Još uvijek sam mislio da nismo mi koji smo grešni, već je grešna neka druga priroda unutar nas samih…
Moj grijeh je tim više bio neizlječiv, jer nisam mislio o sebi: grešniče…
Sv. Augustin, Ispovijedi
I
Dijak kraljevskog dvora, Vukša Blaž, sklopio je oči i pozvao, oboje, svjetlo i tamu u svom umu. Znao je da ga kroz skrivena okna na vratima i na zidovima njegove kamene ćelije strpljivo promatraju oči svete bosanske pravovjernosti, pa ipak je, iako su mu zabranili činiti ovo bogohulstvo, tvrdoglavo izgovorio izgubljenu molitvu na aramejskom dijalektu, u početku nečujno i neprimjetno, a potom sve glasnije, i na kraju, nijemo pomičući samo usne, ponovno nečujno.
U početku, baš kao i uvijek poslije – bile su prve riječi Vukšine heretične molitve, stare koliko i sama misao – bijahu dvije naravi koje se, nesvjesne jedna druge, ne doticahu, dobro i zlo, svjetlo i tmina, Bog i materija, i bijahu razdvojeni granicom načinjenom od neizgovorenih riječi.
Na Sjeveru vladaše Veliki Otac, mudro, strpljivo i u miru, na Jugu vladaše nesmirljivi Princ Tame. Oholi Princ, zaslijepljen i zaveden njegovom ljepotom, htjede zaposjesti svjetlo i učiniti ga svojim, pređe granicu i povede svoju vojsku tamnih čestica na sjevernu stranu. Veliki Otac progovori, i izvadi iz svojih ustiju Veliku Majku, i Velika Majka otvori svoje grudi i izvadi iz svojih pluća Pet Sinova, pet zraka svjetla. Pet Sinova vođahu bitku protiv tamnih čestica sve dok ne postadoše i sami mrak.
Princ Tame samouvjereno proguta njihova tijela, dušu njihovog oca. Povrati prvog sina i on se vinu u nebesa i postade Sunce. Povrati drugog sina i ovaj poleti u nebesa i postade Mjesec. Povrati trećeg, četvrtog i petog sina i oni se preobraziše u putene i plodne djevice. Princ Tame posluša svoju strast i umetnu svoje sjeme u djevice, i one porodiše zemlju, životinje i rastinje.
Princ očajno kriknu ime Velikog Oca, ovaj se odazva, i od njihovih riječi postadoše zrak i voda, a iz zraka Prva Žena i iz vode Prvi Čovjek…
Proroče Mani – završio je Vukša Blaž svoju molitvu – slab sam… ne dozvoli da me proguta mrak, i ne dozvoli da me obuzme svjetlo…
Kad je molitva bila završena kraljev pisar Vukša Blaž je otvorio oči u kojima su se za vrijeme molitve krila dva posramljena grumena sunčeve svjetlosti, pustio svjetlost neka iziđe van, i izrekao – sjetivši se svoje sestre i ne mareći više za svoj život – kletvu očiju prepunih mraka.
***
Njegova inkvizicijska ekselencija, otac Benevalente Andaluzijski, bio je umjetnik u rukovanju s bičem od kravlje kože, i gdje god se imao pojaviti njegova je reputacija, sijući strah i žanjući poniznost, uvijek išla miljama daleko ispred njega. Pokreti koje je pravio sa svojim korbačem bili su dovedeni do savršenstva, no otac Benevalente nije mogao pokazati ponos i javno protumačiti ovo savršenstvo kao sopstvenu vrlinu, jer savršen je samo bog, a on, otac Benevalente od Andaluzije, samo je ponizni sluga božji, poslušna ruka njegove uzvišene volje. Tajna je, govorio je skrušeno kad god je mogao dohvatiti priliku da kaže, u doticanju tijela samo s ubojitim jezikom biča, a ovu sposobnost podario mi je sam bog. U suprotnom, bič postane natopljen krvlju, postane krut, težak i prost poput seljačke batine… beskoristan.
