Emina Đelilović – Kevrić
Leptir
Bardhe kaže da joj je omiljena životinja leptir.
“Moja omiljena životinja je kornjača.“ Kažem Bardhei.
“E, onda ćeš ti dugo živjeti.” Odgovara dok pere šoljicu od arkopala u kuhinjskom sudoperu. Iz pjenaste vode izvire natpis sa šoljice, piše ich liebe dich. Pet komada šolja za čaj. Pet puta čitam ich liebe dich.
“Ja sam kao leptir”, smiješi se Bardhe dok pospremamo posuđe nakon doručka njemačkih porodica u restoranu u kojem radimo, u motelu u kojem živimo. “Živjet ću samo jedan dan.”
“Bolje da staviš rukavice”, kaže mi. “Ruke će ti ispucati sasvim, tek si desetak dana ovdje.”
“Znam, mama već ima ekceme po rukama, a pedeset joj je.”
“Ne brini, meni su 32, a dok trepnem bit će i 50.”
Smiješimo se.
***
Bardhe i ja nakon smjene gledamo njemačke programe, ukoliko ona ne šije ručno dječije lutke. Trudimo se da učimo njemački, ne bi li nas gazda prebacio među sobarice. Tu je lakše, a ima i bakšiša. Bardhe i ja smo bez problema naučile neke od njemačkih pjesama. A uvježbavamo ih pjevajući gazdinoj djeci. Gazda kaže da smo zer gut auf. Omiljena nam je pjesma tvinkl tvinkl klajne štea. Bardhe kaže da jedva čeka doći kući u Albaniju da zapjeva jednu njemačku svojoj djeci. Pored toga jedva čeka da svoju porodicu počasti ručkom. I muža će nekako nagovoriti, jer on nigdje ne ide s Bardhe.
***
Bardhe je Albanka bosanskih korijena. Do rata je živjela u Sarajevu, a potom se udala za daljnjeg rođaka s očeve strane u Albaniju. Majka joj je poginula u ratu, i od tada više nije nikada došla u Sarajevo.
“Ti si moja Bosanska”, kaže Bardhe. “Ko sestra si mi.”
“Svi smo ovdje naši”, kaže Bardhe. “I gazda nam je ko brat.”
***
“Naš gazda Aca”, kaže Bardhe, “dobar je čovjek.”“Dao nam je šansu da radimo za satnicu od 8 eura. Imamo krov nad glavom i hranu. To nema nigdje, ni u Albaniji, ni u Bosni. Bog ga blagoslovio dobrim potomcima”, dodaje.
“A kako je divna Jelica, njegova žena. Kako milo stvorenje. Kako je samo nježna. Kako se lijepo oblači. Tako divno slaže boje. Prava gospoja.” Kaže moja sestra Bardhe dok briše ruke o kecelju na kojoj je naslikan brkati plavi čiko.
“Pazi mu nos Bardhe.”Dodajem. Smijemo se.
“Da mi je samo jedan dan bit ona.” Uzdahnu Bardhe.
“Acina žena ili Jelica?” Upitam.
Šuti moja Bardhe. “Jelica budalo”, kaže zamišljena. “Prava Njemica.”
“Rimuje se, Jelica/Njemica.” Dodajem. Smijemo se.
***
Naša kuhinja je zavučena na samom kraju hotela. Kuhinja je crnosiva. Bardhe i ja smo kao dva tovljena pilića pod neon osvjetljenjem. Nalazimo se u dijelu kuhinje u kojem se samo posuđe pere.
“Baš je mračno ovdje.” Kažem joj.
“A kakva bi ti da je? Roza? Bijela? Žuta?” Govori Bardhe teatralno i smije se mašući nožem.
