Jovan Nikolić: Soba s točkom

Razgovarala: Enesa Mahmić

  • O migrantskoj i egzilantskoj književnosti su pisali mnogi. Sioran kaže da je egzil škola intoksikacije, a Brod da je škola poniznosti. Palestinski pisac Mahmoud Darwish smatra da je egzil mnogo više nego geografski koncept i da čovjek može biti u egzilu čak i u svojoj domovini, u svojoj kući  i svojoj sobi. Kako Vi shvatate egzil? Kada je počela Vaša migracija i Vaš egzil, sa čim ste se suočili?

Tačno je da je izgnanstvo drevna i poznata storija od Ovidija preko Dantea i Igoa do Bloka, Salmana Ruždija i Orhana Pamuka. Kada se neko bolje zamisli čitava literature Roma i Sinta je nastala na putu kroz horizontalni ambis, na putu zalazećeg sunca jer su se kretali uvek u smeru u kome sunce pada – na zapad. Moja emigracija i egzil su nastali netom po rođenju jer sam bio ručna prtljaga mojih roditelja putujućih muzičara sa svetskim plesnim repertoarom. Docnije je moj egzil bilo čitanje knjiga i pisanje jer u tome ima i osame i putovanja kroz jedan paralelni svet. Suočio sam se najpre sa hladnoćom hotelskih soba i ta me karma prati do danas.

Tamo gde sam odrastao (u Čačku) suočio sam se sa ponižavanjem moga porekla što mi tada nikako nije bilo jasno. Zašto? Šta sam to zgrešio kome? Ova, nadam se  poslednja emigracija jer više biološki nisam sposoban za nova kretanja, bila je posledica najpre protivljenju režimu Slobodana Miloševića u Srbiji zbog čega mi je život bio ugrožen, a potom nisam mogao deliti jedan divljački ambijent hipertrofiranog nacionalizma niti ukupan sistem vrednosti sa okolinom.

  • 2011. ste dobili književnu nagradu za djelo „Beli gavran- crno jagnje“ koju dodjeljuju Kuća kulture i novine Kölner Stadt-Anzeiger. Neki od prethodnih dobitnika su Italo Calvino, Orhan Pamuk i Haruki Murakami, što mnogo govori o prestižu te nagrade. Uslijedile su promocije, prodano je 10.000 primjeraka Vaše knjige. Nakon desetljeća odmaka kako gledate na tu nagradu?

Nagrada za mene jeste bila prilično iznenađenje utoliko što nisam ni znao za njeno postojanje u Kelnu. Mislim da tada nisam ni bio svestan šta ona znači i koju težinu ima. Posmatrao sam šta se to odvija preda mnom kao film. Ustvari, iskren da budem, većinu mog života i posmatram kao film. Kao jahač sa strane, ne preterano zainteresovan za fabulu, ali i dalje sam prisutan na projekciji.

  • Pišete i dramske tekstove. Sarađivali ste sa pozorištima u Njemačkoj. Koji projekat biste izdvojili?

Meni se dogodilo da još u Čačku upoznam formu dramskog rukopisa radeći sa pokojnim humorističkim piscem Slobodanom Matovićem na jednoj predstavi za decu. Voleo sam i volim magiju pozorišta, te čarobne kutije nakon podizanja zavese, i iz pozicije gledaoca: scenosled, slike i priču koja teče nalik na tok snova.

Potom sam u Beogradu radio kao koscenarista i libretista. U Nemačkoj sam odmah po dolasku dobio zadatak da zajedno sa Ruždijom Sejdovićem radim na scenariju Kosovo karusel za potrebe sjajnog Romskog Teatra Phralipe iz Skopja u režiji Rahima Burhana. Tada su oni (2000. godine) delovali u sklopu Theatar an der Ruhr u Mülheimu. Taj scenario je nakon izvođenja volsebnim putevima sudbine štampan u Parizu, izvođen i u Avinjonu. Do danas on putuje van naše volje.  Trenutno je tražen u Budimpešti, a prethodno od nekoliko kompozitora i filmskih režisera.

  • Ponekad se desi da sjajni pisci čiji rad je godinama ignorisan ili nije adekvatno vrednovan potonu u apatiju, razmišljaju da prestanu pisati. Pred očima imam onu scenu kad je organizator iz Srbije na štand u Lajpcigu postavio Vaše knjige, ali se nisu udostojili da Vas pozovu. Tu neku rezigniranost, tugu i Vaše riječi “Znaš one koje ne pozovu na svadbu, oni onda gledaju kroz prozor”. Šta mislite o tome?

