Piše: Safija Vehabović
Emina Elezović rođena je 6. aprila 1992. godine u Sarajevu. Dobila je ime po Šantićevoj Emini. Diplomirala je međunarodne i javne odnose na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu. Svoju prvu pjesmu napisala je sa šest godina, nakon čega je pisala je i kratke priče i predstave, od kojih su neke bile izvođene i nagrađivane, a priče objavljivane u domaćim i stranim časopisima. Živi u Helsinkiju i radi u marketinškoj i kreativnoj industriji. «Iz vrata« je njena prva zbirka poezije.
__________________________________________________________________________
Nedavno je izašla iz štampe Vaša knjiga “Iza vrata”. Koliko dugo je nastajala, o čemu govori i gdje možemo da je pronađemo?
“Iza vrata” je zbirka poezije koja je nastajala godinama, ali većina poezije je iz protekle dvije godine. To je knjiga s roze naslovnicom i nešto manje roze sadržajem. Ima u njoj i mene i vas i drugih i nepoznatih i bivših i sadašnjih ljudi, sramote, straha, sreće upakovane u malo. Svega onog što svi imamo i ponekad krijemo. Pretprodajni period je završen i knjiga se trenutno može naći na webshopu mog sjajnog izdavača „Imprimatur“ čiji je tim zaista radio neumorno da se ova knjiga iznjedri, a biće dostupna i u knjižarama kad se, nadam se ubrzo, ponovo otvore.
Od kada se bavite pisanjem poezije i šta Vam predstavlja poezija?
Prvi put sam napisala pjesmu kad mi je bilo 6 godina. Na času smo dobili zadatak da napišemo nekoliko rečenica o, čini mi se, proljeću, a pošto su me u to vrijeme zabavljale pjesme koje smo učili, mislila sam da bi bilo zanimljivo kad bi se taj moj tekst rimovao. Moji roditelji su uvijek bezrezervno podržavali i ohrabrivali da slijedim to što me zanima i to je dosta pomoglo. Poezija je rasla sa mnom, i jednako kao i ja ispočetka bila povučena, a može se reći da je sad jedna znatiželjna i glasna žena koja vam je najbolja prijateljica i uvijek vam želi dobro, iako nekad tako ne izgleda.
Dva puta ste dobili prvu nagradu na konkursu za kratku priču Oslobođenja. Šta Vam znače te nagrade?
Prije te prve nagrade Oslobođenja, nisam nikad nešto što sam napisala poslala na bilo kakav konkurs. Najčešće sam samo pisala i ostavljala sa strane, ponekad bih objavila na blogu, ali sam mislila da ljudi nemaju strpljenja ni vremena za priče, pogotovo ako vas već ne poznaju. Taj prvi konkurs mi je poslao brat i skoro me natjerao da se prijavim, a kako ne živim u BiH, cijela porodica bi učestvovala u printanju priče i slanju na konkurs. Te nagrade su mi dale vjetar u leđa i uvjerile me da su moje priče razgovijetne i drugima, a tome je pripomogla najviše druga nagrada, kad sam shvatila da ona prva nije bila slučajnost. (smijeh)
Kako u Vašem slučaju izgleda proces pisanja poezije i proze, da li se razlikuje? Korigujete li sadržaje ili možda objavljujete prve verzije?
Razlikuje se dosta. Za poeziju ne moram imati nikakve uslove, najčešće je napišem na telefonu- ležeći ili dok čekam u redu, dosta toga napišem na putovanjima. Taj proces je vrlo neposredan i svakodnevan. Priče su malo drugačije, one često nadolaze u glavi i tek nakon nekoliko dana ili sedmica odlučim da ih oblikujem u smislene cjeline. Tad trebam mir i koncentraciju, i vjerovatno je to razlog što pišem jednu do dvije priče godišnje. Uglavnom objavljujem prve verzije, pogotovo pjesama, jer su one uvijek nekako iskrene i ne daju mi prostora da se predomislim. Provjerim gramatiku i idemo.
Vaši likovi su neobični i zanimljivi, na određeni način progovarate o intimnim temama o kojima se rijetko govori. U priči »Dnevnik zavijanih » glavni lik kaže: »Ja se ne plašim, uopšte. Otkad sam bila dijete, imala sam čudan osjećaj zadovoljstva kad bi se desilo nešto vanredno, i pitala sam se da li iko drugi to osjeća, ali sam se plašila da kažem.«. Smatrate li da književnost mora biti angažirana?
Knjige su bile moj prvi kontakt s nefiltriranim informacijama i stvarima o kojima mi niko drugi ne bi pričao. Kad ste dijete, normalno je da roditelji znaju kakve TV programe gledate, ali pogotovo ako ste znatiželjni i čitate mnogo, jako je teško pratiti šta će se pročitati. Tako sam saznavala o svemu i postala zaineresovana za sve, i ti likovi u knjigama su me iznenađujuće razumjeli. Nisam htjela biti kao oni, ali sam znala da možeš postojati i izvan identiteta koji ti je pripisan od strane okoline ili porodice.
