi, u potrazi za njihovim značenjem. Pogled mu je bio zamućen, ali je trzaj u njegovom desnom oku iznenada, bez najave, prestao. Uzeo je tanjir u ruku koja je počela da drhti, ali ga nije mogao podići sa stola. Otvorio je usta kao da je napokon smogao snage nešto reći, ali riječi nisu izlazile van. Sophie je čula utišano mrmljanje, prišla mu i prislonila svoje desno uho sasvim uz njegove usne kako bi bolje čula šta joj želi reći. Mrmljanje je ličilo na bijelu buku saobraćaja, kakofoniju zanemarive vanjštine. Uspio je podići ruku i uhvatiti njenu. Snaga je skoro potpuno napustila njegovo tijelo, njegove ekstremitete. Stisak njegove šake nije mogao biti mnogo jači od onoga u dvogodišnjeg djeteta umornog od cjelodnevne igre i neuvjerljivog plača.
Tijekom zadnja tri mjeseca skupnog života Sophie i njen suprug razgovarali su međusobno kao da ne govore jedno drugome već svojim kopijama, virtualnim blizancima koji bez ikakvog srama održavaju privid bliskosti i duetskog sklada. Izgovarali su lažne uljudnosti koje su u početku bile znatno lakše za podnijeti od neprijatnog sučelja sa stvarnošću, a sada su bile odvratna i ogoljena rutina; laž je bila narav njihovog općenja, uslovljenost njihovog dijaloga.
Čula je mokar zvuk, kao kada skliska, uskoro mrtva riba padne na plohu od kroma, i ugledala ga kako izbacuje krv zajedno sa poluprobavljenom hranom. Nekoliko kapljica krvi dospjelo je na njenu brokatnu zelenu haljinu (koju je imala na sebi i noć ranije, i koju je odjenula pretpostavljajući prigodu smrti) i jedna kap završila je svoju usamljenu geometrijsku putanju na njenom lijevom obrazu. Kap na obrazu natjerala ju je da se ovlaš trgne, kao iz sna u kome sanja meteorsku kišu. Uzela je platnenu maramicu sa stola (koju, iako ju je uvijek stavljala na stol, skoro nikada nije koristila, i koju je onako neiskorištenu i neukaljanu impulzivno iznova bacala u pletenu korpu sa prljavim vešom), uronila njen vrh u čašu s vodom i odšetala pet koraka do ogledala kako bi obrisala krv. On je još uvijek, ne vjerujući u ono što mu se dešava, bljuvao krv na svoju bradu, na svoje ruke, na stol. Posmatrala ga je u odrazu ogledala, istovremeno se diveći masivnom, srebrnom okviru u kojem je ogledalo počivalo. Uglačani okvir pravio je kontrapunkt crnim korozivnim mrljama u uglovima ogledala. Gledala je kako se sada hvata šakama za stomak u očiglednom bolu prepunom razarajućih grčeva. Pokušao je ustati, ali se nemoćno ponovo svalio na stolicu. Pokušavao je, u prekidu utišanih krikova koji su mu oduzimali dah, nešto reći, ali mu nije uspijevalo.
Shvatila je da je bol bio toliko jak da mu nije dopuštao kriknuti koliko jako može, ili izgovoriti makar i jednu riječ.
Možda su moji osjećaji prema ovom muškarcu oduvijek bili presvučeni usađenom progresijom života i tuđih očekivanja, mislila je Sophie tjedan i pol ranije. Možda ga i nisam bila voljela, čak i onda kada sam u ovo bila potpuno sigurna, samo nepunih dvanaest mjeseci ranije, pomislila je sa osmijehom presvučenim preko lica.
