Decembarska noć
Pjesnik
Kada sam još đak bio,
Te večeri budan sam bdio
U školskoj pustoj sali.
U mojoj klupi je bilo dijete
Svo u crnom, jadno, šta ćete,
A izgledalo kao brat moj mali.
Lice mu tužno i lijepo bijaše
Na svjetlu svijeće stajaše,
U mojoj knjizi dođe da čita.
Glavu je na ruku naslonio,
Sve do sutradan tu se sklonio,
S osmijehom, zamišljen kao da se pita.
Kad sam skoro petnaest ljeta imao
Ovuda sam jednog dana skitao,
Kroz šumu i šumarke što su me doimali.
Onda vidjeh: pod jedno stablo je sjeo
Mladić u crnom, pogled mi je sreo,
A izgledao je kao brat moj mali.
Upitah ga kud vodi ovaj put;
U ruci je lutnju imao ko neki prut,
U drugoj, buket divlje ruže državši
Prijateljski pozdrav mi je uputio
Onda se okrenuo, i dalje je šutio,
Jedno brdašce mi pokazavši.
U doba kada u ljubav vjerujemo,
U svojoj sobi sam jednog dana bio,
Oplakujući prvu bol koju su mi zadali.
Kraj mog ognjišta sjedio je jedan
Odjeven u crno, neznanac bijedan
A izgledao je kao brat moj mali.
Sumoran i zabrinut bijaše;
Rukom mi nebo pokazivaše,
A u drugoj mu je mač blistao.
Čini se da je zbog mene tužan bio,
Ali samo je uzdah ispustio,
Zatim poput sna nestao.
U dobi kada smo razuzdani,
I na gozbi se opijamo nasmijani,
Nazdravih čašom koju su mi dali.
Pogledah, a kraj mene sjeđaše
Uzvanik što u crno odjeven bijaše
A izgledao je kao brat moj mali.
Stresao je kaput i pod kaputom svojim
Flekavu odjeću s ritama priljavim,
Na glavi mu je od borovnice grana bila.
Njegova mršava ruka moju je tražila
A moja čaša, njegovu dodirnula,
I u mojoj se nespretnoj ruci slomila.
Poslije godinu dana, mrak je bio ;
Kraj kreveta, u molitvi sam se svio
Nad ocem iz kog su se uzdasi dizali.
Na rubu kreveta sjedio je jedan
Odjeven u crno, dječak bijedan
A izgledao je kao brat moj mali.
Iz očiju su mu suze stalno lile;
Ko anđeli bolî one su zaista bile,
Trnjem je okrunjen i sam bio ;
Njegova lutnja na podu ležaše,
Lice njegovo crveno kao krv bijaše,
Dok je svoj mač u prsima krio.
Tako sam to dobro upamtio,
Da sam ga uvijek prepoznao
U životu, u svakom trenutku.
Čudno je to bilo viđenje,
Ko anđeo, il’ đavo, vidjeh priviđenje,
I dragu sjenu u svakom kutku.
Kasnije, umoran od tog “patim”,
Da se ponovo rodim, sve da skratim,
Htio sam iz Francuske ko egzilant izaći;
Kad sam, nestrpljiv sit hodenja,
Pobjeći, umoran od traženja
Ostatke nade želio pronaći;
U Pizi, u podnožju Apeninskom;
U Kelnu, u predjelu Rajnskom;
U Nici, na padinama i u dolinama;
U Firenci, u njenim palačama;
U Briguesu, u starim kočijama;
U opustjelim krajevima, u Alpama;
U Dženovi, pod limunivim voćkama;
U Veveyu, pod zelenim jabukama;
U Havru, ispred Atlantika;
U Veneciji, na obali Lida, užasnoj,
Gdje na grobljanskoj travi strašnoj
Umire bljedolikost Adriatika;
Gdje god, pod nebom prostranim,
Ostavih srce pred očima izmorenim,
Krvareći bez stanke od vječne rane;
Gdje god se dosada od mramora,
Vukla u stopu iza mog umora,
Nosila me je kao suhe grane ;
Svuda, neprestano se mijenjajući
Tim neznanim svjetovima lutajući,
Sjenku sam svojih snova slijedio ;
Svuda, a da tu nikad nisam živio,
Ponovo vidjeh što sam već vidio,
Lice svijeta i laži koje nisam pobijedio.
Svuda, duž staza kud sam hodio,
Ruke bih na svoje čelo stavio,
I plakao ko žena kad bi suze lila;
Svuda, poput ovna sam bio,
Što je vunu svoju u grmu ostavio,
Dušu sam osjetio kako je ogolila;
Svuda gdje sam želio obamrijeti,
Svuda gdje sam poželio umrijeti,
Tamo gdje su svi zemlju doticali,
Na moj put bi isti nesretnik stao
Sav u crnom, kraj mene je sjesti znao,
A izgledao je kao brat moj mali.