U kuhinju na velikom pokretnom stolu donose posuđe iz restorana koje ručno peremo, sušimo, slažemo. Bardhe kaže da smo mi zadnja rupa na sviralu. Kada momak iz Indije čije ime nikad nismo znale izgovoriti vikne “Arbajtinspekšn!”, Bardhe i ja se sakrijemo u veliki kuhinjski plakar. Držimo ruke jedna drugoj i pjevušimo tvinkl tvinkl klajne štea.
“Ne daj Bože da nas uhvate, propali bi nam svi snovi. A i muž bi me isprebijao drškom od fotelje kad bi me vratili u Albaniju.” Kaže Bardhe, a ja je pomilujem po kosi.
***
Bardhe je danas i presretna i tužna. Ja sam samo tužna. Gazda Aca je rekao da od sutra Bardhe radi kao sobarica. Nas dvije ćemo odsad biti cimerke samo kad smjenu završimo.
Aca je rekao da sam ja nova, da će i za mene biti vremena dok se uštelim u posao i dok on ne dovede neke nove cure, naše cure. Ko će kome pomoć nego svoj svome. Bardhe je ovdje već šest mjeseci. “Ona je već dio familije”, kaže gazda Aca.
Bardhe je tužna jer ne smije mužu reći da je sobarica. Reći će odmah da je kurva i da se smuca s Nijemcima po sobama.
***
Gazda Aca kaže da će nekad od mene biti nešto. Kaže i da više jedem jer sam mršava, neuhranjena. Gazda Aca uvijek govori “Kćeri, kćeri moja. Ti si meni kao moje dijete,a ja sam kao vaš tata, iskoristi priliku što si ovdje. Zaradi, možeš i svojima pomoć. I ja nekada nisam imao nijedan frižider, a sad imam dvadeset.”
Gazda Aci nikad nisam rekla tata. Tata je previše ozbiljna riječ. Tata je heroj svakoj djevojčici. Gazda Aca je vlastodržac, gastabajter. Gazda Aca kaže često: “Kćeri moje, vi punite frižidere vašim očevima.”
Mi gazda Acine kćeri, a kćerke demobilisanih boraca koji rade na građevini, klimamo glavama.
***
“Kako su im divne sobeee. Jao, Bože moj. Sve je bijeloo. A da tek vidiš Acinu i Jelicinu sobu. Jao, baš je sve bijelo i prečisto. Miriše ko u apoteci. Možeš meda lizat. Raj za oči, raj za dušu.”Kaže Bardhe na kraju prvog radnog dana sa oduševljenjem dok jedemo njemačku milku.
“Lakše mi je gore raditi, možda mi ruke budu kao i u Jelice. Acina soba je najljepša.” Kaže Bardhe zagledana u prozor. Pogrbljena lamba osvjetljava ulicu. Pusto je i tiho.
“Drago mi je zbog tebe.” Kažem Bardhei.
“Ne brini, strpi se i tebe će gazda Aca odvest među sobarice.”
“Hoće ako Bog da.”
***
Otkako je Bardhe otišla među sobarice, radim duplo više posla. Društvo u kuhinji mi prave Bardheine lutke koje liče na Crvenkapicu: Mimi i Miška. Crvenobijele lutke koje će Bardhe odnijeti u neki od domova za nezbrinutu djecu kad se vrati u Albaniju.
Gazda Aca kaže da se samo upornim trudom i zalaganjem može uspjeti.
Uskoro će doći nova djevojka, pa će mi olakšati.
Nakon svakog sata dodam 8 eura u svoj imaginarni novčanik. Novčanik je roze boje s motivima pariških znamenitosti. Gazda Aca nam je obećao da ćemo uskoro moći šetati pravim pravcatim evropskim gradom cijeli dan.
“Možete se i fotografisati. Prave Evropeljke”, kaže gazda Aca i povuče kaiš koji je previše propao ispod pivskog trbuha.
***
Bardhe kaže da ju je gazda Aca udario rukom po guzici dok je namještala krevet u njegovoj sobi.
“Ne mogu da vjerujem.” Reče nešto u meni.
