Goran Sarić: “Jarane, ja sam tebe klapio!”


“Jarane, ja sam tebe klapio!”

(Priča o Dautu i Danetu)

Kad sam 2011. godine Buybooku predložio da s koleginicom Majom Weikert prevedem knjigu holandskog istoričara Geert Maka “U Evropi : istorija Evrope u dvadesetom stoljeću”, odgovor je bio negativan. Istorijske knjige se slabo čitaju. Pa još knjiga od skoro 900 strana? Nema šanse! Tek kad je jedan hrvatski izdavač za njihov prevod te knjige dobio uglednu nagradu, ljudi iz Buybooka su povjerovali da tu “ima nekog vraga”.

I doista, 2012. godine ta je knjiga, u nešto skraćenom izdanju, naišla na odličan prijem u Bosni i Hercegovini. Dobila je nagradu na Sajmu knjiga u Sarajevu. Još je ljepše što je te godine u glavni grad naše zemlje na njeno predstavljanje došao i njen autor, koji se pokazao kao neposredan, prijatan i vrlo mudar čovjek. Geert je dao mnogo intervjua domaćim medijima i bio oduševljen gostoprimstvom doamćina. Simbolično, Buybook mu je rezervisao sobu u hotelu kraj Miljacke s pogledom na Principov muzej. Kud ćeš boljeg smještaja za vrsnog istoričara?

U toj knjizi, na osnovu koje je kasnije snimljena dokumentarna serija od trideset i kusur nastavaka, Mak govori i o neuralgičnim tačkama evropske povijesti u 20. vijeku: prilike pred Veliki rat, Principovi smrtonosni pucnjevi, Drugi svjetski rat, Hladni rat i pad Zida, balkanske krvave devedesete…

Razumije se da se u knjizi koja se bavi istorijom cijele Evrope ne može prevelik dio posvetiti samo jednom kraju ili regionu. Ali ono što je napisano u toj monumentalnoj, na desetine stranih jezika prevedenoj knjizi, urađeno je vrlo korektno, bez pristrasnosti i ideološke obojenosti.

U međuvremenu sam za istog izdavača preveo još dvije njegove odlične knjige, ali sam svo to vrijeme s nestrpljenjem očekivao nastavak ovog kapitalnog djela. Jer, Geert Mak je u više navrata izjavljivao da ga “svrbe prsti” da u relativno poznijim godinama (rođen 1946-te) napiše neku vrstu nastavka knjige “U Evropi”. U njoj bi rekapitulirao šta se sve ostvarilo, a šta ne, od ogromnih očekivanja Evropljana u vezi sa novim milenijumom. Ne zaboravimo, to je bilo doba velikog zamaha Evropske unije, stabilnog eura, otvaranja evropskih granica… Pao je Berlinski zid i započeo sretni Kraj povijesti, kako je to doba u čuvenoj “Kraj povijesti i posljednji čovjek”nazvao američki filozof Francis Fukuyama.)

Geert Mak je, rekosmo, silno želio da napiše nastavak ove knjige. Znao je da, ako želi da napravi rekapitulaciju prvih desetljeća novog milenijuma, mora brzo prionuti na posao. Tako je nastala knjiga koju čitam ovih dana: “Velika očekivanja : u Evropi, 1999-2019”. (Atlas Contact, Amsterdam/Antwerpen, 2019., 556 str.)

Sâm naslov referira, naravno, na veliki roman Charlesa Dickensa. Ali dok se u djelu engleskog romansijera radi o drami odrastanja i (neispunjenim) snovima jednog lika, Geert Mak u svom novom djelu govori o neostvarenim očekivanjima cijelog jednog kontinenta! Citirajmo odlomak iz uvoda:

“Optimizam koji je vladao na kraju milenijuma je zamijenjen strahom i zbunjenošću nakon napada na Twin Towers, kreditne krize, rastuće rijeke izbjeglica i sve lošije veze Zapada sa Rusijom […] Ali, pita se dalje Geert Mak, “…da li je moguće prepoznati istoriju ako i sam živiš usred nje? Ako niko još ne zna kako će se završiti?”

Srećom, Mak je došao do zaključka da je to ipak moguće i ponovo nam podario sjajnu knjigu. Jer, ono što njega izdvaja od većine istoričara su njegov osebujni stil i pristup istorijskoj građi. On ne piše suhoparno i ne služi se poglavito brojkama i “suhim” činjenicama. Njegov stil je prefinjen, a observacije na širem planu uvijek potkrepljuje primjerima iz svakodnevog života. Pošto se na sudbinama običnih ljudi najčešće i lome točkovi monstrum-istorije.

No, vratimo se njegovoj novoj knjizi. Za razliku od prethodne, koja je prvo napisana i objavljena, da bi tek docnije po njoj bila snimljena dokumentarna serija, ovog je puta dogovoreno da filmadžije krenu na put po Evropi čim autor napravi prvu verziju teksta: Od Grčke do Islanda, od Poljske do Danske, od Bosne i Hercegovine do Irske i Velike Britanije…

Tako smo ovoga puta imali privilegiju da već nekoliko sedmica nakon objavljivanja knjige koja već mjesecima stoji na vrhu liste bestselera upratimo početak nove dokumentarne serije: “Velika očekivanja” : povijest uhvaćena na djelu”.

