Predrag Finci: U unutarnjem, istina

Maštarija pripada biću, ali ga laž o samom sebi vodi u vlastitu nesreću. Stvar je osobne snage da svatko za sebe izađe najprije na kraj sa samim sobom, samog sebe oslobodi vlastitih iluzija i obmana

Hrvatski i bosanskohercegovački filozof Predrag Finci, nekadašnji profesor estetike, također i dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu, koji je tijekom rata u BiH preselio u London, gdje je nastavio raditi kao slobodan pisac i gostujući istraživač na University College London, do odlaska u mirovinu 2011. godine, prošle je, 2022. godine kod zagrebačkog nakladnika TIM press, objavio još jedan svoj zapažen naslov. Radi se o knjizi „U unutarnjem, istina“, knjizi u kojoj se autor bavi promišljanjima i analizom filozofskih traganja za istinom, za istini što bližoj spoznaji, kroz povijest filozofske misli, razmatrajući važnost intuicije, odnosno značaja intuitivnog puta u dolasku do znanja, kako su ga u svojim djelima i teorijskim razmatranjima tumačili i shvaćali važni novovjeki filozofi zapadnoga kruga, no ne samo oni.

Uzimajući za moto knjige misao Svetog Augustina, „U unutarnjosti čovjekovoj prebiva istina“, filozof, pisac i esejist Predrag Finci prihvatio se je u ovoj značajnoj studiji tema kao što su ljudska introspekcija, intuicija i refleksija, osvjetljavanja, rada na približavanju i razumijevanju ovog, pokazati će u svome djelu, važnog momenta u filozofskom promišljanju i stvaranju.

„Unutarnja spoznaja i spoznaja unutarnjeg nužna je i neophodna u svakome filozofskom započinjanju i promišljanju“, kazat će tako na početku ovog studiozno izvedenog promatranja i analize, podsjećajući kako se je važnosti unutarnjeg bavio i ranije, naročito vezom unutarnjeg i imaginacije, u knjizi „Imaginacija“, objavljenoj 2011. godine kod zagrebačkog nakladnika „Antibarbarus“, koji je objavio i nekoliko drugih autorovih nezaobilaznih naslova. Međutim, napominje autor, u knjizi „U unutarnjem, istina“ ne govori o estetskom, već „o subjektu i njegovim duhovnim mogućnostima, a time i o mogućoj filozofiju subjekta.“ Jer, podsjetiti će, „kada govorimo o unutarnjem, govorimo o onome što subjekt čini subjektom, o onome na čemu i u čemu se utemeljuje i oblikuje subjekt.“ Kratko rečeno, govorimo o subjektu.

Radi se o značajnom, autorski uspješno iznesenom djelu, osobnim stilom i jezikom, pristupom i načinom, koji u sebi objedinjuje autoritet utemeljen na čvrstom uporištu erudicijskog i znanstvenog, a u esejističkom obliku kao specifičnom izrazu svoga prepoznatljivog znanstvenog autorstva.

K tome, treba podsjetiti, da su u recepciji i ovoga autorova djela, kao i bogatog niza ranijih, uz spomenutu visoku stručnost, također izrazito važne odrednice njegova načina rada, kao što su jasnost i razgovjetnost jezika, postupnost i logična sistematičnost i metodičnost u iznošenju, razvijanju i ogledanju, analizi problema, uz brojne argumentiranosti, kao i određena, pozadinski prisutna svijest o pedagoško-didaktičkoj komponenti kao nezaobilaznoj, kada je riječ o esejističkom približavanju, ili ponovnom uranjanju čitateljstva u teme filozofije.

Takav pristup i način podrazumijeva misao da je i ovo djelo Predraga Fincija otvoreno za sve, ne samo za uže, stručne filozofske krugove, već mnogo šire – za ljude koji, doduše, posjeduju određena znanja i uvide u humanističke, a posebice teme povijesti filozofije, ali i koji su zainteresirani za teme estetike, umjetnosti, sociologije, psihologije, antropologije, i općenito, za pitanja vezana uz čovjekov duh i njegove više emanacije kroz razne oblike djelovanja, a ponajprije ono spekulativno i stvaralačko, što za autora kao da predstavljaju dvije rubne točke položene na krajevima iste ravnine.

