Razgovarala: Sumejja Muratagić-Tadić
U okviru rezidencijalnog programa koji realizuje s mrežom TRADUKI, P.E.N. Centar je u martu i aprilu ugostio književnika i esejistu Dinka Krehu. S autorom smo razgovarali o procesu pisanja, pitanju budućnosti kroz različite vizure i pristupe, te procesu adaptacije kratke priče Antun Benčić, magična djevojka u strip.
Pisao si i pišeš eseje, pjesme, kratke priče, prozu za djecu, drame… Za kojom formom, rodom, žanrom u posljednje vrijeme najradije posežeš? Zašto?
Kod mene to ide ciklički, u fazama, a ono što pišem uvijek ima veze sa onim što u tom periodu čitam. Ponekad mi se čini da je i jedno i drugo izvan moje kontrole, no uzročno-posljedične veze postoje: kad, naprimjer, pišem poeziju, to me tjera da čitam još više poezije, a čitanje poezije potiče me na pisanje poezije, i tako ukrug.
Nemam omiljeni književni rod/formu/žanr, sve ovisi o trenutku i fazi. Trenutno dosta pišem priče, radim i na jednom dužem proznom rukopisu, a tu je i pjesnički rukopis koji bi trebao ugledati svjetlo dana u 2026.
Prevođen si (piše na Goodreadsu) na slovenski, engleski, francuski, njemački, grčki i estonski jezik. Što estonski?
Bio sam pozvan na pjesnički festival u Tartuu – grad u komparatističkim krugovima poznat po tartuskoj školi semiotike – pa su za tu priliku domaćini dali prevesti nekoliko mojih pjesama. Nažalost, na kraj nisam uspio otići na taj event, niti upoznati prevodioca ili prevoditeljicu. Tim prije mi je žao što mislim da je poziv proizašao iz malog nesporazuma: čini mi se da su ljudi vidjeli da se ja bavim teatrom i poezijom, pa zaključili da radim performans ili slam, što je daleko od istine. Siguran sam da bi naš susret bio uzbudljiv, jer takvi nesporazumi znaju biti veoma produktivni.
U svojoj zbirci eseja Bio sam mladi pisac pišeš o jugonostalgiji kao o fenomenu nostalgije za izgubljenom budućnosću. U razgovorima s drugim ljudima koji su te čitali i koji su također “optuživani” za jugonostalgiju, otkrila sam da se mnogi (od 1985. do 2001. godišta) slažu s tobom. Jesi li znao da ćeš artikulisati taj zajednički osjećaj ili se to prosto tako desilo, od svog pojedinačnog ka općem?
U pisanje teksta koji spominješ krenuo sam iz pokušaja da preispitam šta nama, danas i ovdje, znači budućnost – postoji li uopće kolektivna slika budućnosti i kakva bi ona bila. Pitanje budućnosti inače je jedna od mojih opsesivnih tema, kojoj se uvijek iznova vraćam u raznim književnim formama i vrstama. Esej o kojem govoriš pisao sam negdje 2017. godine, dakle nakon onog prvog vala komercijalne jugonostalgije, koji se, možda i najviše u Bosni, pojavio krajem ‘90. i početkom 2000.-ih godina – ali prije aktualne opsesije socijalističkom Jugoslavijom koju su donijele generacije rođene u posljednjim godinama te države ili nakon nje. Mislim na ono što bi se (sa simpatijama ili bez) moglo nazvati jugokičem: na sve ove cekere, bilježnice, odjeću, na cijele linije proizvoda s partizanima i partizankama, petokrakama i ostalim imaginarijem NOB-a, na pretvaranje “Jugoslavije” u estetiku koja ima svoju tržišnu nišu. Uz to, u dijelovima milenijalske i zumerske buržoazije socijalizam, revolucija, NOB ili AFŽ danas cirkuliraju kao šik generacijski znak raspoznavanja, kao nekakva lozinka koja nam saopćava da smo svi naši (kako bi rekao jedan poznati ne-komunist); uz to ide fabrikacija i eksploatacija obiteljskih mitologija, simboličkog kapitala baki i djedova, uloge vlastite porodice u socijalističkoj revoluciji, itd..
