ALFRED DE MUSSET: POEZIJA

Piše: Jasna Šamić

Prevod: Jasna Šamić

Alfred de Musset bio je pjesnik, dramatičar i pisac francuskog romantizma rođen 1810. godine u Parizu, gdje je i umro 1857. Objavio je svoju prvu zbirku poezije

« Priče iz Španije i Italije“ (“Contes d’Espagne et d’Italie”) kad je imao 19 godina. Počeo je voditi život “dekadentnog dendija”, kada je bio u vezi sa francuskom spisateljicom George Sand, dok je istovremeno pisao pozorišne drame poput drama « O čemu sanjaju djevojke » (« À quoi rêvent les jeunes filles?” , 1832), « Marijanini kaprici » (“Les Caprices de Marianne” , 1833. godine), te romantičnu dramu “Lorenzaccio” koja se smatra kao remek-djelo.

Autor je brojnih pjesama, poput « Majska noć » (“La Nuit de mai”) i « Decembarska noć » (“La Nuit de décembre” iz 1835.), zatim « Augustovska noć » (“La Nuit d’août” iz 1836.), « Oktobarska noć » (“La Nuit d’octobre” iz 1837.) ia zbirke Poésies nouvelles; autor je i autobiografskog romana « Ispovijest dječaka stoljeća » (“La Confession d’un enfant du siècle”, 1836.g.).

Depresivan i alkoholičar, sve manje je pisao nakon 30. godine života. Ipak, treba pomenuti i njegove pjesme « Tuga » (“Tristesse”), « Izgubljeno veče » (« Une soirée perdue”, 1840.g.) i « Uspomena » (“Souvenir”, 1845. godine), ali i razne pripovijetke koje je obajvio 1842.

Dobio je Legiju časti 1845. godine i izabran u Francusku akademiju 1852. Pisao je i naručene komade za Napoleona III. Umro je u 46. godini, i sahrajen na groblju Père-Lachaise.

Počeli su ga slaviti istinski tek u 20. stoljeću, posebno u okviru pozorišta TNP Jean Vilara i Gérarda Philippa. Danas se smatra jednim od najvećih francuskih romantičarskih autora.

Decembarska noć
 
Pjesnik
 
Kada sam još đak bio,
Te večeri budan sam bdio
U školskoj pustoj sali.
U mojoj klupi je bilo dijete
Svo u crnom, jadno, šta ćete,
A izgledalo kao brat moj mali.
 
Lice mu tužno i lijepo bijaše
Na svjetlu svijeće stajaše,
U mojoj knjizi dođe da čita.
Glavu je na ruku naslonio,
Sve do sutradan tu se sklonio,
S osmijehom, zamišljen kao da se pita.
 
Kad sam skoro petnaest ljeta imao
Ovuda sam jednog dana skitao,
Kroz šumu i šumarke što su me doimali.
Onda vidjeh: pod jedno stablo je sjeo
Mladić u crnom, pogled mi je sreo,
A izgledao je kao brat moj mali.
 
Upitah ga kud vodi ovaj put;
U ruci je lutnju imao ko neki prut,
U drugoj, buket divlje ruže državši
Prijateljski pozdrav mi je uputio
Onda se okrenuo, i dalje je šutio,
Jedno brdašce mi pokazavši.
 
U doba kada u ljubav vjerujemo,
U svojoj sobi sam jednog dana bio,
Oplakujući prvu bol koju su mi zadali.
Kraj mog ognjišta sjedio je jedan
Odjeven u crno, neznanac bijedan
A izgledao je kao brat moj mali.
 
Sumoran i zabrinut bijaše;
Rukom mi nebo pokazivaše,
A u drugoj mu je mač blistao.
Čini se da je zbog mene tužan bio,
Ali samo je uzdah ispustio,
Zatim poput sna nestao.
 
U dobi kada smo razuzdani,
I na gozbi se opijamo nasmijani,
Nazdravih čašom koju su mi dali.
Pogledah, a kraj mene sjeđaše
Uzvanik što u crno odjeven bijaše
A izgledao je kao brat moj mali.
 
Stresao je kaput i pod kaputom svojim
Flekavu odjeću s ritama priljavim,
Na glavi mu je od borovnice grana bila.
Njegova mršava ruka moju je tražila
A moja čaša, njegovu dodirnula,
I u mojoj se nespretnoj ruci slomila.
 
