
Piše: Novica Milić
Možda bi se moglo reći da su parerga („ono što stoji uz delo“, „okviri“, „ono usput“) zapravo jedino što pisac piše (ili umetnik stvara), jer su erga („dela“, „glavni radovi“) stvar čitalaca, publike, protoka vremena. Naročito kad je autor završio (ili misli da je završio), pa se u ono što je stvorio useljava tuđ svet, posmatrači, čitalaštvo (ukratko – svet), dok on, tvorac, sve više ostaje po strani: kao zaludan glumac malo se vrti rubom pozornice, na kojoj je – ako mu se posreći – odjednom neka gomila koja tu šetka, trupka, vrti se, galami, plješće ili negoduje, dok je on sad stranac svom delu, kao i tom svetu koji mu je preuzeo mesto. Dođe mu da kaže: „Vidi, to sam ja napisao“, ali kako zna da bi ga gledali ispod oka, s nepoverenjem (jer kad su ljudi opijeni umetničkim prividom onda ne veruju onom što im je pred očima), udaljuje se u noć (prazninu, dosadu, alkohol). To više nije njegovo. I dokle god bude osećao da je to još uvek njegovo, tim više će mu ići na nerve tumačenja, ocene, komentare. Iz ugla tvorca, publika treba samo da se divi (ili ne divi), ali u svakom slučaju neka ćuti. Nije li on govorio umesto nje? Šta bi još htela?
Retko sam zapamtio kako sam počeo neku knjigu (znao sam to dok sam je pisao, ne posle). Ali većinom pamtim kad sam knjige završavao (tačnije, odlučio da su završene, i da je ovo maločas bila baš poslednja rečenica). Pisanje (knjige, naročito) velika je unutrašnja galama, čuje se gomila glasova, cika, vika, dreka, svađa, brundanje, šum mora, drveća, i vremena, otkucaji smrtnosti, žurba da se dohvati nedohvatno, zamor ruke i onaj od previše cigareta (kafe, čaja, dima), umor od toliko sabiranja sebe u sebi van sebe (pisanje je, možda najviše, zastrašujuća koncentracija, nije čudo da Nemci najluđe pisanje – poeziju – zovu Dichtung, „sabijanje“, „zgusnutost“), mrmljanje ili mrdanje ustima bez glasa (ponekad i škrgutanje zuba), ponekad (a ne retko) toliko neobaziranje na okolinu (koja, ako već neće da umukne, neka bude kao zvučno šumljenje koje me se ne tiče; čini mi se da sam najbolje stranice napisao po kafićima koji žagore a gde me niko ne zna i ne dira) da ako vidite kako neko zamiče drugom stranom ulice s noćnom kapom, u šlafroku, ili s jednom papučom, samo u gaćama ili možda i bez gaća, znajte da su velike šanse da je to neki pisac zastao usred rečenice koju ili ne zna još kako da nastavi ili to zna, ali je krenuo po cigarete (svaka moja odluka da ostavim duvan sudarala se sa prazninom u kojoj ruka-koja-piše ne zna šta će sobom, a ona druga šta će bez prve); a kad sve to ludilo mine, kad sam zaista stavio tačku na poslednju rečenicu (na tekstu ima svakako još mnogo da se radi, moglo bi tako do u beskraj, tu posao nema kraja, ali ipak znam da sam završio), kad sam u sebi rešio da zaustavim tu mašinu za mlevenje reči (koja i mene melje, prazni, iscrpljuje do dna bića), i kad sam se po prvi put odmakao od hartije (ekrana), malo, ali dovoljno da osetim taj odmak, olakšanje je pomešano sa setom: ah! i avaj! bilo je toliko zadovoljstvo ispisati se!
Finci se u Nekim sporednim stvarima poduhvatio da predstavi te okvire, rubove, sa kojih umetnik tone u središte svog dela, a koji ga, istim paradoksom, čuvaju da ne potone. Što više autor tone u delo, tim su veće šanse za spas – i njega, i dela. Umetnost je poput bezbožne molitve (upućene beskraju posred koga treba povući kružnicu bića), ona je jedna od najgorih stvari koja može spopasti nekoga (umetnost, dok se stvara, ne zna ni za moral ni za politiku, iako bez nje nema ni dobrog ni zajedničkog), njen opseg je ništavan (jer je puka iluzija), a ipak sveobuhvatan (iz istog razloga), ona je bez razloga iako svaki razlog postoji da se piše, slika, peva, glumi ili igra: i sve je i ništa. Odnosno, kako Finci kaže (u 17. poglavlju): „Svetost ovostranog i onostranog se dopunjuju“. Ili, možda se može još reći: prepliću se, a da to preplitanje ne pripada do kraja ni jednoj od strana, što delu i daje karakter svetoga. Neke od najvažnijih „sporednih stvari“ Finci je rekao usred svoje knjige, govoreći o „Okviru“ (to je 17. poglavlje), kao što je, govoreći o drugim „sporednim stvarima“ (od „Radionice“ i „Sredstava za rad“, pa do „Glumca“ i „Izdajice“), kružeći oko dela, zapravo sve vreme govorio iz njegovog središta, iz samog polja stvaranja.
Ne duguje Fincijeva knjiga nijednoj estetici, nijednoj teoriji ili filozofemi, iako sve duguje Estetici i Mišljenju, onom iskustvu mišljenja i brige za umetnost koji i prethode i nadilaze teoriju. I dok se u središtu knjige tematski kretao po rubovima, na rubu, tj. na početku (a onda i na kraju) knjige, formalni rub upućuje na samo središte problema umetnosti kao „posebne običnosti“, gde „sama estetika, koja odbacuje jednu prethodnu datost i zadatost, postaje meditacija o umjetnosti na način umjetnosti: ona stvara svoj predmet jednako koliko i predmet nju.“ Retke su ovako mudre knjige kakva je Fincijeva, koja znanju pretpostavlja ljubopitljivost, koja znatiželju ne zaustavlja konačnom ili poslednjom reči, i koja ispod skromnosti svojih motiva krije upornost i nadahnuće traganja za uvek iznovnim uvidima. Čineći čast jeziku kojim je pisana, O nekim sporednim stvarima pripada onim tananim zadovoljstvima predatim čitaocu iz čistog srca, zaboravljajući svaku muku iz koje je mogla nastati, svaki trud koji je morao biti uložen kako bi se to zadovoljstvo učinilo što potpunijim. Pisac ne može više: osim da čitaocu pruži svoje – i svako drugo – „srce na dlanu“, tj. da tajnu stvaranja pretvori u zagonetku stvorenog. Umeće upravo time
dotiče umetnost.
476 total views, 2 views today