“Kaže da je slučajno zamahnuo rukom. Nije htio.” Kaže Bardhe i ode spavati.
Bardhe nije spavala. Samo se pravila da spava.
I ja sam se pravila da spavam.
***
Bardhe je noćas izvadila bijelo čipkasto rublje iz torbice.
“Otkud ti to?” Upitah je.
“Ovo je Jelicino. Gazda Aca kaže da će meni bolje pristajati.”
“Slagala sam im ormar, pa i njeno rublje.”
“Zašto si uzela?”
“Rekao je da će se naljutit na mene ako ga vratim.”
“Možda želi da te iskoristi!”, kažem joj.
“Ne želi, samo je dobar čovjek.” Reče Bardhe i ode spavati.
Bardhe je utrpala Jelicine gaće u nedovršene lutke.
***
“Želiš li gledati film?” Upitah Bardhe.
Bardhe i ja smo gledale neki film o afričkom plemenu na njemačkom jeziku.
“Kojeg bi ti izabrala?” Upitah Bardhe dok smo gledale scenu u kojoj su žene birale muškarce za svoje bračne saputnike. Muškarci su stajali – našminkani, nadžidžani i dotjerani.
“Ne bih nijednog.” Odgovara. “Muško ko muško. Kurac ko kurac.”
“Ja bih izabrala onog kojeg volim.” Rekoh Bardhei.
“Znaš li ti šta su kurvina posla?” Upita me Bardhe ne očekujući odgovor.
Bardhe se samo pravila da spava.
***
Bardhe i ja smo počele raditi smjene od 14 sati.Ona je punila kasicu u obliku mornar Popaja, i već nije bilo mjesta u njoj. Bardhe je uvijek govorila da će za te pare kupiti svojim dečkima lopte, dukseve, patike, jer im ona budala od muža sigurno ništa ne daje. Njeni dječaci su snažni baš kao mornar Popaj. Ja ću za svoje pare upisati studij žurnalistike.
Bardhe je puno ublijedila. Lutke je maknula s prozora i stavila ih ispod kreveta.
“Ni lutke nisu nevine.” Čula sam Bardhe kako šapuće.
Sinoć dok sam se pravila da spavam, vidjela sam da ide u kupatilo i da povraća toliko snažno da sam mislila da povraća dušu.
“Bardhe, jesi li dobro?” Upitala sam.
“Jesam, dobro sam. Loša je hrana gore na spratu.”
“Od sutra se sasvim selim na gornji sprat”, rekla je Bardhe.
“Ostavi mi Mimu i Mišku.”
“Uzmi ih sve ako želiš.” Rekla mi je Bardhe i otišla se praviti da spava.
***
Nakon dva mjeseca gazda Aca je Bardhe vratio u kuhinju.
Bardhe je izgledala sumorno i pospano. Bardheino se lice slagalo sa crnosivom kuhinjom.
“Zašto te vratio ovamo Bardhe?” Upitala sam pokušavajući je pogledati u oči.
Ispod oka je imala modricu. Ispod vrata je imala ogrebotinu dužine dlana.
“Šta me gledaš, upala sam! Gazda Aca kaže da mi je ljepše ovdje i da me ovdje neće niko vidjeti.
Ljepota je najljepša ako je skrivena. Tako mi je rekao gazda Aca.” Kaže Bardhe dok guli luk. Bardhe se slučajno posjekla. Dodala sam joj krpu, ali ona je obrisala krv između nogu Mime i Miške.
“Jebene Crvenkapice.” Kaže Bardhe i zaplaka.
Grlim ju i pjevušim tvinkl tvinkl klajne štea. Bardhe kaže da je to najodvratnija pjesmica na svijetu.
Šutimo.
“Vraćam se u našu sobu.” Kaže Bardhe i ponovo ušuti.
***
Gospođa Jelica nas je posjetila u kuhinji prvi put otkad sam ovdje.
