ALMIR BAŠOVIĆ: NIJEDNOG MJESECA NIJEDNE GODINE

Ožiljci lirskog doba

-odlomak iz romana-

Maj je zelen. Umotan u lišće i travu, ko u maskirnu uniformu. Sada se straža drži ispod planine, u voćnjaku, uz ogradu fabrike koja je porodila i podigla ovo naselje… Iz njenih proizvodnih hala sad vrebaju zmije snajpera, iz fabričkog kruga pucaju tenkovi i transporteri. Umjesto zvuka mašina koje prave motore, ona sada prepričava šta joj je kazao neki pijani grom. Umjesto hljeba, propovijeda vatru. Nekada hraniteljica, sada je mračna majka, krmača koja prži svoj okot. Pored žičane ograde je visoka divlja trešnja, nekada Olimp dječije hrabrosti. Ko se smije popeti? Znak pobjede nad strahom bili su tragovi njene krvi oko usta, po rukama, po majici… Sad joj lišće šušti, ko da je u njemu ostao zarobljen neki duh djetinjstva.

Maj donosi ožiljke. Rovovi se ko loše napravljeni carski rezovi neravnomjerno razvukli po zemlji. Behar pao po ugaženom blatu tranšeje. Život se uredio. Straža je sada tačno od toliko do toliko sati. Pri kraju smjene, u sebi govoriš: požurite, molim vas, vrijeme je. Osim kad granatiraju, jer onda znaš da ti nema smjene. Sjedi i čekaj da prođe. A u rovu naučiš da sve prođe. Također, naučiš i da one probeharale grane nisu tako privlačne kad zajedno s beharom vazduh pune dimom i gelerima. Užasna imitacija oblaka. Kad ne puca, kroz te grane gledaš u nebo i čekaš da sazriju voćke, možda tada bude podnošljivije…

Kad ima struje, kod kuće je privremeni spas muzika. Kasete i ploče su ko zapisi na kamenu iz nekih drevnih vremena. Sisters of Mercy pjevaju o neonskom snu na bulevaru detonacija… Vilolent Femmes čuju tihi glas, koji im kaže da će poludjeti, jer vide kako nestaju svi njihovi svjetovi. Smithsi pjevaju o panici na ulicama Londona i Birminghama, pitajući se može li život ikad više biti normalan. Johnny putuje u stanicu bez imena i tišinu pita može li ga čuti, između krajnosti… Doorsi nariču o krvi Indijanaca koja postaje crvena rijeka, pa preplavi gradove, o krvi koja će se ponovo roditi na rođendan nacije, kao ruža mističnog iskustva… Borghesia vrišti: Čuju se voždovi, oštre se noževi… Na linč! Na linč!

A na straži – tišina. Ponekad ti, u noći, poput ogromnih brzih svitaca, iznad glave prolijeću ispljuvci iz protivavionskog oružja. Partija šaha: topom na pješake. Ko u kakvom mađioničarskom triku sa sijalicama, na nebu se iznenada ukažu svjetleće granate s padobranom. Bljesnu ko sunce od staniola, a zatim se polahko ugase. Poput žene iz cirkusa, mjesec ti se odozgo izvještačeno nasmije. Kad ne puca, ubi dosada. Pušku u rovu naslijediš ko kakvu fotografiju sa roditeljskog vjenčanja, ispočetka se upoznaješ sa njom i ne ispuštaš je iz ruku. Postepeno se ohrabriš i preko dana u rov počneš donositi knjige, ko da ti nije dovoljno što te već gledaju sumnjivo zbog tvoje duge, preduge kose. Kad počneš čitati, čini ti se da je sve ovo puno lakše. Sve rjeđe razmišljaš hoće li oni drugi krenuti ‘vamo, jer dok čitaš, ionako nisi baš sasvim tu. Čitaš, uvjeravajući sebe da ćeš završiti stranicu knjige pa makar sve ovo gorjelo…