Svojim pisanjem Finci uspijeva zainteresirati i održati živom i budnom svijest i radoznalost čitatelja ne uskih interesa, već dapače, onih čitatelja kojima su osobne spoznaje i učenja prirodan dio razvoja, nastalih u vječitome traganju, ali i u želji za spoznajnom, intelektualnom i estetskom satisfakcijom, kakvu djela poput ovoga zacijelo mogu priuštiti.

Krećući od razmatranja onoga što jest ljudska priroda, ustanovljujući kako ona nije Jedno, nego Razlika, a kako se istovremeno, „u ideji o ljudskoj prirodi traži njezin identitet, njezina konstanta i zapravo metafizička, nepovijesna bit onoga „ljudskog“ i njegove „prirode“, filozof Finci ustanovljuje kako je „ljudska priroda sve što ljudsko biće može biti, ali kako je ljudsko samo ono što može uspostaviti, izgraditi i čuvati vrijednost“. On naglašava kako „takvo što svatko za sebe priprema u svojoj nutrini, a intuicija je ta koja Subjekt vodi k vrijednom, istinitom, ispravnom i poželjnom, dok njih potvrđuje refleksija, koja postaje pouzdana spoznaja. Ona koja može reći: ovo jest!“

U narednim poglavljima ove knjige autor ogleda i osvijetljava pojam introspekcije, koju, pozivajući se i na konkretne primjere iz povijesti filozofije, od Augustina do Husserla, dovodi u neraskidivu vezu s pojmom vjere, a kada je riječ o „pozvanosti“ filozofa u njihovom radikalnom misaonom započinjanju, jer „bez unutarnje vjere,” zaključiti će, „i zova same stvari, nema istinskog filozofiranja“. Ovdje već počinje autorovo putovanje kroz povijest filozofije, kada je riječ o temi introspekcije, a sigurnom rukom vodi čitatelja, meandrirajući kroz razne filozofske koncepcije i teze, jer je tema introspektivnog, a potom i intuitivne spoznaje, prisutna u djelima brojnih filozofa, što će demonstrirati i analizirati do kraja ovog obimnog djela. Tako se osvrće na izjednačavanje refleksije i introspekcije, u „Ogledu o ljudskom razumu“, Johna Lockea, kritizira (argumentirano, dakako) skeptičan pogled Immanuela Kanta, ili kasnije Wittgensteina, na introspekciju kao nezadovoljavajuću spoznajnu metodu, podsjeća na Schopenhauerovu sklonost introspekciji i mišljenje, izneseno u djelu „Svijet kao volja i predstava“, gdje on kaže kako „uz pomoć intuitivne spoznaje i osobne introspekcije subjekt može shvatiti najviše načelo univerzuma i prirodu same volje, zbog čega ono vanjsko svoju potpunu potvrdu ima u unutarnjem, u samom subjektu“.

Tako dolazi i do Nietzschea, kod kojega je vjera u osobno još više naglašena, a bez nje ne bi niti bilo velikih dosega Nietzscheove filozofije, dosega koje je svojim djelima uspio postići, upravo uz snažan osjećaj unutarnjeg, u sprezi sa vlastitom intuicijom, što je temelj nerazdvojne veze između umjetnika i mislioca (a ova se veza na dobar način ostvaruje i u mnogim djelima Predraga Fincija). Autor se tu prisjeća i Freuda, koji je kazao kako nitko do tada nije dosegao, a teško da ikada i hoće, onaj stupanj introspekcije kojega je dosegao Friedrich Nietzsche.

Autor se osvrće i na introspekcijsku metodu kao važnu u psihologiji, pozivajući se tu na neke od psihologa koji su, paralelno, upozoravali na važnost svijesti o ograničenosti osobnih uvida, o granicama subjektivizma.

