Julijana Tešija: ”Na kauču Sigmunda Frojda” i ”Kuća”

U decembru P.E.N. Centar je priredio još jedan književni razgovor, ovoga puta sa Julijanom Tešijom. Julijana Mladenovska-Tešija je filozofkinja-teologinja koja je dugo radila u civilnom društvu dok se nije skrasila kao predavačica za filozofijske predmete na Visokom evanđeoskom teološkom učilištu u Osijeku. Područja njenog interesa su filozofija jezika, religija i nasilje i rodne teorije. Objavila je dvije knjige, ”Na kauču Sigmunda Frojda” i ”Kuća”, i uredila četiri knjige drugih autora, napisala je deset stručnih tekstova, dobila nagradu-stipendiju prestižne Međunarodne zaklade za istraživanje mira (IPRAF) za 2020. godinu.

Tensilen za Bekima Sejranovića

Na otoku Susku
komadiću pijeska bez trave i drveća usred plavog
slušajući Miss Misery X1000 i kopajući iglom po sjećanjima
pisao je svoje posljednje riječi Bekim tužnih očiju
i pitao se ma li Boga ako dijeli kazne kao crvene kartone
i jesu li sva naša iskušenja zapravo samo putovi
zaobilazni krivudavi do njegova osmijeha
negdje na kraju gdje je znak ”slobodno”

U njegovu pogledu
dirljivog starca teškog hoda bijeg je bio trajno stanje
tankoćutni ovisnik rezao je slovima vlastitu unutrašnjost
i razgolio tkanje stvarnosti koje žigoše drugačije
osjetljive shizofrenike s debelim naočalama za sumnju
potresne depresivce sporog disanja
očaravajuće maničare koji u skoku vežu snove i stvarnost

Potvrdio je to veliki psihijatar
izgovarajući zloguko sumnju:
liječimo krive ljude – normalni su naš problem
oni koji nam kao izbor nude Tensilen
i skrivaju svijet ispod tepiha tražeći u kameri kut koji pomlađuje

Bekime, čekaj!

Hagara

Na hodniku bolnice bilo je živo.

U svemirskoj operativnoj sobi hladno su me dodirivale bijele ruke hipokratovaca.
Na stropu su se izmjenjivala naporna svjetla prozirne cjevčice i bipkavi zvukovi.

Hrpa kože i vode na mom tijelu drhtala je u iščekivanju noža.
Mrtvim srcem gledala sam mirno kako te stavljaju na križ.

Na hodniku bolnice bilo je živo.

Insomnia

Kako mi je to trebalo
Taj osjećaj
Neba
Visine
Dubine
Sve u jednom
Trenutku
Koji se protegao
U beskonačno
I vratio se u točku
U primalni krik
Kada su nestale slike
I riječi
Stopilo se sve
U sjaj
Mraka

Neizgovoreno

Danas molim bez zvuka Gospode.
Progutala sam riječi.

Privid mi pomaže, ljuštura hoda
Održavam je kratkim udisajima.

Ne zvuči tako strašno ono što je neizgovoreno.

Brinem u prikrajku:
kada nisam cijela nisam ni Tvoja.

Danas,
guta me živi pijesak želja.
Danas,
prazninom gledam svijet.
Danas,
volim talog turske kave.

Svjetlosne rupe

Nisu uzaludne bore
Oči s patinom
S tobom nema suvišnih riječi

Tišina je prostor
Otvara se dok šutimo
Gasim fon unutarnjeg dijaloga

Učiš me
Prirodna selekcija je (pro)pustiti drugoga kroz sebe

 1,326 total views,  10 views today

Komentariši