Razgovarala: Lejla Kalamujić
Senada Kreso jedno je od najistaknutijih prevoditeljskih imena u Bosni i Hercegovini. Za Žensku čitaonicu govori o umijeću prevođenja, autorima i autoricama koje je prevodila, vlastitim uzorima i važnosti čitanja.
Pročitala sam u jednom vašem intervjuu da ste se decenijama pripremali za književno prevođenje. Ogroman rad i trud stoji iza svakog kvalitetnog prijevoda. Nažalost, mi često uzimamo prijevode zdravo za gotovo. Prevoditelji i prevoditeljice nerijetko ostaju u sjeni. Zašto je to tako i kako bismo to mogli promijeniti?
I sama se to pitam, kad god se začudim nad činjenicom da se u prikazu nekog prevedenog djela prevoditeljica/prevodilac ne spomenu čak ni u zagradi, a kamo li da se ponudi ocjena njenog/njegovog rada. U svakom prijevodu su sadržani ne samo mjeseci, čak godine konkretnog rada, već su nataložene i decenije profesionalnog, fokusiranog rada na sebi – čitanja i učenja iz vlastitih i tuđih radova, i na vlastitim i tuđim greškama. Jedini zaključak do kojeg sam došla je da je to u ovim našim krajevima posljedica sveopće zapuštenosti, lijenosti i nemara.
S druge strane, mada znam da će vam se ovo na prvi pogled učiniti paradoksalnim, prevodioci i trebaju težiti da budu nevidljivi tako da čitalac, dok čita prijevod, ne osjeti njihovu ”ruku”. Za mene je najveći kompliment kad mi čitaoci kažu da su moj prijevod čitali kao da je i samo djelo napisano na bosanskom. Ili kad autori knjiga koje sam prevela, poput Tariqa Alija, Maxa Bergholza ili Tone Bringa, kažu da je, sudeći prema reakciji čitalaca, moj prijevod bolji od njihovog originala. Naravno da to doživljavam kao pretjerivanje i šalu. Ali, ponavljam: to je za mene ideal, nešto čemu treba stremiti i čemu stremim.
Preveli ste na desetine knjige. Sve je stalo u vaš rad: eseji, drame, poezija, proza… Da li je neku formu teže prevoditi od druge ili je tačna poslovica koja kaže „da nijednu knjigu nije lako prevesti“?
Ima, naravno, lakših i težih zadataka. Za ilustraciju ću navesti dva moja skorija prijevoda: Nasilje kao generativna sila Maxa Bergholza i Slobodna Lee Ypi.
Bergholzova knjiga je historija 2. svjetskog rata fokusirana na nekoliko dana u septembru 1941. godine, kada je u Kulen-Vakufu počinjen strašni zločin nad tamošnjim muslimanima. Bio je to za mene veoma zahtjevan posao jer je ta knjiga i historijska i sociološka i psihološka i politička i pritom sadrži pojmove iz tih naučnih grana koji u našem jeziku nisu postojali samo zato što se veoma važne, seminalne, prekretničke knjige iz tih disciplina nikad u nas nisu prevele. Morala sam uvoditi nove pojmove a to je, za jednog skromnog prevodioca koji nije kod kuće ni u jednoj od tih disciplina, veoma odgovoran zadatak. Autor je, srećom, dobio pozitivan feedback o mom prijevodu od nekoliko uglednih historičara s ovih naših prostora, pa sam i ja odlučila da trebam biti spokojna – da nisam izdala autora.
Drugi primjer je sjajna knjiga Slobodna, albanske autorice Lee Ypi, koji sam upravo predala izdavaču. To je knjiga o autoričinom djetinjstvu u Albaniji u vrijeme Envera Hodže i u turbulentnim godinama nakon pada Hodžinog surovog i rigidnog režima. Bio mi je to lakši posao jer sam prevodila o iskustvu koje je po mnogo čemu i moje.
Razmišljala sam da li da vam postavim ovo pitanje, jer se čini bazičnim. Ali evo, o čemu mi govorimo, kada govorimo o književnom prijevodu? Čini mi se da je to i dalje predmet žustrih rasprava.
Lingvisti kažu da se na svijetu govori oko 6.800 jezika. Kako znati kako i o čemu piše, šta osjeća, kako misli, djeluje, neko ko govori laponski, kad ne bi bilo prevodilaca i prijevoda. O toj bazičnoj činjenici ne bi trebalo biti ni žučnih, niti bilo kakvih rasprava. O pojedinostima i finesama, možda, ali to je tema za poduži razgovor.
Među autorima i autoricama koje ste prevodili su: Tariq Ali, Paul Auster, Susan Sontag, Jhumpa Lahiri, Noel Malcolm, Max Bergholz… Ipak, posebno izdvajate Pulitzerom nagrađenu knjigu Benjamina Mosera Sontag: život i djelo. Lično ste poznavali Susan Sontag. Družile ste se tokom rata u opkoljenom Sarajevu. Do prijevoda njene biografije došlo je u novom kriznom vremenu. Koliko vam je bilo teško, a koliko ljekovito raditi baš na ovoj knjizi tokom pandemije?