Oko tijela oca Benevalentea – mirišući na mrtve duše, upravo onako kako bi jedan pretpostavio da trebaju mirisati mrtve duše, a svako je pretpostavljao drugačije – kružila je predaja o posljednjem udarcu kojeg je Benevalente dželat zadavao svojim osuđenicima; legenda kaže da je u ovaj udarac otac Benevalente unosio cijelog sebe, i da mu je u ovom trenutku prestajalo kucati srce; jezičak njegovog biča, kako god, uopće i nije doticao tijelo okrenuto inkvizitoru, tako da mu ovaj može pogledati u lice jedan posljednji put, već je pravio plameni pucanj jednu debljinu malog čovječjeg prsta daleko od centra žrtvinih grudi. Ovo je uvijek bilo dovoljno da srce stane, i u minijaturnoj imploziji proguta samo sebe.
Onaj koji je gledao kako otac Benevalente skida kožu sa nečijih leđa, i potom zaustavlja svoje i srce drugog, ponegdje je uistinu zaboravljao, diveći se poeziji inkvizitorovih skladnih kretnji, na krv i krike sirotog čovjeka koji je patio.
***
Jelena Blaž pala je u duboku nesvijest, bez snova i sjećanja, već nakon trećeg udarca bičem. Nakon dvadeset i trećeg udarca pala je u smrt. Dva čovjeka su gledali ovo, i niti jedanput nisu pomislili na gracioznost oca Benevalentea, i na savršenstvo njegovih pokreta, niti su se usudili reći mu da je izmrcvarena djevojka mrtva, i da bi sada mogao stati.
Istovremeno su obojica pomislili da savršenstva nema.
***
Otac Benevalente je ušao u Blažovu ćeliju, zajedno sa stražarima i dva svećenika franciskijanca, i razočarano ustvrdio da je vođa manikejaca mrtav. Bio je pomislio da Vukša Blaž možda ipak spava, i naredio stražaru neka ga probudi, ali se Blaž nakon dva udarca u rebra, niti ikad više, nije probudio.
Inkvizitor je promrmljao više za sebe, kao da se htio uvjeriti u sopstvene riječi, da za pisca kodeksa, koji je svoju dušu okrenuo ka nečistoj, gnostičkoj vjeri, više nije moguć spas. Naredio je da skinu odjeću s njega, i zapale ga zajedno sa ostalim nevjernicima.
Ali prečastiva svjetlosti – progovorio je jedan od svećenika, i sam iznenađen jer je smogao snage usprotiviti se inkvizitorovoj odluci, ne usuđujući se gledati ocu Benevalenteu u oči, jer je otac Benevalente ponizni sluga božji, i bog vrlo dobro pazi na njega – među manikejcima ima preživjelih. Sigurno su oni živi spremni okajati svoje grijehe, i izići na pravedni put.
Fratelo – odgovorio je otac Benevalente – vrag je među nama, i posjeduje mnoge oblike. Neka te ne prevare meko lice djeteta i suze i bijela koža u njegove majke, gledaš u đavolje kurve i njegovu prokletu kopilad.
Uradite kako sam kazao. Ovo će napokon biti sveta zemlja.
***
Kad je doznao od kralja šta znači riječ bogumil, inkvizitor je pomislio na taštinu ovih divljaka, uvjerenih u iluziju da bog voli upravo njih, i da je upravo njihova prljava, paganska riječ – sveta.
Kasnije te večeri na velikoj lomači su gorjela tijela, i otac Benevalente je izjahao na konju, i izišao diviti se vatri i udahnuti mirise spaljene kose i pregorjelog ljudskog mesa, koje je do njegove sobe bio donio oštar sjeverni vjetar.
Prišao je vatri sasvim blizu, dovoljno da može vidjeti rastopljeno lice Vukše Blaža, i još jedanput se uvjeriti da Vukša manikejac više neće rasipati jeres. Otac Benevalente je bio preplavljen zadovoljstvom u trenutku kad je Vukša Blaž, koji više uopće nije imao lice i tijelo već samo obrise ljudskog bića – kao u anatomske voštane svijeće – otvorio oči i ponovio svoju kletvu: ne raduj se… u Zemlji neizgovorenih riječi, gdje izgubljeni traže svoje drugo ja, vječno ćeš ih voditi za ruke…
Inkvizitor se probudio iz svog košmara sjećajući se svake Vukšine riječi, i nasmijao se igri koju je đavo, vrebajući njegove slabosti, učinio s njegovim uspavanim razumom. Pa ipak, nije bio smiren jer se sjetio nečega što je bio ugledao, i zanemario, u ćeliji Vukše Blaža. Odjenuo je mantiju s kapuljačom, upalio svijeću i vratio se u prostoriju gdje je još jučer sužanj Blaž bio živ. Na zidu ćelije, iznad mjesta gdje su pronašli Blaža mrtvog bila je njegova zaostavština uklesana u kamen. Otac Benevalente je pomislio da je riječi Vukša Blaž urezao sopstvenim noktima, ali je odmah na podu ugledao drveni klin, uprljan kamenom prašinom. Otac Benevalente je pomislio da je ovaj klin Blaž manikejac mogao upotrijebiti kao oružje i povrijediti ga, i naljutio se na nemarne stražare.
