Milosrđe po Anisu
(Na marginama dokumentarnog fima “Petar i Pavle” Alena Drljevića)
Porodica Golubović: Đuro, Vlasta i dvojica njihovih dječaka, Petar i Pavle. Roditelji su bili moje radne kolege iz škole koja je do rata nosila ime Srednjoškolski centar “Bratstvo-jedinstvo”. Sve njih su 2. jula 1992. godine negdje iza ponoći iz stana izvukla šestorica pripadnika specijalne policije MUP-a Konjic. Odveli su ih do punkta Armije BiH na putu prema selu Borci i tu negdje, malo dalje, streljali.
Petru je bilo sedam, a Pavlu pet godina. Stariji je nekim čudom uspio preživjeti streljanje, dotrčao do spomenutog punkta, ali su ga onda vojnici sa punkta poslušno predali zločincima. Sirotom dječaku više nije bilo spasa. Monstrumi su mu iznova presudili, opet po kratkom postupku.
O zvjerskom ubistvu porodice Golubović i njegovom strašnom efektu na cijeli grad – posebno na Srbe i Hrvate koji su u ratu ostali u Gradu – i sâm sam u više navrata pisao, između ostalog i u antiratnom dnevniku “Lijepo gore klasici marksizma”.
Suđenje brzo otkrivenim zločincima bilo je dugo i traljavo. Kao pod moranje. Na koncu je prvooptuženi Miralem Macić osuđen na dvanaest godina robije.
Pravda jeste spora, ali je ponekad dostižna: Macić je 2012. godine umro prirodnom smrću, iza rešetaka.
Ovdje moram preći na moj, veoma mali, udio u cijeloj toj strašnoj priči. Moja uloga jeste bila beznačajna, ali i krajnje nezahvalna. Kao tadašnji član Crvenog krsta opštine Konjic sam, naime, na sebe preuzeo ulogu da Đurinim roditeljima pismenim putem saopštim tu strašnu vijest.
To je zacijelo bila najteža odluka koju sam morao donijeti u te moje nepune dvije ratne godine. Noćima nisam spavao, a onda sam nekako prelomio: uzeo papir i olovku i u podrumu, pod svjetlom uljanice, predstavio se i nekako iz sebe izbacio strašnu vijest.
(Neposredno nakon što sam izašao iz ratnog Konjica, majka mi je javila da me je tražio UNPROFOR. Primivši poruku, roditelji pokojnog Đure htjeli da “plavi šljemovi” lično provjere moj identitet i tačnost informacije o normalnom ljudskom mozgu nepojmljivoj tragediji.)
Svaki put kad sam se docnijih godina vraćao u zavičaj, raspitivao sam se je li na pravoslavnom groblju – ili možda na mjestu zločina – postavljena spomen-ploča porodici Golubović. Odgovor je svaki put bio negativan. Imena porodice Golubović, koliko ja znam, nema čak ni na velikoj spomen-ploči civilnim žrtvama rata na platou ispred robne kuće u Konjicu. Volim taj grad, ali ovaj podatak sve govori o njegovim vodećim ljudima i njihovom odnosu prema ratnim zbivanjima.
Sve mi ove stvari prolaze kroz glavu dok na TV Federacije BiH gledam dokumentarac režisera Alena Drljevića “Petar i Pavle”. Lijepa, emotivna priča, u kojoj je sve kristalno jasno. Počinjen zločin, počinioci poznati i kako-tako procesuirani, njihov vođa skončao u zatvorskoj ćeliji…
Pa ipak se i ovdje ponavlja stara priča. U mnogim glavama još traje rat. Takvi galame i pjene, apotekarskom vagom mjereći “svoje” i “tuđe” zločine. Kao da se ijedan život dâ kantarom izmjeriti! I kao da Drljević, snimajući film o strašnom zločinu, napada cijeli jedan narod?!
A film “Petar i Pavle” samo posredno govori o tragično stradalim dječacima. Njegova glavna tema je, zapravo, jedan plemenit čovjek koji je uradio upravo ono čemu sam se godinama nadao: podigao spomen-ploču ubijenim dječacima. I to ne na mjestu gdje su ukopani, nego na ulazu u staro pravoslavno groblje u Donjem Selu, nadomak Konjica. Groblju u njegovom komšiluku, o kome se, koliko se iz filma dâ zaključiti, uglavnom sâm brine. Kosi travu, čisti smeće, obnavlja kapiju…
Taj čovjek se zove Anis Kosovac. Evo kako on objašnjava šta ga je navelo na to da se počne brinuti o pravoslavnom groblju i postavi spomenuto obilježje:
“Bili su mi komšije, pa kad neće Opština, sramota je da neko to ne postavi. Dvoje djece – pet i sedam godina, neko ubije i onda svi šute. Šuti režim za čije vladavine su djeca ubijena. Taj režim i sad vlada. […] Prestrašno je kad neko ubije djecu. Kako nije strašno da ti dođe neko navečer, izvede te i ubije dvoje djece. U tvom gradu ubijeno dvoje djece. Strahota jedna”.
Je li to, pitam ja vas, ono famozno “Izjednačavanje krivice”?!
Srećom, nije sve tako crno. Anis kaže da je pismenim i usmenim putem dobio mnogo podrške. Ovako to prenosi Dojče Vele:
“Reakcije na spomen ploču, kako kaže, većinom su pozitivne, pa mu komentari poput ‘svaka čast’ svakodnevno dolaze iz samog Konjica, ali i Vlasenice, Trebinja, kao i Toronta, New Yorka, Sidneya. ‘Kapa do poda prijatelju. Nazvala bih te, ali evo plačem. Noćas sam sanjala… da su neka dobra, stara vremena’, stoji u jednoj od reakcija na nedavno postavljanje spomen-ploče ubijenim dječacima.”
A “režim” koji spominje dobri Anis? Oni bi, izgleda, čitavu tu stvar naprosto gurnuli pod tepih. Da tamo zauvijek ostane.
Goran Sarić
(Iz knjige izabranih kolumni “Avganistanska svadba”, MostArt, Zemun, 2024)

Radi se o serioznim tekstovima koji i van tematike koja ga inspirira mogu po svojoj čvrsto konstituiranoj formi ovoga pisca legitimirati kao dignitetnog književnika, pa moglo bi se kazati i sasvim autentičnu pojavu bh suvremene književnosti. Goran Sarić u svom apatridskom življenju u nevelikom holandskom gradu stvara literarne biljure nastale na svakodnevlju i njegovim malim i velikim senzacijama.
Podjednako strasno Sarić tretira politiku i ekonomsku zbilju države u kojoj živi i stvara, nerijetko kontekstirajući, što je i logično, sve to u veliki „format“ globalnosti. Rijetko suptilnim osjećanjem za detalj iz svakodnevlja, posebno „uronjen“ u problematiku ranjenih populacija i zdravstva, kao oblasti koje donose ljudske sudbe kao zamaman literarni motiv, on analitički precizno, a spisateljski virtuozno konstituira priče snažne verističke atmosfere.
Opsjeo me i fascinirao tekst o jednoj svadbi, jer predstavlja sjajan spoj literarnog, antropološkog i sociološkog presjeka susreta svjetova Azije i Europe.
Knjiga kolumni koje nisu trenutno „upotrebnog“ već trajnog književnog zrcalenja.
Gradimir Gojer
2,509 total views, 2 views today