Zbog svega toga, esej o Jugoslaviji i budućnosti danas bih pisao sasvim drugačije. Ipak, mislim da su osnovne teze tog teksta, prvenstveno ona o Jugoslaviji kao obećanju budućnosti i gubitku Jugoslavije kao gubitku budućnosti, još uvijek aktualne.
Pišeš i o časopisu Sirius kao studiji slučaja života i popularnosti SF-a u bivšoj Jugoslaviji. Kakva je danas situacija sa SF-om? Ima li SF budućnosti u nekim konvencionalnim okvirima?
Posvuda možemo pročitati da je herojsko doba SF-a odavno iza nas; naravno, činjenica da je nešto općeprihvaćeno često znači upravo to da je valja preispitati. Darko Suvin, rodonačelnik proučavanja SF-a u teorijskoj i akademskoj ravni i naše gore list, još je krajem 50ih godina predložio definiciju naučne fantastike kao folklora naučnog razdoblja. Drugim riječima, dokle god živimo u eri nauke, tehnologije i tehnike, SF će imati svoje, neizostavno mjesto. Dakako, danas se s dobrim razlozima možemo zapitati živimo li i dalje “naučnom razdoblju” u smislu u kojem to Suvin to podrazumijevao: kolektivni entuzijazam po pitanju nauke i vjere u njenu sposobnost da omogući što bolji život većini čovječanstva u proteklim je decenijama dramatično opao. Opasnost od nauke otuđene od čovječanstva i podređene isključivo kapitalu problem je koji je sâm SF odavno prepoznao kao temu – dovoljno je uzeti genijalni roman Philipa K. Dicka Tri stigme Palmera Eldritcha iz 1964., u čijem naslovnom antagonistu mnogi danas prepoznaju anticipaciju Elona Muska.
SF se danas bez sumnje piše, a snimaju se i visokobudžetni SF filmovi, iako na polju književnosti njegova popularnost kaska za onom fantasyja, horora i krimića. S druge strane, ostaje pitanje šta smatramo SF-om, ili bilo kojim žanrom: da li je žanr skup konvencija, tržišna kategorija, kôd ili društveni ugovor? Naprimjer, romaneskna saga Urania Luke Bekavca očigledno nije “upakirana” kao SF, ali se bez problema može čitati i kao SF tekst – što je prepoznao i žiri koji ga je prije dvije godine ovječao nagradom SFera – ali i kao horor. Inače, cijeli se Bekavčev opus ciljano opire jasnom žanrovskom i formalnom kodiranju, ali, u onoj mjeri u kojoj ga možemo svrstati u fantastiku, bez sumnje postavlja nove standarde fantastike u tzv. regiji.
Tvoja zbirka kratkih priča Odmor od kulture pisana je u slipstream žanru. Je li te ovaj odmak od tradicionalnih okvira popularnih žanrova i njihovih konvencija oslobodio ili dodatno izazvao?
Pitanje je je li slipstream žanr ili oznaka za nemogućnost da se uspostavi žanr, odnosno da se postavi i slijedi određeni žanrovski kod. Možda je fluidnost knjige dijelom i rezultat moje nesigurnosti u kodovima i konvencijama bilo horora, bilo SF-a, bilo “umjetničke” fantastike; s druge strane, granične situacije kojima se priče u Odmoru bave i u koje su smještene – prelomni povijesni trenuci, neodređeni odnosi, rubna iskustva – tjerale su me na lutanje, ponekad i tumaranje kroz žanrovske kodove i konvencije.