Bio sam u pravu – razgovarao je sa sobom inkvizitor – opomena…doista je tu... ne raduj se… već sam je vidio ovdje… gdje izgubljeni traže... bit će da sam je zato i sanjao… vječno ćeš ih voditi… prokleti manikejac… za ruke.… šta ovo sve znači… Prokleti manikejac, trebao sam ga ostaviti u životu.
II
Vortram Salomon se probudio i odlučio ubiti Davida Novaka.
Još uvijek nije znao kako će ovo učiniti, jer gospodin Salomon nije znao bilo šta o tome kako ubiti drugog čovjeka, a još manje kako učiniti da savjest ubojice ostane čista i netaknuta, i što je bilo nesnosnije za gospodina Salomona – jer nije bio obdaren vrlinom strpljivih i pokornih – nije znao kad.
On jednostavno nije bio od vrste koja ubija, i upravo je zato bio iskreno uvjeren da svako ubojstvo mora biti opravdano valjanim, racionalnim i moralnim razlogom.
Posve slučajno, Vortram Salomon je bio od vrste racionalnih koji posjeduju valjan i moralan razlog.
Za gospodina Salomona značilo je ništa što David Novak uopće nije čovjek, ljudsko biće koje je moguće dotaknuti, već imaginacija, fiktivna preslika, i ne samo fiktivna preslika, već pre-slika svega što je gospodin Salomon želio biti i činiti, a naprosto nije mogao i nije znao. Nisu značili bilo šta, ili pravili bilo kakvu razliku, i sve smrti i sva ubojstva u njegovim knjigama. Njih su, mislio je prosto Vortram Salomon o ubojstvima o kojima je pisao i kojima je ponekad i svjedočio, počinili i prouzročili drugi; Davida Novaka, pak, mogu i imam prerogativ ubiti samo ja!
Salomon je život privatnog detektiva Novaka smatrao stvarnim i smislenim, čak i više nego je to ikad mogao pomisliti o sopstvenom, a njega samog svojim sinom kojeg nije imao, i upravo stoga je, čineći svoju agoniju jačom i nepodnošljivijom, duljio proslijediti svoju nakanu. Vortram Salomon se prvi put u svom životu doista bojao, i nije mogao, kao izdajnik samoga sebe, pokazati prstom u ono čega se plašio; njegov strah je bio, istovremeno, nestvaran i stvaran, baš poput Davida Novaka.
Ubit ću Novaka! – kazao je bojažljivo, ali odlučno, ženi koja je ležala pored otvorene peći i čitala knjigu sa zelenim koricama i zlatnim slovima, zagledan ne u njene oči, koje su se tromo, poput latica kakvog divljeg, planinskog cvijeta, podigle prema njemu i u kojima se odražavao žuti plamen, već u naočare koje su živjele na vrhu njezina nosa, pa se gospodinu Vortramu činilo da u svakom trenu mogu spasti s njega, razbiti se i donijeti četrnaest godina nesreće, gladi i očaja.
Vortram Salomon je bio od vrste sujevjernih.
Nije mogao shvatiti finoću zakona koji su predugo dozvoljavali naočarima žene u koju je bio zaljubljen već dvadeset i dvije godine ostati na vrhu njezina nosa, ali ovo nije bio razlog zašto je, umjesto u njene oči, gledao u tantalni okvir naočara i metalno-bijeli most koji je spajao dva konveksna stakla. Vortram Salomon se bojao nepovoljnog odgovora žene sa staklima za gledanje na vrhu njezina nosa, upravo jer je znao da je u krivu bila – nikad.
