Upaljeno je više svjetala. Zapravo su svuda upaljena svjetla, ali na dugim, širokim trijemovima a je bilo tek malo. Na imanju i u kući je gorjelo sigurno ne manje od dvadeset, trideset petrolejskih lampi, u lusterima i uličnim lampama, ali su odavale tek nejasne obrise, koji su se žutim zrcalili kroz kuću. Vrtom su klizili mjesečevi zraci, bojali cvijetne saksije bljedilom, drhtali u bazenčiću, a smokve su na bijelom zraku izgledale poput podebljeg baršuna.
Odjeknuo je prvi udar gonga za večeru. Na prednjem trijemu se neki mladić ljuljao u stolici, gore dolje, s rukama pod glavom, dosađujući se. Mlada djevojka je, pjevušeći, hodala srednjim trijemom, kao da nekog čeka. Kuća je bila namještena prema konvencionalnom tipu rezidencijalnih objekata u unutrašnjosti, svečano i banalno. Mramorni pod prednjeg trijema je blještao u bijelom; visoke palme u saksijama smještene između stupova; oko mramornih stolova poredane stolice za ljuljanje. Na prvoj unutarnjoj galeriji, koja se širinom pružala jednako kao prednji trijem, stolice su poredane duž zida, kao za neprestani prijem. Druga unutarnja galerija, ona uzdužna, je na kraju, tamo gdje se opet širila, imala džinovsku crvenu zavjesu od satena na zlatnome zidnom vijencu. U bijelim nišama između sobnih vrata su visila ili zrcala u zlatnim okvirima, postavljena na mramorna postolja, ili litografije – slike, kako kažu u Indiji: Van Dijck na konju, Paul Veronese na stepenicama Venecijanske palače, a prima ga Doge; Shakespeare na dvoru od Elizabeth, i Taso na dvoru od Este – ; ali u najvećoj niši visi veliki, kraljevski uokvireni bakropis: portret kraljice Wilhemline u krunidbenoj odori. Usred središnje gaerije nalazi se crveni otoman od satena, natkriven palmom. I još puno stolica i stolova, veliki lusteri s lampama, posvuda. Sve uredno održavano i od neke pompozne banalnosti, u iščekivanju sljedećeg dočeka, bez ijednog intimnog kuta. U škrtom svjetlu petrolejskih svjetiljki – po jedna lampa u svakoj kruni – protežu se duge, široke, prostrane galerije u ispraznoj dosadi.
Udario je drugi gong. Na stražnjem trijemu se nalazi dugi stol – kao da uvijek čeka goste – postavljen za tri osobe. Spen i šest mladića stoje i čekaju kod stolova za posluživanje i dva bifea. Glavni konobar je već počeo da puni tanjure supom, a nekoliko momaka brzo postaviše tri tanjura supe na stol, sve sa presavijenim ubrusima. Potom malo sačekaše, dok se supa lagano pušila. Drugi mladić tri čaše s vodom napuni kockama leda.
Prišla je mlada djevojka, pjevušeći. Bilo joj je možda sedamnaest godina, i ličila je na njenu rastavljenu majku: prvu upraviteljevu ženu, lijepu nonnu, koja sad stanuje u Bataviji, i, kako pričaju, drži mirnu igraonicu. Imala je maslinastoblijedu boju kože, ponegdje s rumenilom voća; lijepa crna kosa što joj se prirodno kovrdža na sljepoočnicama uvezana u vrlo veliku pundžu, a crne joj zjenice s iskričavim zjenicama plivaju u vlažno plavobijelom, dok teške vjeđe igraju, gore-dolje. gore-dolje. Ustašca mala i punačka a gornja usna trunku obrasla paperjastim tamnim dlačicama. Nije bila velika, ni previše punačka, kao kakva žurna ruža, što prebrzo cvjeta. Nosila je suknju od bijelog piquéa i bijelu lanenu bluzu s entredeux-om, a oko vrata imala jarkožutu traku. koja je veoma dobro pristajala uz njeno maslinasto blijedilo, koje bi se katkad zarumenilo, najednom, kao pod navalom krvi.
Dogega se mladić s prednjeg trijema. Ličio je na oca, velik, širok, plav, s gustim plavim brkovima. Tek su mu bile dvadeset i tri godine, ali je izgledao pet godina stariji. Nosio je bijelo odijelo od ruskog lana, ali s ovratnikom i kravatom.
