Bio je to jeftin restoran kroz čije se prozore na prvom spratu moglo vidjeti kako teče Rona, a na stolovima prekrivenim bijelim papirnatim stolnjacima kako se voda iz bokala prelijeva u čaše koje nikad nisu vidjele alkohola. Među onima koji su ih prinosili ustima, zaposlenicima, prodavačima i prodavačicama, studentima, mladim ili starim kurvama iz malih kvartova, penzionerima, siromašnim đakonicama na odmoru, neki su izgledali kao da su usput izgubili lice. Ili su im ga možda vrijeme, rad, tuđi pogledi i njihova trenja izglancali, isturpijali, istrošili. Bilo je tu žena koje kao da su bile samo svoja kosa i ništa drugo, čak i manje od toga: samo koža, rukavice, ili čak torbica, i ništa drugo. Da im nije toga, ne bi ni postojale. Ostavile su svoje lice u kancelariji, u tvornici, u bolnici, na trotoaru, i činilo se da su od lica zadržale tek onoliko koliko im je bilo potrebno da bi mogle piti vodu iz bokala i žvakati jela od dva i po franka. Drugi gosti su svoje postojanje odavali kroz položaj ili smjer pogleda. Pa tako i mladić koji je svakoga dana sjedio za istim stolom, tvrdoglavo okrećući svoje rumeno i čisto lice bezosjećajnog izraza bankovnog činovnika prema zalasku sunca, prema bež tapiseriji na zapadnom zidu gdje je visio Generalov portret. Činilo se da je zauvijek odabrao i položaj i pogled. Ni on nije imao pravo lice.
Međutim, jednoga dana njegove se oči u nekoliko navrata odvojiše od tapiserije i usmjeriše se na drugu tačku u restoranu. Pojavi se novi izraz na njegovom bucmastom licu, zajapurenom od krvi, njegov dotad nepomičan pogled obuze nestrpljenje, kao da se nešto zbiva u ovim mjestima gdje se niko nikada nije napio, gdje se nikada ništa nije dogodilo, ništa dovoljno silovito da natjera taj tupi pogled da odstupi od svoje ograničene dnevne putanje. Nije bio jedini koji je gledao preko svog tanjira. Ali šta je gledao? Bila je to žena, ili bolje rečeno lice, jer je ispod frizure crvenog pijetla koja se nadvijala iznad njega poput kacige vatrogasca, žena koja je upravo ušla stvarno imala lice. Imala je čak i jedno dodatno, nacrtano i naslikano preko prvoga poput dugo smišljanog i sklapanog portreta, nekako usklađenog s prvim, a da se s njim ne podudara u potpunosti. Tako su preko njenih pravih usana iscrtana i ljubičasto crvenom bojom obojena druga usta, koja su se prelijevala preko obrisa prvih, postajala punija između nosa i brade i protezala se do rupica u obrazima. Tako je bilo i s njenim obrvama, čiju je drugu verziju nacrtala iznad pravih, koje su, naravno, bile obrijane i očupane, pa čak i namazane kremom i puderom kako bi se vidjele samo one nacrtane, ali koje su sumnjivom sjenkom ipak odavale da je njihovo postojanje žrtvovano.
