Pogled s autoputa i onaj iz blizine ne otkrivaju isto o gradovima i njihovim stanovnicima. S autoputa se ne vide brojevi koji albanskoj književnici Flogerti Krypi (Tirana, 1993) pomažu u čitanju Sarajeva i njegovih stanovnika. Već prvog dana boravka naučila je reći hvala. U bosanskohercegovačkoj prijestolnici boravi tokom jula u okviru TRADUKI književne rezidencije. Flogerta Krypi u domovini se javnosti predstavila zbirkom poezije 2013. “Waiting for you”, a potom je iz godine u godinu objavljivala romane – do sada ih je objavila šest. Profesionalno Flogerta je knjigovođa i govori šest jezika. Godinama živi u Njemačkoj, a odnedavno je na relaciji Ujedinjeno Kraljevstvo – Njemačka.
Izabrali ste da dođete u Sarajevo. zašto? Prethodna rezidencija je bila u Hrvatskoj. ima li to veze s temama koje Vas zaokupljaju u lateralnom smislu?
– Oduvijek sam puno putovala, ali Bosnu sam vidjela samo s autoputa. Iz toga nisam dovoljno saznala o zemlji i ljudima. Kada sam se prijavila za rezidencijalni boravak, birala sam između nekoliko zemalja. Ne znam zašto, osjetila sam povezanost sa Sarajevom – kao da me dozivalo. To je bila prva odluka srca i nikad je nisam preispitivala. Energija ovog grada daje mi inspiraciju. Od kada sam ovdje, pišem svaki dan i knjiga mi dolazi toliko prirodno. U Hrvatskoj je bilo posve drugačije. Tamo sam imala blokadu i napisala sam jedva nekoliko redaka.
Na dan povratka u Njemačku napisala sam kraj knjige “The Anthropods”, za koju sam dobila stipendiju i koja je sada početak knjige “The Roots”. U Sarajevu nemam direktnu konekciju s ljudima i ne znam kako žive ili se osjećaju, ali stvorila sam energetski kanal sa gradom koji osjećam od prvog momenta kad sam kročila. Isto kao i moj sin. Miljacka dijeli sa mnom uspomene. Vjerujem da samo rijeke u ovim krajevima svijeta posjeduju uspomene i kreću se s njima. Mora i okeani sadrže misteriju svih tih uspomena.
Poslije prve šetnje rekli ste mi da vidite stare, tužne ljude i zgrade na kojima se vidi protekli rat. Je li se prva impresija grada i Sarajlija promijenila?
– Teško mi je promijeniti prvi dojam. Svijet vidim kao broj – prvi broj koji sam ovdje vidjela bio je broj pet, a drugi broj tri. Za mene oni znače izgrađenu bol. Ljudi su preuzeli oblik boli, a bol oblik ljudi. Građevine ukazuju na to kako se ljudi osjećaju i vrlo često i kako žive. Posjetila sam i groblja. To je jedna od prvih stvari koje napravim kada negdje dođem. Vjerujem da ko ima poštovanje prema smrti, ima i prema životu. Čula sam da način na koji umreš pokazuje kako si živio. Ali moram reći da svakim danom ovaj grad sve više raste u meni, što nije nešto uobičajeno. Ima vrlo malo gradova gdje razvijem osjećaj želje za povratkom. Do sada sam samo nekolicinu gradova posjetila dva puta i Sarajevo postaje jedan od njih. Ljudi su dragi i ljubazni. Uvijek pokušavaju pomoći čak i kada ne mogu učiniti puno i to je nešto što ostavlja tragove u srcu.
Pronalazite li sličnosti ili kontraste između Sarajeva i Tirane?
– Naravno da nalazim. Balkan je prepun sličnosti kada su način života, razmišljanja i politika u pitanju. Kao osoba koja je provela veliki dio života u Tirani, mogu reći da naš glavni gradi ima više svjetla i boja, ali za mene je to više jedna dobro organizirana fasada umjesto bogatog grada. Mi uvijek pokušavamo izbrisati povijest ili dodati stvari i funkcije koje nikad nismo imali. Ono što me fascinira u Sarajevu jest da na svakom uglu ima neki muzej ili povijesni dio sačuvan kao blago vašeg identiteta. Ne mogu reći isto za Tiranu. Hrana u obje zemlje je fantastična.
Šta je to tipično Balkansko, ali i autentično što pripada svakom od njih?
