Piše: Vahidin Preljević
Vijest da je Dževad Karahasan preselio na bolji svijet zatekla me je u Brčkom. Tamo smo kolega Naser Šečerović i ja imali drugu zaredom književnu večer sa značajnim austrijskim književnikom Karlom-Markusom Gaussom; prva je prethodan dan održana u Sarajevu. Prvobitni plan je bio da Dževad Karahasan, koji Gaussa zna još iz svojih salcburških dana, bude sve ovo vrijeme s nama. Saznali smo u četvrtak navečer od jednog njemačkog pisca, zajedničkog prijatelja, koji ga je obišao u Grazu, da su u pitanju sati.
U prvi mah, čovjek ne želi ili ne može povjerovati u mogućnost da neko poput Dževada više nije s nama, možda i zato što je za mnoge koji su ga znali i koji su ga čitali, postao nezaobilazna duhovna tačka njihovog vlastitog samorazumijevanja. Teško je nas, ljude koji su ga čitali i voljeli, i svakog ponaosob, i kao kulturu, zamisliti bez Karahasana. Iako je uvijek insistirao na tome da ne želi sagovornike koji samo klimaju glavom i slažu se s njim, teško je bilo odoljeti nevjerovatnoj auri koju je širio oko sebe.
Dževada Karahasana sam lično upoznao već sad davne 1997. godine, kad je kao dramaturg u Narodnom pozorištu u Sarajevu inicirao i organizirao izvedbe tri pozorišna komada Georga Büchnera koje je za tu priliku i sam preveo. Büchner inače spada u možda desetak pisaca koji su ga neprestano opsjedali, i za koje je priznavao da su izvršili veliki utjecaj na njega. Preko njega, Kleista, Goethea bio je izuzetno vezan za njemačku književnu tradiciju, što se uostalom i vidi po iznimnoj recepciji koju je imao i ima u njemačkom jezičkom prostoru.
Bio sam student završne godine germanistike i pomagao sam te 1997. i 1998. u komunikaciji između jednog njemačkog reditelja i naših glumaca na probama Wojzeka. Karahasan je povremeno dolazio na probe, a ja sam, pomalo zazirući od njegove slave, izbjegavao da mu se obratim, dok se on odjednom nije obratio meni, isprva pomalo strogo, gledajući me onim prodornim i pronicljivim očima, mada ne profesorski, s visoka, pitajući me čime se bavim.
Rekao sam nesigurno da sam student germanistike, ali je on insistirao, na pitanju, rekavši nešto u stilu: „Znam šta studirate, mladi gospodine, nisam to pitao, nego mi recite čime se zaista bavite“, misleći na to šta čitam i čemu sam istinski posvećen. Zapanjilo me je u tim prvim susretima nešto što sam kasnije često viđao kod njega: od mene je, tadašnjeg balavca, uistinu tražio da ozbiljno razgovaram s njim, postavljajući me u tom razgovoru kao sebe ravnog, što mi, naravno, nikad nismo bili. Onda sam shvatio da je on za ozbiljno uzimao svakog sagovornika.
A ozbiljnije stvari od književnosti za njega nije bilo. Često me je znao nazvati i otprilike reći: „Jarane, imam jedan problem. Pišem jedan esej i sjećam se jednog mjesta iz Homo Ludensa Johanna Huizinge koji bih rado citirao. Meni je ta knjiga nestala u ratu. Možeš li to provjeriti za mene, mislim da je na stranici toj i toj.“
Razgovor za njega nije bio samo forma komunikacije, nego je bio egzistencijalna kategorija, način na koji je živio. Često je citirao ono mjesto kod Hölderlina: „Otkako smo razgovor…“
Bio je duboko uvjeren u to da je razgovor temelj onoga što nas čini ljudima. Uostalom, kad pomnije čitamo njegove eseje, drame i romane, kad proučimo strukturu i njegove pripovjedne glasove, primjećujemo da tu nema, niti je moglo biti mjesta monologu. Nije sklon bio, ni u književnosti, ni u vanknjiževnoj stvarnosti, pričati o ličnim i intimnim stvarima. Iako su me zanimale mnoge stvari iz njegove biografije, i premda bi se on nekad i znao otvoriti, nisam ga u našim susretima htio previše ispitivati, jer sam shvaćao da se on kreće onim prostorom koji je „mjesto dodira unutrašnjeg i vanjskog svijeta“, kako je to jednom napisao Novalis, nazivajući ga „središtem duše“.
On nije bio čovjek koji bi u prvi plan stavljao neko svoje intimno Ja, što je inače nerijetka pojava kod umjetnika, koji su uz profesore vjerovatno najsujetnija bića na planeti. On, koji je bio i umjetnik i profesor, bio je svjestan opasnosti u koju ga sujeta može dovesti. Znao je, kao deklarirani platonovac, da je ono što zovemo duhom u povezivanju sfera našeg postojanja, a ne u njihovom razdvajanju. Zbog toga je kao malo ko neprestano naglašavao značaj kulture za pisca, ponavljajući kako njegov uspjeh kao književnika ne znači ništa, ako iza njega ne stoji bosanskohercegovačka kultura.
Zato se zalagao, gdje god i kad god je mogao, za širenje znanja o bosanskohercegovačkoj književnosti u svijetu. Uostalom, to je i jedan od razloga zbog kojih se prihvatio njemu sasvim sigurno nezahvalnog zadataka predsjednika Društva pisaca BiH prije nekoliko godina. U bosanskom „dramatskom kulturnom modelu“, kako ga je ponekad u svojim esejima zvao, o kojem je širom svijeta govorio, i koji je, konačno, ispisivao u svojim romanima i pripovijetkama, nepokolebljivo je, uza sve užase koje su pohodile njegovu domovinu, vidio obrazac u kojem se uspostavlja savršen sklad između raznovrsnosti i jedinstva, razlike i identiteta. Tvrdoglavo je smatrao, opisujući recimo parkove u Sarajevu, da bosanska kultura ima neku vrstu civilizacijske misije.
Karahasan je naše generacije učio zakonomjernostima forme u pisanju, bilo akademskom ili književnom. Tako ni ovaj odveć lični osvrt, možda i nešto najteže što je potpisnik ovih redova morao napisati, nema okvir da se bavi svim brojnim segmentima njegovog opusa, neponovljivim karakterom njegovog pripovjednog glasa, složenim narativnim ili esejističkim strukturama, Sarajevom kao središnjim motivom u njegovom djelu, međusobnim prožimanjem Istoka i Zapada kao njegovom vječnom temom, odnosom racionalnosti i tajne ljudskog postojanja…
Ne bi ovdje čak bilo ni prostora da nabrojimo sve njegove knjige ili nagrade koje je dobio. Zato ću, svjestan opasnosti od klišeiziranja, i svjestan toga da Dževad nije volio ni komparative ni superlative, ipak ovako sažeti: Karahasan je bio jedna od najznačnijih ličnosti u cjelokupnoj historiji bosanskohercegovačke kulture, najvažniji naš autor posljednjih pola stoljeća i jedan od najrelevantnijih književnika evropske književnosti. Praznina koju je ostavio je ogromna i duboka, ali njegove knjige i sjećanje na njega će, uvjeren sam, ostati trajno nadahnuće generacijama koje dolaze. Tako da, kao što je i sam pisao, smrt nije kraj, nego tek novi početak naših novih i dugih razgovora sa Dževadom.
Tekst je izvorno objavljen na portalu Al Jazeera Balkans
1,284 total views, 3 views today
