Ženska čitaonica [INTERVJU] Mirjana Evtov: Književni prevodioci na ovim prostorima nisu oduvijek nevidljivi

Razgovarala: Lejla Kalamujić

Jedna od najcjenjenijih bosanskohercegovačkih prevoditeljica Mirjana Evtov za Žensku čitaonicu govori o važnim i dragim knjigama, prevodilaštvu danas i nekada, seksizmu u društvu, jezičkim problemima…


Junot Diaz, James Marlon, J.K. Rowling samo su neka imena savremene svjetske književnosti čija djela ste prevodili. Kada se danas osvrnete na dugogodišnji rad, da li biste mogli izdvojiti nekoliko knjiga koje su vam bile posebno važne i izazovne za prijevod?

Važne su mi sve, ali nisu mi sve podjednako drage. Diazovim Oscarom sam oduševljena sad kao i prvog dana. Nakon svih ovih godina, slično oduševljenje izazvalo mi je tek (nedavno objavljeno) Obećanje Damona Galguta. Najviše sam se smijala prevodeći Alameddinovog Anđela historije, ali osobito izazovno nije bilo. Za prevod je vrlo izazovna bila Sažeta istorija sedam ubistava – tu Marlon James ima nekoliko naratora od kojih neki počesto govore patois. Emotivno mi je najzahtjevnije bilo prevesti Zbijeg Hasana Nuhanovića (The Last Refuge, prevod s Alison Sluiter).A Harry Potter mi je godinama omogućavao prelijepe sate bijega od stvarnosti, što čovjeku dobro dođe da ostane u pameti. 

Da li ste imali neke uzore u prevodilaštvu kada ste počinjali? Imate li ih danas?

U momentu kad sam počela već sam desetinama godina čitala isključivo originale, pa ne mogu reći da sam imala ili imam prevodilačke uzore. Počela sam slučajno, poželjevši da prevedem Oscara koji me oduševio nakon godina čitanja izvrsnih priča koje kao da su bile pisane istom rukom, a Diaz je konačno objavio roman taman kad sam ja ostavila posao.

I dok ovo pišem, sjetim se da sam Daniela Pennaca prvo čitala u prevodu na talijanski. Prevela ga je Yasmina Mélaouah i koristim ovu priliku da kažem: svaka joj čast!

Elem, počela sam prevoditi intuitivno, bez uzora i (sa)znanja o tom poslu, po sistemu šta zna dijete šta je 300 kila. Tek sam kasnije čitala Ecova predavanja u kojima teoretske probleme prevođenja propituje na primjerima iz vlastite prakse prevodioca i redaktora tuđih prevoda, kao i saradnje s prevodiocima svojih djela. Kad sam pročitala to njegovo Dire quasi la stessa cosa / Reći skoro pa isto, lijepo mi je došlo da se pomilkim po glavi, a propatila sam što ta njegova predavanja nisam mogla i slušati. Bio je, uz sve ostalo, i izvrstan pričalac.

Svjesni smo mnogih problema koji prate prevoditelje i prevoditeljice na regionalnom književnom tržištu. Često je to premalo plaćen i gotovo „nevidljiv“ posao. O njima govorimo malo ili nikako. Šta je osnovno što bismo morali uraditi da popravimo stvari?

Kao i sa svakom vrstom rada: pošteno platiti književne prevodioce. To u teoriji, naravno, jer je ovo vrijeme prodavača magle, gulikožnih banaka i svakovrsnih eksploatatora. Danas se najmanje plaća pošten rad, svačiji, i previše je nevidljivih radnika, uključujući i tuđu djecu koja nam prave odjeću i telefone.

Ali književni prevodioci na ovim prostorima nisu oduvijek nevidljivi. Podjela prostora i jezika značila je i podjelu tržišta. Vidljivost prevodilaca se sistemski potiskuje, čime je – između ostalog – postalo normalno i da se kvalitet ne veže s tzv. materijalnom nagradom. Važnije je da se prevod što prije objavi, pa kakav-takav. Nevidljivost prevodilaca dozvoljava da se dobre knjige kasape i prave materijalne greške – na koje se niko ne obazire. Ne mogu prevodioci braniti dobre knjige i jezik ako nikom drugom do toga nije stalo.