Trenutno boraviš u Sarajevu u sklopu rezidencijalnog programa Traduki na kojem surađuješ s ilustratorom Tarikom Rizvanom na stripovskoj adaptaciji tvoje kratke priče Antun Benčić, magična djevojka. Kad pišeš, recimo, Benčića, da li bi upakovati ga u neki određeni žanr koji je već jasno definisan značilo nužno mu pripisati značenje koje je izvan priče same, kodificirati ga?
U toj priči, barem iz moje autorske perspektive, stvari su još i jednostavne. Pokušao sam napisati hommage magical girl/maho shojo žanru mange i animea s jedne, kao i superherojskom žanru s druge strane, a da sve skupa bude smješteno na naše prostore, u dramatičnu povijesnu sekvencu s početka devedesetih godina. Naravno, ja niti mogu niti želim propisivati granice tumačenja. Nisam drot (smijeh).
Kakav je proces ove stripovske adaptacije dosad bio? Šta su izazovi ove vrste intersemiotičkog prevođenja?
Iskustvo je fenomenalno. Tarik i ja odavno razgovaramo o tome kako bismo voljeli nešto uraditi skupa; od nekoliko projekata koje sam mu ja predložio, njemu se najviše svidio ovaj, pošto je i sâm fan i magičnih djevojaka i superheroja. Mislim da je proces za obojicu bio zanimljiv i poticajan: Tarik nema previše iskustva sa crtanjem stripova čiji scenarist nije on sâm, dok sam ja o pisanju stripova prethodno samo čitao. Uz to, strip je “po motivima” priče, nije nužno adaptacija 1/1, tako da smo dosta improvizirali i izmišljali u samome procesu.
Najzanimljivije su mi bile razlike u našem doživljaju forme. Ja bih Tarika često pitao, pogotovo u pripremnim fazama: “Misliš li da ovo funkcionira? Hoće li ovo biti uvjerljivo?”, i slično, a on je uvijek odgovarao: “Nacrtaj, pa ćemo vidjeti”. On o radnji stripa ne razmišlja kao o nečemu što dolazi “izvana” – o priči koju treba pripremiti, razraditi, staviti na papir, i tek na kraju (na)crtati – nego je vidi kao nešto što nastaje i rađa se upravo kroz kadar i tablu.
On je kao Michelangelo koji oslobađa anđela iz mramora, on priču samo utjelovljuje na papiru?
To je bila moja spontana, laička predodžba. Ispostavilo se da je Tarikov pristup posve drugačiji. Upravo su se sroz skiciranje, crtanje, “oprostorivanje” priče u novome mediju određena rješenja nametala, dok su druga otpadala – na licu mjesta bi se pokazala kao nepraktična, neprikladna, ili neizvodiva.
Antun Benčić se korištenjem svojih moći pretvara u ženu. Kad razmišlja o mogućnostima vidžilantizma, saznamo da on nije sasvim siguran koliko je neprepoznatljiv (i da li je), pa je dobar dio njegovog oklijevanja opravdan strahom od prepoznavanja. Strip, kao vizuelni medij, čini se nema luksuz za takve dvojbe: ako junak i ne vidi sam sebe, vidimo ga mi. Kako planiraš (ili planirate) pomiriti ekstradijegetskog, ali kroz Antuna Benčića fokaliziranog pripovjedača sa stripovskim mizanscenom i okularizacijom?
Postoje načini da se cijela ta ambivalentnost prikaže u stripovskom mediju. Neću detaljnije spojlati rješenja do kojih smo mi došli, tim više što smo još na prvoj ruci. Ali, recimo, nepouzdanost pripovjedača i događanja (što je stvarno a što možda proizvod njegove mašte) u stripu je moguće izraziti izborom boja, variranjem crtačkih tehnika, ponavljanjem ili variranjem vizualnih motiva, te općenito različitim vizualnim kodovima. Naravno da nešto moraš prikazati – i da je to “nešto” neusporedivo konkretnije nego u slučaju književne proze, čija je radnja prepuštena mentalnom prostora svakog čitaoca i čitateljice – ali ti se nudi cijeli arsenal formalnih oruđa i sredstava da to situiraš i kontekstualiziraš.
