“Dnevnik žene samoubice”, Emine Žune, trećenagrađena priča na Natječaju Zija Dizdarević 2022.

Emina Žuna

DNEVNIK ŽENE SAMOUBICE

Imala sam četrnaest kada sam pokušala prvi put. Bilo je ljeto i sunce je danima žarilo. I danas se sjećam osjećaja slijepljene odjeće na sebi. I ništa nije pomagalo što sam se svako malo tuširala i presvlačila jer je taj znoj dolazio iznutra. Kao da je u meni bilo nešto mrtvo i gnjilo. A kada bi se pokrenulo, začas bi buknulo i svu me potopilo, a onda bi prestalo sve osim želje da me nema. I to kada bih najmanje očekivala. Na primjer, kada bih se vratila iz šetnje s drugaricama, jedne od onih na kojima bismo pričale o simpatijama ili šta obući u disko tu noć. Sjela bih na krevet i odjednom bi me presamitilo. Bilo bi kao da me neko iz sve siline udario u stomak, ali iznutra. I dok bih tako ležeći na podu pokušavala povratiti dah i zatomiti vrisak da mama ne čuje, gnjilost bi me brzo svu konzumirala. Jedino što bi me tada makar malo uspijevalo povratiti, bio je bol. Stisnula bih šake dok mi dlanovi ne bi prokrvarili ili uzela prvi oštar predmet, i zasjekla. Sijevnula bi oštrica, reska i spasonosna, i gnjilost bi se začas povukla.

Samo što poslije ni bol više nije bio dovoljan, a ožiljci su postajali sve dublji i češći.

I potpuno bi pogrešno bilo pomisliti da me neko zlostavljao. Da su roditelji bili loši prema meni i tukli me. Imala sam normalno, skoro idilično djetinjstvo, baš kao iz jugoslovenske reklame. Bili smo mama, tata, stariji braco i ja – mlađa seka. Ljeti bismo išli na more, a zimi na skijanje. Voljeli smo se. Djevojčica je na slikama djelovala nasmijano i sretno. Ali kao što do sada već znate, to je bilo samo kada se posmatra sa strane. U mojoj duši vladao je pakao. I bilo je dovoljno samo da tata povisi glas ili me mama krivo pogleda. Da pomislim kako će me najbolja drugarica napustiti i kako će brat za nekoliko godina otići na fakultet. Kako će jednom svi ostarjeti i umrijeti. Dovoljno da osjetim svu bol svijeta i želju da nestanem.

A tog ljeta bilo je posebno neizdržljivo, valjda zato što na suncu sve brže gnjije.

Došla sam kući, skinula ljepljivu odjeću i okupala se, a onda obukla satensku haljinu. Istu onu koju sam nosila na proslavi za kraj osmog razreda. Onda sam tako obučena i pomalo svečano, kao u nekoj pozi, napisala oproštajno pismo. Ne sjećam se tačno šta je bilo u njemu, ali znam da je bilo upućeno onome ko ga nađe. Otvorila sam ladicu i ispod odjeće izrovila kutiju tableta koju sam sakrila još prošle godine, a onda je svu popila. Legla sam na krevet, popravila haljinu i položila ruke na grudi. Onako kako ih drži Snjeguljica dok leži u staklenom kovčegu. Dok sam tonula sve dublje, činilo mi se kao da me prekriva ugodni vodeni mulj.

……………..

Drugi put se desilo na fakultetu. Ne sjećam se dobro tog perioda, osim da su se svi dani pretvorili u jedan. Isti, siv i kišan. Do tada sam se već bila navikla na svoje gnjilo čudovište i nije me više moglo onako iznenaditi i odjednom svu poklopiti. Njegovo je djelovanje više bilo konstantno i potmulo i bila sam ga svjesna kao da je stalno sjedilo sa mnom.

Živjela sam tada u iznajmljenom studentskom stančiću s Jelenom. Ona je studirala ekonomiju, a ja književnost i bile smo dva svijeta različita, ali smo se i pored toga slagale. Jelena se najviše razlikovala od mene po tome što je bila sva vani i šta god bi osjetila, to bi joj se automatski ocrtalo na licu, poznalo u glasu i izašlo van. Nijedna joj emocija nije bila toliko snažna i ružna da je se ne bi mogla odmah riješiti, a činila je to lako, kao da kihne. I niko nije bio ljepši od Jelene kada  je bila sretna i smijala se. Tada bi joj radost šiknula u obraze i isijavala iz očiju pravo u vas, pa bi vam bilo kao da pričate sa Suncem. Danas sam sigurna da me ta svjetlost liječila, ulazila je u mene i grijala me iznutra.

