Aida Šečić Nezirević: Bela

U albumu čuva jednu sliku. Malu fotografiju iskrzanih rubova, požutjelih od starosti. Slika je crnobijela i na njoj tetka ima pletenice, crne a debele kao dječije ruke, ovijene oko glave. Ta se frizura zove korpica. Tetka čuči da bi bila iste visine kao ona. Duga joj suknja prekriva visoku travu i njezina mala stopala. Pokraj njih je janje, još nesigurno na nogama, zovu ga Beban. Iza njih je taraba, drvena i šiljata. Iza tarabe je kuća. Kuća je zgurena kao nanina leđa. Krova pocrnjelog kao nanin hljeb. Ljeto na selu kod nane šepuri se na golim, glatkim malim rukama. Njoj je ime Enesa. Zovu je Bela.

*

Komadići slagalice šareni su i sitni. Zbunjuju. Tata je iznosi iz sobe, iz nanine pogurene kuće. Oči su joj velike. Lice mu je tik uz njezino. Crvena babura. Žut kamenčić kraj oka. Brkovi, crni i vječito vlažni od rakije. Dragaju je po licu te dlačurine čudnoga mirisa. Tata plače. Na okolnom se drveću lišće zlati kao prsten s nanine ruke, onaj s crvenim kamenom merdžanom, onaj što će ga čuvati u malenoj, izrezbarenoj kutiji za nakit. Nana je rekla da ga ostavlja tebi u amanet, Bela. Kad porasteš. Kad poraste, bit će svoja nana.

*

Više ne idu na Peštersku visoravan. Tetka je sad zove „goveđi vilajet”. Tetka je sad bosanska supruga. Odrezala je pletenice i čuva ih u ladici smeđe komode. Položene su jedna kraj druge, tvrde i neživotne i same, kao mezari nane i dede na Pešterskoj visoravni.

*

Tapete s uzorkom prepletenih plavih ljubičica. Kriška hljeba s ljubičastim pekmezom od šljiva. Porculanska šolja puna procijeđenog mlijeka. Pljuskanje ledenom vodom. Uzalud. Zakunjala je na veceu. Budi je britki zvuk zvona. Tiiing-tooong. Drugarica je došla po nju. Hana iz susjedstva. Zvone kao zrikavci. Na putu do škole tonu u opalo lišće. Lišće se smije. Smijeh se miješa s lavežom pasa lutalica. Na putu do škole je knjižara. Iz izloga knjižare u njih gleda djevojčica plavih očiju, s plavim kovrčicama i bijelim perlama oko vrata. Pridržava ih vilinski tankim prstima. Ona je slika na duguljastom bijelom spomenaru s ključićem. Dvije odrasle djevojke prolaze kraj njih. Smiješe se. Pogledaj je. Izgleda kao ova sa spomenara, kaže jedna. Miluje je po kosi. Hana obara glavu. Njoj nikad niko neće reći da izgleda kao curica sa korica spomenara.

*

Suha je petica. Upija očima i ušima, ponavlja i urezuje olovkom, šestarom, trepavicama. Ti si mali anđeo, kaže učiteljica. Ona je mali anđeo, šapuću tabla, kreda, drvene klupe, visoka tavanica. Mali anđeo. Mali anđeo.

*

Hanina školska torba zločesto sjedi na njenim pogurenim ramenima. Njena školska torba korača pored nje. Spotiče se, smješka, zamuckuje, koljena joj klecaju, obrazi se rumene.

*

Školska torba ima boju svih školskih očiju. Skoro svih. Ali ja tebe ne, Enesa. Izvini. Oblak ima oblik jastuka. Kida ga rukama. Zubima. Po njoj pada srebrenasto perje. Lijepi ga na sebe da bude ptica. Ptica udara perjanim tijelom o staklo. Staklo ćuti. Bol gmiže. Gusta je i slatka. Posvuda ostavlja neizbrisive mrlje.

*

Vraćaju se na Peštersku visoravan. Smrt je divlji pešterski konj. Mama nariče. Tetka plače. Dedo i nana se raduju. Hvala cirozi jetre. Više neće ležati sami.

*

Violina pjeva. Violina je žena. Voli milovanje. Trpi milovanja. Žica katkada pukne kao očica na najlon-čarapi, pa violina zaječi. Nije važno. Bude žica zamijenjena novom, uvijek jačom. Hana navrati ponekad. Djetinjstvo je rep što ga je teško odsjeći. Hana je rep. Hana kaže: Luda si. Kaže: Pametna si. Kaže: To ti ne treba. Hana je kraljičina luda. Navlači preko ušiju trorogu plavu kapu sa zvončićima. Ljubi je u obraz i odlazi. Ona je kraljica. Ona gleda kroz prozor. Hana pada na ledu, ustaje sa smiješnom grimasom na licu, trlja široku, bolnu stražnjicu. Neki se dečki smiju. Niko joj ne pomaže da ustane. Ne, ne želi biti Hana. Niko ne želi.