Bojao se šta je imala za reći.
To je tvoje pravo, Vortrame, da činiš sa svojim herojima šta želiš – samo je rekla žena u koju je Vortram bio neprestano zaljubljen dvadeset i dvije godine, i onda nastavila čitati knjigu sa zelenim koricama.
Devet knjiga je sasvim dosta, ne misliš li da je tako? – bio je uporan gospodin Salomon, možda jer nije bio potpuno siguran u vlastitu prosudbu, možda jer je naprosto želio razgovarati, a možda – i ovo je bilo daleko banalnije i stoga bliže istini – jer je samo želio odobravanje i saučesnicu u zločinu koji je odgađao počiniti.
Vortrame, ukoliko si umoran pisati o Novaku, onda nemoj. A sad me pusti da dovršim poglavlje.
Žena sa knjigom sa zelenim koricama i zlatnim slovima, sa načarima na vrhu nosa i s plamenom u očima, i koju je Vortram volio čitave dvadeset i dvije godine i imao svaku namjeru voljeti još dvadeset i dvije, nije razriješila dilemu gospodina Vortrama, naprotiv, razočarani Vortram Salomon je u njenom odgovoru pronašao tek izgovor za sumnju.
Gospodin Salomon nije bio od vrste koji vole sumnju i hrane se s njom svaki put kad nestane izvjesnosti, i zamijeni je gruba realnost iščekivanja.
Te noći Vortram – za razliku od žene čiji vrh nosa više nije morao podnositi težinu naočara od tantala koje su na koži ostavljale dva crvena, ljubavna otiska, i čija se (ženina) toplina sigurno širila ispod pokrivača – nije mogao spavati i sanjati nepokolebljive snove, baš poput onih u pravednih i dobroćudnih ljudi. Nije mogao spavati uopće.
Vortram Salomon je imao umorstvo o kojem je trebao misliti.
***
David Novak je imao nepogrešiv osjećaj da ga neko promatra. Zapravo, bio je u ovo siguran. I ne samo ovo, bio je uvjeren da neko može čuti njegove misli, i da on može čuti njegove. U početku je mislio da su ovo sjećanja na snove, ali sad je bio siguran u suprotno: bila su ovo sjećanja na stvarnost. Otišao je do prozora i zagledao se van u crveni, neonski znak motela koji je obavještavao prolaznike o jeftinim sobama koje su upravo postale slobodne i pristupačne. Dvije prostitutke na uglu, obje sa cigaretom u ustima, su odavale identičan dojam kao i motelska reklama. David Novak je samo na trenutak, prije nego je prepoznao jednu od njih, onu koja mu je dugovala novac, ili ga je on dugovao njoj – nije se mogao sjetiti – osjetio nezaustavljivu navalu sažaljenja i tuge. Djevojka koju je prepoznao ugledala ga je i mahnula mu s rukom.
Novak je, uz psovku jer je bio mislio da ga ne može vidjeti, odmahnuo kurvi natrag, i brzo se izgubio s prozora. Sjeo je u svoj kožni naslonjač i još jedanput opsovao glasno.
Pogledao je preko stola, i na stolici za klijente ugledao sitnu, tamnu priliku. Shvatio je samo da gleda u muškarca. Bio je visok poput desetogodišnjeg djeteta, ali je mirisao kao muškarac. Novak je rekao ništa, zadržao je privid mira i pomislio koliko dugo već sjedi ovaj čovjek, tu u njegovom uredu, tih i nenajavljen, i kako je mogao propustiti čuti ga kako ulazi.
Ja sam oduvijek tu – progovorio je dvosmisleno čovječuljak s glasom koji Novak uopće ne bi mogao shvatiti ozbiljno, samo da ovaj upravo nije pročitao njegove misli.
Kako…
To sad nije bitno. Zapravo, to uopće nije bitno. Bitno je ono što ćeš čuti da govorim, i zbog čega sam ovdje. Bitno je da slušaš.
Dobro, kaži zbog čega si ovdje.
Želim unajmiti tvoje usluge.
Još uvijek slušam.
Želim da ubiješ nekoga.
Ja ne ubijam ljude.
Čuo sam drugačije.
To nisu bili ljudi.