Tada je zbog nečega bila odsutna pa sam boravila sama u stanu. Sjećam se da sam tu noć čitala dokasno Krležu i ne sjećam se da sam zaspala, a već je bilo svanulo. Zarobio me njegov turoban i hladan svijet, čija atmosfera kao da se izlila u naš stančić i isisala iz mene posljednje ostatke nade. Učinilo mi se kao da je nekakva omaglica polegla po namještaju, zidovima…, čak i po meni. Osjećala sam je na koži, u kosi, ustima… I koliko god sam pokušavala da je isperem i sastružem sa sebe, ona se stalno vraćala i kao da je još više nadirala. Nije mi bilo jasno odakle dolazi, dok nisam shvatila da dolazi iznutra, iz mene.

Iako sam Jelenu vidjela prije svega nekoliko dana, učinila mi se tada kao daleka uspomena dok je njeno Sunce prekrila tama koja se protegla do kraja vremena. Bilo mi je sasvim izvjesno da je nikada ništa neće ponovo rasvijetliti.

Sjećam se savršeno tog trenutka kada sam stajala u našoj maloj studentskoj tuš-kabini dok se voda slijevala niz mene, presretna jer sam odjednom uvidjela rješenje i začuđena kako mi nije došlo prije. A stajao je sve vrijeme tačno tamo, pored česme. Metalni brijač. Riječi ne mogu opisati osjećanje dubokog mira koji me obuzeo dok sam povlačila oštricu. Kao da me sa svakim novim sijevanjem bola i liptanjem krvi sve više obuzimala euforija pronađenog smisla.

Oni koji su imali sreću da spoznaju ulogu koju im je život namijenio, skrojenu tačno po njihovoj mjeri, znaju o čemu govorim. To je bila moja.

……………..

Treći put sam se probudila u bolnici s gorkom spoznajom da mi opet nije uspjelo. Podsjetila sam samu sebe na domaću verziju Sylvije Plath, bosansku Lady Lazarus. Ona je makar od svojih neuspjelih pokušaja napravila pjesmu. Prvi put, kao četrnaestogodišnjakinja, samo sam se probudila, otišla u kupatilo i ispovraćala. Valjda je moj dječji nagon za životom bio jači. Spalila sam oproštajno pismo i bilo je kao da nije ni postojalo, a zbog stida koji me obuzeo, ubijedila sam sebe da i nije. Drugi put su me u kadi, skoro iskrvavljenu, pronašli Jelena i njen momak. Tada više nije bilo stida zato što sam pokušala, već samo zato što nisam uspjela.

Narednih su dana zrake Jeleninog Sunca prorijedile tamu pa sam odlučila da još malo pričekam, iako nisam zaboravila spokoj koji sam osjetila pod tušem. Napravila sam Ugovor sa sobom: živjet ću, ali s namjerom da ću to uraditi kada dođe pravi trenutak. I upravo je to bilo ono što mi je dalo smisao da živim.

Završila sam fakultet, zaposlila se i počela da izlazim. Malo prije nego što sam se našla u bolnici, položila sam vozački ispit. Kada učite voziti, stalno vam govore kako da izbjegnete opasnost i sačuvate život, dok je kod mene bilo suprotno i pamtila sam samo načine na koje bih ga mogla izgubiti. Kako ne usporiti na krivini i postići da se auto zanese, ubrzati po poledici ili izazvati sudar – maštanje o tome pričinjavalo mi je najveću radost. I iako je konkurencija bila velika, izabrala sam da u četvrtoj brzini sletim u provaliju. Snažan udarac mi je izbio zrak, auto se prevrnuo i sve je prekrio mrak. Bila sam sigurna da sam uspjela, ali sam na kraju zaradila samo potres mozga i nekoliko lakših lomova. Toliko me razbjesnila vlastita nesposobnost da bih se sigurno već sljedećeg dana bacila s najvišeg sprata bolnice, ali se desila jedina stvar koja je mogla da me spriječi u tome. Počeo je rat.

Idealno vrijeme da se izgubi život, pomislili biste. Ko bi odolio tolikoj ljudskoj boli i očaju koji je zavladao. Ali on nije odgovarao uslovima mog Ugovora, prema kojem sam se trebala ubiti slijedeći samo unutrašnje, nikako vanjske razloge. To, naravno, nije važilo ako bi smrt nastupila slučajno. Zato nije bilo granate ispod koje nisam zaplesala i snajperiste kojem nisam mahnula, no sve je bilo uzalud. Život me zgrabio svojim čeličnim kandžama i nije puštao, ma koliko pokušavala da se oslobodim. Istovremeno, ljudi oko mene su ginuli kao muhe. I to oni koji nikada nisu pomislili da sebi oduzmu život jer im je bio svetinja. Mnogi su to tada prvi put i pomislili, dok su neki i uradili.

Nikada nisam zaboravila prizor Feride Osmanović, Srebreničanke koja se objesila u šumi. Visjela je tako s drveta, obučena u crveni džemper i bijelu suknju, dok sam je ja posmatrala s mješavinom tuge i zavisti. Njoj su njezine vanjske okolnosti bile pakao, a meni moje unutrašnje. Samo što je onima nenaviklima na njih, ili onima koji su u sebi imali svjetlo, bilo teško da se odjednom naviknu na toliku tamu te su gubili bitku.