Rodiš se, upoznaš muškarca, izbaciš dvoje djece iz utrobe, prvo je bilo curica a drugo jer je prvo bilo curica, i umreš – mislila je Sophie dalje u sličicama koje su, kao da je gledala u konkavno ogledalo magijske lanterne, animirale čitave decenije njenog unaprijed ispisanog života, koji iako se još nije bio desio kao da je već bio dovršen i dorečen. Bila je ohrabrena iznenadnom navalom životnog likovanja. Znala je kako je negdje između ovih ustajalih izbora ostalo zakopano sve što je ikada željela da uradi. Nikada nije vidjela Vancouver, možda će napisati sonet, poljubiti drugu ženu, početi veslati, bilo šta. Upravo u ovom trenutku, bio je utorak, dva časa poslije podne, odlučila je da se neće ubiti. Sophie je pretpostavljala da postoje mnogi razlozi zbog kojih bilo ko odluči uzeti vlastiti život. Neki su trivijalni, a neki daleko od toga. Broj načina s kojima bi jedna mogla prekratiti svoj život, pretpostavljala je Sophie dalje, bio je daleko veći, ovisno o tome koliko je jedna dosjetljiva, ali trivijalnosti je i ovdje bilo napretek. Bacanje s mosta ne dolazi u obzir. Zamislila je natpis na mostu: MOST JE OPASAN ZA SKAKATI S NJEGA. UKOLIKO STE TRUDNI, NE SKAČITE S MOSTA. SKAKANJE S MOSTA UBIJA. Znala je da je poenta skoka s mosta u silini udarca o površinu vode, ne davljenje. Sa trideset metara visine, skok u vodu je jednak padu na betonski pločnik. Tijelo putuje brzinom od dvije stotine kilometara na sat. Kada udari o površinu vode, udara jako, dvije stotine kilometara na sat postaju nula kilometara na sat u jednom neshvatljivom odlomku sekunde, ali se unutrašnji organi nastavljaju kretati pod dojmom inercije. Nastavljaju se kretati brzo i nasilno. Aorte i kosti pucaju, organi ispadaju iz svojih ležišta i pršte u prasku poput balona napunjenih tečnošću. Sophie je naginjala više ka davljenju. Samotrovanju ugljen monoksidom. Njena crvena krvna zrnca će apsorbirati monoksid umjesto kisika, i tkivo će nepovratno započeti odumiranje.
V… vo… deee – molio je. Sophie je odmaknula uho kako bi ga mogla pogledati, i otresla njegovu ruku sa svoje bez imalo napora. Približila je svoje lice njegovom uhu i šapnula mu: Ne.
Deset dana ranije mislila je u prvi mah da je njen razlog očit, no brzo poslije više nije bila tako sigurna. Namjeravala je ostaviti i oproštajnu poruku. Vrlo dramatičan i precizan plan sopstvene smrti. I potom je shvatila. Htjela je ubiti. Bilo je tako jednostavno. Zbog nedostatka hrabrosti – koji ju je vječito pratio poput zalutalog psa i nevidljivom silinom upravljao njenim razumom – u trenutku koji je trebao definirati njen život, ona je odlučila prekratiti ga. Bila je na raskršću, i đavo kao da nije smogao drskosti da se uopće i pojavi. Odabrala je pogrešan put. Siguran put. Odlučila je ubiti zadnju osobu koja bi joj ikada pomislila zlo. Sebe. Završila je krug apsurda u samoj sebi. Sada je znala bolje.
Neco, pomislila je prigodnu riječ.
Ubiti, pomislila je njenu predivnu srž.
Deset dana ranije ugledala ga je s drugom ženom. Bili su prisni i intimni, ispijajući kafu u baru. On je držao njenu ruku, ona je doticala njegovu kosu. Sophie je bila na povratku kući iz marketa, i ugledala ih je prateći svoj odraz u staklima caffea, sklanjajući pramen kose iz očiju. U platnenoj vrećici nosila je limun, šparoge, novu ballpoint plavu olovku i čaj od kamilice. Nisu je vidjeli. Izgledali su zaljubljeno, poput glupavog srednjoškolskog para. U njenom umu bili su jeftina poštanska razglednica kakve ljudi kupuju dvije za cijenu jedne. U samo nekoliko minuta Sophie je preživjela sve stadije patnje, koje nikada nije uspijevala zapamtiti naizust (i zbog čega je zavidjela ljudima koji su to sposobni). Početni šok je trajao vrlo kratko, a poricanje onoga što je upravo vidjela još i kraće. Uopće nije osjetila bol. Osjetila je gnjev. Velike mastodontske gomile kipućeg gnjeva. Onu vrstu razočaravajućeg gnjeva kojem nedostaje kičma hrabrosti. Samo zato nije stupila u bar sa parom koja kipti iz njenih ušiju i sa ugljenisanim grumenjem magme umjesto očiju i istresla im šoljice nedovršene kafe u njihova odvratno sretna lica. To bi vjerovatno bio prokleto dobar osjećaj. Osjećaj bliske, naprasne osvete. Nije bilo nagodbe. Nije pomislila da će možda biti sve drugačije ako ona i on pokušaju ponovo, sve ispočetka. Kasnije je shvatila da je prihvatanje stvarnosti nastupilo odmah nakon kratkotrajne nevjerice koja je sličila benignom ubodu ogoljene žice ispunjene električnim naponom. Ova nova stvarnost je u njenom umu načinila veliku praznu odaju olakšanja, u koju kao da još uvijek nije smjela ući čitavim svojim bićem. Potom je htjela umrijeti. Ušavši u sobu olakšanja onamo nije pronašla slobodu od čovjeka koji joj nije vjeran, niti spoznaju da uopće više ne mari za njega. Sve što je željela, bilo je da umre. Da više ne bude. Da se pusti. Uvijek je mislila kako je čudno da put do nepoznatog mjesta uvijek traje duže nego povratak istim putem kući. Slično je mislila i o svom proteklom životu, iako je u mnogome njen život bio daleko od puta u nepoznato. Sve je u ovoj retrospektivnoj viziji imalo plavičasti odraz negativa.
