Ženska čitaonica [KRITIKA] “U kasno ljeto”: Poetski roman atmosfere stradanja

Magdalena Blažević, U kasno ljeto, Buybook, Sarajevo, 2022.

PIŠE: Adna Muslija


Nakon prvijenca Svetkovina (2020.) u kojem motiv smrti prate sirova tjelesnost i nasilje, Magdalena Blažević u romanu U kasno ljeto (Buybook, Sarajevo, 2022.) isti motiv obavija poetikom atmosfere i smiješta u (odranije poznat) krajobraz srednje Bosne. Konstruirajući narativ o djevojčici Ivani, u poetsku prozu sažima njen kratki život, nasilnu smrt i dugu patnju njenih bližnjih. Ovaj stilski utanačen roman, u kojem ima više poezije nego u većini ovdašnjih pjesama novijeg datuma, jedan je od rijetkih u čijem se tkivu sazdanom od rata, ne može pronaći riječ rat.

Podijeljen u pet dijelova, roman U kasno ljeto samo načelno prati linearni tok vremena. U prvom dijelu čitatelji se uvode u dječiji svijet protagonistice Ivane. Jasna naznaka da će taj svijet zajedno sa Ivaninim životom biti okončan, postavljena je kao uvertira za nastavak priče o njenom djetinjstvu na selu, stradanju i životu njenih bližnjih poslije njene smrti. Ta priča je pak sačinjena iz retrospektivnih preokreta sažete forme, koji bez radikalnih rezova u narativu, sijeku linearni tok vremena. Takvo pripovijedanje omogućava izgradnju fabule koja se rastače zarad poetskog stila i atmosfere vremena i mjesta. Dajući prednost osjećaju, a ne razvoju radnje, Blažević retrospektivu upotrebljava ne bi li na čas dala uvid u relevantne segmente prošlosti, ili nagovijestila neminovnu budućnost.

Zovem se Ivana. Živjela sam četrnaest ljeta, a ovo je priča o posljednjem.

(15)

Svojevrsnom rastakanju fabule,osim blagih retrospektivnih preokreta, doprinosi i izvjesna otvorenost narativnih segmenata. Ne ulazeći u gradnju sporednih događaja i međuljudskih odnosa, Blažević ih u izvjesnoj mjeri ostavlja nedorečenima. Razlog tomu nije vjernost sižeu i fabuli, već autoričina privrženost tihom upisivanju konteksta u sam narativ. Tako se odnos Ilonke i njenog sina Karla u potpunosti može razumjeti samo kroz pomno poznavanje konteksta ruralnih područja srednje Bosne (koji je itekako odredio razvoj narativa u Svetkovini) – “Samo je moj! Nema ćaću! A ja… Ja sam nevina kao Gospa!” Ilonka ponavlja pred selom. (41).

Ipak, važno je naglasiti da pripovijedanje o sporednim likovima, poput Ilonke i Karla, komšije Spasoje, Crnog i drugih, nema odlučujuću ulogu u izgradnji same fabule romana, već ono, kao kod za razumijevanje konteksta, doprinosi uspostavljanju atmosfere.

Dominaciju osjećaja nad fabulom osigurava i pripovjedačica – subjektivni pripovjedni glas protagonistice ima karakteristike sveznajućeg pripovjedača, koji se nakon njene smrti preobražava u promatrajućeg. Takva književna odluka rezultira stilsko-formalnim jedinstvom, koji sadržaju daje dimenziju fiktivnog i nadrealnog. Pripovjedni glas konstituiran na taj način, u konačnici govori: mi stradali, mi vaši bližnji, ostajemo tu – u svom krajoliku.

Na nas se spušta babina marama za žalost.

Majčina kosa raspršila se u guste rojeve velikih zunzara.

Jedu na našim otvorenim ranama.

Zna li ljeto?

Hoće li umjesto njih poslati ijednog leptira?

Je li iko javio ljetu da sam umrla?

(95)

Grude udaraju o poklopac sanduka. Prljavi prsti trljaju se o tkaninu na hlačama. Muški plač je nijem.

Ispod križa s mojim imenom brat spusti sunce. Po zemlji kapa žuti vosak majčine marinske svijeće.

(121)

Stilsko-formalno jedinstvo postignuto pažljivom artikulacijom pripovjednog glasa, učvršćeno je unificiranom sintaksom rečenice. Britke i sažete u formi, ispunjene slojevima i slojevima značenja, rečenice Magdalene Blažević čitaju se i osluškuju poput stihova. Međutim, pitkost i pikturalnost metafora, deskripcija i introspekcija zapravo je plašt kojim se prekrivaju surovost rata, bol stradanja i neizlječivost trauma.

Muška su tijela prodorna, ne oklijevaju. Juriš je vreo i glasan. Od toga se grla suše. Vode u kućama nema. U kuhinjama na stolovima zdjele pune paradajza. Grizu ih, opne pucaju. Rasprskava se crveni sok zasut sjemenkama. Nagrizene paradajze bacaju po podu. Izgažena su srca.

