Društvo za ugrožene narode – Göttingen, Sarajevo
Protestno pismo Nobelovom komitetu
Poštovani prof. Olsson,
Riječi imaju težinu. Njihova upotreba izaziva posljedice. Književnost je mehanizam, jedinstven za čovječanstvo, koji omogućuje pojedincu da, koristeći pisanu riječ, dijeli iskustva života s neznancem. Kad se literatura koristi za negiranje iskustva drugog, riječi postaju oružjem koje može naštetiti ili ugasiti život drugoga.
Društvo za ugrožene narode, Žene Srebrenice, Memorijalni centar Srebrenica-Potočari, Židovi protiv genocida (Jews Against Genocide), Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, P.E.N. Centar BiH uz podršku udruženja pisaca, novinara, akademika i intelektualaca, te skupina koje predstavljaju žrtve rata i genocida u Bosni i Hercegovini, konsternirane su i zabrinute odlukom o dodjeli Nobelove nagrade za književnost za 2019. austrijskom piscu Peteru Handkeu.
Tijekom rata u Bosni (1992 – 1995) Handke je bezuvjetno stao na stranu srpskih ratnih zločinaca. Zanemarivši stvarnost genocida, nesuvislo je govorio o postojanju globalne medijske zavjere protiv Srbije. Optuženiku za ratne zločine Slobodanu Miloševiću, ostao je vjeren do njegove smrti u haškom pritvoru. Na pogrebu Miloševiću Handke je držao govor i potvrdio svoju bliskost s njim i opredjeljenje za njegovu genocidnu politiku.
Popuno je nerazumljivo što je Nobelov komitet prihvatio prijedlog Švedske akademije i odlikovao Handkea za njegovu intelektualnu podršku genocidu. Onaj tko ignorira stvarnost genocida i svoju literaturu stilizira kao oblik metafizčke doktrine traženja istine, i pri tom još simulira da prenosi istinu, taj izdaje najosnovnija načela koja je Alfred Nobel želio protažirati svojom nagradom te ne zaslužuje biti slavljen i cijenjen kao vrhunski književnik.
Handke živi – kao i mi – u dvama stoljećima u kojima je počinjen niz genocida. Od 1991. godine, ne samo na našem kontinentu, sve je ponovo dopušteno: agresije, blokade i bombardiranja gradova, masovni progoni, koncentracioni i internistički logori. Ipak, Handke nam, govoreći o genocidu u Bosni, nudi sa samo njemu svojstvenoj jednostavnošću impresionističke utiske pune idealiziranja grube stvarnosti, pristranosti, političke naivnosti i egzistencijalističkih floskula.
Društvo za ugrožene narode je još 1996. godine prigovorilo Handkeu da ignorira sve dokaze o genocidu u Bosni u kojemu je ubijeno oko 100.000 ljudi, oko 30.000 žena silovano, te da je na tom prostoru podignuto 100 koncentracionih i internirajućih logora te otkriveno oko 750 masovnih grobnica.
Naša organizacija za ljudska prava je objavila svezak sa 16 priloga pisaca, novinara i aktivista za ljudska prava pod nazivom “Pjesnikov strah od stvarnosti, 16 odgovora na P. Handkeovo zimsko putovanje u Srbiju”, Izdavač: Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo; Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 1997) , kako bi se suprotstavila Handkeovim grubim tezama, a istovremeno i kao direktan odgovor na Handkeov pamflet “Zimsko putovanje Dunavom, Savom, Moravom i Drinom ili pravda za Srbiju”, koji je tada izazvao sveopće zgražanje.
U njemu je Handke slijepo negirao rat i genocid. Pisac je odbio poziv Društva za ugrožene narode da razgovara s preživjelim žrtvama genocida u Bosni i obiđe poprišta masakra. Diskusiju na podijumu u frankfurtskom teatru (Schauspielhaus) s bivšim generalnim sekretarom Društva Tilmanom Zülchom Handke je već nakon nekoliko minuta prekinuo riječima “Zülch, šupčino, rasprava je završena” samo zbog toga što je Zülch govorio o srpskim koncentracionim logorima u Bosni.
Da je Handke u svojim djelima želio izbjeći bilo kakve političke poruke i konotacije, ne bi poricao rat i genocid u Srebrenici te ne bi, sve do smrti Slobodana Miloševića, ostao vjeran tom ratnom zločincu.
Dodjela Nobelove nagrade za mir apologetu za ratne zločine i poricatelju genocida Peteru Handkeu otvorila je novu ranu u životima preživjelih žrtava genocida i nanosi težak udarac ne samo obiteljima žrtava genocida u Srebrenici i na zapadnom Balkanu, već i cijelom svijetu koji je bio obvezan štititi humanizam i ljudsko dostojanstvo.
Odluka da mu se dodijeli ovogodišnja Nobelova nagrada za književnost otvorila je i stare rane za preživjele žrtve Miloševićevih političkih ambicija. Ona je izazvala i opću zabrinutost zbog toga što je ohrabrila propagatore zločina i protivnike širenja istine diljem svijeta.
Odvažna odluka Odbora da dodijeli Nobelovu nagradu Bobu Dylanu za 2017. priznanje je da književnost oblikuje realni svijet. Nagrada Handkeu za 2019. godinu sugerira intenciju Akademije da zažmiri pred realnošću i prihvati Handkeov svijet insinuacija, fantazije, politikanstva i pristranosti. Svijet genocidnih ratova i teorija zavjere vapi za literaturom koja utjelovljuje poštovanje ljudskih vrijednosti i ljudskog dostojanstva.
Tražimo od Švedske akademije i Odbora za Nobelove nagrade da javno uvaže ovu protestnu notu i da od Petera Handkea zahtijevaju da se u svom govoru ispriča žrtvama genocida u Srebrenici i Bosni i Hercegovini. Isprika je nužna zbog toga što je koristio književne vještine za koje je nagrađen Nobelovom nagradom da bi negirao traumatična iskustva ratnih žrtava i proglasio ih glavnim krivcima za rat. Ako Handke to ne prihvati, Odbor bi treba inzistirati na tome da se odrekne nagrade. Takav postupak Švedske akademije bio bi primjeran i častan čin.
ProtestNote
4,766 total views, 4 views today