Zar ne želiš znati koga? Ne zanima li te bar malo? Znam da hoćeš čuti kako izgovaram nečije ime. Mogu čitati tvoje misli, ili si već tako brzo zaboravio. Evo upravo sad, ne možeš prestati misliti o tome.
David Novak je šutio.
Plašio se ovog čovječuljka kojem još uvijek nije mogao vidjeti lice, i kojeg još uvijek nije mogao pogledati izravno u oči. Još više ga je plašilo jer je čovječuljak znao za njegove strahove. Osjetio je hladne kapi znoja na svom čelu i na leđima. Sveo je svoje misli na nepostojanje, pomislio na pitanje i čovječuljak mu je već u sljedećem trenutku uljudno i uslužno odgovorio.
Čovjek kojeg moraš ubiti zove se Vortram Salomon. Vortram Salomon je tvoj otac. Ukoliko ovo ne učiniš u sljedećih dvadeset i četiri sata možda će sve biti uzalud i prekasno.
Moj otac je mr…
Tvoj otac je vrlo živ. Ono što misliš da znaš o svom ocu obična je izmišljotina. Laž.
Mračni, sitni čovjek nastavio je govoriti Novaku o njegovom životu i životu Vortrama Salomona, i sa svakom novom riječju koju je stranac imao izgovoriti, Novak je bivao sve uvjereniji da sanja.
Dobro, pretpostavimo da je živ – prekinuo se Novak u mislima, okrenuvši se prema čovječuljku.
Pretpostavimo da je sve što si kazao istina. Zašto bih ubio čovjeka kojeg ne poznajem, ili bolje još, zašto bih ubio vlastitog oca kojeg ne znam, jer bih tako potpisao i vlastitu smrt? Ukoliko ne postoji pisac Vortram Salomon, kako mogu postojati ja? Kako stoje stvari, ja sam ionako već uskoro mrtav.
To je bar jednostavno – rekao je čovječuljak, veoma siguran u svoje riječi. Ukoliko ga ne preduhitriš, on će, i ne sumnjaj u ovo niti za trenutak, ubiti tebe. Ukoliko ubiješ Vortrama Salomona postaješ slobodan. Više nećeš biti u milosti svog stvoritelja. Samo pomisli, prvi put u svom životu moći ćeš učiniti nešto što je samo tvoja zamisao, bez nevidljivih struna velikog lutkara omotanih oko svake tvoje misli, svake tvoje kretnje. Osjećaš li kako te pritišću? Guše? Truju? Da li uopće poznaješ osjećaj sopstvene volje? Želiš li ga upoznati? Osjetiti mu okus? Naprosto – osjetiti!?
David Novak je opet šutio. Čak su i njegove misli bile nijeme. Nije ih bilo jer ih nije htio imati. Nije htio pružiti čovječuljku ovo zadovoljstvo.
Ko si ti? – progovorio je David Novak napokon.
Možeš misliti o meni kao o svom čuvaru.
Ono što ja mislim o tebi i ono što ti želiš su dvije vrlo različite stvari. Moram znati ko si, ukoliko ću uraditi ono što tražiš od mene.
Spoznaja. Ja sam spoznaja. Tvoje samootkrovenje. Prošlo je predugo vremena da bih se sjećao svog imena. Možeš me zvati kako god hoćeš, možeš me zvati… Zyzygos – izrekao je jednostavno čovječuljak i izišao iz tamne sjenke.
Neonska svjetlost obojala je Zyzygosovo, uokvireno kapuljačom, posve obično, izborano i zaboravljivo lice u crveno. Novak je pomislio da Zyzygos nalikuje na fratra. Zyzygos se nasmijao na njegove misli.
***
Vortram Salomon je nakon neprospavane noći, tačno pred zoru, započeo pisati posljednje poglavlje o životu Davida Novaka, zadovoljan jer više nije osjećao krivnju. Zamislio je život bez Davida Novaka, i shvatio da je takav život zamisliv, privlačan i moguć. David Novak umrijeće još danas, još ovo jutro, bizarnom, brzom i bezbolnom smrću, znao je ovo gospodin Salomon. Prije nego umre, mislio je gospodin Salomon o Davidu Novaku, razotkrit će još jednu, posljednju istinu, i još jedanput, prije nego zauvijek počine, zadovoljiti unutrašnji mir. Potom, više ga neće biti, i ja ću moći nastaviti dalje sa svojim životom, kamo god to bilo.