To tako preko dana. A onda pada mrak nad voćnjakom u kojem si na travi, između šljiva i jabuka, ko dijete igrao lopte. Petak je, baciš školsku torbu u hodnik, nabrzinu nešto pojedeš, sa sirotinjskim zalogajem u ustima uzimaš žutu, malko ispuhanu loptu i trčiš na ulicu. Tamo te već čeka neko od raje ko u školi nije imao zadnji čas, ili neko ko jede manje i brže od tebe. Između tih šljiva i jabuka, otprilike na mjestu gdje je bio go, sada sjediš u rovu. Ispod nivoa igrališta, sa idealnim pogledom na nepostojeću taktiku, glumiš ludog trenera ili potonulog golmana. Umjesto onog djeteta, sada je tu neki kao odrasli odbrambeni igrač koji čeka neki kao odrasli napad i uzda se u njihovu lošu taktiku. Ima li ovdje ofsajda? Gdje su sudije?

A ovo mu dođe ko neka – treća sreća. Jer, sjećaš se da si već dvaput bio ispod razine ove zemlje. Jednom si upao u komšijinu septičku jamu, drugi put u đubretnjak iza nekakve štale… Oba puta su te spasili, oba puta je bilo kasno ljeto. Sada je još uvijek proljeće, kraj je maja. Pred kišu vazduh gori od sparine, a onda ti kiša donese svečano olakšanje i usput ti poplavi rov, dovodeći ti u njega i zemlju sa tranšeje, ko da ti u kuću bahne neka pijana raja koju bi rado izbjegao. Čuvajte se smrti od vode. I od zemlje.

I sve tako… Ništa se ne događa. Tamo, u gradu, gore zgrade, neboderi… Pokušali su osvojiti predsjedništvo, nisu uspjeli. Bosanske rijeke zasjenjene ljudskom krvlju. Hoće li ovaj bezumni zanos roditi nešto novo? Od kojih grijeha historije ova krv odriješava? Gore Bijeljina, Brčko, Zvornik, Višegrad, Foča… A ovdje – sve isto… Padne poneki tromblon ili poneka granata. Noću se jež, s vremena na vrijeme, nakašlje ko kakav prehlađeni, stidljivi insan. Prestao si se trzati na svaki šum, prestao tumačiti zvukove ko značenje karti iz Tarota o kojima ionako nemaš pojma. Voće bi moglo roditi ko nikad. Grane bi se mogle saviti dole
prema zemlji, prema rovu, prema tebi. Napete ko trudnice, čekaju ljeto, ako godišnja doba ne budu ukinuta.

Ponekad se u lišću ukaže lice nekog od raje, koja se razišla… London, Prag, Amsterdam, Split, Australija… Temza, Vltava, Amstel, Jadran, Tihi ocean… Ovdje, potok u blizini šušti. Noću, sjediš i kontaš, kad bi neki pijani brod od papira pustio u potok, koliko bi on sreće morao imati da dogura do kraja… Taj potok se ulijeva u Željeznicu, Željeznica u Bosnu, Bosna u Savu, Sava u Dunav, Dunav u Crno more… Eh, realno, nikad ti nećeš vidjeti ni Odesu, ni Peloponez, a Sumatru – nju pogotovo. Čekaj ljeto ovdje u rovu, iako ti se čini da vrijeme više nije periodično, da je svedeno na jedno jedino nikad proći. Sad ne možeš znati kako će se to vrijeme izračunati. Hoće li se ikako moći ocijeniti? Ko će ga vrednovati? Sjedni i dumaj o
ratu i o životu bez smisla… Žrtvuj sadašnjost groteskno našminkanom božanstvu prošlosti, na rasklimatanom oltaru mutne budućnosti. Razmišljaj: Znaš li išta? Vidiš li išta? Sjećaš li se ičeg? Jesi li živ ili nisi?

 730 total views,  10 views today

Komentariši