No, ono što je manjak i smetnja u znanosti, u umjetnosti nije. U drugom će se dijelu svoje knjige autor tako posebno pozabaviti važnosti udjela intuicije u nastanku umjetničkog djela, ali, jednako tako, i u njegovom doživljaju, razumijevanju, tumačenju i vrednovanju. Intuicijom su se u tom pogledu bavili neki od najvažnijih teoretičara umjetnosti, kao što je, među ostalima, talijanski filozof Benedetto Croce, koji je isticao kako postoje dvije vrste spoznaje – intuitivna i logička, napominjući kako se do intuitivne ili estetičke spoznaje dolazi uz pomoć fantazije, a do logičke s pomoću intelekta.

Prije toga, Predrag Finci pokazati će kako se čuvena sentenca „Cogito, ergo sum“, Renéa Descartesa, koja predstavlja prekretnicu u razvoju filozofske refleksije, načelo iz kojega će izrasti moderna filozofija, može razumjeti kao svojevrsno odavanje počasti samoj refleksiji. Vjera u Cogito, kao u presudnu oznaku bića, nije drugo doli potvrda unutarnje snage svijesti. Ovdje se ujedno i kritizira idealizam subjekta, kojega je uzrokovalo upravo mišljenje da je ono što subjekt misli presudno za sve u čemu on jest, a koji je vodio i ka nekritičkom subjektivizmu, što sve vodi stajalištima kao što su, primjerice, nepovjerenje u razum i razumnost, trijumf osobne vjere, odnosno subjektivizma kojemu je istina samo ono što sam smatra istinitim.

„Ali svijet nije i ne može biti samo Jedno Ja“, kazat će tako autor, dodajući kako „Ja jesam svoj svijet“, pa za čovjeka samog njegov unutarnji svijet može biti presudan.

Filozof se bavi i važnosti pojma „unutarnjeg“ za romantičare i mistike, važnosti pojma „Innerlichkeit“ u njemačkoj misaonoj tradiciji. Unutarnje kao tajnovit, mističan događaj, skriveno iskustvo, Finci povezuje i sa Plotinovim pojmom ekstaze, sa njemačkim srednjovjekovnim misticizmom i kasnijem romantiziranom poimanju „duše“, on ističe i značajno mjesto toga pojma u filozofiji Kierkegaarda, koji je unutarnje shvaćao kao pravo mjesto vjere. „Tome je bliska i „filozofija duše“, kakvu možemo naći u djelima romantika, a i u romanima Dostojevskog i djelima filozofa bliskih filozofiji egzistencije“, napomenut će autor.

Kada je riječ o važnosti unutarnjeg za umjetničko stvaralaštvo, bitan moment ovih razmišljanja svakako je i zapažanje autora kako „ni unutarnje umjetnika nipošto nije samo ono što je umjetnik proživio, nije samo njegovo neposredno iskustvo, nego nadasve onaj osjećaj stvari i njegova intuicija koji ga upućuju k onome još neviđenom.“ Tu umjetnik crpi, napomenut će Predrag Finci, „iz uvida njegove intuicije koja prodire u ono što je iza znanoga i do tada iskušanog, u ono iz čega će tek izaći djelo, u kojem je svijet na novi način.“ Tako on pokazuje kako tajnoviti izvor umjetničkog djela nije nedokučive naravi, već se on nalazi u psihologiji samoga stvaraoca.

Kroz cijelo djelo, kompleksan niz eseja povezanih u jednu logičnu cjelinu, kojoj je cilj potanko i postepeno ogledati pojmove „unutarnjeg“ i „intuitivnog“, značaj tih pojmova u filozofiji i umjetničkom stvaralaštvu, kao i u doživljaju i prosudbi umjetničkih djela, autor ne zaboravlja, paralelno s osvjetljavanjem ovih pojmova i isticanjem njihove važnosti, podsjećati i na činjenicu na koju upozorava Nietzsche – „Unutarnji svijet pun je obmana“. Tako će Finci na jednom mjestu upozoriti: „Maštarija pripada biću, ali ga laž o samom sebi vodi u vlastitu nesreću. Stvar je osobne snage da svatko za sebe izađe najprije na kraj sa samim sobom, samog sebe oslobodi vlastitih iluzija i obmana.“ Ujedno, tako pojam introspekcije kao osobne analize prirodno povezuje i sa moralnim aspektom, jer se „kroz introspekciju uspostavlja kritički odnos subjekta prema samome sebi“, odnosno postaje pitanje njegove savjesti.