Gospodin Salomon je krenuo praviti veliku buku sa svojim pisaćim strojem, buku zbog koje je žena koju je volio zaspala još čvršće, uvjetovana odbrambenom navikom i urođenom željom za snom.
Kad se probudila – jer je bila tišina, i jer više nije mogla čuti uznosito glasanje Vortramovog pisaćeg stroja – vidjela je Vortrama kako sjedi u svojoj stolici, sa spuštenim rukama i glavom zabačenom unatrag prema prozoru na stropu, kao da želi pronaći i izbrojati nevidljive zvijezde. Prišla mu je i ugledala prazne, širom otvorene oči, i jedva vidljivu vodoravnu posjeklinu, tanku poput ljudske dlake, presvučenu preko cijelog Vortramovog, zategnutog vrata. Nije bilo krvi. Provjerila je da li diše, ali je i prije nego je ovo učinila znala da je Vortram mrtav. Na stolu je bio papir istrgnut iz stroja, i sa neznatnim tragom krvi na svom bočnom rubu, a pored njega okrvavljeni srebrni nož za otvaranje pisama. Uzela je svoje naočare, pogledala šta je onamo pisalo i shvatila da gleda u ispisanu smrt Davida Novaka.
Obojica su umrli brzo, bizarno i bez boli.
Žena koja je voljela Vortrama Salomona dvadeset i dvije godine pogledala je u njega još jedanput, potom vrisnula i pala u nesvijest od prelomljenog srca.
***
David Novak je teško disao u svijetu bogova.
Činilo mu se da se davi dok udiše ovaj teški zrak, i uplašio se da će Vortram čuti njegovo teško disanje, roptanje skoro, okrenuti se i ugledati ga. No, gospodin Salomon nije čuo bilo kakvo disanje i roptanje, nije čuo da se bilo tko davi, niti bi ovo učinilo neku promjenu sve da je i pogledao prema mjestu gdje je Novak stajao.
Sve je bilo mračnije, za Davida Novaka, nego onamo gdje je on živio, iako je bilo jutro, i iako je jutarnja svjetlost doslovno progutala Vortrama i njegovu radnu odaju.
Neočekivano, Vortram je bio poput sjenke, magline ili iluzije od klorofila ili neke druge, slične materije koja je napokon postala vidljiva za sve, nejasna ali ipak vidljiva. David Novak je stajao iza njegovih leđa i gledao u ono što je Vortram pisao, i svaka naredna ispisana riječ bila je za Novaka kao davno predviđenje, kao istina koja uskrsava iz zaborava baš ispred njegovih očiju, nevjerovatna i teško probavljiva. Svaka riječ je boljela i parala većom bolju od one prethodne. Davidu Novaku se činilo da se dvije čelične, hladne šake stežu, ne! – ispravio se Novak, činilo mu se da ga genij čelične omče steže oko vrata sve jače i nemilosrdnije, i da u svakom sljedećem trenutku, i sa svakim novim trzajem tijela biva sve bliži i bliži sopstvenom, neizbježnom kraju.
David Novak je morao sebi priznati da ovo nije bio kraj kojem se nadao, i kojeg je zamišljao mnogo puta ranije, kad god je mogao priuštiti sebi kontempliranje o smrti, i o onome kakva bi ona trebala da bude.
David Novak se naime – bojao!
Nastavio je čitati riječi pisca Vortrama Salomona, dok ih je Vortram istovremeno pisao.
Došao je. Ipak je došao – V. je bio zadovoljan i uzbuđen jer je bio u pravu. Mogao ga je osjetiti. Namirisati ga. Čovjek koji hoće ubiti uvijek miriše isto. Na strah i oklijevanje.
Šta čeka? – pomislio je V. Možda se predomislio?
V. je prestao pisati i podigao glavu prema natrag, kao da hoće pogledati u nebo koje je provirivalo kroz prozor na stropu. Ugledao je Davida Novaka kako se nadvija preko njegovog tijela, i silovito poseže rukom prema hartiji umetnutoj u pisaći stroj. Zatim je vidio Novaka kako vadi list papira sa nedovršenim rukopisom, okreće ga prema svjetlosti kao da na njemu traži tragove nevidljive tinte, i potom ga s ljubavlju – postajući jedno s hartijom, kao mačevalac sa svojim mačem – provlači kroz vazduh, i zatim preko njegovog vrata. Na papiru ostaje jedva vidljiv trag krvi. Vortram Salomon nestaje u mrak.
