ZAPIS O ODLASKU: ABDULAH SIDRAN (1944 – 2024)

Piše: Emsura Hamzić

Otišao je velikan i miljenik riječi. Poetske, prozne, dramske… Čega god se laćao, sve mu je bastalo, kako bi ovdje, u Bosni rekli!

Ako postoji čovjek – katedrala, a u toj katedrali kao najimpozantnijoj sakralnoj građevini orgulje kao neprevaziđeni instrument i po opsegu i bogatstvu tonova i melodija, i po boji tona, dostojanstveno-tragičnoj, i sa tih orgulja  veličanstvena Bahova muzika, ako postoji nešto što se zove na našim slavenskim prostorima “vedrina udesa“, onda sve to jeste čovjek, pjesnik, mudrac i miljenik riječi, Abdulah  SIDRAN.

– Slijepac sam, i dato mi je
da vidim samo ono što drugi ne vide,

  Ovaj stih bi mogao s pravom da se promijeni u

 -Pjesnik/ pisac / umjetnik  sam, i dato mi je

da vidim samo ono što drugi ne vide.-

 Onom ko sluša – čita, ono što je on izrekao, dolaze cijeli pasaži života, slikā, emocijā, koji evociraju u svakom od nas, i u našem iskustvu prisutno, ali i ono što nikad do tada nismo doživjeli, a djeluje kao da jesmo.

Nikakvo čudo nije, da je ovaj vrhunski pjesnik i scenarista, ujedno i reditelj u književnosti, jer on „komade života“, a ne puke i puste riječi, slaže jedne pored drugih, ali tako vješto, da se oni međusobno rado, i baz šava  pribijaju, uklapaju i sastavljaju, kao da su samo čekali da ih neko jedne do drugih stavi (poreda). Kao da u sebi imaju neku posebnu vrstu magneta, naelektrisanja, i da su već predodređeni da se spoje, a naš pjesnik i mudrac, prozorljiv i s posebnim osjetilom, nepogrešivo ih prepoznaje i spaja. (sastavlja)

(Kao nekakav vješt provodadžija u ranijim vremenima što je momke i djevojke spajao.)

On, očigledno posjeduje čudotvorni (čudnovati) amalgam, koji čini da šavovi na spojevima nestaju, da se od dijelova satavlja nova cjelina, takoreći novi svjetovi. Pa nije zaludu pjesnik, umjetnik uopšte, stvaralac, poređen sa stvoriteljem, sa tvorcem.

-Svemogućstvo svetom tajnom šapti, / samo duši plamena poete. („Luča mikrokozma“, P.P. Njegoš)

Ne može svako pisati pseudoistorijske pjesme, koje će za samo nekoliko godina, ili desetina godina postati istorijske, potom evocirati emocije koje će nas tek zapljusnuti i potopiti, tako i toliko da će se u njima mnogi i utopiti. Sa ivice provalije (ambisa), a nekoliko puta i leteći ka dnu tog ambisa, (mislim prije svega na zdravstvene probleme, ali i bolne gubitke najmilijih), zaista je rijedak dar i sposobnot. Ono što bi za druge bilo smrtonosno, ono što drugi ne bi bez kazne mogli da iznesu iz tog ambisa, bez plaćanja visoke ili najviše cijene, (smrti), bogovi su odabrali Abdulaha Sidrana, da mu dopuste da vidi, da osjeti, i da preživi. Ali ne samo to! Dali su mu tako  rijedak dar i sposobnost da to i nama prenese, opiše, i uvjeri nas potpuno u ono što je vidio. 

Potom, nakon svega što su ljudi morali proživjeti, vidjeti, osjetiti, izgubiti i žrtvovati, dakle nakon završetka rata, on nam tako uvjerljivo, i sada „slomošn“, (usporeno) pokazuje i osvješćuje, i osvjetljava sva ta proživljavanja i zbivanja. Ljudi se često prosto zateknu u situaciji iz jedne anegdote, gdje  jedna poznata ličnosti kojoj je po njenom diktatu sekretarica pisala biografiju, i kad mu je, da provjeri je li sve u redu, počela čitati tu biografiju, on počeo plakati. Kad ga je iznenađena žena upitala zašto plače, on joj je odgovorio: – Nisam ni znao da mi je život bio tako tužan i težak! –

I ovaj mag riječi, prizora, gotovih scena, upravo čini  to. Čini da postajemo svjesni onog što nam se desilo, šta smo preživjeli, ako smo preživjeli, koliko toga smo izgubili i žrtvovali, i to, kako na pojedinačnom, tako i na društvenom i nacionalnom planu.

A o onom što nas zadesi kad postadosmo svjesni naših tužnih i tragičnih života, najpotresnije svedoči cijela knjiga „Morija“.

Stih koji se već godinama citira, i koji je postao narodna baština, iz uvodne pjesme „Morija“, dovoljno govori o jačini potisaka i snazi opuštanja opruge koja je duše u zaptu užasa držala.

„Rat je bio mila majka, / šta nam učiniše / ove godine potom.“

Ili završni stihovi : „ Tri godine evo / kako naše Sarajevo / ne suši obraza.“

Pa pjesme  koje pronalaze sabesjednike sa dušom svakog od nas, gdje nije teško uživjeti se, ili proživjeti situacije i emocije koje pjesnik izdvaja.

Stihovi pjesme Arči, govore o svačijem kraju, i odnosu bližnjih (sestre i brata), u takvim trenucima.

……………………..

„Kad je umirao arči, / sestra mu hajrija, / vidjela suze u očima.

Okrenula leđa, / da ko đoja nešta / po kuhinji poradi.

A, jok! / Nego da arči / njene suze ne vidi.

Pa rekla / da nekako razbije / nesnosnu tišinu

– Zašto plačeš, braco.

– Žao mi, sestro.

– Čega ti je žao, brate.

– Svega, sestro.

I nisu slučajno sve ove pjesme u zbirci „Morija“ napisane malim slovima, bez znakova interpunkcije.

I taj postupak naglašava da je riječ o svima nama, da smo svi i Arči, i Hajrija, ali i Edo i   Dario, i Biban, i Veljo, i Nikodije,  i Ekrem i Majka…

A ovo je, slobodno možemo reći, elita predratnog Sarajeva, i ljudi kojima se ono ponosilo i koji su mu davali taj poseban šmek, tu jedinstvenu boju i oreol. Vjerovatno da ne postoji čitalac ovih pjesama  koji nije poznavao najmanje 70 posto ljudi o kojima pjeva Sidran. Oni su bili male Miljacke, Drvenije, Bezistani, Čaršije, Bentbaše, i sve ono što je naš grad činilo njime!

Ko će nas ubuduće opisivati u sreći i nesreći, ludosti i mudrosti, ostaje da se čeka i da se vidi. Bojim se da ćemo se načekati!

 273 total views,  2 views today

Komentariši