Rad na Moserovoj biografiji Susan Sontag mi je spasio razum – doslovce. U vrijeme panike, lockdowna, suludih teorija zavjere, ja sam sjedila za kompjuterom i provodila dane i noći s dvoje sjajnih ljudi. Pandemija me se gotovo nije ni ticala.
Stalno sam, zahvaljujući tome što pandemija nije zahvatila i elektronske komunikacije, bila u kontaktu s autorom Benom Moserom, koji nije prestao ni nakon što sam posao završila. Usput, moram reći da imam sreću da su mi svi moji živi autori postali i ostali prijatelji, čujemo se se redovno, posjećujemo se, i volimo – valjda je to prirodno. S onima koji, nažalost, više nisu tu, komuniciram u mislima. Tako se, kad je u pitanju Susan Sontag, uvijek ”ispričam” s njom kad se svijet oko mene ustalasa i uzbrka, kad sam zbunjena jer se desila pandemija ili rat ili neki drugi vid nesreće i zla – a toga ne manjka ni na početku ovog ukletog 21. stoljeća. Tražim od nje da mi rastumači šta se to zapravo dešava oko mene, koji su korijeni i koje su potencijalne posljedice. Pitam nju, jer joj vjerujem. Za života je pokazala hrabrost, nikad nije kalkulirala, ni oko Sarajeva i Bosne, ni oko Abu Ghraiba, ni oko bolesti kao metafore….
Zaintrigirala me još jedna pojedinost vezana za Moserovu knjigu. Vi ste prvi skrenuli pažnju na važnost njenog pojavljivanja na bosanskom jeziku. Mnogo je primjera gdje su prevoditelji i prevoditeljice savjetovali izdavače i utjecali na pojavljivanje novih važnih književnih djela u prijevodu. Dugujemo li im puno više, nego što mislimo?
To da ponekad potaknemo izdavače da objave neku knjigu sasvim je logično, jer ih često mi prvi pročitamo u originalu. Što se tiče duga, niko ništa ne duguje prevodiocima, osim da se njihovi radovi čitaju i dijele s drugima.
Bitan segment Ženske čitaonice tiče se književne kritike. U Hrvatskoj je prije nekoliko godina književna prevoditeljica Anda Bukvić Pažin pokrenula niz razgovora o prijevodnoj kritici. Riječ je o književnoj kritici koja bi uzimala u obzir prevedenost nekog djela. Šta mislite o mogućnost takve kritike? Koliko bi ona dala na važnosti prevoditeljskom pozivu u književnosti?
Nama, prevodiocima, bi ta praksa bila korisna. I nama, koji se tim poslom već, bavimo, i mladima, koji će možda prevođenje izabrati za svoj poziv.
Koje autorice, bilo domaće bilo svjetske književnosti, su vama lično važne i rado biste nam ih preporučili za čitanje?
Mnogo ih je, ali ću ovdje spomenuti i meni najdražu – Alice Munro. Sve njene priče, od kojih je nekoliko srećom objavljeno u hrvatskom prijevodu te ih preporučujem, meni su ljekovite.
Mada me to niste pitali, ne bih samoj sebi oprostila da ne spomenem i autora koji je meni najveći – Williama Shakespearea. Često kažem da je, ako želimo da budemo ljudi u najboljem smislu te riječi, dovoljno pročitati sva njegova djela.
Za kraj, imate li neki savjet za mlađe kolege i kolegice?
Da nikad ne prestanu čitati, jer je to jedini način da se izbrusi vlastita vještina.
Senada Kreso je književna i konferencijska prevoditeljica, od oktobra 1996. godine sa preko 40.000 sati simultanog i konsekutivnog prevođenja. Diplomirala je engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 1976. godine. Akreditirana je prevoditeljica Evropske komisije i Evropskog parlamenta, uz redovan rad za UN-ove agencije, OSCE, Vijeće Evrope, Svjetsku banku, Haški tribunal, State Department, USAID, ILO, Vijeće ministara, Olimpijski komitet BiH i Međunarodni olimpijski komitet, te prilikom posjeta visokih inostranih političkih i drugih ličnosti, ličnosti iz svijeta kulture, nauke i umjetnosti, članova britanske i jordanske kraljevske porodice, itd. Članica je P.E.N. Centra u BiH i Udruženja prevodilaca u BiH.
Finansirano iz Stabilizacionog fonda – Inicijativa za podršku kulturnim i obrazovnim organizacijama u Ukrajini, Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi i Centralnoj Aziji pogođenim posljedicama rata u Ukrajini. / Funded by the Stabilisation Fund – An initiative to support cultural and educational organisations in Ukraine, Eastern and South-Eastern Europe and Central Asia affected by the impact of the Ukraine war.
5,624 total views, 8 views today
