
U decembru P.E.N. Centar je priredio još jedan književni razgovor, ovoga puta sa Julijanom Tešijom. Julijana Mladenovska-Tešija je filozofkinja-teologinja koja je dugo radila u civilnom društvu dok se nije skrasila kao predavačica za filozofijske predmete na Visokom evanđeoskom teološkom učilištu u Osijeku. Područja njenog interesa su filozofija jezika, religija i nasilje i rodne teorije. Objavila je dvije knjige, ”Na kauču Sigmunda Frojda” i ”Kuća”, i uredila četiri knjige drugih autora, napisala je deset stručnih tekstova, dobila nagradu-stipendiju prestižne Međunarodne zaklade za istraživanje mira (IPRAF) za 2020. godinu.
Tensilen za Bekima Sejranovića
Na otoku Susku
komadiću pijeska bez trave i drveća usred plavog
slušajući Miss Misery X1000 i kopajući iglom po sjećanjima
pisao je svoje posljednje riječi Bekim tužnih očiju
i pitao se ma li Boga ako dijeli kazne kao crvene kartone
i jesu li sva naša iskušenja zapravo samo putovi
zaobilazni krivudavi do njegova osmijeha
negdje na kraju gdje je znak ”slobodno”
U njegovu pogledu
dirljivog starca teškog hoda bijeg je bio trajno stanje
tankoćutni ovisnik rezao je slovima vlastitu unutrašnjost
i razgolio tkanje stvarnosti koje žigoše drugačije
osjetljive shizofrenike s debelim naočalama za sumnju
potresne depresivce sporog disanja
očaravajuće maničare koji u skoku vežu snove i stvarnost
Potvrdio je to veliki psihijatar
izgovarajući zloguko sumnju:
liječimo krive ljude – normalni su naš problem
oni koji nam kao izbor nude Tensilen
i skrivaju svijet ispod tepiha tražeći u kameri kut koji pomlađuje
…
Bekime, čekaj!
Hagara
Na hodniku bolnice bilo je živo.
U svemirskoj operativnoj sobi hladno su me dodirivale bijele ruke hipokratovaca.
Na stropu su se izmjenjivala naporna svjetla prozirne cjevčice i bipkavi zvukovi.
Hrpa kože i vode na mom tijelu drhtala je u iščekivanju noža.
Mrtvim srcem gledala sam mirno kako te stavljaju na križ.
Na hodniku bolnice bilo je živo.
Insomnia
Kako mi je to trebalo
Taj osjećaj
Neba
Visine
Dubine
Sve u jednom
Trenutku
Koji se protegao
U beskonačno
I vratio se u točku
U primalni krik
Kada su nestale slike
I riječi
Stopilo se sve
U sjaj
Mraka
Neizgovoreno
Danas molim bez zvuka Gospode.
Progutala sam riječi.
Privid mi pomaže, ljuštura hoda
Održavam je kratkim udisajima.
Ne zvuči tako strašno ono što je neizgovoreno.
Brinem u prikrajku:
kada nisam cijela nisam ni Tvoja.
Danas,
guta me živi pijesak želja.
Danas,
prazninom gledam svijet.
Danas,
volim talog turske kave.
Svjetlosne rupe
Nisu uzaludne bore
Oči s patinom
S tobom nema suvišnih riječi
Tišina je prostor
Otvara se dok šutimo
Gasim fon unutarnjeg dijaloga
Učiš me
Prirodna selekcija je (pro)pustiti drugoga kroz sebe
3,089 total views, 2 views today