Škriptaji kože, roman
Amila Kahrović-Posavljak
Buybook, 2023.
Odlomak
13.
Iza planina koje uprkos suncu djeluju mrke rastvori se grad. I on taman. Tabla. Zvornik. Negdje
u daljini vidi metalni most. Nikad nije voljela metalne mostove. Govorila je majci da joj uvijek
izgledaju mokro, čak i kad ne pada kiša. A zato i djeluju hrđavo, pa i kad nisu hrđavi. I,
zasigurno imaju metalni okus po antibioticima.
Sunce i kiša se smjenjuju. Oblaci su mračni poput krajolika. Sunce hoće otrati tamu. A ne može.
Sklapa oči. Uska joj je cesta. Nad gradom neka mrklina. Svuda su izrovani asfalti i opet hrđave
zvijezde i bodljikave žice. Iz prljavog grma pored puta viri rep mrtvog psa. Mrtvilo mu se vidi u
položenosti na zemlju. Nikad se s nje neće podići.
Nakon što prođu pored neke zgrade koja joj djeluje sumorno crvena, sklopi oči. Pod njom se
nešto sklima. Skreću na metalni most. S druge strane nekoliko vojnika s crvenim kapama nalik
francuskim sjedi na plastičnim stolicama. Iza njih je kiosk ogrnut vojnom ceradom. Smiju se. On
otvori vrata. Čuje se gdje si brate. Evo me brate. I njegov drug izlazi i rukuje se. Pod njima je
rijeka. Na jedan kratak tren pomisli izaći i skočiti.
Pomjeri ruku. On se vrati. Sirenom daje znak vozaču kamiona. Kamion krene za njima i pređu
most. Vojnika koji su ih trebali pratiti, nema. To tek shvati, pa se zapita: zašto? Pomisli: da li to
nešto znači? Kao da će se srušiti. On iz džepa vadi svežanj novčanica. Pruža ih nekom visokom
čovjeku. Onda zaklanja lice od sunca. Negdje u daljini zagrmi. Smiju se i tapšu jedni druge.
Srdačno. S druge strane dolazi automobil sličan ovome. Iz njega izlazi čovjek u dugoj crnini.
Nešto mu daju. Ulazi u automobil i odlazi. Pokazuju kamionu da ide za autom tog čovjeka. Šofer
im mahne. Odmahnu. Jedan vojnik vadi piva iz neke gajbe u hladu, kroz koju teče voda iz
crijeva. Pomisli na žeđ. Na bokal u koji je majka sipala vodu pa je stavljala u frižider da imaju,
ljeti. Neko od njih zubima otvara pivo. Smiju se. Vidi te zube pa osjeti kako joj se tetive u tijelu
zatežu, kao da će vrisnuti. Vrisak ostane u njoj. Za njihovim je leđima neko brdo, kao da se miče.
Pomisli: možda se brdo sruši na njih i svega nestane. U daljini opet protutnji grom. Mirnoća
rijeke upije mu tutanj. Zrcali smjenu oblačne tmine i sunca koje slabi. Kroz ogradu mosta nasluti
joj tamu. Poželi skočiti u rijeku. Nestati u virovima.
Klone. Gleda sebe kako svira. I zna kako je čudno da tako nešto sanja i da na kraju uopće i
spava. Nešto je u njoj, u snu, neka nevidljiva sila koja joj se ne da opustiti uz ono što je nekada
sama sebi nazivala violinskim nizovima. Muzika je ne može ponijeti nikamo. Čini joj se poput
dalekoga zvuka, onako kako ljudima na samrti zvuče uplakani oko njih. Ustvari, kako san
odmiče, ona čak ne zna ni svira li. Sve je magloviti odjek nekakvog stanja u kojem u prostoru
Akademije postoje violina i ona, bez da se može spoznati svira li violina samu sebe ili to rade
njeni skrućeni prsti. Ne ponire u zvuk tonova, niti uživa u njima. Zvuk je tek tu kao činjenica
izvađena iz nje. Tom se osjećaju ni ne opire. Tonovi su čas blagi poput ptičijega pjeva, čas grleni
poput krika kakve divlje ptice. Sve je poput iskidane partiture s početničkih studentskih vježbi,
samo nekako mučne i prijeteće. I daleke. Nema života u titrajima. Nekada je mislila kako
postizanje bešumnog i laganog klizanja tonova, nalik ptičijemu pjevu, može biti vrhunac umijeća
sviranja. Onda se violina s čudnim zvukom podivljale partiture i nalik pticama koje su prijeteći
grlate pretvara u težinu koja je sabija. Zvukovi violine se ne šire i vuku zrakom kao inače već se
skupljaju oko nje.
Sjeti se sebe: muzika više nego išta podrazumijeva specifičan osjećaj za vrijeme. Čuti i pisati
note znači uvijek računati s trajanjem. Svaki zvuk i svaka vibracija imaju trajanje, a onda
iščeznu. Za njima ostane tek trag nestanka. Tu je umijeće uvesti novi ton. A taj preobražaj je
zvuk. Zato je i za ritam i za razvoj melodije najvažniji prvi ton. Na njegovom drhtaju svi koji
slijede ispoljavaju svoje zvučanje. Prvi ton u kompoziciji je ono što sluh čuje u ukupnom trajanju
djela.
Poslije kao da dolazi sebi iz nečega: sve nestaje osim onog škripanja. Brzo se zvukovi vrate. Ali,
samo zvukovi.
Kroz bunilo osjeća mnogo vojničkih glasova grubih i grlenih kao da hoće sobom zatvoriti svijet.
Šum rijeke, pitak i snažan, a i širok i zaigran. Zabavljen sam sobom. Grane dijelom uronjene u
vodu kao da se klanjaju njenoj svjetlini i moći – mokre grane, željne vlastitog rastakanja u ključu
rijeke koji određuje rezonance svega u svijetu obale. Samo ih ljudski koraci, uporni i mljeckavi
po blatu s vojničkih čizama vrijeđaju. Neku karoseriju do pola uronjenu u rijeku kako vodu
odguruje od sebe, a ne svija se s njom u zanosu kao riječno bilje. Prazninu gdje je nekad zvučao
život. Nečiji. Potom kako rijeka ostaje iza. Pa ženski glas i škripanje prozora dok se otvara.
Smijeh i kresanje upaljača. Mutnu akustiku tunela. Motor dok grebe površinom svijeta.
Razvodnjene rezonance blata i oštre tonove ulaska zraka u auto kao da hiti ući. Čuje bol –
rastakanje matice kostiju krckavo i vruće. Vlastiti jezik kako se odvoji od nepceta pa ponovo za
njega slijepi. Arzu kočenja. Ljepljiv zvuk krvi.
Iznose je iz auta. Psuju. Spuste je na muljevito tlo pored. Isplatil se ovo vodit? Isplati, sredićemo.
A što mi nju ustvari vodimo, bolje da je u rijeku bacimo? Nije.
Zadnja misao joj dođe: bacite me u rijeku.
1,277 total views, 10 views today