Svaki od deset nastavaka tu govori o jednom od velikih problema koji su nam “zamutili vodu” u protekle dvije decenije. Seriju tako otvara epizoda o najavi epohe terorizma: otmica francuskog aviona 1994. godine od strane alžirskih ekstremista. Oni su se njime htjeli zabiti u Ajfelov toranj. Srećom, pilot je još na aerodromu u Alžiru uspio iskočiti iz kabine i tako spasiti i sebe i putnike.

Talas nasilja je docnije zahvatio cijelu Evropu, pa i dobar dio svijeta.

Serija se nastavlja epizodom o Rusiji, to jest dolaskuVladimira Putina na vlast i promjenama koje je ovaj donio, posebno u odnosima prema Zapadu. Slijede odjeci bankarske krize 2008. godine na Islandu. Pošto mi nije namjera da detaljnije govorim o svim epizodama, samo ću, u vezi sa ovom, napomenuti jedan pikantan detalj. Naime, od svih bankara širom Zapada koji su učestvovali u “nestajanju” silnih bilijardi eura, u ćuzi su, i to relativno kratko, završila, slovom i brojem, četvorica (4) tustih svinja, i to svi sa Islanda!

Kasnije se nižu epizode o migraciji, Brexitu i drugim evropskim “vrućim” temema spočetka ovog milenijuma.

E, sad dolazi nešto posebno interesantno za nas iz bivše Jugoslavije: epizoda koja govori o odnosu prema ratu devedesetih i njegovom današnjem uticaju na živote žitelja tzv. “Regije”. Koliko su zaliječene ratne traume? Mogu li ljudi različitih nacionalnosti o svemu otvoreno razgovarati? Ima li suštinskog napretka u odnosima naših etničkih zajednica?

Epizoda počinje konstatacijom da naša zemlja više nije onako lijepo izmiješana kao ranije. Desile su se velike, većinom prinudne, seobe naroda unutar granica bivše Jugoslavije i Bosne i Hercegovine.

Kamera nas potom upoznaje sa Višegrađankom Ramzom. Njoj su komšije prvo zapalile kuću, da bi je kasnije vođa Bijelih orlova Milan Lukić sedmicama držao pod ključem i višekratno silovao. Sve se to dešavalo u poznatoj banji “Vilina vlas”. Slična sudbina zadesila je i mnoge druge Bošnjakinje iz tog kraja. Ali, iako svi znaju šta se tamo dešavalo, niko o tome ni danas ne želi da govori. Većina Srba bi naprosto da prebriše neugodna sjećanja. Kamera prikazuje krupnog muškarca kako brusilicom ništi riječ “genocid” s mramornog spomenika bošnjačkim žrtvama rata. Malo kasnije, drugi muškarac pokušava  flomasterom ponovo upisati tu strašnu riječ u tekst spomenika. Da nije žalosno, čovjek bi se mogao gorko nasmijati!

Ali ima i drugačijih primjera. Bivši neprijatelji ipak ponekad dobro komuniciraju. O tome svjedoči nevjerovatna priča o Dautu i Danetu. Daut i dalje živi u svom malom mjestu u Podrinju, a Dane tu blizu, preko rijeke.

Na jednom izviđanju terenu, na kome je, kako sam kaže, “imao osjećaj da će poginuti”, Daut u polumraku šipražja nalijeće na neprijateljskog vojnika i u njega iz neposredne blizine sipa rafal. Ovaj pada. Daut prilazi, pogleda u lice čovjeka koji nepomičan leži na zemlji i odlazi natrag u bazu. I tu se sve završava.

Sad dolazi ono nezamislivo. Prošao rat, prošlo čitavih četrnaest godina, rane polako zarastaju. Jednoga jutra Daut sjedi u kafanici u svom mjestu, kad se vrata otvaraju i u objekat ulazi čovjek koga je ubio! Da, lično on. Jer, odlučno tvrdi Daut, “…tu facu nikada neću zaboraviti. Prošao je pokraj mog stola i sjeo nedaleko od mene. Ja sam se okrenuo, pogledao ga u lice i rekao mu: ‘Jarane, ja sam tebe klapio.’

‘Kako si me, bolan, klapio, kad vidiš da sam živ?!’ “

Ispostavilo se da se uistinu radi o istom čovjeku, da se čovjek zove Dane i da, rekosmo, živi tu, preko Drine, u Srbiji. Od smrti su ga onomad spasili pancirka i drveni kundak puške, koji je zaustavio veći dio metaka što ih je Daut u strahu ispalio u njega.

Dvojica nekadašnjih neprijatelja su sad, kako sami kažu, “dobri”. Piju kafu, prošetaju zajedno, otvoreno pričaju o svemu. Razumije se da se, kad je u pitanju rat, u mnogim stvarima ne slažu. Ali sve počinje i završava na oštroj diskusiji.

Eh, kad bi barem one arogantne, samozadovoljne face iz  skupštinskih klupa nešto naučile od ovih jednostavnih, mudrih ljudi! Možda bi onda i za nas, ‘vake tvrdoglave, bilo neke nade?!*

——-

* Priča je prije nekoliko godina, neznatno prerađena, objavljena na sajtu Tačno.net, a sad je dio rukopisa u pripremi sa radnim naslovom “Ljudi”. GS

 1,829 total views,  4 views today

Komentariši