Njene iznimno plave oči plivale su u mnogo većem prostranstvu tamnije plave, dobro razrijeđene i razmazane posvuda uokolo, raspoređene u velikim nepravilnim lokvicama. Jedino nos se nije mogao nanovo osmisliti. Stršao je, vrlo širok, plosnat, pokazujući svoje zjapeće otvore ukopane u debelo meso svojih nosnica. Možda je pokušala cijelo svoje lice uskladiti s tim nosom, da ga takoreći dovede na njegove proporcije. Učinak ove kompozicije u tri boje bio je izvanredan. U usporedbi s licima koja su ga okruživala, jednostavnim znakovima ispisanim na banalnom, pedeset puta ponovljenom obrascu, jedino je njeno izgledalo kao da zaista postoji. Jedino se njeno, upravo zato što je bilo lažno, činilo istinitim. Međutim, na njemu nije više bilo ničeg ljudskog. Ispod ili izvan stvarnosti, stapalo se i podsjećalo na izgled neke još nepoznate žive vrste, ili na maske kakvog plemena udaljenog u vremenu i prostoru. U tom trenutku plavetnilo tih čudnih očiju bilo je, poput kakve spužve, zauzeto upijanjem pogleda mladog muškarca koji je iz daljine prema njemu jurnuo, zaronio i u njemu nestao. Ali umjesto da se promijeni ili zamrlja zbog ovog kontakta, poput upijača, plavetnilo je postajalo sve prozirnije i jasnije. S vremena na vrijeme, pod težinom trepavica zgrušanih od naslaga maskare, teški su se kapci spuštali preko njenih plavih zjenica, kao da žele dobro sakriti radnju u čijem su središtu, i tada se činilo da te oči nisu oči, već usta, želudac, stvorene da probave poglede muškaraca. Ubrzo, pretvarajući se da guli jabuku, da je reže na četvrtine i da polako prinosi svaki komadić ustima, bacala je s vremena na vrijeme vlastite plave poglede prema drugom pogledu čak više i ne čekajući da taj pogled krene u susret njenom. Zatim, u jednom trenutku se na nekoliko sekundi dva pogleda stopiše u jedan i plavetnilo tih neobičnih očiju nikada ne bi jasnije.
Zatim prostorijom prođe konobarica noseći kafu koju je spustila ispred čovjeka otrgnutog od svojih navika. Posmatrao je šoljicu kafe kao da nije za njega – nije li on već postao neko drugi? – potom, pozvavši konobaricu, šapnu joj nekoliko riječi na uho. Djevojka smjesta podiže poslužavnik, provuče se između gostiju do stola nepoznate žene i tamo ga spusti. Muškarac istog trenutka ustade, i sam se progura između gostiju i kao da je što prije želio doći do svog pića, sjede nonšalantno naspram trobojnog lica. Ali, približivši joj se, kao da je izgubio sposobnost da je posmatra pa čak i da je vidi, on spusti glavu i polako ispi kafu ne obrativši joj se i ne pogledavši je. Ona sama nije pokazala nikakvo čuđenje. Zaklanjala je pogled ispod teških kapaka i trepavica i mirno završila s grickanjem jabuke, kao da je i nju pogodila iznenadna dalekovidnost. Ili nijednome od njih nisu više trebali ni pogledi, a niti riječi da razumiju šta jedno od drugog očekuju, jer kad je ustala nakon što je platila račun, on požuri da učini isto i krenu odmah za njom kao da se pokorava unaprijed utvrđenom planu za čije izvršenje nije bila potrebna ni jedna jedina riječ. Iza njih se zatvoriše vrata. Susret riječi, gesta dogodiće se negdje drugdje, dovršavajući upravo skicirani crtež, dajući mu sadržaj, smisao, a možda već i kraj. Ali sljedeći dan, suprotno svim predviđanjima, viđeni su kako dolaze skupa. Dakle, nije bio kraj, već početak. Tišina prethodnog dana ustupila je mjesto veseloj i ležernoj govorljivosti. Kosa od plamena i žeravice zapljuskivalaje nevina čela ostalih gostiju pa čak i čaše za susjednim stolovima gdje se voda pretvarala u zlatno vino, u bijeli porto. Preplavljen odbljescima ovog kolorita, gledao ju je kao da je upija, proždire, boju po boju, potez po potez ugljenom. Ipak, ništa se nije mijenjalo na tom naslikanom licu, ništa se nije ljuštilo na tim nosnicama i debelim usnama. Bile su to vrlo dobre boje, otporne na muške poglede. A ima li išta postojanije od potpuno svježeg ženskog lica onog prvog dana kad je voljeno? No, dođoše drugi dani, a onaj prvi nikada se više ne vrati.