Primjetila sam da su Bardhei drhtale ruke. Gospođa Jelica je tek došla sa frizure. Miris laka za kosu se miješao s ostacima ribe. Bardhe je opet povraćala dušu.
“Jesi li dobro Bardhe?” Upitala je gospođa Jelica.
“Ljubavi moja, otkud ti ovdje?” Upitao je gazda Aca gospođu Jelicu otvarajući široka kuhinjska vrata.
Bardhe je pognula glavu.
“Čula sam da Bardhe više ne radi kao sobarica, pa sam došla vidjeti zašto.” Reče gospođa Jelica.
“Neki su se Nijemci žalili na njen rad, pa sam je vratio u kuhinju.” Odgovori gazda Aca.
“Otkud tebe ovdje?” Upita gospođa Jelica.
“Čuo sam da se povrijedila na radu.” Odgovori gazda Aca i uputi pogled prema Bardheinom liku.
Bardhe je sramežljivo kosom pokušala zakloniti masnicu, a drugom rukom zakloniti prst.
“Nemoj se ti ljubavi brinuti, ti si u drugom stanju. Za sve se brine tvoj mužić Aca.” Reče gazda Aca i obgrli rukama plod svoje ljubavi, u stomaku svoje voljene žene Jelice.
***
Bardhe je muž upitao preko skajpa nešto što nisam razmjela. Vidjela sam samo da se Bardhe pipa po tijelu i objašnjava na albanskom. Bardhe je zaplakala kad je zatvorila laptop.
“Šta ti je rekao muž Bardhe?” Upitala sam ju.
“Kaže da sam se udebljala i da izgledam kao kad sam bila trudna.” Reče i spusti glavu među koljena.
“Jesi li trudna?” Upitah Bardhe.
“Jesam. Trudna sam. S onom konjinom od gazda Ace.”
Pa kako, upitah ju, grleći je i milujući po kosi.
“Zna li?”
“Zna. Opalio me šakom i zarezao po vratu kopčom od kaiša. Kaže da radim kurvina posla.”
Bardhe je stiskala ruke. A onda je nasilno potirala ruke po stomaku.
“Rekao mi je da moram ili će me poslat kući. A kući ne mogu.”
“Koliko puta Bardhe? Zašto mi nisi rekla?”
“Kad god je želio.” Reče Bardhe kroz suze.
Grlila sam svoju sestru Bardhe kao nikad nikoga u životu. Pogrbljena lampa je osvjetljavala ulicu.
Osjećala sam kako nasilna jesen silazi niz Bardhe i mene. Miris juga je dopirao kroz odškrinuti prozor.
“Sram me. Želim umrijeti.” Kaže Bardhe kroz jecaj.
“Daj Bože da umrem.”
***
“Bardhe, ti i ja moramo otići odavdje. Pobjeći. Pobjeći. “
“Rekao mi je da ima nekog prijatelja veterinara, naš je čovjek, uradit će mi abortus. Ne može me voditi pravom doktoru.”
“Bardhe, nema od toga ništa. Noćas bježimo.”
“Kako? Nemoguće. Ti i ja smo zadnja rupa na sviralu.”
“Vikat ćemo, derat ćemo se, reći ćemo Jelici.” Rekoh Bardhe.
“Rekao mi je da mi niko neće vjerovati da je njegovo dijete. Ipak je on gazda Aca.”
“Reći će da sam se kurvala s našima i s Nijemcima”.
“Bardhe, moramo samo pobjeći. Tražit ćemo pomoć. Prije nego sam došla ovamo vidjela sam da postoji udruženje za žene migrantkinje u potrebi, znam adresu.”
“Koji će mi to kurac u životu! Sutra će doći veterinar. Koja je uostalom razlika između mene i krave sjemenare?” Reče Bardhe plačući i smijući se u isto vrijeme.
***
Dok smo Bardhe i ja u šutnji prale suđe, naš drug iz Indije je viknuo “Arbajtinspekšn!” Bardhe je krenula da se sakrije u veliki plakar, ali sam je zaustavila.