Poslije godinu dana, mrak je bio ;
Kraj kreveta, u molitvi sam se svio
Nad ocem iz kog su se uzdasi dizali.
Na rubu kreveta sjedio je jedan
Odjeven u crno, dječak bijedan
A izgledao je kao brat moj mali.
 
Iz očiju su mu suze stalno lile;
Ko anđeli bolî one su zaista bile,
Trnjem je okrunjen i sam bio ;
Njegova lutnja na podu ležaše,
Lice njegovo crveno kao krv bijaše,
Dok je svoj mač u prsima krio.
 
Tako sam to dobro upamtio,
Da sam ga uvijek prepoznao
U životu, u svakom trenutku.
Čudno je to bilo viđenje,
Ko anđeo, il’ đavo, vidjeh priviđenje,
I dragu sjenu u svakom kutku.
 
Kasnije, umoran od tog “patim”,
Da se ponovo rodim, sve da skratim,
Htio sam iz Francuske ko egzilant izaći;
Kad sam, nestrpljiv sit hodenja,
Pobjeći, umoran od traženja
Ostatke nade želio pronaći;
 
U Pizi, u podnožju Apeninskom;
U Kelnu, u predjelu Rajnskom;
U Nici, na padinama i u dolinama;
U Firenci, u njenim palačama;
U Briguesu, u starim kočijama;
U opustjelim krajevima, u Alpama;
 
U Dženovi, pod limunivim voćkama;
U Veveyu, pod zelenim jabukama;
U Havru, ispred Atlantika;
U Veneciji, na obali Lida, užasnoj,
Gdje na grobljanskoj travi strašnoj
Umire bljedolikost Adriatika;
 
Gdje god, pod nebom prostranim,
Ostavih srce pred očima izmorenim,
Krvareći bez stanke od vječne rane;
Gdje god se dosada od mramora,
Vukla u stopu iza mog umora,
Nosila me je kao suhe grane ;
 
Svuda, neprestano se mijenjajući
Tim neznanim svjetovima lutajući,
Sjenku sam svojih snova slijedio ;
Svuda, a da tu nikad nisam živio,
Ponovo vidjeh što sam već vidio,
Lice svijeta i laži koje nisam pobijedio.
 
Svuda, duž staza kud sam hodio,
Ruke bih na svoje čelo stavio,
I plakao ko žena kad bi suze lila;
Svuda, poput ovna sam bio,
Što je vunu svoju u grmu ostavio,
Dušu sam osjetio kako je ogolila;
 
Svuda gdje sam želio obamrijeti,
Svuda gdje sam poželio umrijeti,
Tamo gdje su svi zemlju doticali,
Na moj put bi isti nesretnik stao
Sav u crnom, kraj mene je sjesti znao,
A izgledao je kao brat moj mali.
 
Ko si ti, što te u životu mome
Uvijek srećem na putu kao rodbinu?
Ne mogu vjerovati bolu tvome,
Kao ni u svoju zlu Sudbinu.
Tvoj blagi osmijeh je čisto strpljenje,
Tvoje suze samosažaljenje.
Gledajuć te, volim Proviđenje.
Tvoj bol mojoj patnji je buđenje;
Prijateljstva to je zrcaljenje.
 
Ko si, dakle, ti? – Anđeo nisi bio,
Nisi došao i upozorio me.
Čudna stvar: moju bol nisi vidio !
Tek kako patim gledao si me.
Dvadeset ljeta istim putem se krećeš,
Ali te neću pozvati, ni tu se ogriješiti.
Ko si, dakle, od Boga si, a tu me srećeš?
Smiješiš se, no radost moju podijelit nećeš
Žališ me ali me nećeš utješiti !
 
Večeras te vidjeh opet, utvara te poslala.
Opet sam se u toj tužnoj noći zadesio.
Dok su prozorska krila od vjetra lupala;
Sam samcat, na svom sam krevetu bio.
U mjesto sam dragocjeno gledao,
Još od poljubaca vrelo je bilo;
Žena zaboravlja, to sam pomišljao,
I djelić svog života osjećao
I sve kako se u paramparčad razbilo.
 
Ko da su sva pisma pred mene stala,
Kosa njena, ostaci sreće, ljubavne olupine.
Sva ta prošlost mi je u uši vikala
Svoje vječne zakletve date kao iz tmine.
Promatrao sam te relikvije svête,
Od njih mi ruka tresti se nije prestala :
Suze srca srce pije kad iz duše slete,
A oči uplakane kao da mi se svete
Za takve sutrašnjica nikad nije znala !
 