David Novak je vratio papir u stroj i dopisao posljednju rečenicu koju je V. ostavio neka visi u zraku:
III
Tijela bosanskih heretika još uvijek su gorjela onog jutra kad oca Benevalentea od Andaluzije nisu pronašli u njegovoj sobi, a bili su ga potražili jer je, nedosljedan sebi i svojim postupcima, propustio jutarnju molitvu i propovijed, i gorjela su naredne dvije noći i dva jutra. Njegovu mantiju su pronašli u ćeliji Vukše Blaža, i to je bio posljednji trag o tome gdje bi inkvizitor mogao biti. Uzalud su dozivali njegovo ime, i tražili njegovo mrtvo tijelo, jer su sumnjali na odmazdu manikejaca.
Oca Benevalentea nije bilo igdje za pronaći, i vrlo brzo svi su ga zaboravili.
Jedan od svećenika, fra Filip, mogao se zakleti sa rukom na svetom pismu, i o ovome se usudio govoriti tek desetljećima kasnije, da je u ćeliji čuo inkvizitorov glas kako doziva upomoć, i preklinje neka mu pruži ruku i izbavi ga iz paklenskog ognja, ali je zadržao ovo za sebe misleći da gubi razum, moleći boga da mu oprosti slabost i slobodoumlje. Kad dođe moje vrijeme, kazao je fra Filip, vidjet ću jesam li bio u pravu.
***
Vortram Salomon je bio mrtav, ali se David Novak nije osjećao kao slobodan čovjek. Naprotiv, Novak je mogao osjetiti samo samoću i prazninu u svojoj utrobi – jer, napokon, on je samo oblik sastavljen od riječi, i činilo mu se da su ove riječi postale mrtve poput Vortrama – i kajanje nad onim što je učinio.
Shvatio je da je potpuno sam.
Napisao je ovo, izvukao hartiju na kojoj je bila Salomonova krv, i položio je na stol. Sjetio se čovječuljka koji čita misli i prokleo ga.
Uzeo je nož za otvaranje pošte i zario ga sebi u srce koje je već ionako bilo prestalo kucati.
Epilog
Sad je već sasvim jasno da spisatelji iz slavne kuće Salomona potječu iz plemenite loze srednjevjekovnih pisara Vukši, i da je najveća i najčuvanija tajna bosanske pismenosti u proteklom mileniju – misterij o prvoj bosanskoj noveli – zapravo elaborirana zavjera pet preživjelih sinova i tri preživjele kćeri Vukše Blaža.
Genealoško stablo Salomonovih i zabilježene mape književne povijesti Evrope, i pored neprestanih migracija potomaka Vukše Blaža, nesumnjivo dokazuju spektakularno otkrovenje – ova porodica je, pod maskom mnogih pseudonima, tijekom sedam proteklih stoljeća, podarila stotinu četrdeset i četiri romansijera, pjesnika i kroničara, i preko četiri tisuće relevantnih istorijskih, političkih i estetskih glosarija, soneta, epova, elegija, himni, romana, tragedija, komedija, pisama i epitafa.
1999. godine nizozemski kolekcionar starina, ekscentrik, antropolog i aristokrata, Wagner van Diirk, zapanjio je čitav svijet svojim otkrićem prvog kratkog romana ikad napisanog.
Nenaslovljeni tekst, pergamenti izrazite ljepote obesmrtnjeni kaligrafskim, ćiriličnim pismom, na pročelju potpisan sa ‘napisah ja, Vukša Blaž, pisar ponizni manikejac’, u početku je bio proglašen krivotvorinom izvjesnog Simona Jakova, a Wagner van Diirk – koji venecijanskog falsifikatora Jakova, prema zvaničnim izvješćima Interpolovog ureda za krivotvorstvo i crno tržište umjetninama, poznaje i sarađuje s njim već čitave dvije decenije – besramnom varalicom, ali je nakon tri mjeseca restauracije i pomnih ispitivanja zvanična presuda Komisije Za Svjetsku i Nacionalnu Baštinu bila: rukopis (u kojem je, umotana u dramaturški razrađen tekst, natopljen majstorskom satirom, ironijom i dovitljivošću – narativni, prozni manir kakav evropska književnost neće sresti još stoljeće i pol poslije – detaljno opisana kronična nepismenost srednjevjekovnog bosanskog plemstva) je autentičan i stvaran.