Priča „Dnevnik zavijanih“ nastala je početkom prošle godine, kad je u Helsinkiju nekoliko dana zaredom padao snijeg bez prestanka. To se, naravno, često dešavalo, ali baš u tom trenutku sam se zapitala šta bi se desilo da svijet stane na mjesec dana, kako bismo se ponašali, šta bi nam bilo važno i da li bi nam to donijelo neki neočekivan osjećaj ugode. Zar se svi to nekad ne pitamo? Nisam ni slutila da ću godinu dana nakon toga saznati kako zaista izgleda situacija u kojoj smo svi sedmicama kod kuće. Nikad ne pišem s namjerom da se neko poistovijeti s mojim likovima, ali mi se mnogo puta desilo da mi se jave nepoznati ljudi da kažu kako ih je nešto što sam napisala potreslo i dodirnulo i kako nisu znali to da opišu, ali da su se osjećali baš kao taj glavni lik. Najveći angažman koji vidim, i zapravo jedini način da uopšte pišem, je da budem čovjek i da kroz pisanje kažem svima onima koji će pročitati „Znam da se i ti ovako osjećaš“ koliko god da je taj osjećaj „nenormalan“ ili za osudu.
Kako gledate na poziciju književnica u književnim krugovima? Da li ste se susretali sa nekim vidom diskriminacije zato što ste žena? Vjerujete li u “žensko pismo” tj. da žene imaju drugačiji senzibilitet i da se to osjeti u pisanju?
Ne smatram da smo jednake, pogotovo na našim prostorima i voljela bih da znam da nijedna djevojka ili žena nije obeshrabljena da piše samo zato što je žena. Tu društveno nametnutu nesigurnost sam ispočetka vidjela i kod sebe i sad vidim kod drugih žena koje pišu; neke od nas stidljivo izviruju iza svog odličnog (i drugačijeg) teksta i pitaju se jesu li dovoljno dobre, dok takav isti obrazac nisam primjećivala kod muškaraca. Ja lično nisam doživjela diskriminaciju kao žena koja piše, iako znam da ona postoji i da je u društvu kakvo je naše malo nezahvalno govoriti samo u svoje ime. U knjigama koje su napisale žene pronalazim često neke drugačije perspektive, nešto što se čini kao da nam je kolektivno promaklo i sad to halapljivo nadoknađujemo. Namjerno ili ne, na mojoj polici za čitanje uglavnom se nalazi dosta žena- Tanja Stupar-Trifunović, Tara Vestover, Olga Tokarčuk, Slađana Nina Perković, Sali Runi, i to su samo neke od autorica bez čijih knjiga bih mislila da sam propustila cijeli jedan život.
Živite u Finskoj. Da li uvid u drugu kulturu znatno utiče na pisanje (perspektivu, izbor teme, likove, etc.) ili smatrate je pisanje isključivo stvar talenta i mašte tj. da nije važno gdje pisac živi?
Mislim da mi je život u drugoj kulturi pomogao da bolje razumijem likove o kojima govorim i da bolje primjećujem i posmatram. Otvorilo mi je nove teme i slobode, i dobro mi je došlo da se distanciram od tematike koju bih možda obrađivala da živim negdje drugo. Ne mislim da je važno gdje živite da biste dobro i produktivno pisali, ali svakako je pomoglo da upoznam sebe i svoje pisanje, izložena nekoj drugoj realnosti.
Koliko pratite/poznajete finsku književnu scenu (udruženja, pisce, izdavače)? Da li je veća kultura čitanja nego u BiH?
Finci jako mnogo čitaju i posjeduju zaista velike kućne biblioteke, a posjećuju i ove lokalne. Voljela bih da svako može posjetiti i vidjeti novu centralnu biblioteku „Oodi“ (fin. oda), otvorenu 2018. kao poklon građanima u čast stote godišnjice nezavisnosti Finske. Mislim da to dosta svjedoči o kulturi čitanja.
Često idem na poetske večeri i vezane događaje, i igrom slučaja poznajem i izdavačku scenu, ali ne toliko pisaca, pogotovo mladih. Mislim da je konkurencija jako velika i uvijek se nešto dešava. Volim pronalaziti nove naslove, pogotovo poetske, a često se vraćam klasicima kakvi su Eeva-Liisa Manner i Edit Sodergren. Nažalost, ne pišem na finskom, samo jednom sam napisala pjesmu posvećenu profesorici koja je odlazila u penziju, ali to je bilo to.
Za kraj, koje knjige preporučujete u vrijeme izolacije?
Ako nastavimo na temu finske književnosti, moram spomenuti da je Dušica Božović sjajno prevela roman Selje Ahave „Stvari koje padaju s neba“- tužna, sretna, vrijedna čitanja. Oduševila me i knjiga Stefana Janjića „Ništa se nije desilo“- to je skoro pa nevjerovatna knjiga kojoj se treba posvetiti, pa je ovo pravi period da se pročita. I knjiga koja je višestruko nagrađivana i odlično ispričana, „Flights“ (prevedena kao „Beguni“) od Olge Tokarčuk, jedna je od onih nad kojima se zapitate zašto se vi niste sjetili prvi da tako pišete i koju sam u posljednje vrijeme najčešće kupovala kao poklon.
Ovaj sadržaj je nastao u okviru Programa osnaživanja nezavisnih medija, Indenpendent Media Empowerment Program (IMEP)
8,287 total views, 2 views today
1 komentar