Napokon stiže i Van Oudijck; bližio se njegov odlučan korak, kao da je uvijek u gužvi, kao da je tek na čas svratio između dva posla. Svo troje su se bez riječi smjestili i počeli kusati supu.
“U koliko sutra dolazi mama?” upita Theo.
“U pola dvanaest,” odgovorio je Van Oudijck, i obratio svom tjelesnom čuvaru, iza leđa:
“Kario, misli na to, da njonja besar sutra u pola dvanaest mora biti pokupljena na stanici.”
“Kladjeng …” prošaputa Kario.
Posluženo je neko jelo s ribom.
“Doddy,” upitao je Van Oudijck, “s kim si ono maločas bila kod ograde?”
Doddy lagano pogleda u oca, začuđena, s njenim iskričavim zjenicama.
“Kod… Kod ograde?” sporo je upitala, s vrlo jakim akcentom.
“Da.”
“Kod… Kod ograde? Ni s kim… Možda sa Theom.”
“Jesi li ti sa sestrom bio kod ograde?” upita Van Oudijck.
Mladić diže guste plave obrve.
“Može biti… ne znam… ne sjećam se…”
Sve troje su zašutjeli. Žurno završavali s večerom, dosađujući se za stolom. Petoro, šestoro posluživatelja, u bijelim kutama s keceljama od crvenog lana, tiho je hodalo bosih nogu, služilo ih brzo i nečujno. Pojeli su se još biftek sa salatom, i puding, i voće.
“Vječito biftek…” gunđao je Theo.
“Da, ta kuharica!” nasmija se grleno Doddy. “Uvijek nam daje biftek, kad mama nije tu; što je briga, kad mama nije tu. Ne da joj se izmišljati. Bezveze…”
Jeli su dvadeset minuta, a onda se Van Oudijck vratio u svoj ured. Doddy i Tjeo se odgegaše ispred zgrade.
“Neugodno…” uzdahnu Doddy, “Dođi, idemo na bilijar?”
Na prvoj unutarnjoj galeriji, iza stenske zavjese, bio je jedan mali bilijar.
“Pođimo tamo,” reče Theo. Zaigrali su.
“Zašto sam s tobom morao biti kod ograde?”
“Ah…pusti!”rekla je Doddy.
“Pa, zašto?”
“Tata to ne treba znati.”
“S kim si bila? S Addyjem?”
“Naravno!” reče Doddy. “Reci, je li večeras u gradu muzika?”
“Mislim da jeste.”
“Hajde, krenimo, u redu?”
“Ne, ne dâ mi se.”
“Ah, zašto ne?”
“Ne dâ mi se.”
“Hoćeš sa mnom?”
“Ne.”
“A sa mamom… to hoćeš, je l’ da?“ reče ljutito Doddy. “Znam ja dobro. S mamom uvijek ideš na muziku.”
“Što ti znaš…malena!”
“Što ja znam?” nasmija se ona. “Što ja znam? Znam ono što znam.”
“Hej!” zadirkivao ju je on, jakim udarcem ciljajući karambol. “Ti sa Addyjem, hej!”
“Ah, a ti s mamom…”
Slegnuo je ramenima.
“Ti si luda,” kazao je.
“Ne moraš predamnom skrivati! Zapravo, svi to pričaju.”
“Neka pričaju.”
“To ti je skroz loše!”
“Ah, bježi tamo…”
Bijesno je bacio bilijarski štap i pošao naprijed. Ona ga je slijedila.
“Hajde, Theo…ne ljuti se. Hajde sa mnom u grad na muziku.”
“Ne…”
“Neću to više kazati,” lijepo ga je molila.
Plašila se da će ga ljutnja držati, a onda ne bi imala nikog i ništa; onda bi se skroz dosađivala.
“Obećala sam Addyju, a ne mogu poći sama…”
“Pa, kad ne bi govorila takve idiotske stvari…”
“Da, obećavam. Dragi Theo, da, pođimo…”
Već je bila u vrtu.
Van Oudijck se pojavi na pragu svog ureda, čija su vrata uvijek bila otvorena. ali su pregradom bila odvojena od unutarnje galerije.
“Doddy!”, povikao je.
“Da, tata?”
“Možeš li se sutra pobrinuti za cvijeće za maminu sobu?” Glas mu je bio skoro stidljiv, a oči treptale.