Kao u platno umotavao sam
Svojih sretnih dana ruševine.
Na svijetu što traje, sebi govorio sam,
To je tek pramen kose, te divine.
Ko ronilac u dubokom moru sam bio,
Gubio sam se u zaboravu očajnom.
I na sve strane sam ispitivao svaki dio,
Daleko od očiju svijeta se krio,
Plačući nad nesretnom ljubavi pokojnom.
 
Htio sam pečat crnog voska staviti
Na ovo krhko i dragocijeno blago.
Htio ga vratiti, al ne mogavši povjerovati,
Plačući sam sumnjao, loše odvag’o.
Slaba ženo ! ponosna bezumnice,
Uprkos sebi, na mene mislićeš!
Al zašto gajiš u mislima lažne klice?
Čemu jecaji, kad me ne voliš i voljet nećeš?
 
Da, ti patiš, ti trpiš i suze roniš ;
Al obmana među nama će ostati.
Onda zbogom! Već sate brojiš
Koji će nas zauvijek razdvojiti.
Odlazi, i u svom srcu ledenom
Oholost samozadovoljnu ponesi.
Još uvijek osjećam želju živom,
A patnja moja ostaće neutaživom
U zlu, nanijela si mi bol i opet je nanesi.
 
Odlazi! Ova priroda besmrtna
Nije ti htjela sve pokloniti.
Ah! Sirota djevo, želiš bit lijepa i sretna,
Ali uopšte ne znaš oprostiti !
Odlazi, sudbinu svoju ćeš pratititi;
Ko te izgubi, neće sve izgubiti.
U vjetar našu ljubav istrošenu ćeš baciti;
Bože! Ti koju voljeh, predrasude ćeš odbaciti,
Ako već odlaziš, zašto ćeš me voljeti?
 
No odjednom vidjeh u toj mrkloj noći
Priliku kako tiho klizi, u mene gleda
I na zavjesi sjenu u njenoj jasnoći ;
Prilazi mi i na krevet moj sjeda.
Ko si ti, mračno i blijedo lice,
Pitam sivi portret koji je sav u crnom?
Što želiš od mene, tužna prolaznice?
Je l’ to moj odraz ? Uludi san, besmislice
Što vidim u ogledalu bezmjernom?
 
Ko si ti, duhu moje mladosti,
Putnik koji nikad umoran nije?
Zašto te srećem u radosti
Kud god da pođem, u sjeni se krije.
Ko si ti, posjetitelju usamljeni,
Moje patnje si uzvanik vijerni ?
Zašto me pratiš duhu omamljeni?
Ko si ti, ko, brate moj, posramljeni,
Koji se javiš kad i plač moj obezumljeni?
 

La nuit de décembre
LE POÈTE
 
Du temps que j’étais écolier,
Je restais un soir à veiller
Dans notre salle solitaire.
Devant ma table vint s’asseoir
Un pauvre enfant vêtu de noir,
Qui me ressemblait comme un frère.

Son visage était triste et beau :
A la lueur de mon flambeau,
Dans mon livre ouvert il vint lire.
Il pencha son front sur sa main,
Et resta jusqu’au lendemain,
Pensif, avec un doux sourire.


Comme j’allais avoir quinze ans
Je marchais un jour, à pas lents,
Dans un bois, sur une bruyère.
Au pied d’un arbre vint s’asseoir
Un jeune homme vêtu de noir,
Qui me ressemblait comme un frère.


Je lui demandai mon chemin ;
Il tenait un luth d’une main,
De l’autre un bouquet d’églantine.
Il me fit un salut d’ami,
Et, se détournant à demi,
Me montra du doigt la colline.
 
A l’âge où l’on croit à l’amour,
J’étais seul dans ma chambre un jour,
Pleurant ma première misère.
Au coin de mon feu vint s’asseoir
Un étranger vêtu de noir,
Qui me ressemblait comme un frère.
 
Il était morne et soucieux ;
D’une main il montrait les cieux,
Et de l’autre il tenait un glaive.
De ma peine il semblait souffrir,
Mais il ne poussa qu’un soupir,
Et s’évanouit comme un rêve.


A l’âge où l’on est libertin,
Pour boire un toast en un festin,
Un jour je soulevais mon verre.
En face de moi vint s’asseoir
Un convive vêtu de noir,
Qui me ressemblait comme un frère.
 
Il secouait sous son manteau
Un haillon de pourpre en lambeau,
Sur sa tête un myrte stérile.
Son bras maigre cherchait le mien,
Et mon verre, en touchant le sien,
Se brisa dans ma main débile.