“Trči Bardhe! Trči za mnom!”
“Nećemo inspekciji. Kaznit će i nas! Deportovat će nas. Ubit će me muuuž!!” Dere se Bardhe.
“Samo da izađemo odavdje!”
Bardhe i ja smo trčale hodnicima prema stražnjem izlazu. Izgledale smo kao dvije vještice koje bježe od inkvizicije. U jednom trenutku sam zamislila kao dobijamo super moći, preobražavamo se u zombije i uništavamo sve naše neprijatelje. Nije ti ovo film, ovo je stvarnost, rekoh sama sebi. Jednom sam rukom vukla Bardhe, drugom ušutkivala svežanj napunjen novcem iz naših kasica i našim ličnim dokumentima.
Neprestalno sam ponavljala Trči Bardhe! Trči Bardhe!
Na izlazu nije nikoga bilo. Uspjele smo da se sakrijemo iza žive ograde u bašti motela. Jelicina bijela mačka nas je posmatrala bezbrižno. Digla je jednu nogu, a potom oblizivala unutrašnjost svog repa. Ispred ulaza u motel parkiran je bio inspekcijski auto. Počelo je kišiti.
“Uhvatit će nas. Živu će me odrati.” Tresla se Bardhe.
“Neće Bardhe, nije ovo naš kraj. Izgovaraj kakvu god molitvu znaš.” Govorim dok je vučem za ruku.
Bardhe i ja smo uspjele napustiti baštu motela, a onda potrčati snažno kao da nas sustiže beskrajno umnoženi broj rafala. Kao da su se svi atomi rasprsnuli u nama.
“Čekaj Bardhe! Nikoga nema iza nas!” Viknuh zaustavljajući je.
“Bolje da skinemo kecelje.” Nasmijasmo se. “Vidi što ti se stomak lijepo ocrtao.” Rekoh Bardhei dok smo užurbano disale.
***
Bardhe je prestala biti sumnjičava tek deseti dan otkad smo ovdje.. Sve vrijeme je provodila naslonjena na prozor gledajući u ogromne nebodere. Voditeljice programa za zbrinjavanje migrantkinja kažu da je to sasvim normalno stanje. Preslušale su nas psihologinje. Bardhe je pregledala i ginekologinja.
Bardhe je najviše grlila djevojčicu iz Afrike. Zove se Šira. Kažem Bardhe da je kod nas šira sok od jabuka koji se dobije pri pripremi pekmeza.
“Zamisli, htjeli su je kastrirati.” Kaže Bardhe. “Svašta u Božijoj bašti.”
“Šira nema svoju majku, ali ima nas majke.” Reče Sandra jedna od osnivačica Udruženja.
Upoznale smo mnogo žena migrantkinja u Udruženju koje se bori protiv međunarodnog seksualnog i bilo kojeg drugog izrabljivanja žena. Bardhe i ja smo bile saslušane. Bardhe je uglavnom šutjela, ja sam pričala za nas dvije. Bardhe je danima trebalo da prizna da je silovana. Nikada nije željela da podnese prijavu protiv gazda Ace.
“Ne mogu ja urušiti dom Jelici i njenoj slatkoj dječici…” Kaže Bardhe.
“Puštaš je da živi u iluziji?”
“Svi živimo u iluziji.” Reče mi Bardhe grleći Širu.
Bardhe i ja smo bile uvedene u protokol. Ja sam trebala uskoro krenuti kući. Bardhe nije htjela ići nazad u Albaniju. Kaže da joj nedostaju njeni sinovi, ali da će i njih nekako povući u Njemačku, zemlju snova.
“Ovo je moja nova kuća. Imam novu kuću. Ima sobe, ima krov.”
“Nije od stakla Bardhe.” Smiješimo se kao nekada.