Doddy suzdrža kikot.
“Dobro, tata… pobrinuću se.”
“Gdje to ideš?”
“S Theom… na muziku.”
Van Oudijck se zacrveni, ljut.
“Na muziku? Pa valjda me moraš upitati!” najednom je ljutito viknuo.
Doddy je gunđala.
“Ne volim to, da izlaziš, a da ne znam kuda. I popodne si otišla, kad sam htio u šetnju!”
“Ah, pa onda soedah,” reče Doddy i zaplaka.
“Možeš ići,” reče Van Oudijck, “ali hoću da me prvo upitaš.”
“Ne, više mi se ne ide!” plakala je Doddy. “Onda soedah. Nema muzike.” U daljini, u vrtu Concordije, je već čula prve taktove.
Van Oudijck se vrati u ured. Doddy i Theo se stropoštaše u stolice na ljuljanje na prednjem trijemu, i bijesno zaljuljaše, stolicama koje su klizile po bijelom mermeru.
“Dođi,” reče Theo. “Hajde da krenemo. Addy te čeka.”
“Ne,” ljutito će ona. “Baš me briga. Reći ću sutra Addyju, tata je tako neljubazan. Kvari mi uživanje. I… neću staviti cvijeće u maminu sobu.”
Theo se zacereka.
“Kaži,” prošaptala je Doddy. “”Ovaj tata…ej? Tako zaljubljen, uvijek, Zacrvenio se kad me je upitao za to cvijeće.”
Theo se još jednom zacerekao, i zapjevušio taktove udaljene muzike.
(S holandskog preveo: Goran Sarić)
Roman je ovih dana objavljen u Zagrebu:
Louis Couperus (1863-1923) slovi za jednog od kanona holandske književnosti. Tijekom svog života Couperus je uživao međunarodni ugled. Njegova djela su štampana u više izdanja i često prevođena na druge jezike. Posebnu pažnju pobudio je kod Oscara Wildea, koji je hvalio njegovu knjigu Sudbina (Noodlot), na engleski prevedenu kao “The Footsteps of Fate”.
Tiha moć je roman objavljen 1900. Zajedno sa Sudbinom (Noodlot) i Eline Vere, jedno je od najpoznatijih djela Louisa Couperusa.
Kratki sažetak:
Otto van Oudijck je 48-godišnji stanovnik u izmišljenom mjestu Laboewangi uz more u blizini Surabaje na Javi oko 1900. Kao holandski administrator, po hijerarhiji je iznad lokalnog plemstva, posebno kraljevog namjesnika (regenta), Raden Adipati Surio Sunarija iz lokalne kraljevske porodice koja je zadržala svoj stari položaj moći. Sav predan poslu, ni ne primjećuje da ga bijela, puno mlađa supruga Léonie vara s njegovim sinom iz prvog braka Theom, Indijcem miješane krvi.
Roman završava opisom hadžija koji se vraćaju iz Meke, a koje trijumfalno prati lokalno stanovništvo. Pripovjedač opisuje kako zapadnjaci uopće ne utiču na svakodnevni život Javanaca. Oni i njihova tajanstvena zemlja protive se intervencijama stranaca i sve je ispunjeno tihom moći koja se opire evropeizaciji.
Kontekst:
Središnje teme u priči su kontrast između Istoka i Zapada u holandskoj Istočnoj Indiji i nesposobnost glavnih likova da se suoče sa drugačijom stvarnošću, te oni bježe u vlastiti svijet.
Iako su Holanđani na Javi vojno superiorni, oni dolaze u kontakt s tajanstvenom javanskom kulturom i stvarima koje ne razumiju. “Tiha moć” koja se suprotstavlja Holanđanima je simbol tajanstvene kulture i javanskog otpora stranoj vladavini. Taj otpor je pedesetak godina nakon objavljivanja knjige doveo do neovisnosti Indonezije.
Napomena prevodioca: ova tema se izvrsno naslanja na nedavno oživjele žestoke polemike o holandskoj neslavnoj kolonijalnoj prošlosti. Time (i) Couperusov roman “Tiha moć” ovu temu ponovo vraća u centar pažnje ovdašnje književne i svekolike druge javnosti, ali i – posebno mlađoj generaciji – skreće pažnju na Louisa Couperusa i trajnu literarnu vrijednost njegovog djela.
1,963 total views, 3 views today