Vratila se na svoje mjesto za stolom. Bio je ovo njen mali teatar, i bila je jedini stvaratelj, gledalac i kritičar ovog dramaturškog komada koji će uskoro doživjeti svoj vrhunac. Zrak u sobi, bogato nadojen makrobiotičkim mirisima iz njegove utrobe, iznenada je bio prerezan govnjivim vonjem. Sophie je vidjela, zaleđene, strah i paniku u njegovim krvavim očima. Više nije imao kontrolu nad svojim sigmoidnim debelim crijevom. Ukoliko umrete u bolnici, neko uvijek počisti vaša sranja, kako ljudi ne bi saznali. Ljudi ne žele da saznaju.
Kessler je sjedio ubijen.
Kessler
Nije mi potreban narator. O svojoj smrti ću progovoriti sam. Sad, kad sam mrtav, kad više nisam, ne moram dalje lagati bilo kome. Osjećam olakšanje i spokoj. Miran sam poput hindu krave. I vjerujte mi, uopće ne želite znati kad sam rođen, gdje i u kojim okolnostima, da li sam volio svoju majku ili prezirao svog oca, da li su oni voljeli i prezirali mene natrag. Boja mojih očiju je još manje važna. Moje ubistvo je najzanimljivija stvar koja mi se ikad desila. I ne želim da mi to iko uzme. Zato ostanite sa mnom nekoliko minuta. Biću kratak.
Moram priznati, ovo je zadnje što sam očekivao od Sophie. Mislio sam da to jednostavno nema u sebi. Većina ljudi jednostavno nije spremna ubiti. Možete misliti da sam u krivu, no podcijenili biste snagu susprege i kukavičluka. Moral s ovim nema bilo kakve veze. Mislio sam da je Sophie jedna od takvih. Mislio sam pogrešno.
Voljela je moje prezime. Uvijek me je zvala Kessler. Niko mi se ne obraća na ovaj način. To je, pretpostavljam, bio njen način izjavljivanja ljubavi. Kao kada neko kaže volim te.
Počelo je prije tjedan i pol. Trovanje. Osip na rukama i vratu, bijelo mliječne mrlje na noktima, grčevi u stomaku, pospanost, dezorijentiranost, krv u urinu. I napokon, posljednji simptom – smrt.
Bio sam vrlo blizu ostvarenja svega što sam bio zamislio. U njenom dnevniku sam pročitao sve o planovima za samoubistvo. Namjeravala je zatvoriti garažna vrata, spojiti gumeno crijevo sa krajem izduvne cijevi auspuha i naposljetku upaliti auto. Ušla bi u auto i ostavila prozor na suvozačevoj strani otvoren koliko je potrebno da provuče cijev, i preostali otvor na prozoru zapušila bi sa debelom mokrom krpom. Samoubistvo autom. Čak je na desnom donjem uglu jedne prazne stranice sitnim rukopisom bila ispisana fusnota: ”Napomena sebi: u petak napisati oproštajnu poruku, i temeljito oprati kola”.
Svaki dan očekivao sam njenu smrt, i svaki put kad bih je po povratku kući ugledao živu, razočarano sam se pitao šta je pošlo po zlu. Na ulazu iz garaže u kuću uvijek bih bacio pogled na gumeno crijevo crvene boje, neupotrebljivo. Sanjao sam otvorenih očiju o telefonskom pozivu policije. Pripremao sam se za ovakav poziv, ili lični posjet u moj ured. ”Žao nam je gospodine Kessler, ali imamo loše vijesti. Tiče se vaše supruge”- rekli bi, a ja bih se, jer sam ustao sa stolice kako bih ih dočekao, svalio ponovo na stolicu poput mrtve vreće kostiju, savršeno odmjereno užasnut viješću. ”Jeste li sigurni da je riječ o mojoj Sophie, možda je u pitanju neka greška?” – pitao bih ganutljivo. ”Bojimo se da nema greške. Vi ste Samson Kessler, sin Serafima Kesslera, živite u Rue de la Huchette br. 8? Vaša supruga je Sophie Kessler, vozi Renault 4 iz 1964, baby plave boje?”
”Da, to smo mi”– odgovorio bih tupo i okrenuo glavu prema prozoru, pretvarajući se da ih uopće više ne čujem.