Upravo je ova značajka ključna u komparaciji romana U kasno ljeto i zbirke priča Svetkovina, a koja se može razumjeti i kao svojevrsno književno sazrijevanje autorice. Za razliku od mučnih opisa čedomorstava, silovanja i ubistava koji čine okosnicu Svetkovine, kontinuirano insistiranje na životnim opisima prirode, sela Kiseljak, doma i godišnjih doba ovaj roman pretvara u domoljubnu poetsku prozu iza čijeg se vela kriju neoprostivi ratni zločini. Međutim, vješto kreirana atmosfera vremena i prostora ne nipodaštava strahote stradanja, već, naprotiv, intenzivira saosjećanje s boli stradalih i preživjelih. Na trenutke, opisi Ivaninog stradanja izazivaju mentalne slike koje ponajviše liče na Millaisovu Opheliu – romantično u stilu, tragično u svom drugom smislu.

Mene je pogodila jedina iskra. Točno u srce. Majka čuje da je dozivam.

Mama! Mama!

Tiho, kao najnježnija pjesma. Ona ne zna da ja vičem.

Oglušit ćete od mog krika!

Razlio se šumom i poljem.

Čujete li ga?

U lepetu je ptičijih krila, u vjetru što zavija kroz otvorene prozore. U škripi drveta pod nogama, u metalnom zveketu.

Čitalačko saosjećanje biva postignuto i skladnom repeticijom motiva. Kornjače, zunzare, pruga, Bosna, rupa gdje se baca sve što krepa, neki su od motiva koji se prožimaju cijelim narativom i u konačnici funkcioniraju kao alat za učvršćivanje prostorne određenosti romana Međutim, oni nisu puke mjerne jedinice prolaznosti vremena, već oznake istovjetne perspektive, koja pripovjedno lice čine autentičnim i u književnom smislu dosljednim.

Jedan od ponovljenih motiva, koji sam po sebi nije prostorno determinisan, jeste motiv fotografije. U njega je, suptilno, nepretenciozno i bez truna spektakularnosti, smještena sva tragičnost jednog kratkog života. Opis neuspjele fotografije, titrave fantazme, koju je napravio Ivanin otac, u trenutku čitanja doživljava se kao zapis dječijeg razočarenja i iznevjerenog očekivanja. Ipak, opis Ivanine posljednje fotografije, napravljene u mrtvačnici, čitatelje tjera da se vrati onoj prethodnoj. Prva fotografija, čija je mutnoća odagnala dječiju radost i životnost, u komparaciji sa drugom, koja je oštrinom profesionalnog objektiva zabilježila anatomiju posljednjeg izdisaja, postaje svjedočanstvo o životu toliko tragičnog kraja, da svako sjećanje na njegovu ljepotu biva potisnuto.

Fotograf se nakašlje i prisloni rukav na nos. Folija zašušti. Otkrije moje plavičasto lice i mršavo tijelo. Ispod blago podignutih vjeđa modre su oči, nepomične kao Julijine. Usta su ostala otvorena. Kao na fotografiji s krova crvene lade.

(116)

Motiv fotografije ponavlja se i u trenutku Ivaninog stradanja, te funkcioniše kao metafora nevidljivosti civilnih žrtava rata. Izbjegavajući jasno identificiranje strana, Blažević portretira zločinca kao izgubljenog dječaka. Paradoksalna toplina s kojom se gleda zločinac poput bljeska izbija iz teksta, pretvarajući se u maglovitu sliku svih mladih duša, kolateralnih šteta radikalnih sistema, čije su oči gledale, ili postale smrt.

Pogledajte joj lice. To ne može biti lice Smrti. Blijedo je i nježno. Iznad usne joj ožiljak. Smrt je dječak. Majka ga doziva, a on joj pruža ruke. (…) Jesmo li za nju samo mutne fleke? Neuspjela fotografija iz očeva polaroida?

Lirski, atmosferski, ljudski, roman U kasno ljeto uspijeva kreirati sliku i osjećaj napuštenog i zaboravljenog predjela ratom razorene zemlje. Ne upuštajući se u historiografiju događaja, niti ideološku poleđinu konteksta, Blažević prikazom jednog stradanja odaje počast svim nevino stradalima. Upravo zato, ovaj roman čitajte kada u sebi želite probuditi empatiju, humanost, razumijevanje i čednost. Izbjegavajte ga ukoliko vam je lakše i ljepše daleko od geografskih, društvenih, historijskih i svih drugih periferija, jer svaka od njih pomno je utkana u njega. Onako kako samo žena može tkati nevidljivo i zaboravljeno.  


ADNA MUSLIJA rođena je u Zenici 1996. Diplomirala je i magistrirala na Nastavničkom odsjeku na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Pohađa drugi ciklus studija na Filozofskom fakultetu, na dvopredmetnom programu: Historija umjetnosti: moderna i savremena umjetnost i komparativna književnost. Izlagala je na nekoliko grupnih i samostalnih izložbi u Sarajevu, Banja Luci, Tuzli, Portu, Minhenu i Milanu. Njeni eseji objavljeni su u Časopisu za kulturu Diwan i Oslobođenju. 

Finansirano iz Stabilizacionog fonda – Inicijativa za podršku kulturnim i obrazovnim organizacijama u Ukrajini, Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi i Centralnoj Aziji pogođenim posljedicama rata u Ukrajini. / Funded by the Stabilisation Fund – An initiative to support cultural and educational organisations in Ukraine, Eastern and South-Eastern Europe and Central Asia affected by the impact of the Ukraine war.

 2,683 total views,  4 views today

Komentariši