Međutim, ono unutarnje nije nastalo iz samog sebe, već je ono u vezi, a često i rezultat, posljedica onog vanjskog, upozorit će filozof. Tu se povlači paralela sa Husserlom, koji je tvrdio da upravo u subjektu treba otpočeti filozofsko istraživanje, da bismo došli do onoga što sama stvar jest. Odnosno – u svijesti subjekta izvor je uvida u objektivno.

Razmatrajući stajališta Fichteove filozovfije, koji je upozoravao kako „Ja“ u njegovom tekstu ne treba čitati kao njegovo osobno ja, Finci će zaključiti kako „filozofija započinje tek kada se napusti osobno i lično, kada se počne govoriti o subjektu kao takvom. Zato se ona zamišlja nadasve kao posao uma, a sam Um kao nešto nad-subjektivno.“

Svaka filozofska istina jest nadosobna ili opća, dodat će autor, i napomenuti kako to ne stoji u suprotnosti s činjenicom da u stvari filozofiranja svaki filozof počinje za sebe i od sebe. To „centriranje subjekta“ znano je još od Protagorine maksime, prema kojoj je „čovjek mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu, onih koje nisu da nisu.“

Autor je vrlo poman i precizan u analizi pojmova kojima se bavi, tako će nadalje dati veoma precizne opise pojmova instinkta, predosjećaja i intuicije. Govoreći kasnije o metodi, koju je u svome djelu „Načela filozofije“ (1644) razvio i tumačio René Descartes, pojašnjavajući njezina četiri temeljna pravila, pišući o tome kako je metoda, koja predstavlja put k istini, po svome karakteru kritička, analitička i sintetička, odnosno kako mišljenje mora imati jasnu misaonu strategiju, postupnost, te kako se svaki element mora s brigom razmotriti, istražiti i ispitati svaku etapu na putu k istini, autor kao da nehotice opisuje vlastiti pristup pri gradnji i mnogih svojih dosadašnjih, ali i ovog, po svemu izvanrednog djela. Odnosno, i Predrag Finci, u svojim filozofskim nastojanjima, intuiciju shvaća – i koristi se njome, kao neposrednim uvidom, dok dedukcijom razuma postupno rastvara put prema istini, koji je već odškrinut prvim intuitivnim istinama, što znači da svoje djelo oblikuje u tonu i smislu, u značenju, kao znanstveno-filozofsko.

Jer, pokazuje to brojim primjerima ova knjiga, intuicija se kroz povijest mišljenja potvrđuje uvijek iznova kao nezaobilazna, kao jedna vrst ishodišta, upravo kada je riječ o stjecanju važnih znanstvenih uvida i spoznaja. A tome svjedoči već spomenuta davna Descartesova metoda, kako prvobitni, intuitivni uvid, koji je preispitan i potvrđen, nije dojam, nego spoznaja, a spoznaja nije stvar osjetila, nego uma.

Prolazeći kroz mnoge značajne momente moderne filozofije (od spomenutih preko mnogih drugih filozofa, sve do Lévinasa, Bachelarda, Derride i drugih…), Predrag Finci je ovim svojim djelom dokazao u kojoj je mjeri pojam intuicije važan, gotovo i presudan, za mnoge od tih filozofskih mislioca, da se on nalazi u samome temelju njihova mišljenja, kao jedan od stupova potpornja iz kojega potom izbijaju cijeli specifični sustavi mišljenja. Učinio je to odgovorno prema zadaći filozofije kao vrste traganja za istinom, znanjem, mudrosti, što drugim riječima znači da je pred nama još jedno djelo ovog autora čitanje kojega jamči vrhunski intelektualni užitak.

Tekst je izvorno objavljen na Prometej.ba/autor: Tatjana Gromača Vadanjel

 1,305 total views,  2 views today

Komentariši