Zanemarivanje prevodilaca snažno doprinosi i gubljenju i zatiranju čitavih jezika, koji su ionako pod ogromnim uticajem sveprisutnog engleskog. U svijetu su već izumrle stotine malih jezika, a predviđa se da će u narednih 40 godina mjesečno nestajati barem jedan – „ako se ne preduzmu mjere“. Naravno da će neki reći da je to ništa u poređenju sa činjenicom da svijet – uprkos proklamiranim „mjerama“ – i dalje hrli samouništenju. A onima koji u to ne vjeruju jezik je sigurno zadnja briga.

Ovaj naš jezik, maksimalno politiziran, sve više gubi vlastite značajke. One koji su ga politizirali i one koji su na to pristali to ne sekira, između ostalog i zato što oni jezik mahom ni ne znaju. Insistirajući na razlikovnim obilježjima sakate leksičko blago, a sintaksa postaje sve više engleska.

Ta situacija najviše frustrira prevodioce koji najviše teže održanju ljepote jezika. Naročito ako bi da žive isključivo od književnih prevoda, što je teško ili nemoguće.

U svakom slučaju, oni navodnici u pitanju nisu potrebni: posao jest nevidljiv i ko se književnim prevođenjem misli proslaviti, ne znam da će moći. Teško se od toga i hljeba najesti.

Prevoditeljica Anda Bukvić Pažin je u Hrvatskoj pokrenula zanimljivu debatu o mogućnosti tzv. prijevodne kritike. Takva kritika bi osim analize književnog djela morala uzimati u obzir i njegovu prevedenost. O tome koliko je to izvodivo kod nas, kada smo svjedoci sužavanja medijskog prostora za književnu kritiku uopšte,  mišljenja su podijeljena. Da li bi vrijedilo barem pokušati?

U književnoj kritici je standard da se pri prikazu prevedenog djela navode imena prevodilaca. Druga je stvar što smo mi mnoge standarde pogubili, pa i taj.

Nas su u školi pitali čiji smo prevod čitali. Tako ti i prije fakulteta organski postane jasno da je prevod nečije djelo, i da se „reći skoro pa isto“ može na razne načine.

Onaj ko analizira književno djelo trebalo bi da se osvrne na kvalitet prevoda – u smislu da li u datom jeziku štima ili šteka – i to bi bilo to „uzimanje u obzir“, ali ako „prijevodna kritika“ podrazumijeva kritiku samog prevoda, trebamo uporedne lingviste, valjda. Kolegici Bukvić Pažin pušem u krila. To što predlaže bilo bi vrlo zanimljivo, u najmanju ruku.

No, malo bih o tome „kod nas“ i „kod njih“, a u vezi s onim ranije rečenim.

U praksi se, davno jednom, bh. i hrvatski izdavač dogovore da zajedno izdaju knjigu x, da bi zajedničkim snagama platili dobrog prevodioca. Naš izdavač pošalje uzorak prevoda, pa neka dva mjeseca cima susjeda za uradak njegovog prevodioca, a kolega konkurent mu konačno kaže da nema primjedbi na naš prevod, ali bi da to ipak prevede hrvatski prevodilac. Hrvatski prevod izađe dvije godine kasnije, kad hrvatski prevodilac dobro iščita bosanski prevod. Dobre su bh. pare, a bh. prevod – jok.

U praksi se neki lik dohvati kritike Jamesove Sažete istorije sedam ubistava u mom prevodu i počne s „u hrvatskom prijevodu, kada i ako do njega dođe, naslov će glasiti Kratka povijest sedam ubojstava ili možda Sažeta povijest sedam ubojstava“. Dalje spominje čije je izdanje, ali ne i čiji prevod, te o prevodu govori kao da je čitao original.

Elem, ne bih rekla da je problem u „sužavanju medijskog prostora za književnu kritiku uopšte“ jer ko će kome suziti prostor na Internetu? Prije će biti da ozbiljnih književnih kritičara nedostaje zato što oni ogromnom dijelu čitalačke publike ne trebaju – dosta lajk ili palac: gore ili dole, a argumentacije završe na „svako ima pravo na mišljenje“, što očito podrazumijeva i da je svačije jednako vrijedno.

A Internet, kao ni čaršije, ne voli ni crne ovce ni bijele vrane ni glave koje štrče. 