U danima koji su uslijedili, oni su ipak bili tamo u uobičajeno vrijeme. Prolazile su sedmice, mjeseci. Par je ušao u onu polusjenu života gdje vrijeme radi iza platna, nit po nit i strpljivo. I kako golim okom pogoditi radi li se o učvršćivanju ili razaranju nježnog tkiva ljubavi kojim su zauzeti prsti dana.
Odjednom se pojavila suza. Već je bila golema. Da bismo se u to uvjerili, bilo je dovoljno vidjeti način kako je muškarac za svakog obroka tvrdoglavo spuštao nos prema tanjuru, podižući ga samo da bi bacio pogled na prostoriju u kojoj živi ponovno stečena neovisnost, a nasuprot njemu, gotovo već odsutna, ona je djelovala dezorijentirano, pomalo iscrpljeno, sa svojim plavetnilom u proširenim i nadograđenim lokvama koje više nisu služile svrsi, neiskorištena poput upijača koji više nema šta osušiti, upiti, kao da je možda već upila previše muških pogleda – ali ne, lice joj je bilo prožeto velikom tugom, a izvor koji je hranio njene oči ostao je bez dna, kao i prvog dana, uvijek spreman, uvijek željan da se napuni i širi. Opet! Opet! Kada biste samo vidjeli pogled koji je s vremena na vrijeme i vrlo kratko bacao na nju, i dosadan i razdražen, činilo se očito da mu je preostala samo jedna želja, da je se riješi i da traži način da to učini. Možda ju je mislio baciti u obližnju rijeku? Ili pobjeći tako što će jednostavno promijeniti restoran? Tada bi ostala sama za ovim stolom, čekajući sa svojim bokalom vode, čuvajući pod trepavicama vrlo krupne suze, plave i crne, koje bi ipak tekle i ostavljale strašne mrlje na stolnjaku. Ali vrlo brzo, drugi čovjek, uvjeren i pun samopouzdanja dok ulazi u ovakva mjesta, siguran da se nikad ničim neće opiti, bio bi uhvaćen u čudesne zamke ovog trobojnog lica, a zatim, od stola do stola, od bokala do bokala vode, prelazio bi malo po malo, možda i plašljivo, zaslijepljen vlastitom smjelošću, udaljenost koju je njegov prethodnik prevalio tako brzo i tako ležerno. A i njemu bi se voda načas pretvorila u vino, a on bi na sebi, poput vatrenog znaka, nosio dvostruki sjaj crvene kose i sretnih prvih dana. Tada bi se sve vratilo u normalu, ta veza bi se odužila, kao i njihova, koja još nekoliko sedmica kao da je oklijevala umrijeti, sve do dana kada su prostorijom odjeknule riječi koje su ličile na svađu i prigušene krikove. Nekoliko zaintrigiranih gostiju tražilo je pogledom mjesto skandala. Za njihovim stolom riječi su na taj način izbijale i on ih je izgovarao, one se njegovim usnama davale oštar oblik koji je dodatno usavršio udarivši ih vrhom vilice prije nego što ih je bacio na obojeno lice koje je, pod napadom, djelovalo ravnodušno, ali pažljivo. Iznenada su suze potekle iz dva zjapeća plava izvora. Žena je iz svoje torbe izvadila rupčić i počela ih brati jednu po jednu dok su izbijale, s pažnjom čipkarice. Suze nisu bile plave i crne kao što se moglo zamisliti. Ne, bile su to doista obične suze, kakve žene često puštaju niz obraze i jastuke, pod i ne toliko drugačijim okolnostima. Muškarac je prestao jesti. Obrazi su mu bili crveni od krvi, usta preplavljena nerazumljivim riječima, sve glasnijim i bržim. I ostali gosti su se sad okrenuli. I njihova su lica postupno napuštala anonimnost. Neki su počeli izražavati očekivanje, grozničavost, ludu nadu da će se konačno nešto dogoditi. Ali samo su vidjeli kako čovjek iznenada ustaje, zatim vadi sitniš iz džepa i baca ga na stol prije nego što požuri prema vratima. U sekundi je i ona bila na nogama, klateći se na visokim potpeticama, trčeći za njim, no on je prekoračio prag ne osvrnuvši se. Sada je imala treće lice. Lice žene koja više nije voljena i koja je to razumjela.
