Kad me je Sanijela, koju poznajem desetljećima, pozvala da se pridružim predstavljanju ove njezine knjige, tada smo popili mislim prvi zajednički espresso. I tada sam tek saznao da je oboljela od Parkinsona.

Sjetio sam se tada dok smo razgovarali jedne rečenice, mislim da sam je čuo u nekom filmu ali ne znam u kojemu, da je „Život bolest koja te ćopi kad se rodiš, a pusti te kad umreš“.

Nekako mi je ta rečenica odmah postala bliska, stvarna, gotovo čudesno s koliko istine daje definiciju života. Jer naše tijelo koje se rodi gotovo savršeno, koje je u početku otporno na sve viruse, bakterije, parazite i tumore, a i u pandemiji smo vidjeli koliko su bebe zaštićenije od odraslih, s vremenom postaje sve slabije, sva ranjivije, dakle sve bolesnije. Ono je na početku života tek malo bolesno, a s vremenom, zajedno s duhom, tone u mrak.

I za sebe bih samoga mogao reći da na više frontova živim u suživotu s bolešću. Imam sina Bornu koji se rodio s jednim teškim i vrlo rijetkim metaboličkim poremećajem, i tu se, na licu mjesta, već 22 godine suočavam s istinom da je život bolest koja te ćopi kad se rodiš. Samo što je kod mog sina to prisutna u jednom radikalnom, gotovo invanzivnom obliku.

Zato ja na bolest ne gledam kao na nekog tuđinca, već kao na zajedničko putovanje. Svi mi bolujemo od nečega, u svakom trenutku, samo što se bolesti razlikuju, neke su lagane, druge su teške. Naravno, ovisi o tome i kako se tko nosi s njima. Netko s bolešću hoda uspravno, netko se odmah povije poput zrelog ječma.

I nekako sam Sanijelinu knjigu lijepog naziva “Kiša boje tulipana”, što me cijelo vrijeme malo vuklo na Prinčevu “Purple Rain”, iščitavao kroz tu zagonetku – kako se nositi s bolešću, a da te ona ne savije, ne slomi, kako naučiti biti u suživotu s njom, kako na neki način postati prijatelj s tom boli koja ti smeta na svakom koraku i koja te ugrožava.

Ja sam prvenstveno kroz ovu lijepu, pitku knjigu iščitavao Sanijelino putovanje s bolešću. Možda će netko ovdje vidjeti ljubavni roman, no ja sam doživio kao jedno teško kotrljanje kroz život, ali dočarano jednom profinjenom, laganom prozom, isprepletenom i ljubavnim avanturama, ali i hedonističkim sekvencama u kojima glavna junakinja, očito Sanijelin alter ago, jako uživa.

U njezinim pričama puno je empatije, topline koje se sudaraju s raznim oblicima bolesti: s bolom u stopalu, umorom, usporenošću, problemima s pisanjem. U trenutku kada junakinja napokon dolazi u kliniku i vidi punu čekaonicu postavlja si pitanje: “Ima li uopće zdravih ljudi?” Nema, a u tome i jest poanta.

I kad kaže u jednom trenutku, suočena s Parkinsonom, “Samoj sam sebi postala velika nepoznanica” ili “Ne želim biti glavna uloga u ovoj monodrami”, samo slikovito pojašnjava koliko se čovjek nije spreman odmah suočiti s tom vječnom enigmom zvanom bolest i smrt.

Rekao bih da spoznavanje Parkinsona kod junakinje Lane ima pet faza, i za svaku fazu autorica ima odličan citat. Prva je dakle ta, u kojoj vlada šok i neprepoznavanje samoga sebe.

Druga je traženje nekog alibija, zašto se baš meni to dogodilo, da citiram autoricu: “Bolest te zaustavi tamo gdje nisi znao sam usporiti”.

Treća je faza kad se košmar preseljava u snove: „Sanjala sam šarena kolica bez kotača”.

Četvrta je faza prihvaćanje: “Ima dana koji su jednostavno obični i samo to”.

I peta bi bila kohabitacija s bolešću: “Izgleda pomalo smiješno kako se teška bolest kao što je Parkinson ispituje udarcima malog narančastog čekića”.

Sanijela nam je, osim lijepog romana, protkanog ljubavnim notama, umjetnošću i hedonizmom, dala dakle i jedan etapni vodič o kohabitaciji s bolešću. Je li ona prošla sve te etape, ne znam, ali uvjerljivost njezinog pera mi daje nadu da je.

Ja ću se, za kraj, prisjetiti stihova iz pjesme „Purple Rain” koju sam spomenuo na početku, a koji su, čini mi se, bliski junakinji Sanijeline knjige:

Dušo, ja znam,

da vremena se mijenjaju…

Vrijeme je da svi posegnemo za nečim novim,

to se odnosi i na tebe…

Rekla si da želiš nekoga da te vodi,

ali čini se da se ne možeš odlučiti.

I mislim da je bolje da prestaneš,

i dopustiš mi da te vodim do purpurne kiše.

 2,340 total views,  6 views today