Šta je sve potrebno znati da bi nastao dobar prijevod?

Treba znati stvarno svašta. Što više znaš lakše prevodiš, ali tu pomažu godine, iskustvo i broj pročitanih knjiga. Treba (pri)znati da nešto ne znaš, pa istražiti ili pitati onoga ko zna. Osnovno je, naravno, dobro poznavanje i jezika s kojeg prevodiš i jezika na koji prevodiš. Treba, naravno, makar bazično poznavati obje kulture.

Dio ste uređivačkog tima portala „Riječ i djelo“ posvećenog društveno-političkim borbama. Sarađujete i sa Centrom za nenasilnu akciju koji već niz godina organizira regionalni konkurs za kratku priču Biber, na temu pomirenje u kontekstu zaostavštine ratova i nasilja u zemljama bivše Jugoslavije. Koliko su ovakvi projekti i inicijative bitne cjelokupnom društvu? I šta vama lično znače?

Meni znače mnogo, a silno se nadam da su bitne i cjelokupnom društvu. Sve sam mislila da se nadam samo zato što je, kako reče Crnjanski, nada najviši stepen mudrosti u ljudskom životu, a onda saznam da „u Banovićima puno svijeta čita Riječ i djelo“ i odmah mi izrastu krila. Mi bismo da stignemo do svih naših Banovića.

A borbi, onih pravih, ima raznih.

S obzirom na to da je moje primarno polje jezik, moram spomenuti „borbu za rodnu ravnopravnost u jeziku“ koja me plaho frustrira – zato što napada problem s pogrešne strane. Jezik dolazi iz stvarnosti, a ne obratno. Borba za rodnu ravnopravnost u jeziku daje nam politički korektne ali stilski nakaradne tekstove koji sasvim sigurno ne odražavaju stvarnost u kojoj se dešavaju stravični porast femicida, prebijanje i silovanje žena, zabranjuje abortus i porodiljsko bolovanje smanjuje ili ukida. Jezik je seksistički i žene se (u)daju, a muškarci žene. Po jednom skorašnjem istraživanju u Velikoj Britaniji, žene koje zarađuju više od svojih muževa kompenziraju supružnicima „muškost“ time što u kući rade više nego prije / više nego oni / više nego žene koje manje zarađuju. (A feministkinja ko pljeve! Naročito na Facebooku.)

Jezik je seksistički zato što je seksističko društvo.

Kome je sad bolje od upotrebe politički korektnog izraza radnice i radnici, a kamoli od rogobatnog radnici/e? Tu je politička korektnost u funkciji zamazivanja očiju. Ko se bavi jezikom i ne zatvara oči pred stvarnošću zna da je zbirna imenica radništvo nestajala iz govora kako je radništvo sistematski iscrpljivano i posljedično posustajalo u borbi. A radništvo je daleko, što bi se danas reklo, inkluzivnije od onog radnici/e.

Već treću godinu u Ženskoj čitaonici pišemo o knjigama domaćih i stranih autorica. Koje su književnice najviše utjecale na vas i rado biste nam ih preporučili?

Dubravku Ugrešić, Margaret Atwood, Doris Lessing, Toni Morrison, Arundhati Roy, Anitu Desai… Posipam se pepelom zato što više od pola života najmanje čitam savremenu literaturu na svom jeziku, ali vidim da izvrsno piše Amila Kahrović Posavljak, a zvijezde su mi Marijana Čanak i Lejla Kalamujić.

Šta biste savjetovali mladima koji se tek počinju baviti prevođenjem?

Savjeti su i inače nezahvalna rabota, a budući da sam ja počela u pedesetoj i prevodim iz ćeifa, ne bih sad popovala mladim prevodiocima koji tim radom plaćaju račune i odgajaju djecu.


Finansirano iz Stabilizacionog fonda – Inicijativa za podršku kulturnim i obrazovnim organizacijama u Ukrajini, Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi i Centralnoj Aziji pogođenim posljedicama rata u Ukrajini. / Funded by the Stabilisation Fund – An initiative to support cultural and educational organisations in Ukraine, Eastern and South-Eastern Europe and Central Asia affected by the impact of the Ukraine war.

 678 total views,  4 views today

Komentariši