Meni je, s druge strane, vani, bez obzira na pakao koji je vladao, bilo lakše nego unutra. Zato sam morala sačekati da se to promijeni.

I jeste, dok je došao mir. Onda kada je normalni život počeo da ulazi na mala, a onda i na velika vrata, rat u meni ne samo da nije prestao nego se pogoršao. Ali u međuvremenu sam se udala, rodila djevojčicu i moj život više nije bio moj.

……………..

Danas mi je gore nego ikada. Svaku noć liježem sa željom da se ne probudim, a svako jutro budim sa željom da se ubijem. Ali ostajem zbog kćerke. Ne mogu vam opisati koliko nadljudske snage treba za tu odluku kada je sve u meni toliko protiv nje, a spas stalno nadohvat ruke. Nož na stolu, tablete u bočici, pogled s mosta… Svakodnevna iskušenja mame me kao narkomanku i živim doslovno dan za danom, stalno na ivici.

Muž mi je jednostavan. Nema Sunce kao Jelena, ali u njemu stalno sija jedna zvijezda umjerene jačine. Sve je u njemu jasno i nema dvojbe ni oko čega.

Kćerka je drugačija i pokreću je nemiri. Ponekad je zateknem s pogledom zarivenim unutra i osjetim tjeskobu, iako mi se ona nasmiješi. Moja osjetila za patnju su natprosječna i njušim je kao istreniran pas. Pitam se kako će izgledati njeno čudovište i da li ga već naslućuje.

I ako ste pomislili da sam loša majka i supruga, prevarili ste se. Pravi sam primjer i svoju ulogu igram savršeno. Uvijek znam šta trebam uraditi i reći i većinu vremena se smiješim. Moja maska je perfektna, godinama uvježbana do savršenstva i sumnjam da je iko ikada išta naslutio. Pogotovo da je jedino što mome životu daje smisao to da ću ga jednom sama sebi oduzeti.  Sada još čekam, ali to je ono što mi daje snagu da nastavim.

Draga Lana, dragi Damire,

ako ovo čitate, znači da sam konačno uspjela i ovo pismo neću spaliti kao tolika prije. A bilo ih je, ne zna im se broj, i prvo sam napisala još kao djevojčica. Tada sam prvi put osvijestila želju da nestanem, želju koja me nikada nije napustila. Zato shvatite da ovo nema nikakve veze s vama i puno je starije. Možda je oduvijek bilo u programu mog bića. Kao što neka djeca u krvi imaju potrebu da crtaju ili šutaju loptu, tako sam i ja imala potrebu da nestanem. Krivac ne postoji i ne treba ga tražiti. Traži li se za noć koja pada ili potok koji teče?

Vas jedino treba kriviti zato što sam ovo uradila puno kasnije nego što sam namjeravala, pogotovo tebe, Lana. Voljela sam te, i još te volim, više od sebe. Ljudi vole razmišljati u frazama pa će reći da nema jače sile od ljubavi i da ljubav pobjeđuje sve. To su besmislice jer ljubav i smrt ne isključuju jedna drugu, nego postoje paralelno. To što sam se na kraju ubila ne znači da te nisam voljela, već upravo suprotno.

Damire, ti ćeš u ovom mom činu sigurno vidjeti slabost, dokaz poraza. Znam da nema riječi kojima bih te ubijedila da nisi u pravu, pa ću samo reći da meni predstavlja hrabrost i pobjedu.  Nemaš pojma koliko mi je samo snage bilo potrebno da izdržim svaki sljedeći dan, i tako mjesecima, pa godinama. Svaki novi dan u kojem se nisam ubila bio je podvig za koji se tražila nadljudska snaga, ona koja pomjera planine.

Moja želja da nestanem bila je sila jača od svih ljubavi ovoga svijeta i nije je poništavala.

I konačno odlazim s mišlju da mi život ipak nije bio uzaludan, iako sam ga proživjela neočekivano i na prevaru.

Želim da nastavite voljeti jedno drugo, a mene brzo zaboravite.

Mama

Lana je ponovno pročitala mamino pismo. Nakon toliko godina. Pandemija je bila na vrhuncu i kao mlada liječnica svaku je noć kući dolazila mrtva umorna nakon što bi dan provela na odjelu hitne pomoći. Posao joj se uglavnom sastojao od slanja ljudi na rentgen, poslije čega bi im gledala snimke pluća, koje je korona različito nagrizla. Za neke je još bilo nade, dok je za većinu ipak bilo prekasno. I svi su oni odlazili preko svoje volje, i mladi i stari.

Lana je većinu svog života provela ljuteći se na mamu. Nije shvatala kako joj je to mogla uraditi, ali tada joj se počelo činiti da konačno razumije. Stavila je pismo na grudi, tačno iznad pluća, a onda zaspala.

 731 total views,  9 views today

Komentariši