U kući smo bili samo nas dvojica, otac u jednoj sobi, ja u drugoj. Povukao sam se da završim školsku zadaću. A kad to obavih, pođoh do njega. Vrata su bila otvorena, vidjeh ga na kauču, s knjigom u ruci.
“Stari, ti se ne razdvajaš od te svoje biblije, pitam se šta interesantnog u njoj nalaziš. Mislim da ima boljih stvari za skratiti vrijeme” – nisam mogao da ne prekinem oca u njegovom čitanju Kapitala. Htio sam s njim odigrati našu popodnevnu partiju karata. No on moju namjeru nije razumio, nego krenu drugim putem, svojim.
“Brano, Marks je genije pravednosti. On piše kako nas bogataši varaju, kako nas u jaram uprežu, naš znoj i krv sišu zarad sopstvenog profita. On nam otvara oči, zove nas da se osvijestimo i ustanemo protiv tlačitelja i eksploatatora. Poziva nas da se ujedinimo, da se pobunimo protiv kapitalista, mi proleteri koji svoju radnu snagu njima za mrvice prodajemo, a oni na tome blago zgrću. I s pomoću tog blaga, kojeg su od nas oteli, nad nama vladaju i gospodare” – govorio je polagano, strpljivo mi sve objašnjavao. Ali ja strpljenja da slušam nisam imao, prekidoh ga.
“Je li ti stvarno vjeruješ da će išta biti od te radničke bune i revolucije? Zar ne vidiš da se i majka Rusija u tlačitelja izrodila, da je ljetos Češku tenkovima napala, da njima sabraću proletersku gazi? Zar i poslije toga vjeruješ u komunizam, u Marksovu ideju i u način na koji je crveni u život sprovode?”
On nastavi, opet laganim, malopređašnjim tonom.
“Vjerovao sam. U mladosti sam prigrlio ideju proleterskog bratstva, posebno kada je Španski građanski rat proletere svijeta okupio, pod jednu zastavu stavio. Ali kad je zlo krenulo ka pobjedi, počeo sam se pitati zašto pravednici gube, je li Marksov put borbe ispravan. Počeo sam u sopstvenu vjeru sumnjati, u snagu i jedinstvo potlačenih, u nadmoć dobra. Onda sam nakon par godina ponovo povjerovao da socijalna pravda nema alternative, da su partizani i komunisti njena perjanica. A odnedavno, gledajući kako se plodovi klasne borbe razvodnjavaju, ponovo se pitam da li da u isto vjerujem. Dokaza i načina tražim da svoju vjeru povratim, a evo, ne vidim ih.”
“Kako to stari, malo je imaš, a onda nemaš? Slaba ti ta tvoja vjera kad je svaki povjetarac zaljulja“, primijetih pomalo nadobudno.
“Nije to samo sa mnom slučaj i s mojom vjerom. Svaka i svačija vjera – pazi Brano, ja ovde ne govorim o religiji, nego o vjeri – je nestalna. Ona je kao pijesak. Uzmeš ga u šaku, stisneš ga, misliš imaš ga, tu je i tvoj je, a on je već iscurio kroz prste. To je vječita borba. Uvijek iznova moraš šakom grabiti, i sve dublje, nadajući se da je on tamo vlažan i krupniji, jer takav teže kroz prste promiče.”
Gledao sam ga u čudu ne razumijevajući sve što mi kazuje. Pritom spomenuh da mi je mati otkrila kako je Stvoritelja prizivao kada je za moj život strahovao, kada nije znao gdje sam i šta je sa mnom nakon saobraćajne nesreće. Onda mu prigovorih:
“Kako to stari, Marksa čitaš, a Boga dozivaš? Kako to dvoje u tebi mogu zajedno živjeti, religija i ideja komunizma?”_
“Ne, religiji u meni mjesta nema, ja je osuđujem, to je opijum za mase. To je okov na um i na srce ljudi. S religijom crkve strah u ljude unose, poslušnost od njih očekuju i kaznom prijete.
“Ja sam ljuti protivnik svake religije, to je bodljikava žica koju ne dam da mi na ruke nabace. Ali vjeru poštujem, u njoj se mogu naći, baš kao i u Marksovoj ideji bratstva, solidarnosti i pravde.”
Ja ga tu ponovo prekidoh.
“Stari, ja te ne mogu zamisliti kao vjernika. Kako ti to dvoje miriš, objasni mi?”
“Brano, te dvije stvari nisu u suprotnosti, ja prepoznajem da ideja dobra iz obje izvire. Nada u bolje sutra, u bolje i pravednije društvo, to im je zajedničko. Samo im se način, alat kojim se to želi postići razlikuje. Vjernici koračaju ka tom cilju šireći ljubav, odbacujući svako nasilje i prisilu. Oni dobrim djelima žele pridobiti ljude da isti takvi budu. Uz to, oni vjeruju u vječnost, njima je vremenski horizont bezgraničan, zato ne žure cilju, nego strpljivo rade, po onoj narodnoj da tiha voda brijeg podriva.