Ali zašto još uvijek nije mrtva? – bio sam ljut zbog njene neodlučnosti. Kasno navečer čekao sam da Sophie zaspi, i odlazio krišom čitati nove unose u dnevnik. Dnevnik sam pronašao sasvim slučajno, nekoliko mjeseci ranije. Bila ga je zaboravila na noćnom stolčiću. Imao je kožni uvez zelene boje, i njene inicijale, utisnute u donjem desnom uglu naslovne korice. Koristila je novu olovku. Rečenica je bila prekinuta jer su riječi postale razvodnjene i skoro nevidljive, i dovršena olovkom koja je imala tamniju boju tinte.
Počeo sam ponovo da pušim. Već sam bio zamislio novi život sa Irene. Predivna Irene. Znao sam i da taj novi život sa Irene neće trajati zauvijek. Dok nas smrt ne rastavi, i sve to. Uvijek dodiruje moju kosu, i ja tašto izmičem glavu: ne želim da dodirne ćelavu tačku na zatiljku mog skalpa. To neće biti njena krivica, naravno. Bilo bi suludo okriviti i Sophie za moje nesretno stanje. Možda jednostavno nisam sposoban da volim.
Imao sam te snove iz kojih nisam želio da se probudim. Nisam sanjao da sam sa drugom ženom ili da nemam prorijeđenu kosu. Sanjao sam da sam sretan. Ne mogu se sjetiti bilo čega što bi moglo pojasniti tu sreću, pojedinosti su bile nedokučive. Jednostavno sam znao da jesam. Gladan sam kad se probudim, ali ispijam tek crnu kafu. Sve o čemu mogu misliti je san. Spuštam praznu šoljicu od kafe i prestajem misliti na san. Kao da je, zajedno sa posljednjom kapljicom vrele tekućine, i san prerastao u ništa, sve do narednog jutra.
Sad znam: čovjek mora poznavati razloge zbog kojih je sretan i odbaciti ih na kratko, kako bi uistinu spoznao nesreću. Samo tako može znati da li je ikada bio sretan. Imam osjećaj da hodam kroz labirint koji se neprestano množi u nove mrtve krajeve, misleći ovo. Šta to uopće znači, kad sve za šta sam ikad znao je nezadovoljstvo, nemir nadojen anksioznom drhtavicom. Zašto nisam zadovoljan? Ne želim više od onoga što imam, možda upravo naprotiv. Želim svesti svoje postojanje na najnižu razinu, hoću praktični minimalizam uma i tijela. Predivna Irene je pogreška, naravno. Suvišnost. Trenutačno odvraćanje pažnje. Kad sam s njom smijem se, ali nisam sretan. Smijeh je, naravno, laž. Predivna Irene samo komplikuje moj život.
Već sam bio počeo razmišljati o tome da sam učinim ono za šta Sophie očito manjka hrabrosti. Položio bih je u njeno auto, spojio cijev sa auspuhom, upalio auto i čekao. Sve prema uputama iz dnevnika Sophie Kessler.
Nije mi smetao način na koji je to učinila. Bol u stomaku mi je smetao. Volio bih da sam izblijedio u tminu bezbolno. Bio sam tako žedan. U ustima sam jače nego prošlih nekoliko dana osjećao metalni okus pljuvačke. Vjerovatno je to učinila sa otrovom za korov, ili otrovom za pacove. Pokušavao sam joj reći da želim vodu, samo da bi me Sophie iznenadila drugi put u istom danu. Bilo je suviše kasno da se detaljnije počnem diviti njenoj okrutnosti. Osjetio sam paniku. Htio sam pomisliti nešto svrhovito. Htio sam da jedan posljednji put ne osjetim samorazočarenje.
Sve je bilo uzalud – htio sam pomisliti poraženo, bezbožnički, patetično. Ali nisam.
Pomislio sam na svoje mišiće anusa. Moji sphincter ani externus. Negdje sam načuo da su to najsnažniji mišići na ljudskom tijelu, jer su u neprestanom stanju stezanja i elastične kontrole. Ili su to ipak mišići dupeta. Ili mišić koji pokreće čeljust. Ili možda srce. Ne mari.
No, vrijeme je da dođem do konca moje ispovijedi. Vjerovatno imate mjesta na koja trebate otići, ljude koje trebate vidjeti. Zaista, mislio sam da će moja priča trajati kraće, i zbog toga ću reći još samo ovo.
U trenucima kad sam se u strahovitim grčevima nevoljko predavao svom skorom nepostojanju, i niz nogavice hlača ispuštao sadržaj svojih crijeva, sasvim sam jasno vidio snove u kojima sam, prema vlastitim navodima, bio sretan: sanjao sam, naime, svoju smrt.
9,493 total views, 1 views today