Un an après, il était nuit ;
J’étais à genoux près du lit
Où venait de mourir mon père.
Au chevet du lit vint s’asseoir
Un orphelin vêtu de noir,
Qui me ressemblait comme un frère.
 
Ses yeux étaient noyés de pleurs ;
Comme les anges de douleurs,
Il était couronné d’épine ;
Son luth à terre était gisant,
Sa pourpre de couleur de sang,
Et son glaive dans sa poitrine.

Je m’en suis si bien souvenu,
Que je l’ai toujours reconnu
A tous les instants de ma vie.
C’est une étrange vision,
Et cependant, ange ou démon,
J’ai vu partout cette ombre amie.
 
Lorsque plus tard, las de souffrir,
Pour renaître ou pour en finir,
J’ai voulu m’exiler de France ;
Lorsqu’impatient de marcher,
J’ai voulu partir, et chercher
Les vestiges d’une espérance ;
 
A Pise, au pied de l’Apennin ;
A Cologne, en face du Rhin ;
A Nice, au penchant des vallées ;
A Florence, au fond des palais ;
A Brigues, dans les vieux chalets ;
Au sein des Alpes désolées ;


A Gênes, sous les citronniers ;
A Vevey, sous les verts pommiers ;
Au Havre, devant l’Atlantique ;
A Venise, à l’affreux Lido,
Où vient sur l’herbe d’un tombeau
Mourir la pâle Adriatique ;

Partout où, sous ces vastes cieux,
J’ai lassé mon coeur et mes yeux,
Saignant d’une éternelle plaie ;
Partout où le boiteux Ennui,
Traînant ma fatigue après lui,
M’a promené sur une claie ;
 
Partout où, sans cesse altéré
De la soif d’un monde ignoré,
J’ai suivi l’ombre de mes songes ;
Partout où, sans avoir vécu,
J’ai revu ce que j’avais vu,
La face humaine et ses mensonges ;
 
Partout où, le long des chemins,
J’ai posé mon front dans mes mains,
Et sangloté comme une femme ;
Partout où j’ai, comme un mouton,
Qui laisse sa laine au buisson,
Senti se dénuder mon âme ;

Partout où j’ai voulu dormir,
Partout où j’ai voulu mourir,
Partout où j’ai touché la terre,
Sur ma route est venu s’asseoir
Un malheureux vêtu de noir,
Qui me ressemblait comme un frère.

Qui donc es-tu, toi que dans cette vie
Je vois toujours sur mon chemin ?
Je ne puis croire, à ta mélancolie,
Que tu sois mon mauvais Destin.
Ton doux sourire a trop de patience,
Tes larmes ont trop de pitié.
En te voyant, j’aime la Providence.
Ta douleur même est soeur de ma souffrance ;
Elle ressemble à l’Amitié.
 
Qui donc es-tu ? – Tu n’es pas mon bon ange,
Jamais tu ne viens m’avertir.
Tu vois mes maux (c’est une chose étrange !)
Et tu me regardes souffrir.
Depuis vingt ans tu marches dans ma voie,
Et je ne saurais t’appeler.
Qui donc es-tu, si c’est Dieu qui t’envoie ?
Tu me souris sans partager ma joie,
Tu me plains sans me consoler !
 
Ce soir encor je t’ai vu m’apparaître.
C’était par une triste nuit.
L’aile des vents battait à ma fenêtre ;
J’étais seul, courbé sur mon lit.
J’y regardais une place chérie,
Tiède encor d’un baiser brûlant ;
Et je songeais comme la femme oublie,
Et je sentais un lambeau de ma vie
Qui se déchirait lentement.
 
Je rassemblais des lettres de la veille,
Des cheveux, des débris d’amour.
Tout ce passé me criait à l’oreille
Ses éternels serments d’un jour.
Je contemplais ces reliques sacrées,
Qui me faisaient trembler la main :
Larmes du coeur par le coeur dévorées,
Et que les yeux qui les avaient pleurées
Ne reconnaîtront plus demain !

J’enveloppais dans un morceau de bure
Ces ruines des jours heureux.
Je me disais qu’ici-bas ce qui dure,
C’est une mèche de cheveux.
Comme un plongeur dans une mer profonde,
Je me perdais dans tant d’oubli.
De tous côtés j’y retournais la sonde,
Et je pleurais, seul, loin des yeux du monde,
Mon pauvre amour enseveli.