“I marksisti streme ka svijetloj budućnosti, hoće pravednije društvo, s jednakim šansama za sve, ili makar za većinu ljudi. No oni ne žele da čekaju, oni to novo društvo hoće što prije vidjeti, sami u njemu živjeti. I pošto im se žuri – jer nepravda se ne može doživotno trpjeti – oni oružje u ruke uzimaju. Oni vjeruju da se samo silom bogataši mogu razvlastiti, a njihova tiranija ukinuti.”
Tu zastade i klimnu glavom upitno, kao da je htio provjeriti da li razumijem to što mi govori.
“Hajde nastavi, shvatio sam. Jedni su mazohisti, trpe i čekaju, drugi sadisti, iznad tuđih glava mačem vitlaju, dakle, to su dvije sušte suprotnosti” – istrčah sa svojim zaključkom.
Na ove riječi on načini kiseo izraz lica, moja uporedba mu ne bijaše umjesna. Ali nastavi.
“I ja sam donedavno gledao na vjeru i komunizam kao dvije ideje koje se isključuju, koje su jedna drugoj suprotstavljene. A onda sam slučajno pročitao par redaka gdje se o Isusu kao ustaniku i buntovniku govori. Prethodno su mi samo govorili o njemu kao mirotvorcu, liku punom empatije za siromašne i potlačene, za obespravljene, za svakoga ustvari. I naglašavali mi kako je poručivao svijetu da i neprijatelje sopstvene valja voljeti. Ali onda naletjeh na jedan članak koji kazuje da je u njemu ljevičar živio, revolucionar i buntovnik. Pročitah da je gnjev znao pokazati prema grabežljivima, ustati i silu grubu primijeniti protiv pohlepnih. Razjaren, znao je na trgovima lihvarima i gulikožama stolove prevrtati, sve ih bičem rastjerati.” Tu nekako živnu, podiže glas.
“I kada sam to pročitao, mir sam neki osjetio. Tad shvatih da ja kao marksista, neko ko vjeruje u oružanu borbu, u svjetsku revoluciju i ustanak proleterski, nisam u sukobu s vjerom. Vjerom isusovskom, vjerom u dobro za sve. Ali i dalje radije biram mač negoli zagrljaj kada su tlačitelji u pitanju.”
“Stani stari, ti mi sve okolišaš, a odgovora ne daješ. Pitao sam te kako to da si se Bogu molio, vapio mu za moj spas, onda kad sam nakon saobraćajne nesreće od kuće pobjegao, kad sam za vas bio nestao. Znači li to da u Boga vjeruješ baš kao drugi religiozni ljudi?”
“Brano, za mene bog nije neko čovjekoliko biće, neko ko stoji visoko gore, iznad mene, kontroliše me, nagrađuje kada sam dobar, a kažnjava čim jedan pogrešan korak učinim. Mog boga se ne sreće u religijama. To je za mene samo jedno univerzalno dobro, jedan savršen zakon, blještava ideja, svenaklonjen princip po kojem pulsira sve što postoji, sav kosmos. On neprekidno uspostavlja harmoniju u svemiru i svakom djeliću njegovom. On, taj moj bog, interveniše uvijek kada se taj sklad naruši ili kad ga poremetimo, a mi ljudi smo u tome neumorni. Tako taj bog, to univerzalno dobro radi, sve dobrim pravi, samo dobro čini.
“Tom dobru, takvom bogu sam se obraćao, i molio ga da te privede kući, da mi te vrati.”
Nakon ovog razgovora ostao sam zbunjen, nisam bio siguran da sam razumio sve riječi očeve. Ali sam u jedno bio siguran, u to da mu mogu vjerovati da se u knjigama koje on čita čudesne tajne kriju, i da me čekaju da ih nađem, da ih spoznam.
Pa sam odmah počeo zavirivati u očevo evanđelje, u spise i nauk njegovog heroja s perom i mačem u ruci. Čitao sam Kapital i bilježio pitanja koja sam s ocem sebi htio razjasniti. I upravo kad sam pomislio da ću za to imati priliku, kad sam planirao da nakon zimskog raspusta s njim o svemu ovom prozborim, ta prilika je nestala. Otišla u nepovrat.
Kapital, tu svetu knjigu očevu sam nastavio čitati, dugo, godinama dugo. S njom sam svijet sebi tumačio, razumijevao ga, vidike svoje širio. Ali nije to uvijek išlo pravolinijski. Počesto sam u tu knjigu sumnjao, pitanja sebi i drugima postavljao, za odgovorima žudio, nova tumačenja tražio. Ali sam stalno u nju zavirivao.
To i sada činim, mada odgovore na drugoj strani tražim. Uzimam u ruke knjigu koja je oca kroz život vodila, otvaram je, ali ne čitam. Samo primičem nosnicama požutjele stranice njene, njuškam ih ne bih li na njima pronašao trag mirisa zaostalog s njegovih prstiju, trag njega samog među listovima knjige s kojom je drugovao. I odista, ponekada mi se taj miris javi, izmami osmijeh na licu i probudi toplinu u srcu – u taj čas pomislim da je on tu, pored mene. Pa se osvrćem, gledam po sobi ne bih li ga vidio, a onda u trenu shvatim da tako ne može biti. Da ga tu nije i nema, nego da je on u meni.
(iz autorovog romana “TRINIDAD trostruka svjetla djetinjstva”)
2,824 total views, 4 views today