***
Bardhe kaže da najbolje zna da kroji lutke. Jedna od naših voditeljica joj je darovala mašinu za šivenje u sklopu programa “HepiEnd, čekićem i iglom” Program je bio namijenjen finansijskom osnaživanju žena koje su bile u procesu traženja azila. Bardhe je svaki dan od sreće uspjevala da skroji po jednu lutku i svakoj da ime po nekoj od žena koje su ovdje našle utočište.
“Ti ćeš biti Spasena.” Kaže mi Bardhe držeći lutku koja je predstavljala mene.
“A to dijete? Ta djevojčica?” Upitah Bardhe.
“Ne znam Spasena. Ne znam…” Ponavlja Bardhe i miluje trbuh.
“Ne znam kako ću izdržati ako bude ličila na njega.”
“Ona će biti prozirna i neuhvatljiva. Baš kao život.” Kaže Bardhe na kraju zamišljeno.
******
Sinoć smo sve zajedno igrale pantonime na 25 jezika.
Ja sam pogodila o kojem se filmu radi.
“Da, baš taj. Prohujalo s vihorom!” Rekla je Bardhe.
Pred spavanje je više puta prepričavala anegdote tokom dana.
“Jesi li vidjela kako je ukusna riža od one Arapkinje? A Kasandra je danas rekla da će napisati priču u kojoj će uloge biti moje lutke! Ne znam jesi li znala ali u Španjolskoj je pisala radio drame. Pravim lutke za njenu predstavu Leptirov let. Imat ćemo predstavu!”
“Jesi li znala da postoje leptiri koji žive duže od jednog dana, a i da ima i onih koji žive samo jedan dan? I sve preobrazbe dožive za samo jedan dan!?” Uzbuđeno je govorila radosna Bardhe dok je slagala lutke po svome krevetu.
“Ti si leptir koji živi duže od jednog dana”, kažem Bardhei.
“Zar baš moraš ići za Bosnu?” Rekla je tužnog pogleda.
“Moram Bardhe. Moji me čekaju.”
***
Bardhe i ja smo stajale zagrljene dugo na autobuskoj stanici. Poljubila sam je u čelo, i u stomak. Plakale smo. Obećale smo pisati jedna drugoj, gledati se preko skajpa.
“Dobro, Spasena. Navrati nekad u Njemačku. Pozdravi svoje i čuvaj se.” Rekla je Bardhe kroz suze.
Dugo sam se osvrtala i gledala Bardheine ruke. Jednom mi je mahala, a drugom je držala stomak. Kraj nje su stajale njene nove sestre.
Zaspala sam u autobusu pjevušeći tvinkl tvinkl klajne štea.
***
Bardhe je otvorila svoju malu radnju Homemade dolls by Bardhe. Svaku mi je večer pokazivala nove koje skroji. Potom je ustajala sa stolice, povlačila majicu prema sisama i pokazivala mi stomak.
“Ovo će biti krupna cura.” Uvijek kaže.
“To će bi hrabra cura.” Uvijek dodam.
Objašnjavala mi je sve svoje planove. Ići će po dječake čim se porodi.
“Čak sam zavoljela i ovo malo kopile. Sreća pa je žensko. Zvat će se Vesna. Kao slavenska božica proljeća.” Zadnji put mi je rekla.
Sretna sam zbog svoje sestre Bardhe. Sretna sam zbog Vesne.
“I ja sam primljena na žurnalistiku.” Smijemo se.
“Nekad ćeš napisati članak o nama dvjema i o ovom Udruženju.”
“Ako Bog da Bardhe.”
***
Jedne večeri nikako nisam mogla da dobijem Bardhe. Sutra su mi javili da je pala u komu zbog preeklamsije u sedmom mjesecu trudnoće. Bardhe i njena velika cura nisu preživljele.
Tu noć, a i mnoge naredne, ja sam se pravila da spavam. Zamišljala sam kako držim Bardhe za ruku i kako pjevušimo tvinkl tvinkl klajne štea. Smijemo se.
3,324 total views, 2 views today