J’allais poser le sceau de cire noire
Sur ce fragile et cher trésor.
J’allais le rendre, et, n’y pouvant pas croire,
En pleurant j’en doutais encor.
Ah ! faible femme, orgueilleuse insensée,
Malgré toi, tu t’en souviendras !
Pourquoi, grand Dieu ! mentir à sa pensée ?
Pourquoi ces pleurs, cette gorge oppressée,
Ces sanglots, si tu n’aimais pas ?
 
Oui, tu languis, tu souffres, et tu pleures ;
Mais ta chimère est entre nous.
Eh bien ! adieu ! Vous compterez les heures
Qui me sépareront de vous.
Partez, partez, et dans ce coeur de glace
Emportez l’orgueil satisfait.
Je sens encor le mien jeune et vivace,
Et bien des maux pourront y trouver place
Sur le mal que vous m’avez fait.
 
Partez, partez ! la Nature immortelle
N’a pas tout voulu vous donner.
Ah ! pauvre enfant, qui voulez être belle,
Et ne savez pas pardonner !
Allez, allez, suivez la destinée ;
Qui vous perd n’a pas tout perdu.
Jetez au vent notre amour consumée ; –
Eternel Dieu ! toi que j’ai tant aimée,
Si tu pars, pourquoi m’aimes-tu ?
 
Mais tout à coup j’ai vu dans la nuit sombre
Une forme glisser sans bruit.
Sur mon rideau j’ai vu passer une ombre ;
Elle vient s’asseoir sur mon lit.
Qui donc es-tu, morne et pâle visage,
Sombre portrait vêtu de noir ?
Que me veux-tu, triste oiseau de passage ?
Est-ce un vain rêve ? est-ce ma propre image
Que j’aperçois dans ce miroir ?
 
Qui donc es-tu, spectre de ma jeunesse,
Pèlerin que rien n’a lassé ?
Dis-moi pourquoi je te trouve sans cesse
Assis dans l’ombre où j’ai passé.
Qui donc es-tu, visiteur solitaire,
Hôte assidu de mes douleurs ?
Qu’as-tu donc fait pour me suivre sur terre ?
Qui donc es-tu, qui donc es-tu, mon frère,
Qui n’apparais qu’au jour des pleurs ?
 

PRIVIĐENJE
 
– Prijatelju, moj otac i tebi je bio.
Nisam anđeo čuvar tebi bio,
Ni zla sudbina ljudi nisam ja.
Neke volim, al sreća mi nije data
Da znam kud njihova sreća vrluda
Tu gdje postojimo, u to malo blata.
 
Ni bog ni đavo nisam nikad bio,
A ti si mi pravo ime nadio
Kad si me bratom htio nazvati;
Gdje god ideš i ja biću kao tvoja flota,
Do posljednjeg dana tvoga života,
Na tvom kamenu sjediću, pažnju ti darivati.
Jer nebo mi je tvoje srce povjerilo.
Kad budeš patio il nešto ti se bude desilo,
Dođi mi, bez brige ostavi zadivljenost.
Slijediću te kud god budeš išao ;
Makar tvoju ruku nikad ne dotakao,
Prijatelju, ja sam Usamljenost.
 

LA VISION

– Ami, notre père est le tien.
Je ne suis ni l’ange gardien,
Ni le mauvais destin des hommes.
Ceux que j’aime, je ne sais pas
De quel côté s’en vont leurs pas
Sur ce peu de fange où nous sommes.

Je ne suis ni dieu ni démon,
Et tu m’as nommé par mon nom
Quand tu m’as appelé ton frère ;
Où tu vas, j’y serai toujours,
Jusques au dernier de tes jours,
Où j’irai m’asseoir sur ta pierre.

Le ciel m’a confié ton coeur.
Quand tu seras dans la douleur,
Viens à moi sans inquiétude.
Je te suivrai sur le chemin ;
Mais je ne puis toucher ta main,
Ami, je suis la Solitude.

TUGA

Snagu i život cijeli sam izgubio

Sve prijatelje i veselosti  

Nestaše do ponosa i klonulosti

Svakog koji je da sam genij mislio 

Kad sam Istinu upoznao 

Prijateljica mi je, ja sam pomislio

Al kad sam je osjetio i razumio

Već sam je se gnušao

Ipak ona je oduvijek vječna bila

Kao i svi kojima se razotkrila 

Što niko nikad neće saznati 

Bože, moram joj odgovariti

Sve što mi je vrijedilo u biti

Jeste da sam  znao zaplakati

 413 total views,  13 views today

Komentariši