– Fantastična hrana, vruća ljeta, divne kafane, a autentično za mene u Sarajevu su sačuvana povijest i jednostavna, dobro organizirana groblja. U Tirani bih rekla da je to moderna infrastruktura.
U jednom od prvih razgovora pričali ste da ste nestrpljivi da probate ovdašnju kafu. U kulturološkom smislu je li kafa jedna od puzli koje čine sliku doma?
– Volim dobru kafu i to je definitivno za mene stvorilo ključni osjećaj doma. Zaista volim kafu ovdje. Uz to mi pomaže da budem koncentriranija dok pišem. Miris kafe na vjetru uz rijeku je kombinacija koja mi pomaže da lakše kreiram sliku.
Govorite šest jezika, ali pišete i objavljujete samo na albanskom. Je li Vam literatura zapravo domovina s obzirom na to da živite na relaciji Ujedinjeno kraljevstvo – Njemačka?
– Zaista ne mogu objasniti zašto ne pišem na drugim jezicima, ali za mene je literatura nešto vrlo lično, što u potpunosti može biti opisano samo na vlastitom jeziku. Moram reći da zaista uzimam u obzir da počnem pisati na engleskom pošto albanska literatura mladih autora nema gotovo nikakvu podršku i ne prevodi se na druge jezike kako bi bila dostupna na internacionalnom tržištu. Vjerujem da Balkan zaista ima fenomenalnu literaturu koja bi se trebala više podržati i, iskreno govoreći, oduvijek sam željela biti autorica koja je na tržištu zastupljena kao netko tko piše na materinjem jeziku. Postoji samo nekolicina albanskih autora koji su prevedeni na strane jezike i nadam se da će budućnost biti svjetlija za moju generaciju.
Koliko ste bosanskih riječi naučili?
– Samo nekoliko za pozdrave.
Gdje se Flogerta osjeća kod kuće? U pjesmi “Imigrant” pišete o nepripadanju čak i tamo gdje ste rođeni.
– “Imigrant” je pjesma koju sam napisala u trenutku kada mi više ništa nije bilo poznato. Njemačka mi je uvijek davala osjećaj pripadanja negdje, čak i kada je sve bilo strano i neudobno. Čudno je prihvatiti da Albaniju doživljavam kao dom samo kad sam s porodicom. Pošto još od malih nogu nisam osjećala da je Albanija mjesto kojem pripadam. Prvi put sam sliku onoga što ljudi nazivaju domom doživjela kad sam došla u Njemačku. Prije toga nisam bila nigdje osim u Albaniji u novoj zemlji, od prvog dana mogla sam sve pronaći, šetati i nikada se izgubiti. I uvijek sam se osjećala sigurno, kao da me nešto čuva. Od kada sam upoznala supruga, London je postao mjesto gdje se osjećam gotovo jednako kao u Njemačkoj, ali to je uglavnom zbog ljubavi koju moj suprug osjeća prema toj zemlji i zbog obima posla koji radi da bi mogao ostati tamo. Sada pošto imam porodicu, Albanija je postala mjesto gdje odlazim da vidim primarnu porodicu i rođake, ali većina ljudi koje poznajem i s kojima sam sarađivala više tamo ne živi.
Je li imigracija status ili trajno stanje onog ko napusti primarni dom?
– Mislim da je to nešto što ne možemo generalizirati jer je specifično za svakog čovjeka ovisno o tome zašto je napustio svoj dom. Za neke je to sigurnost, za neke edukacija, ali za većinu to su ekonomski razlozi. Stoga ovisno o tim okolnostima, ljudi određuju svoj status, da li je to privremeno ili stalno stanje.
Napisali ste šest romana, a njima je prethodila knjiga poezije. Koliko je poezija prisutna u Vašoj prozi?
– Literaturu sam počela pisati kroz poeziju i zbog toga je za mene nemoguće odstraniti taj način izražavanja. Ustvari, pišem vrlo poetičnu prozu, posebno kad izražavam emocije. Jedan od najboljih i najjednostavnijih načina izražavanja za mene je pismima. Moja zadnja knjiga bila je roman o ljubavi, a čitatelju je predstavljena kroz stranice dnevnika. Bio je to jedan od glavnih razloga zašto je National Centre of Books and Reading podržao njeno izdavanje kroz fondaciju za nove pisce.
Rekli ste mi da je Sarajevo prizvalo poeziju te da je to kod Vas još imao Berlin, koji je prizvao pjesmu. šta je tako poetično u bosanskohercegovačkoj prijestolnici?