Pa to je tipično za Srbe i samim tim za srpske pisce. Tamo se uspeh ne prašta. Oni vas mrze ako ste talentovani i traziće bilo koji način, a veoma su sposobni u eksponenciji zla, u želji da vam napakoste. Mislim da nisu toliko u pitanju nacionalizam i šovinizam koliko rudimentarna mizantropija. Ne, naravno da me takva poniženja, ma koliko bila bolna, nisu nikada poticala da razmišljam kako ću prestati pisati. Ja ipak imam istu naviku da osluškujem svoje biće, misli i osećanja i interakciju sa čitavim svetom oko mene i daleko od mene. Imao sam sreću da se samoobrazujem na vrhunskoj svetskoj klasičnoj i modernoj literature. Stekao sam visoke standarde tako da sam sebi najveći kritičar i lektor.

  • Možda se previše potencira biografija autora koja nije nužno u vezi sa književnim djelom. Ipak, moram Vas pitati koliko su Vaše stalne selidbe i nepripadanje uticali na pisanje? Šta je to što ste htjeli da verbalizujete, ispričate i (po) kažete prvim književnim djelom?

Možda to nepripadanje određenom staništu i prinundno nomadstvo na određen način jest bio razlogom da se odselim i posvetim svetu knjiga  jer su mi knjige i snovi bili prvi i osnovni poticaj da počnem pisati. Veličanstvena je i uloga Žene u vrhunskoj inspiraciji za pisanje. A onda se ispostavio određen dar kojim me je dobro Bog darovao. Nisam imao program sa prvom knjigom. Nisam nikada imao programske knjige osim one o detinjstvu koja je nagrađena u Kelnu. Pisao sam bez predumišljaja imajući u vidu isključivo nameru da pronađem posebnu tačku i ugao posmatranja. Da budem samo svoj i po mogućnosti svež- inovativan. Ostalo prosuđuju čitaoci i književni kritičari.

  • Šta je Vama ciganmala?

Ciganmala u Čačku je bila svojevrsni Makondo sa prepuno zvukova, magičnih događaja, neobičnih ljudi i žena. Plašio sam se ponekad svih sujeverica i vampira o kojima su kružile jezive priče i onaj poznati kolektivni strah od Cohano. Često sam uživao u muzici iz okolnih kućeraka  i mirisima. Ponegde nije bilo hleba u kućama ali je uvek bilo muzike. Dakle, odista jedan neobičan svet potpuno autonoman u kome je siromastvo bila domaća životinja. A solidarnost velika i veliko srce u zajedničkom pulsiranju u ritmu kovačnica i leleka u susretu sa smrću bližnjih.

  • Sarađivali ste sa brojnim rock grupama: Ođila, SMAK, Generacija 5 i Zabranjeno pušenje. Kakva su Vaša sjećanja i emocije na taj period života?

Pisao sam tekstove za muziku po porudžbini. Često su dolazili kod mene uglavnom rok i pop muzičari i naručivali pesme na već napravljenu muziku. Nemam posebnih emocija, osim kada je u pitanju Točak (Radomir Mihajlović), legendarni gitarista sa kojim sam delio sobu nekoliko godina i kome sam bio kum. On je komponovao na mojih par pesama. Najlepši period čitavog mog boravka u Beogradu bila je saradnja, druženje i gotovo zajednički život sa grupom Ođila. Oženio sam se Sanjom Uzelac, jednom od pevačica. Imamo divnog sina koji danas ima dvoje dece .

  • Na kakvom projektu/ rukopisu trenutno radite?

Trenutno pakujem novu knjigu izabrane lirike na nemačkom jeziku. Također, imam jednu dramu u veoma laganom procesu. Ova prisilna izolacija mi omogućava vremena koje mogu posvetiti radu u miru i bez žurbe. Ponekad naiđe kompletna pesma od glave do repa. I nju odlažem u fasciklu za rukopise da odstoji pa da je, kada za to dođe vreme, stanem brusiti. Inače, u toku dana zabeležim po koju misao, kratki stih. Samo to i tako.

  •  Koje biste knjige ili filmove, dokumentarne filmove preporučili čitateljima koji žele da saznaju više o romskoj kulturi?

Najznačajnija i nedavno objavljena Atlas moderne poezije Roma i Sinta,  koju su priredili dr Ulrih Janetzki i Wilfried Irig, pod naslovom Morgendämerung der Worte (Svitanje reči). Savetujem svakome da pročita i da joj se vraća.

Preporučujem knjigu pripovedaka Ruždije Sejdovića Eremit i roman splitskog autora Nebojše Lujanovića Oblak boje kože za koga smatram da je najsnažniji i najbolji roman napisan na temu romskog života.

Od filmova preporučujem sve filmove Tonija Gatlifa i film o životu Branislave Weis Papusche pod naslovom Papuscza. Naravno, postoji još veliki broj dobre literature, ali se ona lako može naći na pretraživaču Google.

Ovaj sadržaj je nastao u okviru Programa osnaživanja nezavisnih medija, Indenpendent Media Empowerment Program (IMEP)

 5,778 total views,  2 views today

Tags

Komentariši