Pored utvrđene starosti zapisa Vukše Blaža, i tragova koji su rukopis i istražitelje, bez mjesta za bilo kakvu sumnju i dvoumljenje, odveli natrag u antiknu Kraljevinu Bosnu, otkriveni su i serijski, marginalni zapisi iz posljednjeg desetljeća trinaestog vijeka – improvizovane fusnote na kopijama crkvenih tekstova i kraljevskih pisama – ispisani proizvoljnim rukopisom ljevorukog fra Batića Humskog, koji nesumnjivo govore o pričama znamenitog pisara Vukše Blaža i njegove braće koje svojom herezom, neobičnošću i temama plijene klerikalnu i pažnju kraljevske policije.
Dvije godine poslije senzacionalnog otkrića najstarijeg evropskog romana, s kojim je bogohulni pisar navukao bijes Pape Inocentija IV i Bana od Bosne, Splita i Slavonije, kralja Ninoslava, Wagner van Diirk je svijetu nesebično poklonio još jednu relikviju, čija je originalnost bila još nedvosmislenija i značaj još veći: Kodex manikejske crkve od pravedne ruke i čistog uma dijaka Vukše Blaža, ispisan na papirusu arhaičnim sirijsko-aramejskim dijalektom, dokaz da su srednjevjekovni bosanski crkvenjaci (kasnije doslovno izbrisani i odvojeni od svog asketskog i skromnog postojanja u pogromima svete inkvizicije, od početka XIII stoljeća do konca prve polovice XIV stoljeća) temelje svoje religije pronašli u učenjima babilonskog proroka Manija, i da su vrlo vjerovatno, njegovi izravni genetski nasljednici. Wagner van Diirk je odbio kazati kako je pronašao ovaj pravilnik, istrajno tvrdeći da postoje još četiri kopije ili nastavka Manikejskog kodexa, i da ostala četiri rukopisa počivaju u zapadnom krilu Vatikanske knjižnice, i čekaju preostalu knjigu kako bi napokon postali cjelina. U prolozima ovih svetih pravilnika, vjeruje Wagner van Diirk, nalaze se prijepisi spašenih fragmenata svetog pisma napisanog od samog proroka Manija. Razdvojeni, oni su kaotični, nejasni i višesmisleni; spojeni zajedno, za onog ko ih pročita, oni su nirvana i apsolut.
Možda najintrigantniji dio Blaževog Kodexa su četiri stiha naslovljena sa ‘Kletva za nedostojne’; riječi ove apostrofe su uklesane i u kamen ćelije gdje je umro Vukša Blaž, i nemoguće ih je izgovoriti i razumjeti bez kriptoključa, niti je, navodno, moguće vratiti se nazad onome ko ih jedanput izrekne.
Prema manikejskoj legendi Blaž je, po visokoj cijeni vlastite propasti, označio svog progonitelja neka vječito živi u svijetu gdje nema izgovorenih riječi, na granici između dva kosmosa gdje postoji ništa, i prevozi nesmirene iz zemlje svjetla u zemlju mraka, i natrag.
Rečeno je da prokleti mogu skinuti anatemu samo ako nesmireni ubiju mrak ili svjetlo u svojoj duši, i tako zauzmu njihovo mjesto.
Misteriozna smrt Vortrama Salomona (i njegove supruge Vanje Salomon, koja je, navodno, umrla od tuge), posljednjeg čuvara Blaževih tekstova i autora dva tuceta kriminalističkih priča i znanstveno-biheviorističkih traktata, probudila je uspavane duhove, i zavjereničke pretpostavke i indicije o profesionalnom ubojstvu pisca i žene koju je volio, iako za ovako nešto, osim očitog motiva, nedostaju čvrsti dokazi.
Wagner van Diirk nije želio komentirati ove optužbe.
L. S.
Mart, 2003. g.
7,984 total views, 1 views today