Ko si ti, što te u životu mome
Uvijek srećem na putu kao rodbinu?
Ne mogu vjerovati bolu tvome,
Kao ni u svoju zlu Sudbinu.
Tvoj blagi osmijeh je čisto strpljenje,
Tvoje suze samosažaljenje.
Gledajuć te, volim Proviđenje.
Tvoj bol mojoj patnji je buđenje;
Prijateljstva to je zrcaljenje.
Ko si, dakle, ti? – Anđeo nisi bio,
Nisi došao i upozorio me.
Čudna stvar: moju bol nisi vidio !
Tek kako patim gledao si me.
Dvadeset ljeta istim putem se krećeš,
Ali te neću pozvati, ni tu se ogriješiti.
Ko si, dakle, od Boga si, a tu me srećeš?
Smiješiš se, no radost moju podijelit nećeš
Žališ me ali me nećeš utješiti !
Večeras te vidjeh opet, utvara te poslala.
Opet sam se u toj tužnoj noći zadesio.
Dok su prozorska krila od vjetra lupala;
Sam samcat, na svom sam krevetu bio.
U mjesto sam dragocjeno gledao,
Još od poljubaca vrelo je bilo;
Žena zaboravlja, to sam pomišljao,
I djelić svog života osjećao
I sve kako se u paramparčad razbilo.
Ko da su sva pisma pred mene stala,
Kosa njena, ostaci sreće, ljubavne olupine.
Sva ta prošlost mi je u uši vikala
Svoje vječne zakletve date kao iz tmine.
Promatrao sam te relikvije svête,
Od njih mi ruka tresti se nije prestala :
Suze srca srce pije kad iz duše slete,
A oči uplakane kao da mi se svete
Za takve sutrašnjica nikad nije znala !
Kao u platno umotavao sam
Svojih sretnih dana ruševine.
Na svijetu što traje, sebi govorio sam,
To je tek pramen kose, te divine.
Ko ronilac u dubokom moru sam bio,
Gubio sam se u zaboravu očajnom.
I na sve strane sam ispitivao svaki dio,
Daleko od očiju svijeta se krio,
Plačući nad nesretnom ljubavi pokojnom.
Htio sam pečat crnog voska staviti
Na ovo krhko i dragocijeno blago.
Htio ga vratiti, al ne mogavši povjerovati,
Plačući sam sumnjao, loše odvag’o.
Slaba ženo ! ponosna bezumnice,
Uprkos sebi, na mene mislićeš!
Al zašto gajiš u mislima lažne klice?
Čemu jecaji, kad me ne voliš i voljet nećeš?
Da, ti patiš, ti trpiš i suze roniš ;
Al obmana među nama će ostati.
Onda zbogom! Već sate brojiš
Koji će nas zauvijek razdvojiti.
Odlazi, i u svom srcu ledenom
Oholost samozadovoljnu ponesi.
Još uvijek osjećam želju živom,
A patnja moja ostaće neutaživom
U zlu, nanijela si mi bol i opet je nanesi.
Odlazi! Ova priroda besmrtna
Nije ti htjela sve pokloniti.
Ah! Sirota djevo, želiš bit lijepa i sretna,
Ali uopšte ne znaš oprostiti !
Odlazi, sudbinu svoju ćeš pratititi;
Ko te izgubi, neće sve izgubiti.
U vjetar našu ljubav istrošenu ćeš baciti;
Bože! Ti koju voljeh, predrasude ćeš odbaciti,
Ako već odlaziš, zašto ćeš me voljeti?
No odjednom vidjeh u toj mrkloj noći
Priliku kako tiho klizi, u mene gleda
I na zavjesi sjenu u njenoj jasnoći ;
Prilazi mi i na krevet moj sjeda.
Ko si ti, mračno i blijedo lice,
Pitam sivi portret koji je sav u crnom?
Što želiš od mene, tužna prolaznice?
Je l’ to moj odraz ? Uludi san, besmislice
Što vidim u ogledalu bezmjernom?
Ko si ti, duhu moje mladosti,
Putnik koji nikad umoran nije?
Zašto te srećem u radosti
Kud god da pođem, u sjeni se krije.
Ko si ti, posjetitelju usamljeni,
Moje patnje si uzvanik vijerni ?
Zašto me pratiš duhu omamljeni?
Ko si ti, ko, brate moj, posramljeni,
Koji se javiš kad i plač moj obezumljeni?