PJESNIK GOVORI: MARIJAN GRAKALIĆ

Uz kakve etičke principe si odrastao?

 

Moj otac, također Marijan Grakalić, a tako mi se zvao i djed, isto tako bio je pjesnik, pisac i novinar. Majka Emlija (Nada) Grakalić bila je prva žena kamerman na televizijama bivše Jugoslavije. Otac je autor i jedne kapitalne antologije, ”Mare nostrum – antologija hrvatske poezije o moru” koju je davne 1970 objavila Matica hrvatska. Napisao je divnu zbirku pjesama ”Lirika nad Samoborom” pedesetih godina, a njegova zadnja knjiga iz 1989. ”Hrvatski grb i grbovi hrvatskih zemalja” danas ima status heraldičke klasike. Onaj drugi djeda po majčinoj strani prevodio je Casanovinu autobiografiju i bio pravi svjetski globettroter. U našu kuću dolazili su mnogi novinari, pisci i pjesnici: Antun Šoljan, Gerhard Ledić, Ive Mihovilović, Mladen Kerstner, Gustav Krklec, Marijan Matković, Vitomil Zupan (on mi je još kao klincu bio najdraži), Oto Šolc, slikari Ivan Generalić i Mirko Rački, povjesničar Eduard Čalić i mnoge druge ugledne osobe. U takvom odrastanju brzo shvatiš značenje koje donosi širina i raznovrsnost pogleda na svijet i život, ali i to kako je ljubav ono najvažnije za svakog čovjeka.

 

Ko je iz Hrvatske ili iz svijeta tvoj poetički srodnik? Postoji li takav takva uopće?

Govoreći o mom fragmentarnom romanu ”Bivši čovjek” (2015), koji tematizira temu smrtovanja, Vjeran Zuppa usporedio je principe tog romana s nekim stranicama Claudia Magrisa, naravno, naglašavajući i važne razlike. Volim čitati ali barem svjesno nemam neki poseban uzor. Ili bolje rečeno, sva dobra literatura je i uzor i inspiracija, istodobno ona je i spoznaja i nadahnuće.

Marijane, jesi li ti muškarac koji žuri ili koji kasni?

Ponajprije muškarac. Nema drugih senzacija.

 

Kako vidiš sebe u budućnosti?

U kultnom filmu ”Imperija uzvraća udarac” majstor Joda ovako odgovara na takvo pitanje: Ne vidim dobro, budućnost se prebrzo mijenja.

Kojim ritmom nastaju tvoje pjesme?

Nisam siguran da postoji ritam kojim pišem. Znam da kod nekih kolega ritam predstavlja osnovu njihove osobne poetike i da bi bez nje bili izgubljeni. Kod mene nije tako iako se trudim da mi poezija posjeduje i pokaže ritam, naravno, ne samo gramatički ili stiski. Osjećanje ritma mogući je misterij ukupne poetske svijesti. One koja se po prvi puta pronalazi u drevnim i prvim knjigama kao što je npr. Rg Veda, prva od Veda, a koja se bavi Rtom  (ritmom), onom silom kojom je stvoren svijet i koja njime vlada, vladajući istodobno i ljudima i bogovima i samom Riječju. U tom smislu moguće je i danas poezija primordijalna, ako pogodi takvu žicu.

 

 

Jedan broj pisaca na ovdašnjim prostorima svoje tekstove koristi kao političko sredstvo? Šta misliš o tome?

 

Najveći dio povijesti pisana je riječ bila proskribinirana, zabranjivana i omalovažavana. Ne treba ići duboku u prošlost. Sjetimo se Ždanova, sukoba na književnoj ljevici i sličnog. Primjera ima koliko god želite. Poanta je uvijek ista: diktat i pisanje, određivanje književnosti kao sluge politike odnosno ideologije. Danas se to ponekad i ponegdje događa i dobrovoljno. Opet, to ne znači da i to nije literatura. Uostalom, pisci su neizmjerno pismeniji od političara osim onda kada se zalažu i tumače njihove stavove. Mislim da prava književnost daleko nadilazi političku stvarnost, naravno, to ne znači da zbog toga isto tako nije i nekom smislu i politička.

 Da li su neki tvoji tekstovi političko sredstvo?

Kao novinar napisao sam više tisuća političkih tekstova, reportaža, komentara, intervjua, članaka itd. Uopće se ne bojim politike i ne zazirem od toga kad treba reći ono što se misli. Dapače neki od tekstova koje sam pisao gotovo su antologijski u jugoslavenskom novinarstvu, barem tako tvrde pisci medijskih kronika i povijesti novinarstva kao, npr. Željko Krušelj u svojoj opsežnoj disertaciji o omladinskom tjedniku ”Polet” iz Zagreba. (https://radiogornjigrad.wordpress.com/2018/08/02/zeljko-kruselj-polet-od-omladinskog-aktivizma-do-politickog-eskapizma-1976-1990/ )

 

Čita li Marijan Grakalić svoje suvremenike?

 

Čitam svašta, ponekad i njih, mada puno više arheološku literaturu i razne kulturološke studije, dobre eseje i poezij

 

 Kada bi imao priliku da sjedneš i porazgovaraš sa nekim piscem ili spisateljicom iz svjetske povijesti književnosti, ko bi to bio? I zašto?

 

Sasvim sam siguran da bih rado razgovarao sa tajanstvenim Fulcanellijem, autorom dviju knjiga: ”Le Mystère des Cathédrales” (Otajstvo katedrala), napisana 1922., a objavljena uParizu1926., i ”Les Demeures Philosophales (Stanovi filozofa) objavljen u Parizu 1929. godine. Pripremao je i treću knjigu, ”Finis Gloriae Mundi”(Kraj svjetske slave), ali od nje su poznate tek neke bilješke. Fulcanelli je vjerojatno bio Francuz koji se školovan iz alkemijska nasljeđa, arhitekture, umjetnosti, znanosti i jezika, a nestao je krajem četrdesetih godina. Navodno je uspio u pretvorbi olova u zlato, ali daleko je značajnije njegovo upućivane na ”fonetsku kabalu”. To je po svemu čisto poetska stvar. Neka vrsta jezične ”magije” putem  posebne upotrebe jezika i simbola  kako bi se dosegla posve drugačija ekspresija riječi.  Ona se temelji na homofoničnim i simfoničnim principima, a ne na numeričkim, spajajući naše asocijacije s rezonancijama govora. To je po njemu osnova jezika pomoću kojeg se priziva ili otkriva androgen, ono drugo počelo koje nas tek kad ga steknemo može učiniti jedinstvenim odnosno potpunim, kao i mi njega.

 

 Šta je za tebe ženska književnost, žensko stvaranje?

Pa za mene je to prvenstveno književnost. Očito je kako je ona ženskog roda i zato je toliko privlačna i neizbježna.

 

859 total views, 2 views today

Komentariši