Kako u kontekstu ove priče izgledaju teme transrodnosti, performansa roda i rodni identiteti?
Magične djevojke su stripovski i animirani žanr koji je vjerojatno najviše čitan, analiziran i pretresan iz feminističkih, kvir i rodnih kritičkih perspektiva. U slučaju Benčića imali smo raznorazne dileme, jer nam je jasno u kojoj je mjeri vizuelna reprezentacija sklizak teren. Naravno, sve što nacrtaš može se proglasiti stereotipnim i stereotipizirajućim, ali to ne znači da možeš pustiti mozak na pašu i ne razmišljati o implikacijama i konotacijama onoga što izbacuješ na papir. Odlučili smo se za određena rješenja i stojimo iza njih, ali je kritičko propitivanje, dakako, uvijek dobrodošlo.
Dosad nisi prezao ni pred jednim fenomenom kulture s jedne i internet kulture s druge strane (a ni sprege jednog i drugog). Šta ti je trenutna sfera interesovanja izvan književnosti? O čemu te svrbi da pišeš?
Sviđa mi se ovo nisi prezao. Mene zaista zanima vrlo širok dijapazon tema pitanja, ali, za razliku od mnogih muškaraca mojih godina koji se dokopaju kakve-takve medijske vidljivosti, nemam ni želju ni potrebu pisati o svemu i svima. O puno toga, dakle, i ne pišem, i mislim da to nepisanje ponekad može biti i korisnije i relevantnije od pisanja. Kad pišem eseje i publicističke tekstove, nastojim uvijek zacrtati ličnu perspektivu, zasnovanu na doživljenom i doživljajnom; ako mi se čini da je moja perspektiva ograničena ili nepotpuna, uvijek to nastojim i transparentno predočiti. Povremeno se sigurno i provalim, ali mogu živjeti s tim.
U svemu tome uvijek mi je zanimljivo vidjeti gdje, od koga i kako dolazi feedback. Recimo, ja sam u životu napisao možda tri teksta o muzici, i mislim da su ti tekstovi vjerovatno čitani koliko i sve moje knjige zajedno. Ljudi su me čak prepoznavali u javnosti, više puta su mi prišli na koncertu ili nekom javnom dešavanju sa: “Hej, čitao sam tvoj tekst o Karleušinim comeback albumima…” ili sa sličnim “uletima”.
Možda je zajednički nazivnik potraga za savremenim trenutkom, za pitanjem šta je danas savremeno(st) i ko je savremen, na koje je danas osobito teško odgovoriti. Tu se vraćamo i na pitanje budućnosti i (nedostatka) povijesne perspektive. Živimo u historijskom razdoblju u kojem je ljudska civilizacija, ili barem ovaj njen hegemoni dio, opsjednuta vlastitom prošlošću, parazitiranjem na samoj sebi, kanibaliziranjem vlastitog nasljeđa. U mnogim temama o kojima sam pisao i o kojima želim pisati, od muzike do borilačkih sportova, zapravo me prvenstveno zanima problem savremenosti, i kako ga promišljati u društvu koje se pokušava pozicionirati izvan povijesti.
I za kraj, šta je za tebe duh Sarajeva? 🙂
Duh Sarajeva je u možda u tome da gajiš beskrajnu ironičnu distancu i prema Sarajevu i prema ideji duha Sarajeva – a ipak postaviš to pitanje. U toj ambivalentnosti bi bio duh Sarajeva. 🙂
Intervju je obavljen u sklopu rezidencijalnog programa Traduki, čiji je P.E.N. Centar u BiH jedan od partnera. U izmijenjenom obliku tekst prvobitno objavljen na: https://www.oslobodjenje.ba/kun/dinko-kreho-jugokic-ili-jugo-nostalgija-za-izgubljenom-buducnoscu-1043975/