*

Crveni karmin na bijelom papiriću zakačenom za taj retrovizor. Crveni obluci na dugim bijelim prstima. Violina je kipar. Šuškanje celofana. Ruže su mlade, rumene i mirisne. Jesi li sigurna? O, sigurna je, sigurna. Tako si premlada. Lepet trepavica. To nije važno. Takve stvari nisu važne. Ali, ako želi da ona ode… Ne, ne želim. Samo… Njen je jezik ružičasta, svjetlucava zmija. Bela, Belice. Duga je noć.

*

Razmisli, sine, kaže majka mučenica. Nosi bijele klompe preko sivih vunenih čarapa i ne gaji ljubav prema žutim kožnim čizmama vrtoglavih potpetica. Gaji kaktuse. Sniva sinove. Dobro razmisli, sine moj. Obraz majke mučenice čelična je žica za suđe. Ostavlja krvav trag na usnama.

*

Prsten klizi glatko kao vjenčanica u prvoj noći. Čiča razvlači harmoniku i usta. Crno i bijelo i žuto. Preglasno. U njoj vrišti. Neko podvriskuje. Iju-ju!

*

Grudi su vruće, teške dinje. Kad sve prođe, kažu joj, bit će suhe smokve. Ogledala okreće zidu. Mrzi dinje. Žudi za suhim smokvama. Jedva ih čeka.

*

Nemoć nalikuje mrtvom gušteru. Tišina prekriva krevet kao pokrov neživo tijelo. Kožurica poput one pečenog pileta ćuti pod vratom. Nož vreba u dnu njenih zjenica. Znala si, Bela, Belice. Sat kuca. Nije znala. Znala je. Zatvarač na torbi je pčela. Pčela zazuji zbogom.

*

Tiiing-tooong. Kuća miriše na žute paprike i zelenu bamiju.Kuća uzdiše. Teret spava u rukama, rumen i pretežak. Majka mučenica nosi crne klompe preko bijelih vunenih čarapa, gaji bijeli luk u ustima. Širi ruke, otima, grabi usnulu, ispunjenu želju, uslišenu molitvu, smješta je u gnijezdo između vrata i ramena. Majka mučenica je lastavica. Ne idi, sine, ne ostavljaj … vapi. Majka mučenica je lažljivica.

*

Moć je kruta, uspravna, poslušna. Nalazi je gdje poželi, kad poželi. Kako poželi. Uvija kosu, prste, jezik. Bira najbolje. Ljubi svaki dan života. Nema nazad, čak i da hoće. A neće.

*

Most zvoni pod njenim vitkim potpeticama. Svileni šal u boji miholja ovlaš prekriva kosu. Obrazi su joj vrući. Hladi ih dlanovima. Sjeća se. Njena majka hoda uza zid, znojna i suha, grli prljavu vece-školjku, bljuje jed, zelen i kiseo, psuje gorku žensku sudbinu.

Ona nije njena majka. Njoj zid ne treba. Školjku ne grli, sudbinu ne psuje. Lice joj je papir, još neispisan. Nema linija, crtica, tačkica. Nema modrih polumjeseca pod očima. Vrućina je samo povremena. Samo privremena.

Na mostu, gle, gle, vidi zube nalik na kocke sirovog krompira. Kako si, generacijo? Izgleda dobro. Dobro za jednu Hanu. Opušteno, uprkos slamnatim uvojcima i dvjema uspravnim stražaricama među obrvama. Ne zavidi joj na toj bezbrižnosti. Ko bi ikad, za boga miloga, za bilo šta, mogao zavidjeti Hani?

Hana kaže da je čula za nju, za njih. Hana kaže: Žao mi je, Enesa.Je li joj žao? Ili naslućuje sjaj zluradosti, u tim smeđim očima, sitnim kao u svinjčeta?

Razvlači usne u predivan osmijeh. Hana je kraljevska luda. Ona je vilinska princeza tankih prstiju, sa bijelih korica spomenara. Vidimo se, Hana.

Hladi obraze dlanovima. Prelazi preko mosta. Jesen prelazi u zimu.

Ide dalje.


Aida Šečić Nezirević je rođena u Zenici 1978. godine. Nagrađena je na konkursu Fondacije „Fra Grgo Martić“ za zbirku poezije „Lutke“, 2011. te na konkursu Fondacije za izdavaštvo FBiH za roman „Vraćanja“, 2020/2021. Učestvovala je na Književnom festivalu „Na pola puta“ u Užicu, na Sarajevskim danima poezije, te na književnim radionicama u Barceloni i Marseju. Tri puta je osvojila nagradu na konkursu časopisa Avlija, osvojila je i 1. nagradu na konkursu „Dr. Eso Sadiković“, 2. nagradu na konkursu IK Alma, 2. nagradu za najbolju bajku Festivala dječije umjetnost, te 3. nagradu na konkursu Queer Montenegro 2021. Uvrštena u zbornike Biber i Lapis Histriae, te u književne časopise Avlija, NEMA, Književne vertikale, Astronaut, Strane i The Split Mind. Piše poeziju, prozu i bajke. Živi i radi u Sarajevu.

 471 total views,  2 views today

Komentariši