– Miris vode, mir tuge i samoća koju osjećam u zraku. To su glavne stvari koje me inspiriraju kad pišem o gradu. Do sada je Berlin bio jedini kojem sam pisala, a sada i Sarajevo postaje dio mene. Možeš naći poeziju u onome što ti grad daje, a ja sam od ovoga grada dobila energiju koja mi prožima kosti.
Iako ste višestruko nagrađivana književnica u Albaniji, već dugo živite i radite u Njemačkoj, gdje se bavite računovodstvom i s ljubavlju govorite o poslu. Da li i kako povezujete matematiku sa literaturom?
– Moja prva i posljednja ljubav bit će matematika iako nisam genijalac niti najpametnija osoba na svijetu. Iskreno govoreći, ne gledam na matematiku kao predmet koji se uči u školi, već kao jedinu stvar koja se može naći posvuda i koja govori univerzalni jezik jasnoće. To je način na koji se Bog obraća ljudima – kroz brojeve. Odlučila sam studirati financije kako nikad ne bih izgubila taj logični dio sebe koji me čini osobom koja sam danas. Sve moje knjige pisane su matematički i povezane su. Imam vrlo čvrstu strukturu pisanja i neke moje knjige pisane su kroz vrlo jaku liniju intenzivnih misli.
Literatura i matematika imaju isti način izričaja. I u jednoj i u drugoj možeš početi bilo gdje i završiti na savršenom mjestu. U literaturi pišeš u metaforama kako bi dočarao duboke misli koje završavaju u jednostavnim rečenicama. Matematika se izražava kroz komplicirane jednadžbe kako bi završila u jednostavnoj formi i najčešće u jednoznamenkastom broju. Postoji ljepota u jednoj i u drugoj i previše ljubavi za obje. Nikad ne bih bila kompletna osoba kada bi ijedna od njih dvije nedostajala. Literatura mi je pomogla da zadržim matematiku čistom u svom srcu i kod svojih čitatelja iako većina njih nema nikakvu simpatiju prema matematici. Uvijek su govorili da su, nakon čitanja moje literature i načina na koji govorim, sagledali matematiku iz druge perspektive.
Napisali ste i knjigu bajki. o čemu je preciznije riječ?
– Knjiga bajki došla je kao iznenađenje za mene. “Pustolovina Ilira i mrkvonosog zeca” knjiga je koju sam napisala kada sam postala majka i nazvana je po mom sinu. Priče su to o posebnim životinjama koje pričaju svoje priče Iliru i zecu. Sve imaju drugačije pozadine i sve imaju divnu poruku čistoće, organizacije, kao biti dobar prema drugome, kako reciklirati stare stvari i nikada ne lagati, što smatram vrlo važnim pravilima koja djecu treba učiti od malih nogu. Prije nego sam postala majka, ne bih nikada ni pomislila na tako nešto iako mi je suprug, kada smo se prvi put sreli, rekao da bih trebala pisati knjige o djeci jer mi je srce čisto poput djetetovog i stoga bih trebala pisati o njima.
Već nekoliko godina radite na rukopisu koji sada pišete. Možete li nam reći nešto više o njemu?
– “The Roots” je knjiga na kojoj radim od tinejdžerskih dana, ali kada kažem radim, ne mislim na pisanje, već proučavanje kako bih bila spremna napisati je sada. To je knjiga koja uključuje mnogo polja proučavanja. “The Roots” je knjiga o nama, svakom pojedinom ljudskom biću i više. Pokušavam dokučiti šta smo i šta je to u nama što nas čini tako kompleksnim i drugačijim. Svi imamo neke zajedničke stvari koje nas povezuju i istovremeno rastavljaju. Knjiga govori o sedam ljudi koje predvodi Scienter S. K. u misiju da pronađu središte vode, gdje je po njegovom vjerovanju skrivena istina o nama. Sedam različitih ljudi, različitih porijekla, porodica, kultura i priča koje se spajaju da ostvare nemoguću misiju. Naporno radim na tome da predstavim esencijalnu poruku o tome kako društvo funkcionira i gdje mi svi pripadamo.
Razgovarala: Saida Mustajbegović
Foto credit: Milomir Kovačević Strašni
Intervju je urađen u sklopu Traduki rezidencijalnog književnog programa čiji je P.E.N BiH jedan od regionalnih partnera. Intervju je prvobitno objavljen u štampanom izdanju lista “Oslobođenje” (17.jula 2023.godine).
6,632 total views, 10 views today