Sutradan je čovjek došao sam i slatko jeo. Na zvuk otvaranja vrata – i kao da su sada ostali gosti čekali nekoga ili nešto – pogledi puni nade i znatiželje poletjeli su prema ulazu, a zatim opet razočarano prema supi ili čaši vode. I tako je bilo i narednih dana. No, vidjevši smireno lice čovjeka koji je opet težio ka anonimnosti, shvatili su da više nema razloga čekati. I, zapravo, žena se više nije pojavila. Uspio je vrlo lako izbrisati njeno lice, odnosno njena dva lica – je li uopće vidio treće? – kao da je skica kredom na ploči. Nesvjesni mađioničar kao i svi muškarci u tim trenucima svog života i svojih ljubavi, ubrzo je zauzeo svoje mjesto za svojim starim stolom, sučelice generalovom portretu i ni po čemu se nije razlikovao od ostalih, osim po navici da gleda prema zalasku sunca, i nije bilo jasno je li rumenilo koje bi na nekoliko sekundi zahvatilo njegovo bucmasto lice prouzrokovano njegovom probavom ili nekom gorućom slikom izvučenom iz dubine sjećanja.
Alice Rivaz, Sans alcool, Editions Zoé Poche, 1998.
Prevela: Dunja Dervišbegović
Redaktura prevoda: Vladimir Pavlović, Lejla Osmanović i Ivan Radeljković
Lektorisala: Sandra Zlotrg
Alice Rivaz, rođena pod imenom Alice Golay(1901-1998), smatra se jednom od najznačajnijih švicarskih spisateljica prošlog stoljeća. Bogat opus njenog književnog stvaralaštva žanrovski je veoma raznolik: pisala je romane, pripovijetke, dnevnike i eseje. Od Oblaka u ruci(La Guildedulivre, 1940), njenog prvog romana, za koji je 1942.godine dobila Schillerovu nagradu,do Životnih tragova (BertilGalland, 1983), autorica je propitujući svijet i suprotstavaljući mu vlastite vrijednosti u potrazi za istinom dala svom opusu univerzalnu dimenziju. Bila je istinski posvećena emancipaciji žena i osudi društvenih nepravdi i smatrana je predstavnicom frankofonog avangardnog feminizma u Švicarskoj. Umrla je u mjestu Genthod 1998. godine, a sahranjena u Ženevi na prestižnom Groblju kraljeva.
”Bez alkohola” zbirka je kratkih priča čiji se likovi često nalaze u situacijama društvene, emocionalne ili intimne napetosti i frustracije. Bilo da se radi o pričama koje govore o ljubavnim vezama , kao što su “Put zaljubljenih” i “Nijemi film”, ili pak o usamljenim likovima, “Bez alkohola” i “Mali saputnik”, kroz odnose između muškarca i žene, autorica propituje suštinu ljudskih odnosa, zasnovanih skoro po pravilu na nejednakosti. Ponekad se tu radi o nejednakosti spolova, a ponekad o klasnim razlikama, priče su to o svakojakim sudbinama obilježenih stremljenjima, neispunjenim očekivanjima – ispisane riječima koje imaju moć da nam uliju nadu ili je potpuno unište.
Ova pripovijetka je prevedena u sklopu projekta TransLab Sarajevo – Pariz, koji povezuje dva jezika, dvije kulture, dva univerziteta, sarajevski i pariški. Radi se zapravo o stvaranju zajedničkog radnog prostora u kojem se oko novih prevodilačkih poduhvata međusobno povezuju studenti romanistike sa sarajevskog Filozofskog fakulteta i studenti slavistike sa pariške Sorbone.
2,258 total views, 2 views today
